.Sada bih vam također želio podnijeti izvješće o drugom predavanju koje sam održao u Stuttgartu, ne toliko doslovni izvještaj nego radije raspravljajući o stvarima koje su bile izrečene na ovom predavanju, i dajući pojedine komentare ovdje kao poveznicu na njega putem sastanka u Stuttgartu. Svrha ovog drugog predavanja bila je pokazati razloge zašto se u takvom društvu kao što je antropozofsko, iako ih ne bi trebalo biti, lako događaju stvari, koje su dobro poznata činjenica za sve one u drugim, sličnim društvima, ako su upoznati s poviješću takvih društava, mislim na društva koja se temelje na određenom duhovnom svjetonazoru. Kao što znate, takva su društva oduvijek postojala. Prilagođena su različitim dobima u čovječanstvu. U ranijim vremenima čovjek je imao drugačiju vrstu svijesti da bi prodro u duhovne svjetove, danas ima drugačiju. A poanta je u tome da, u pravilu, oni koji su se okupili kako bi utemeljili neku vrstu znanja na temelju višeg nadosjetilnog uvida, obično, dapače uvijek, među svoja načela ubrajaju ideju o razvijanju bratstva među članovima. Ali također znate, a osobito oni koji su upoznati s poviješću takvih društava, znaju da bi to bratstvo lako pretrpjelo lomove, da, da se upravo u takvim društvima izgrađenim na duhovnim temeljima javlja najveći nesklad, dapače često i najgore pomanjkanje bratstva. Sada, ako se antropozofija ispravno shvati, Antropozofsko društvo je potpuno zaštićeno od takvog ne-bratstva. Ali to se možda može bolje shvatiti nego je to često slučaj, ako se iole razjasne razlozi ovoga ne-bratstva.
Pogledajmo ponovno stvari koje sam jučer iznio. Rekao sam: razlikujemo tri stupnja svijesti, jedan je onaj od budnog života, zatim imamo svijest sna i na kraju spavanje koje nije prožeto snovima. Čovjek svoje slike snova doživljava kao svijet. Čak i u trenutku sanjanja sasvim je sposoban shvatiti snove kao stvarnost; smatra ih stvarnošću, baš kao i pojave, činjenice fizičkog svijeta u kojem se nalazi budan. - Ali, kao što sam jučer rekao, postoji ogromna razlika između iskustva iz snova i svakodnevnih iskustava. U iskustvu sna, sanjanje je izolirano. Drugi, rekoh, može spavati pored njega, imati drugačije snove, može dakle imati sasvim drugačiji svijet. Oni ne komuniciraju dok sanjaju u svojim svjetovima. A kada deset ljudi spava u jednoj sobi, pred svojom sviješću svatko može imati svoj svijet. Uostalom, to uopće ne čudi za one koji uz znanost duha mogu uroniti u često čudesan svijet snova, jer svijet u kojem ljudi žive dok sanjaju također je stvaran svijet. Ali kroz svoje slike on je povezan s onim stvarima koje se tiču čovjeka kao individue. Svakako, san odijeva ono što je u njemu doživljeno, u slike fizičkog svijeta; ali često sam isticao da su te slike odjeća sna. Stvarnost – a u snu postoji i stvarnost – je iza ovih slika, te slike su samo površinski izraz ove stvarnosti.
Svatko tko snovima pristupa u duhovno-znanstvenom smislu kako bi spoznao njihovo značenje, ne gleda u slike nego u dramu sna koja leži iza slika. Jedan može imati ove snove, drugi one snove, ali oba sanjača, naprimjer, pronađu rješenje, recimo uspon, ili stajanje pred ponorom ili neka vrsta opasnosti. Ova drama, to je bitna stvar, koja se onda samo zaodijeva u slike. A ono što se čini kao drama iz svijeta snova često je ukorijenjeno u davnim prošlim životima na Zemlji, ili također ukazuje na kasnije živote na Zemlji. Ono što je stalna nit sudbine u ljudskom životu, možda kroz mnoge živote na Zemlji, to je ono što igra u snovima. U snovima čovjek ima posla s onim što je njegova individualna srž. Također je izvan tijela sa svojim 'Ja' i astralnim tijelom; dakle, on je izvan tijela sa svojim 'Ja' koje nosi iz jednog zemaljskog života u drugi zemaljski život, a nalazi se u svom astralnom tijelu, što znači da živi u svijetu koji obuhvaća sve procese i bića, u kojem se nalazimo prije nego što se spustimo na Zemlju i u kojem se ponovno nađemo kada se kroz smrt vratimo živjeti u nadosjetilnom svijetu.
Ali kada spavamo također smo izolirani od našeg fizičkog tijela i našeg eterskog tijela. Snovi se oblače u slike tek kada astralno tijelo dodirne etersko tijelo ili ga napusti, odnosno kada se budimo ili padamo u san. Ali snovi postoje kao snovi, čak i ako ljudsko biće nema pojma o njima u običnoj svijesti. Čovjek sanja od večeri do jutra kroz cijelo vrijeme spavanja. Stalno je zauzet onim što se zapravo samo njega tiče. Ako se čovjek sada probudi, onda je u tom svijetu u kojem je zajedno sa svojim bližnjima. Tada ne može biti deset ljudi u jednoj prostoriji i da svaki u biti ima svoj svijet, već svi imaju unutarnje odnose prostora u zajedničkom svijetu. Na fizičkom planu, ljudi koji su zajedno doživljavaju svoj zajednički svijet. I onda sam jučer skrenuo pozornost na ovo: potrebno je da postoji neka vrsta trzaja svijesti, da postoji buđenje za te svjetove iz kojih onda dobivamo stvarnu spoznaju o nadosjetilnom, onu spoznaju koja se bavi pravom prirodom ljudskog bića, i koja bi trebala postati dostupna upravo u antropozofiji. Dakle, imamo tri razine svijesti.
Ali pretpostavimo sada sljedeći slučaj: ova vrsta svijesti u slikama, koju uspavani čovjek s pravom razvija, nastavlja se u običnu svakodnevnu svijest, u fizičkom svijetu. Ovakvi slučajevi se događaju. Zbog patoloških procesa u ljudskom organizmu, čovjek u fizičkom svijetu ima predodžbe kakve inače ima samo u snovima: živi u slikama koje pripadaju samo njemu. Takav je slučaj s abnormalnim psihičkim stanjima, kako ih nazivamo. Zapravo su to stanja koja su uzrokovana nečim bolesnim u fizičkom ili eterskom organizmu. Tu se čovjek može, takoreći, isključiti iz iskustva vanjskog svijeta, kao inače dok spava. Ali umjesto toga, uzrokovano njegovim morbidnim organizmom, u njemu se rađaju slike slične onima koje se javljaju samo u snovima. Svakako, imamo sve gradacije, od onoga što bih nazvao najbeznačajnijim poremećajem normalnog duševnog života do duševne bolesti. Ali što se događa kada ljudsko biće prenese stanje svijesti iz snova u obični fizički život na Zemlji? Tada on stoji uz svoje bližnje kao što u sanjanju spava uz svoje bližnje. On je izoliran, ima nešto u svijesti što njegov bližnji nema. I tada kod takve osobe dolazi do izražaja poseban egoizam, iako on za to u konačnici nije u većoj mjeri odgovoran. On zna samo što živi u njegovoj duši, ne zna što živi u duši drugoga. Mi ljudska bića smo potaknuti da živimo zajedno jer imamo zajedničke osjetilne percepcije, o kojima onda zajedno mislimo. Ali kad netko iznese u obični zemaljski život stanje duše kakvo je u snovima, izolira se u egoizmu, hoda uz svoje bližnje i tvrdi da su istinite stvari, koje druga osoba ne doživljava. Već ste u životu iskusili do kojeg stupnja egoizma dolazi kada osoba život iz snova unese u običnu svakodnevicu.
Ali ista se aberacija može dogoditi ako se ljudsko biće ujedini s drugim ljudima, recimo u nekoj grupi, kako bi njegovali antropozofske istine, a ono što sam jučer opisao se ne događa: da se u takvim grupama jedna duša budi u drugoj za izvjesnu višu, ako ne svijest, barem za određeni viši osjećaj, za intenzivno više iskustvo. Zatim se stupanj sebičnosti koji netko s pravom ima u fizičkom svijetu, prenosi u koncepciju duhovnog svijeta. I kao što netko tko svoju svijest iz snova unese u fizički svijet i postaje egoist u fizičkom svijetu, tako netko postaje u različitom stupnju, ali još uvijek egoist, za duhovni svijet, u percepciji duhovnog svijeta, ako se cijelo raspoloženje duše, stanje duše koje je ispravno za fizički svijet, prenosi u percepciju viših svjetova.
Ali tako je to za mnoge ljude. Iz određene želje za senzacijom, zanima vas činjenica da se ljudsko biće sastoji od fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela i 'Ja', da ima ponovljene zemaljske živote, da ima karmu itd, o tome se saznaje kao o bilo kojoj istini ili činjenici fizičkog svijeta. Vidimo kako se to događa svaki dan u borbi koja se vodi protiv antropozofije. Naprimjer, obični znanstvenici dođu i kažu: antropozofiju treba testirati kroz običnu znanost. To bi bilo kao da pokušavate testirati ono što se događa u fizičkom svijetu gledajući slike sna. Kako bi bilo apsurdno kad bi netko rekao: da se u ovoj sobi okupilo toliko i toliko ljudi, da se ovdje održava antropozofsko predavanje, to povjerujem tek kad poslije sanjam. - Zamislite koliko bi to bilo apsurdno! Ali isto je tako apsurdno kad netko čuje antropozofske istine i kaže da im vjeruje samo kada mu to dokaže obična znanost, koja je opravdana samo na fizičkom planu. Samo treba ozbiljno i faktografski ući u stvari, one su prilično prozirne. Kao što netko tko svoje ideje iz snova prenosi u fizički svijet postaje egoist, tako se više izolira, odvaja od drugih ljudi, samo želi biti u pravu, tko god projicira koncepte snova u fizičke situacije, tako i osoba koja projicira koncepte koje treba imati u pogledu viših sfera a odnose se samo na stvari običnog života, postaje izoliranija, povučenija, upornija da je samo ona u pravu. Ali to je ono što ljudi rade. Većina njih čak traži neki posebni aspekt u antropozofiji. U svom pogledu na život nalaze ovo ili ono prema onome što osjećaju; oni bi to htjeli. Zato to prihvaćaju kao istinito, a budući da im to nije dokazano u fizičkom svijetu, htjeli bi da to dokaže antropozofija.
Tako se svijest običnog fizičkog svijeta prenosi u percepciju viših svjetova. I tako dolazi do toga da, koliko god načelo bilo bratstvo, unosi se nebratstvo, kao što se onaj koji sanja u fizičkom svijetu može ponašati sasvim nebratski prema bližnjima. Ako je ovaj bližnji osjetljiv, možda će mu iz svojih slika iz snova moći reći: ti si budala, ja znam bolje. - Dakle, netko tko koncepcijama višeg svijeta pristupa s pretenzijama fizičkog svijeta može reći onome koji se s njime udružio, ako drugačije vidi stvari: ti si budala ili loša osoba - ili nešto slično. Poanta je da morate razviti drugačije duševno stanje, potpuno drugačiji način mišljenja i osjećanja, u odnosu na duhovni svijet. Tada prestaje i nebratstvo, tada se već može razviti bratstvo. Njega u najvišem stupnju daje upravo biće antropozofije, ali i ono se treba gledati bez ikakvog sektaštva i sličnih stvari koje zapravo dolaze jedino iz fizičkog svijeta.
Kada netko zna razloge zašto nebratstvo može tako lako ući u društvo koje se temelji na duhovnim temeljima, također zna kako to izbjeći, puštajući da se malo promijeni orijentacija duše, kada se sprema pridružiti drugima u njegovanju znanja o višim svjetovima. I to je također razlog zašto je oni koji kažu: 'Vjerujem samo u ono što sam vidio ako sam to kasnije sanjao' - i koji se prema tom principu ponašaju prema antropozofiji, to je zašto smatraju da je sam jezik kojim se govori o antropozofiji neprikladan. Koliko ljudi kaže da ne mogu podnijeti jezik kojim je predstavljena antropozofija, posebno u mojim knjigama! Da, poanta je u tome da kada se iznosi znanje o nadosjetilnim svjetovima, mora se govoriti o drugim stvarima, ali treba i govoriti na drugačiji način. Sve to treba uzeti u obzir. Kad se netko duboko prožme s činjenicom da je za razumijevanje antropozofije nužan određeni trzaj iz jedne životne situacije u drugu, tada će antropozofija doista postati onoliko plodna za život koliko bi trebala. Jer čak i ako se antropozofija mora doživjeti kroz potpuno drugačije stanje duše od uobičajenog, ono što netko dobiva od antropozofije za cjelokupno formiranje duše, za individualni karakter duše, zauzvrat ima moralni, religiozni, umjetnički, kognitivni učinak na fizički svijet, baš kao što i ovaj fizički svijet ulazi u svijet sna. Treba samo na pravi način sagledati nivo stvarnosti.
U snu ne trebamo biti u posebnoj komunikaciji s drugom ljudima, u posebnom odnosu, jer u snu u osnovi radimo na svom 'Ja' koje se razvija. Ono što se događa iza fasade našeg sna tiče se samo nas. U snovima radimo na svojoj karmi. U slikama snova netko pred sobom može imati ovo ili ono, iza tih snova njegova duša, njegovo 'Ja', radi na karmi.
Ovdje u fizičkom svijetu radimo na onome što je u ljudskoj rasi, što je utjelovljeno u fizičkim tijelima. Moramo raditi s drugim ljudima kako bismo dali svoj doprinos ukupnom ljudskom razvoju. U duhovnom svijetu radimo zajedno s onima koji su bića poput nas ljudi, osim što ne žive u fizičkom tijelu, već žive u duhovnim elementima, u duhovnoj supstanci. To je samo još jedan svijet iz kojeg se crpe nadosjetilne istine i moramo se prilagoditi svakom od tih svjetova.
To je srž onoga što sam rekao na tolikim predavanjima ovdje, da nije pitanje samo upijanja uvida antropozofije poput drugih uvida, već upijanja s drugačijim osjećajem, prije svega s osjećajem da se može osjetiti trzaj koji se stvara u životu, kao kroz osjećaj boja koje se slijevaju u oko, kroz tonove koji se slijevaju u uho, za razliku od samoproizvedenih slika svijeta snova. Baš kao što spoznaja o tome gdje je led tanak na ledenoj površini omogućuje osobi da izbjegne propadanje, kao što tako može izbjeći nesreću, tako netko tko poznaje opasnost od razvoja egoizma kroz pogrešan pristup duhovnoj istini može izbjeći stvaranje nebratskih uvjeta. U susretu s duhovnim istinama čovjek u najvišem smislu stalno mora razvijati ono što se može opisati kao tolerancija, u najboljem smislu riječi. Tolerancija je način ophođenja s ljudima koji zajedno žele prakticirati antropozofsku znanost duha. Gledajući iz tog kuta tu lijepu osobinu tolerancije, postajemo svjesni koliko je upravo u današnjem vremenu neophodno da se samo-obrazuje prema toleranciji. Nije li veoma čudno u naše vrijeme da nitko više ne sluša drugoga! Je li uopće moguće izgovoriti rečenicu, a da vam druga osoba nakon par riječi kaže svoje mišljenje, i da je jedno mišljenje suprotstavljeno drugom? Uglavnom, današnja civilizacija je takva da više nitko ne sluša, da je svakom stalo samo do vlastitog mišljenja i da se smatra budalom svatko tko nema isto mišljenje.
Ali, dragi prijatelji, kad ljudsko biće izrazi mišljenje, koliko god mislili da je glupo, to je ljudsko mišljenje i moramo ga moći primiti, moramo ga znati saslušati. Htio bih vam reći nešto sasvim paradoksalno: ako ste svoju dušu prilagodili sadašnjem intelektualnom stanju duše, onda uvijek znate što je pametno. Svaki pojedinac uvijek zna što je pametno. Ne kažem da nije pametno, obično je pametno! Ali to funkcionira samo do određene točke. Sve do te točke, inteligentan smatra budalom onoga koji još nema svoje mišljenje. Danas ovu prosudbu nalazimo izuzetno često, i to sasvim opravdano za uobičajene životne uvjete. Ponekad je strašno, za osobu koja je stekla zdravu prosudbu o nekim stvarima, a za koju neki ljudi kažu da su to gluposti. Ne možete kriviti ljude čak i ako neki kažu da su to gluposti. Da, dobro, ali to funkcionira samo do određene točke. Tada možete postati pametniji od pametnog, možete steći još više. Konkretno, netko može dopustiti da se njegova pamet donekle oboji nadosjetilnim uvidima. Čudno je da tada interes za ludost ne opada, nego se povećava. Kad i sam postaneš malo mudar, vrlo si sretan – oprostite na grubom izrazu – kad ti ljudi govore gluposti. Ponekad se gluposti učine čak i pametnijima od onoga što kažu prosječno pametni ljudi, jer iza gluposti ponekad stoji beskrajno više ljudskosti nego iza prosječne pameti prosječno pametnih ljudi. Zapravo, sve veći interes za ljudsku ludost počinje sa sve dubljim uvidom u svijet. Jer te su stvari uvijek različite za različite svjetove. Osoba koja je za pametnu osobu budala u našem običnom fizičkom svijetu može, pod određenim okolnostima, s tim glupostima, biti otkriće nečega što je mudrost u jednom sasvim drugom svijetu, iako to može biti izlomljeno i karikaturno. Svijet je stvarno, ako smijem upotrijebiti Nietzscheove riječi, 'dublji nego to dan vjeruje'.
Takve stvari moraju činiti osnovu našeg svijeta osjećaja ako se Antropozofsko društvo, to jest, udruženje onih koji prakticiraju antropozofiju, želi postaviti na zdravu osnovu. Tada, samo zato što zna da se prema ovom duhovnom svijetu mora ponašati drugačije nego prema fizičkom, čovjek će iz ovog duhovnog svijeta u fizički unijeti pravu stvar. Neće postati sanjar u fizičkom svijetu, već praktična osoba. A to je nužno. Zaista je neophodno da čovjek ne postane beskoristan za obični fizički svijet jer je antropozof. To treba uvijek iznova naglašavati. - Htio sam to objasniti na svom drugom predavanju u Stuttgartu, kako bi odatle bacio malo svijetla na način na koji bi se pojedinci u Antropozofskom društvu trebali baviti njegovanjem ispravnog antropozofskog života u ovom Društvu. Jer ono što se treba živjeti u ovom Društvu nipošto nije samo stvar znanja, to je stvar srca. Ali koliko je to stvar srca, to se mora moći prepoznati.
Zasigurno može biti da nekog životni uvjeti tjeraju da ide vlastitim usamljenim putem. I to može biti. Ali u Stuttgartu smo pregovarali o životnim uvjetima samog Antropozofskog društva, o tome se moralo raspravljati. Ako Društvo želi nastaviti postojati, oni koji ga sačinjavaju nužno moraju imati interes za životne uvjete tog Društva. Ali onda treba uključiti i one stvari koje su povezane i s opozicijom ovom Društvu koja je svakim danom sve jača. U tom smjeru u Stuttgart sam također morao učiniti nekoliko stvari. Rekao sam da je od 1919 unutar ovog društva uspostavljeno mnogo stvari koje su same po sebi dobre, ali u cijelom antropozofskom pokretu nismo uspjeli stvari postaviti na pravi način, odnosno učiniti ih zajedničkom brigom antropozofa. Onima koji danas ulaze ne treba zamjeriti ako nemaju nikakvog interesa za ono što je bez njih uspostavljeno od 1919, i ako samo, kao što to čine mladi, naprimjer, doista shvaćaju antropozofiju kao takvu potragu u užem smislu. Ali opozicija je zapravo razvijena na temelju tih novih poduhvata. Doduše, protivljenja je bilo i prije, ali se o tome nije trebalo brinuti. U vezi s tim istupima morao sam nešto reći o protivnicima, što bi zapravo trebalo biti poznato u Antropozofskom društvu. Dragi prijatelji, govorio sam vam o tri faze Antropozofskog društva i skrenuo pozornost na njih, kao na to da je u trećoj fazi od 1916, 1917 do danas, veliki broj antropozofa dobio uvid u predavanja koja su rezultat, plodovi nadosjetilnog istraživanja. Da, sve je to trebalo razraditi, zahtijevalo je stvarno istraživanje u duhovnom svijetu. Ako promatrate nepristrano, vidjet ćete koliko je toga posljednjih godina izvučeno iz duhovnog svijeta i ugrađeno u predavanja, u usporedbi s ranijim vremenima.
E sad, među protivnicima sigurno postoji beskonačan broj onih koji doista uopće ne znaju zašto su protivnici, jer su sljedbenici drugih, jer se nekako daju uvući u plavu izmaglicu radi vlastite udobnosti. Ali među tim protivnicima postoji barem nekoliko vodećih ljudi koji vrlo dobro znaju o čemu se radi, koji jednostavno imaju interes da te istine o duhovnom svijetu, koje jedino mogu podići ljudsko dostojanstvo što zauzvrat donosi mir u svijetu, ne izađu na vidjelo, i te istine žele iskorijeniti. Ostali slijede, ali postoji nekoliko onih koji jednostavno ne žele da antropozofski uvidi dođu na svijet. Oni sasvim svjesno djeluju svojim protivljenjem i protivljenjem kojim potiču među svojim sljedbenicima. Što oni žele? Ako smijem govoriti o sebi u ovom slučaju, žele da imam toliko posla s obranom od protivnika da više ne mogu doći do stvarnog antropozofskog istraživanja; jer antropozofsko istraživanje zahtijeva određenu smirenost, određenu unutarnju aktivnost duše, koja nema nikakve veze s onim što bi netko morao činiti ako želi odgovoriti na sva uglavnom glupa protivljenja.
Sada u svom doista briljantnom predavanju, koje je u Stuttartu održao o opoziciji općenito, Herr Werbeck je skrenuo pozornost na to koliko knjiga postoji samo napisano od teologa. Mislim da je naveo desetak ili više, tako da kada biste ih samo sve pročitali, uzelo bi vam dovoljno vremena. I pomislite u sebi: sve ovo opovrgnuti! Ne bi se uopće došlo do istraživanja, i to samo u jednom području. Najmanje toliko ili više knjiga napisano je u drugim područjima. Čovjek je bombardiran suprotnim spisima kako bi se spriječio stvarni antropozofski rad. Takav je sustav, tako treba biti. Ali postoji mogućnost, kada je s druge strane potrebno njegovati antropozofiju, i te suprotne spise gurnuti u stranu. Mnoge ne znam čak ni po naslovu, ali one koje imam samo gomilam, jer nije moguće raditi istinsko duhovno istraživanje, i nositi se s time u isto vrijeme. Pa onda protivnici kažu: 'On sam ne odgovara'. - Ali na ono što oni iznose mogu odgovarati i drugi. A budući da poduhvati zapravo nastaju od 1919 na tuđu inicijativu, potrebno je da Društvo preuzme svoju obvezu na tom području, da borbu protiv protivnika preuzme Društvo, da tako kažemo, inače neće biti moguće nastaviti s antropozofskim istraživanjem.
Protivnici upravo to žele. Čak bi im bilo draže kada bi mogli pokrenuti tužbe – posvuda pokazuju da imaju namjeru da to učine – jer znaju da bi to natjeralo čovjeka da cjelokupno stanje i raspoloženje svoje duše dovede do razine koja bi uništila stvarnu antropozofsku aktivnost. Da, dragi prijatelji, protivnici obično jako dobro znaju što žele, dobro su organizirani. Ali to mora znati i Antropozofsko društvo. Ovim se stvarima mora posvetiti potrebna pažnja, i onda to vodi u aktivnost.
Rekao sam vam što se dogodilo u Stuttgartu da bi Antropozofsko društvo opet neko vrijeme moglo raditi. Ali postojao je trenutak kada sam stvarno trebao reći: sad kad se to dogodilo, povlačim se iz Društva. - Naravno, sada to ne ide iz drugih razloga, sada kada je Društvo usvojilo nove elemente od kojih se ne možemo povući. Ali da je zavisilo samo o tome što se razvijalo u sobi za sastanke u Stuttgartu, tada bi bilo potpuno opravdano reći: sada moram vidjeti kako predstaviti antropozofiju pred svijetom na drugačiji način; moram se povući iz Antropozofskog društva. - Taj trenutak je bio kada se dogodilo sljedeće. Odbor devetorice odlučio je održati niz prezentacija o aktivnostima unutar ovog ili onog područja u Antropozofskom društvu. Trebalo bi izvijestiti o Waldorfskoj školi, o 'Uniji za slobodan duhovni život', o časopisu 'Antropozofija', o časopisu 'Die Drei' i tako dalje, a također i o protivnicima i posebno kako ih tretirati.
Sada, kao što rekoh, Werbeck, koji se bavio opozicijom, održao je briljantno predavanje o tome kako se oporba može tretirati u književnosti. Ali prvo smo morali ući u konkretne stvari o oporbi. I što se tamo dogodilo? Upravo usred ovog predavanja o oporbi, došlo se do prijedloga da se više ne želi slušati predavanje, da se želi nastaviti rasprava. Ne znajući zapravo ništa o tome što se dogodilo u Društvu, htjeli su nastaviti raspravu. Bio je prijedlog za izostavljanje izvješća točno usred izvješća o oporbi! I prijedlog je prihvaćen.
Ispalo je groteskno: večer prije Dr. Stein je morao dati izvještaj o pokretu mladih. Bilo je to vrlo kasno navečer. Gospodin Leinhas, koji je bio predsjedavajući, doista nije bio u zavidnoj poziciji, jer sam vam prekjučer rekao da su ga bombardirali prijedlozima po točkama dnevnog reda. Čim bi bilo izneseno pitanje odmah bi došlo drugo, i nitko nije mogao vidjeti kako će se rasprava voditi. Pa onda oni koji su došli na ovu skupštinu delegata nisu bili tako uporni kao oni koji su je pripremali. U Stuttgartu smo na to navikli, imali smo sastanke koji su trajali do šest ujutro, a počinjali su ne kasnije od devet i trideset ili deset navečer. Ali kao što sam rekao, delegati još nisu bili navikli na ovaj način. I tako je bilo kasno prije nego je Dr. Stein trebao dati svoje izvješće o omladinskom pokretu, o željama mladih, pa je nastala neka greška, pa se nije znalo daje li izvješće ili ne – i onda je puno ljudi otišlo. Ali ga je dao. I sutradan, kad su se vratili, ljudi su čuli da je on održao prezentaciju, a da njih nije bilo. Sada je bio zahtjev da on ponovno održi prezentaciju. Ali od toga nije bilo ništa jer on nije bio tu. Ali baš kad je Dr. Stein došao dati svoj izvještaj o protivnicima, ali oni ne samo da nisu htjeli čuti njegov izvještaj drugi put, nego ga nisu htjeli čuti ni jednom; prihvaćena je odgovarajuća primjedba. Kasnije je održao ovu prezentaciju. Ali nakon ovog izvješća trebala je slijediti rasprava o konkretnoj oporbi. Na moje iznenađenje, Stein nije govorio o konkretnoj opoziciji, već je razvio neku vrstu metafizike antropozofske opozicije, koja zapravo nije baš razjasnila stvari. Bio je to vrlo duhoviti izvještaj, ali ne o konkretnom protivnicima, nego o metafizici protivnika. I u biti se pokazalo da cijelo društvo – jer je skupština delegata predstavljala cijelo Antropozofsko društvo u Njemačkoj – ne želi imati ništa s protivnicima!
Naravno da to možete razumjeti. Ali danas je toliko potrebno poznavati životne uvjete Antropozofskog društva, i netko nema ozbiljne namjere s Antropozofskim društvom ako odbija upoznati protivnike kada za to ima najbolju priliku. A zapravo ovisi o načinu na koji se antropozofski članovi ponašaju prema protivnicima, koji su svakim danom sve jači, zavisi kako će predstavljati antropozofiju pred svijetom. To je dakle, bio trenutak koji je zapravo trebao rezultirati mojom izjavom: ja više ne mogu sudjelovati ako vas ništa ne zanima osim ponavljanja općih slogana riječima 'Ljudi moraju susresti ljude' i drugih glupih floskula. I u Stuttgartu se tako naveliko, ne može se reći raspravljalo, dapače, parafraziralo ili nešto slično. Ali naravno, ne može se povući od nečega što nije samo u mašti nego stvarno: odvojiti se od Antropozofskog društva! I tako je postalo neophodno zanemariti takve stvari i pokušati pronaći rješenje na način na koji sam opisao u subotu: da s jedne strane staro Antropozofsko društvo živi u punoj stvarnosti, a s druge strane postoji labava asocijacija koja također može dovesti do formiranja zajednice u smislu na koji sam jučer opisao njene uvjete, i da je to onda neka vrsta poveznice koja će biti stvorena za premošćivanje proturječja koje postoji.
Jer čovjeku mora biti potpuno jasno da je antropozofija nešto za vječnost. Stoga je svatko može proučavati u potpunoj samoći, ima na to pravo; ne treba ga uopće zanimati Antropozofsko društvo. Moglo se dogoditi, a sve do 1918 bilo je sasvim moguće, da se antropozofija širi samo kroz literaturu ili kroz predavanja namijenjena onima koji je žele čuti. Antropozofsko društvo do godine 1918 bilo je sasvim ispravno po svom karakteru, jer je moglo prestati svaki dan, a da antropozofija ne stane. Oni koji su bili istinski zainteresirani za antropozofiju izvan Antropozofskog društva mogli su imati sve kao što su to imali kroz Antropozofsko društvo. Preko Antropozofskog društva postojala je samo radna suradnja i buđenje jedne ljudske duše u drugoj. Ali iz onoga što je bilo uobičajeno, kroz inicijativu ove ili one ličnosti unutar Antropozofskog društva, razvilo se nešto što sada veže ono što postoji, nešto od čega se ne može svaki dan odustati. I to mora odražavati staro Antropozofsko društvo. Zato je način na koji je stari odbor popisivao, birokratizirao i općenito se ponašao, ma koliko nesimpatičan bio: ono što se mora, mora se. Nitko se drugi ne može zauzeti za to. Potpuno je slijepa vjera vjerovati da netko tko je samo općenito zainteresiran za antropozofski život, kao što je bio slučaj 1902. godine, sada može preuzeti odgovornost za sve te stvari. S time je trebalo odrastati, poistovjetiti se s tim, spoznati iznutra.
Dakle, ovo staro Antropozofsko društvo mora nastaviti postojati, ono je ipak nešto stvarno. Međutim, osim toga, oni koji jednostavno žele antropozofiju kao takvu, imaju puno pravo pristupiti antropozofiji. Za njih je stvorena ta labava udruga, o kojoj sam vam jučer govorio, koja pak ima svoj povjerenički odbor, čija sam vam imena naveo. Dakle, imamo dva povjerenička odbora, a oba povjerenička odbora će povremeno formirati manje odbore koji onda međusobno pregovaraju, tako da društvo ipak čini cjelinu. Da u labavoj uniji zaista ima interesa za ono što se razvija u Društvu, svjedoči i prijedlog za njegovo ponovno osnivanje, koji su podnijeli najmlađi članovi pokreta mladih, studenti. Dakle, sada je ponovno uspostavljena i imat će potpuno legitimnu ulogu. Zaista, ovo je bilo jedno od najhitnijih, vitalnih pitanja za antropozofski pokret i društvo.
Posebno je zanimljiva jedna prijava koja je stigla od učenika viših razreda waldorfske škole. I ja sam je pročitao jer mi je poslana. Sa svoje strane, učenici waldorfske škole predali su molbu sljedećeg sadržaja. Rekli su: sada smo se razvili prema principima koji su u waldorfskoj školi. Sljedeće godine trebali bismo doći u srednju školu. Možda ćemo imati poteškoća pri polaganju prijemnog ispita. Ali u svakom slučaju, ako smo odgajani prema ispravnim principima u waldorfskoj školi i sada bismo trebali ići dalje, kako ćemo proći? - A waldorfski učenici su to jako lijepo okarakterizirali i zato su podnijeli zahtjev da se osnuje besplatno sveučilište na kojem se može studirati ako je netko bio waldorfski učenik.
To je vrlo pametno, sasvim je opravdano. Zahtjev su predstavnici pokreta sveučilišne mladeži odmah prihvatili, a kako bi skupili kapital za pokretanje jedne takve institucije, prikupili su čak i fond od, čini mi se, dvadeset i pet milijuna maraka, koji je, iako nije velika količina novca u sadašnjim inflatornim uvjetima, ipak prilično respektabilna svota. Danas naravno, ne možete osnovati sveučilište s 25 milijuna maraka, ali kad bi se našao Amerikanac da donira možda milijardu maraka ili više, onda bi se moglo krenuti. Naravno da drugačije ne bi išlo, možda ni milijarda ne bi bila dovoljna, ne mogu to sada izračunati. Ali kada bi takva mogućnost i postojala, doista bi se osramotili, strahovito osramotili, čak i kad bi postojali izgledi za dobivanje službenog priznanja po pitanju diploma i ispita, naime, problem bi bio kadrovska popunjenost takve ustanove. Možda s članovima naših istraživačkih instituta? U najboljem slučaju to bi upalilo. Ali tada ne bismo imali waldorfsku školu i istraživačke institute! Način na koji se Antropozofsko društvo razvijalo posljednjih godina, naginjao je izbjegavanju ljudi koji bi mu se inače mogli pridružiti. Danas je doista nevjerojatno velik problem kada treba zaposliti novog waldorfskog učitelja pri osnivanju razreda waldorfske škole, pronaći ga u redovima antropozofa. Jer unatoč činjenici da smo imali briljantne kongrese i svašta nešto, ponašanje ljudi u Antropozofskom društvu često je bilo takvo da su ljudi govorili: mi jako volimo antropozofiju, ali se ne želimo pridružiti Društvu.
I najprije se mora raditi na tome da se Društvo vrati svojoj vlastitoj ulozi, jer postoje mnogi ljudi na svijetu koji su predodređeni da antropozofiju učine najvažnijim sadržajem svog srca i svoje duše. Ali Antropozofsko društvo mora učiniti ono što je potrebno. Dakle, kada se čovjek suoči s takvim nečim, odmah postaje jasno: sada moramo početi s nečim drugačijim, sa stvarnim predstavljanjem antropozofije svijetu, kako bi je čovječanstvo upoznalo.
Naši protivnici je pred svijet iznose kao karikaturu. I tamo se puno radi. Njihovi spisi sadrže materijal koji je u ciklusima. A sada postoje knjižnice u kojima se mogu posuditi ciklusi i tako dalje! Stari način razmišljanja o stvarima danas ne funkcionira. Zasigurno postoje knjižare rabljenih knjiga koje imaju mogućnost posuđivanja ciklusa uz naknadu. Svatko može čitati, tako je sada. Čovjek ne poznaje uvjete našeg sadašnjeg društvenog života ako vjeruje da se takve stvari mogu zauvijek tajiti. To se sada više ne može. U tom je pogledu naše doba zapravo postalo duhovno demokratsko. Treba shvatiti da antropozofiju treba iznijeti pred svijet. Taj impuls zapravo živi u labavoj uniji.
Ljudi koji su se u njoj okupili od samog početka nastoje predstaviti antropozofiju svijetu na najširi mogući način. Vrlo dobro znam da to zauzvrat stvara razne nove kanale za izvlačenje iz Društva onoga što mislite da možete zadržati u Društvu. Ali čovjek se mora podrediti potrebama vremena. A kao antropozof, čovjek mora biti pozoran na ono što vrijeme zahtijeva. Zato se antropozofija sada mora promatrati na takav način da može postati svrha života, što sam također jučer naznačio.
Pa, dragi prijatelji, kao što rekoh, pokušao se uspostaviti labaviji odnos između ove dvije struje u Antropozofskom društvu, i nadam se da će se to opet dogoditi, ako se to dobro shvati, ako se s tim ispravno postupa, može se živjeti na toj osnovi neko vrijeme, vjerojatno uopće ne dugo, nemam nikakvih iluzija o tome. Onda će se naravno, morati učiniti nešto drugo.
Ali onda kada sam putovao u Stuttgart na Generalnu skupštinu Njemačkog antropozofskog društva, rekao sam da bi bilo potrebno, jer je antropozofija proizašla iz Njemačke, i svijet to također zna i prihvaća, da bi prvo trebalo uspostaviti neku vrstu reda unutar Njemačkog antropozofskog društva, i da to onda bude polazište za stvaranje reda i vani. Pretpostavljam, međutim, da će antropozofska društva u raznim jezičnim područjima kojih ima posvuda, sada također vidjeti sebe prisiljenim učiniti nešto za konsolidaciju društva u sličnom smislu, tako da se zapravo posvuda pokušavaju poboljšati životni uvjeti i oblikovati antropozofsko društvo na takav način da antropozofija u svijetu može postati ono što bi trebala postati.