.Jučer sam vam pokušao dati neku vrstu izvještaja o onome što se dogodilo u Stuttgartu, a onda sam rekao da bih vam želio ocrtati glavni sadržaj predavanja koje sam tamo trebao održati. Dakle, prvo ću danas iznijeti sadržaj predavanja, a sutra ću pokušati nešto više reći u vezi s onim što je jučer rečeno.
Prvo predavanje u utorak proizašlo je iz vrlo specifične potrebe koja se javila tijekom rasprave u nedjelju, ponedjeljak i utorak, koja vam je opisana barem u smislu raspoloženja, tj. iz potrebe koja se javila iz ovih rasprava. Bila je to potreba da se sagleda bit izgradnje zajednice. Ovo formiranje zajednice kroz antropozofiju nešto je što je nedavno igralo glavnu ulogu unutar našeg Antropozofskog društva. Osobito mladi, ali i drugi ljudi, stariji ljudi, dolazili su u Antropozofsko društvo s izraženom željom za susretom s drugim ljudima unutar ovog Društva s kojima bi mogli, takoreći, pronaći ono što život u današnjem društvenom poretku ne može dati pojedincu. To ukazuje na sasvim razumljivu čežnju mnogih ljudi našeg vremena.
S dolaskom doba svijesti, stare društvene veze izgubile su svoj čisto ljudski sadržaj i snagu. Ljudi bi uvijek urasli u neku određenu zajednicu. Nisu postajali pustinjaci, već bi urasli u određenu zajednicu. Urastao je u obiteljsku zajednicu, u strukovnu zajednicu, u profesionalnu zajednicu, u zadnje vrijeme u ono što se zove stalež, i tako dalje. Te su zajednice čovjeku uvijek donijele nešto što on kao pojedinac ne bi mogao. U novije vrijeme jedna od najjačih veza među ljudima u društvenom životu je staleška zajednica.
Iz starih društvenih formacija, iz statusnih zajednica, nacionalnih zajednica, čak i iz rasnih zajednica, nastale su klasne zajednice. A nedavno se dogodilo da je došlo do izvjesne kohezije u takozvanim višim klasama, plemićkim, buržoaskim, a zatim u proleterskim. Na taj su način nastale klasne zajednice koje su se protezale preko nacionalnosti, čak i preko rasnih obilježja i tako dalje. I mnogo toga što danas postoji u međunarodnom društvenom životu može se pratiti do takvih klasnih zajednica.
Ali sada je doba duše svijesti, koje se sve više najavljivalo od početka 15. stoljeća, nedavno izašlo na vidjelo s određenom žestinom, s unutarnjom snagom iz ljudske duše. Ljudi još uvijek osjećaju da čak ni unutar klasnih zajednica više ne mogu postići ono što bi trebali. S jedne strane, čovjek se danas snažno osjeća kao individualnost i želio bi odbaciti sve što narušava njegov osjećaj individualnosti, osjećanje, individualno mišljenje. On želi biti osobnost. A to dolazi iz određenih elementarnih uzroka. Od kraja Kali Yuge, tj. od početka našeg stoljeća, ako smijem ponovno upotrijebiti izraz koji sam jučer upotrijebio, postoji nešto u dušama ljudi, iako je to još uvijek vrlo nejasno, nešto što se izražava riječima: želim biti samostalna ličnost. - Svakako, mnogi ne znaju kako to formulirati. Tada se javlja u svim vrstama nezadovoljstva, u svim vrstama nestabilnog duševnog života, ali to je ovo: želja da se bude osobnost, kohezivna osobnost.
Ali sada, u zemaljskom životu čovjek ne može bez drugih ljudi. Povijesne veze i spone poput onih koje ujedinjuju proletarijat, naprimjer, ne pružaju ništa što bi s jedne strane moglo zadovoljiti potrebu da se bude poseban pojedinac, a s druge strane ujediniti pojedinca s njegovim bližnjima. Suvremeni čovjek želi da ga čisti ljudski element u njemu poveže s čistim ljudskim elementom u drugima. On doista želi društvene veze, ali one trebaju imati individualni karakter poput osobnih prijateljstava.
I beskrajno mnogo toga što se događa među ljudima u današnjem životu je poriv prema takvim ljudskim zajednicama. Taj poriv za takvim zajednicama ljudi posebno je došao do izražaja kada su mi se prije nekog vremena obratile mlađe osobe s težnjom za svojevrsnom obnovom kršćanstva, vjerujući da se obnova kršćanstva može postići samo oživljavanjem Krist-impulsa na način kako je to moguće iz antropozofije. Iz te čežnje mladih bogoslova, od kojih su neki bili pred završetkom teoloških studija, odnosno pred preuzimanjem pastoralnih zvanja, ili su još bili na teološkom studiju, proizašlo je ono što bih nazvao najnovijim izdankom našeg Antropozofskog društva, 'Pokret za religijsku obnovu'.
Sada je naravno, bilo mnogo toga za učiniti za ovaj pokret za religijsku obnovu. Iznad svega, radilo se o tome da se Krist-impuls oživi na način na koji je to danas moguće. Za to je bilo potrebno uzeti vrlo ozbiljno ono što sam često naglašavao, da se Krist nije samo obratio ljudskim dušama na početku kršćanskog razvoja, već se obistinilo ono što leži u riječi: 'Ja sam s vama u sve dane do svršetka zemaljskih vremena', to jest, to znači da se On može čuti kada god ga duša želi čuti, tako da postoji kontinuirana objava Krista. Od zapisanih evanđeoskih objava moralo se ići izravno do živih objava Krist-impulsa. To je bio jedan aspekt zadatka religijske obnove.
Druga je pak strana bila ona koju sam odmah morao opisati riječima: ali vjerska obnova mora dovesti do formiranja zajednica, do formiranja religijskih zajednica. Čovjek može kultivirati svoje znanje kao pojedinac nakon što je primljen u zajednicu. Ali to izravno iskustvo duhovnog svijeta koje nije toliko intelektualno koliko emocionalno, koje se može opisati kao religiozno, iskustvo duhovnog svijeta kao božanskog, to se može živjeti samo u formiranju zajednice. I tako, rekao sam, mora doći do ozdravljenja religijskog života kroz zdravo formiranje zajednice.
U početku su protestantske teološke ličnosti poduzele ovaj pokret za religijsku obnovu. Moglo bi se istaknuti kako su protestantske ispovijesti u suvremenom dobu sve više težile posebnom naglasku na propovijedanju i odstupale od kulta. Ali propovijed atomizira zajednice. Propovijed, kroz koju treba prodrijeti spoznaja o božanskom svijetu, poziva pojedinačne duše na stvaranje vlastitog mišljenja, što je izraženo činjenicom da se u novije vrijeme najviše osporava Credo, ispovijedanje vjere. tj. u određenoj mjeri, svatko je želio imati vlastitu vjeru. Došlo je do atomizacije, razbijanje kongregacije, i fokusiranje religijskog elementa na individualnu osobnost.
Ali to bi postupno dovelo do rastakanja društvenog poretka ako ne bi postojala mogućnost izgradnje zajednice. Ali pravo formiranje zajednice, rekao sam, može biti samo proizvod kulta, izvedenog iz današnjih otkrivenja duhovnog svijeta. I tako je taj kult također ušao u pokret za religijsku obnovu, i sada je unutar njega. Ovaj kult uzima u obzir povijesni razvoj čovječanstva, i stoga nosi u sebi nastavak onog povijesnog, u mnogim detaljima, također i u cjelini. Ali u svim aspektima nosi i utjecaj onoga što tek danas može biti otkrivenje, što se tek danas može otkriti nadosjetilnoj svijesti iz duhovnih svjetova.
Kult povezuje one koji se okupljaju u kultu jedne s drugima. Kult stvara zajednice. I Dr. Rittelmeyer je u tijeku rasprave sasvim ispravno rekao: u pokretu za religijsku obnovu, antropozofsko društvo se suočava s određenom opasnošću, možda i najvećom, upravo zbog elementa kulta koji gradi zajednicu. Što je on implicirao? Ukazao je na činjenicu da danas, kao što sam prije rekao, mnogi ljudi dolaze u Antropozofsko društvo s tendencijom povezivanja s drugim ljudima u smislu takve slobodno formirane zajednice, da taj život zajednice bude religijski obojen kroz kult, da će stoga oni ljudi koji imaju čežnju za životom u zajednici to najbolje zadovoljiti unutar pokreta za religijsku obnovu. Ako Antropozofsko društvo ne želi upasti u opasnost, ono stoga također mora nastojati njegovati element izgradnje zajednice.
Pa, to je ukazivalo na nešto što je od posebne važnosti, posebno s obzirom na najnoviju fazu našeg Antropozofskog društva. Istaknuto je da antropozofi moraju prepoznati prirodu stvaranja zajednice. Treba odgovoriti na pitanje: je li ova izgradnja zajednice koja se događa u religijskoj obnovi, sada jedina moguća, ili unutar Antropozofskog društva postoji neka druga mogućnost za izgradnju zajednice? - Naravno, na ovo pitanje može se odgovoriti samo razmatranjem prirode izgradnje zajednice. Ali današnji čovjek ne samo da ima tu tendenciju za stvaranjem zajednice koja se može zadovoljiti kultom – ona je snažno prisutna, ali ne samo to – već postoji i druga vrsta čežnje za izgradnjom zajednice. I tako se ove dvije vrste čežnje za izgradnjom zajednice, koje su prisutne u svakom današnjem ljudskom biću, mogu uzeti u obzir kod svakog pojedinog ljudskog bića, tako da element izgradnje zajednice nije prisutan samo u pokretu za religijsku obnovu, već i u Antropozofskom društvu.
Naravno, kada govorimo o takvim stvarima, moramo ih zaodjenuti u ideje. Ali ono što ću sada razviti idejno, zapravo je prisutno u emocionalnom iskustvu današnjeg čovječanstva. Stvari se razjašnjavaju samo dajući im ideje; ali ono što sada želim izraziti je nešto što je apsolutno prisutno kod današnjih ljudi u smislu osjećaja.
Prvi način izgradnje zajednice, koji nam dolazi odmah na početku našeg života na Zemlji, koji je prirode o kojoj se obično ne razmišlja niti se previše osjeća, to je izgradnja zajednice koju daje jezik. Jezik učimo kao djeca. A posebno snažan element izgradnje zajednice daje materinji jezik jer materinji jezik dolazi djetetu i dijete ga apsorbira u vrijeme kada je etersko tijelo još potpuno nepodijeljeno i nediferencirano u ostatku organizacije. Zbog toga materinski jezik vrlo intenzivno srasta s cijelim čovjekom. Ali taj jezik je nešto što se širi kao nešto što je zajedničko skupinama ljudi. Ljudi se okupljaju oko zajedničkog jezika. I ako se sjetite onoga što sam ovdje često govorio, da je u jeziku zapravo utjelovljeno nešto duhovno, da genij jezika nije samo apstrakcija današnjih učenjaka, nego je to stvarno duhovno biće, i osjetiti ćete kako jezična zajednica počiva na činjenici da oni koji komuniciraju istim jezikom osjećaju rad pravog genija jezika u krugu u kojem su se okupili. Osjećate se, takoreći, pod okriljem pravog duhovnog bića. I to je slučaj kod svih izgradnji zajednice.
Rezultat svakog formiranja zajednice je da među onima koji se okupljaju da tvore zajednicu, prevlada više duhovno biće, koje u određenoj mjeri dolazi iz duhovnih svjetova i povezuje ljude. Ali možemo, izdvojiti, pronaći druge stvari koji se u eminentnom smislu mogu pojaviti kao element izgradnje zajednice među ljudima. Zajednički jezik veže ljude, jer ono što kaže jedan, može živjeti u drugome, jer nešto zajedničko može živjeti u više ljudi istovremeno. No, zamislimo sljedeće: brojni ljudi koji su zajedno proveli djetinjstvo i prve školske dane iz nekog razloga ne nakon tridesetak godina ponovno nađu zajedno – takvo nešto se moglo dogoditi i često se događalo. Kao mala skupina četrdeseto-, pedesetogodišnjaka, koji su proveli djetinjstvo u istoj školi u istom kraju, sada govore o onome što su zajedno proživjeli u djetinjstvu i mladosti. U njima živi nešto sasvim posebno, nešto što je već tada drugačija zajednica od one koju donosi jezik. Ako se grupa koja govori isti jezik okupi zajedno s razumijevanjem duša koje donosi jezik, to okupljanje je nešto relativno površno u usporedbi s drugim okupljanjem, kada se događa da je osoba duboko zahvaćena u središtu duše činjenicom da živi u zajedničkim sjećanjima. Svaka riječ dobiva svoju posebnu boju, posebnu obojanost, jer se odnosi na zajedničko djetinjstvo, zajedničku mladost. Ono što veže čovjeka za čovjeka u trenucima takvog zajedništva ulazi dublje u dušu. Čovjek se dubljim slojevima osjeća vezan za onoga s kime je.
U čemu su zajedno? Čovjek je zajedno u sjećanjima, u onome što je zajedno proživljeno u prošlosti. Čovjek se osjeća prenesenim u svijet kojeg više nema, u kojemu je živio zajedno s onima s kojima je i sada zajedno. Ovo se odnosi na zemaljske uvjete, samo je ilustracija. Ali to točno ilustrira bit kulta, jer što je cilj kulta? Kult, bilo riječima bilo činom, reproducira nešto nadosjetilno u fizičkom-osjetilnom svijetu što je, u sasvim drugačijem smislu od onoga što imamo u vanjskom prirodnom okruženju, izravna slika duhovnog svijeta, nadosjetilnog svijeta. Naravno, svaka biljka, svaki proces u vanjskoj prirodi je slika nečeg duhovnog, ali ne tako izravno kao što se otkriva u ceremoniji kulta ili u riječi kulta koja je izgovorena na pravi način. Tu je nadosjetilni svijet uklopljen izravno u riječ ili čin. Kult se sastoji u tome da se u fizičkom svijetu riječi izgovaraju tako da je nadosjetilni svijet neposredno prisutan u svojoj esenciji, provode se radnje tako da su u tim radnjama prisutne sile nadosjetilnog svijeta. Ceremonija kulta je ona gdje se događa nešto što ne znači samo ono što se slavi kada se to izvana gleda vlastitim očima, već se nešto događa kroz uobičajene fizičke sile koje su duhovne sile, nadosjetilne sile. To je osjetilna slika nadosjetilnog događaja.
U osjetilnom govoru i u osjetilnom djelovanju čovjek je na taj način izravno sjedinjen s duhovnim svijetom. Kod kulta je slučaj da svijet koji je uveden u osjetilno, riječju ili činom, odgovara onome iz kojeg smo mi ljudi potekli u našem pred-zemaljskom životu. Kao što kad se troje, četvero ili petoro ljudi okupi u četrdesetoj ili pedesetoj godini života, koji dijele djetinjstvo, osjećaju se prebačeni u svijet u kojem su bili zajedno kao djeca, tako se i onaj koji se u kultu približi drugima – on to ne zna, to ostaje u podsvijesti, ali se sve više taloži u osjećaje i senzacije – prenese u svijet u kojem su bili zajedno prija silaska na Zemlju. Tako nastaje kult. Kult se formira na način da osoba u kultu doista doživi nešto što je svakako uspomena, slika onoga što je doživio u pred-zemaljskoj egzistenciji, odnosno prije nego što je sišao na Zemlju. I tako oni koji pripadaju vjerskoj zajednici u povećanom stupnju osjećaju ono što sam ranije opisao, samo radi ilustracije, kada se neki okupe u grupi u kasnijoj dobi i dijele uspomene iz djetinjstva: osjećaju se prenesenima u svijet kroz koji su prošli zajedno u nadosjetilnom. To je ono što čini vezu u vjerskoj zajednici. To je uvijek bilo ono što veže kult. A kad se radi o vjerskom životu koji ne bi trebao atomizirati, odnosno onom koji ono najbitnije ne bi trebao stavljati u propovijed nego u kult, onda kult vodi stvarnoj izgradnji zajednice. A vjerski život ne može postojati bez izgradnje zajednice. Stoga je zajednica, koja je na taj način zajednica sjećanja u odnosu na nadosjetilno, također i zajednica sakramenta.
Ali nije moguće da ovaj oblik sakramentalne zajednice, odnosno kultne zajednice, ostane ono što jest za suvremenog čovjeka. Dakako, mnogima je prihvatljiva i danas, ali sama kultna zajednica ne bi imala svoju vrijednost, svoju pravu vrijednost, a nadasve ne bi postigla svoj pravi cilj, kada bi ostala puka zajednica sjećanja na nadosjetilno iskustvo. Zato se sve više javljala potreba da se u kult uvede propovijed. Ali u razvoju ove propovijedi, kakav se u novije vrijeme pojavio u protestantskim zajednicama, raspršivanje je postalo toliko veliko, jer nisu uzete u obzir stvarne potrebe razvoja duše svijesti u petom post-atlantskom razdoblju. Koncept propovijedi u starijim konfesijama u potpunosti se temelji na potrebama četvrtog post-atlantskog razdoblja. U starijim crkvama, propovijed je oblikovana iz pogleda na svijet intelektualnog doba, ili doba uma. Suvremeni čovjek to više zapravo ne razumije. Zato su protestantske ispovijedi prešle na prezentacije koje se više temelje na ljudskom mišljenju, svjesnom ljudskom razumijevanju. S jedne strane, to je nešto sasvim opravdano. S druge strane, pravi oblik za to još nije pronađen. Propovijed koja nastaje iz kulta je ispadanje iz kulta, priklanjanje kognitivnom. Ali o tome se malo vodi računa u obliku koji je poprimila propovijed, koji se razvija. Moram vas samo podsjetiti na jednu stvar i odmah ćete to vidjeti. Ako zbrojite one propovijedi u moderno vrijeme, koje se ne temelje ni na nekom tekstu iz Biblije kao temi, vidjet ćete koliko je malo ostalo. Svugdje, u nedjeljnim propovijedima, u propovijedima za posebne prigode, kao temelj se uzima neki tekst u Bibliji, jer se negira ono neposredno, živa objava koja može biti tu i u sadašnjosti. Ali definitivno je vezana samo za ono povijesno, tradicionalno. Dakle, iako se traži individualna propovijed, nisu pronađeni uvjeti za nju. I tako se propovijed ulijeva u puko ljudsko mišljenje, u individualno mišljenje. Ali to atomizira.
Ako nedavno osnovani pokret za religijsku obnovu, budući da je utemeljen na onome što dolazi iz antropozofije, računa s neposrednom svježom, stalnom objavom, tj. iskustvom živog duha iz nadosjetilnog svijeta, onda upravo njegova propovijed navodi da se vidi da mu je potrebno nešto drugo, naime nešto iz čega je izravno moguće ovo stalno, živo znanje duhovnog svijeta. Stoga mu je potreba antropozofska znanost duha. Želio bih reći: propovijed će uvijek biti prozor kroz koji će pokret za religijsku obnovu morati uzeti ono što mu stalno živo Antropozofsko društvo mora dati. Ali ono što je potrebno za ovo je ono što sam vam rekao na prošlom predavanju tamo u Goetheanumu, koji još uvijek postoji, u vezi s religijskom obnovom, da ako ovaj pokret za religijsku obnovu želi rasti, Antropozofsko društvo također mora biti tamo u svoj svojoj vitalnosti, to jest, mora živjeti život antropozofije koji protječe kroz ljude. Pokret religijske obnove uskoro bi presušio da pored sebe nema niz ljudi – ne moraju to biti svi ljudi, ali uvijek više ljudi – u kojima živo živi antropozofsko znanje.
Ali sada, kao što sam rekao, u Antropozofsko društvo dolaze mnogi ljudi i ne samo da žele antropozofsko znanje in abstracto, već žele i izgradnju zajednice unutar njega, upravo zbog poriva ljudi u našem dobu svijesti. Moglo bi se sada reći: antropozofsko društvo također bi moglo njegovati kult. Naravno, moglo je; ali to spada u drugo područje. Sada bih želio razmotriti specifično antropozofsko formiranje zajednice. U današnjem ljudskom životu, definitivno postoji nešto drugo od onoga što se može temeljiti, u odnosu na zajednicu, na zajedničkom sjećanju na nadosjetilni svijet doživljen prije zemaljskog postojanja. Postoji ono što je potrebno na način koji može biti samo u dobu duše svijesti. Prisiljen sam govoriti o nečemu što je kod većine ljudi potpuno neopaženo u odnosu na modernog čovjeka. Svakako da se uvijek govorilo o idealizmu, ali kada se danas govori o idealizmu, čak i kod dobronamjernih ljudi, to je uglavnom samo fraza, puka fraza. Jer danas, kada se intelektualne snage i elementi posebno ističu u civilizaciji, čovjeku nedostaje razumijevanje svijeta. Svakako, prisutno je kao čežnja, pogotovo kod današnje mladeži. Ali upravo nejasnoća koja se javlja kod današnje mladeži pokazuje da u duši današnjeg čovjeka živi nešto što se još nije razbistrilo, što je još nerazlučeno, što kad se razluči neće postati manje naivno.
Imajte na umu sljedeće: vratite se u vremena kada su se religijske struje širile unutar čovječanstva. Vidjet ćete da su u prošlim, ranijim razdobljima povijesnog razvoja, mnogi ljudi s ogromnim entuzijazmom dočekali ovu ili onu objavu iz duhovnog svijeta. Da, ne bi bilo moguće da religijske vjeroispovijesti daju potporu ljudima, da duše nisu imale mnogo jači afinitet prema nečemu što je naviještano iz duhovnog svijeta nego je to slučaj danas. Teško je zamisliti, gledajući današnje ljude, da bi mogli biti zahvaćeni onim što je često bio slučaj u objavi vjerskih istina u ranijim vremenima. Svakako, sekte se stvaraju i danas; ali u usporedbi s vatrom s kojom su se ljudske duše susretale s ranijim naviještanjima, današnje sekte imaju u sebi nešto filistarsko. Duša nema unutarnju toplinu za upiti duhovne stvari. To se čak naglo ubrzalo u posljednjoj trećini 19. stoljeća. Iz nezadovoljstva ipak ima i danas ljudi koji slušaju ovo ili ono, a dolaze i do stanovite objave ovoga ili onoga; ali ona pozitivna toplina koja je bila prisutna u ljudskim dušama i koja je omogućavala čovjeku da se cijelim svojim bićem, cijelim bićem posveti duhovnim stvarima, ustupila je mjesto izvjesnoj zebnji, čak hladnoći. A te zebnje i hladnoće ima u ljudskim dušama i danas kada se govori o idealima i idealizmu. Jer danas je zapravo glavno nešto, što u biti još nije ispunjeno, što će još dugo biti očekivanje, ali što već danas živi kao očekivanje kod ogromnog broja ljudi. Mogu vam to okarakterizirati na sljedeći način.
Uzmimo dva stanja svijesti koja postoje a dobro su poznata svakom čovjeku: čovjek koji sanja i čovjek u običnoj budnoj svijesti. Kako je to s osobom koja sanja? Isto je i s usnulim ljudima koji ne sanjaju, jer spavanje bez snova samo znači da su snovi toliko prigušeni da ih ne primjećujete. Pa što je s čovjekom koji sanja?
Živi u svom svijetu snova. On živi u njemu, utoliko što mu je on mnogo jasniji, zadire mnogo dublje u srce – može se tako reći – od onoga što u svakodnevnom životu doživljava u budnoj svijesti. Ali to doživljavate u izolaciji. Doživljava se kao individualnost. Dvoje ljudi može spavati u istoj prostoriji, oni u svojoj svijesti snova imaju dva potpuno različita svijeta. Ne doživljavaju te svjetove zajedno. Svatko doživljava za sebe; najviše što mogu je kasnije jedno drugom ispričati sadržaj.
Kada se osoba probudi iz svijesti snova u običnu dnevnu svijest, svojim osjetilima opaža iste stvari kao i oni koji su blizu. Ulazi u zajednički svijet. Čovjek se budi u zajedničkom svijetu, prelazeći iz svijesti sna u budnu dnevnu svijest. Da, što čini da se čovjek budi iz svijesti sna u budnu dnevnu svijest? Budi se zbog svijetla, zbog buke, u svom prirodnom okruženju – u tom pogledu nema iznimaka – u budnu dnevnu svijest, u običnu budnu dnevnu svijest. Čovjek se iz sna budi u prirodni aspekt druge osobe, u njezin jezik, u ono što govori, i tako dalje, u način na koji se njihove misli i osjećaji oblače u jezik. Budi se s onim što obično ljudsko biće, drugo ljudsko biće, koristi da bi se prirodno izrazilo. Čovjek se budi u običnu dnevnu svijest u prirodno okruženje. U svim ranijim razdobljima bio je slučaj da se čovjek budio iz svijesti sna u budnu svijest prirodnog okruženja. A onda, u svom prirodnom okruženju, imao je prolaz kroz koji je, ako bi to učinio, prodro u nešto nadosjetilno.
S buđenjem duše svijesti, s razvojem duše svijesti, u tom pogledu je u ljudski život ušao novi element. To poziva na drugu vrstu buđenja, a ovo drugo buđenje će se sve više pojavljivati kao ljudska potreba: to je buđenje duše i duha drugih ljudi. U običnom budnom životu čovjek se budi samo za prirodu drugih ljudi, ali ljudsko biće koje je postalo samostalno, koje je postalo osobnost u dobu duše svijesti, želi se probuditi u duši i duhu drugog ljudskog bića. On želi probuditi dušu i duh druge osobe, želi se drugoj osobi približiti na takav način da kod druge osobe proizvede takav potres u duši, kao što vanjska svjetlost, vanjska buka i tako dalje, proizvode u odnosu na život snova.
Ta je potreba bila vrlo elementarna još od početka 20. stoljeća i nastaviti će rasti. Tijekom 20. stoljeća, uz svu njegovu kaotičnost, burnu prirodu koja će prožeti čitavu civilizaciju, to će se pokazati kao potreba: pojavit će se potreba da se pri susretu s drugim ljudskim bićem potpunije probude nego što se inače mogu probuditi u pukom prirodnom okruženju. Iz života iz snova, budi se u prirodnom okruženju u budnu dnevnu svijest. Budna dnevna svijest budi se u višu svijest pri susretu s dušom i duhom bližnjeg. Čovjek čovjeku mora postati više nego što je bio, mora postati buditelj. Ljudi se moraju približiti jedni drugima više nego su to činili: svaka osoba koja susretne drugu osobu mora postati biće koje se budi. Moderna ljudska bića koja danas ulaze u život nakupila su previše karme da ne bi osjetila sudbinsku povezanost sa svakim pojedincem na kojeg naiđu. Ako se vratimo u ranija doba, duše su bile mlađe, imale su manje karmičkih veza. Sad je postalo nužno da nas probudi ne samo priroda, već i ljudska bića s kojima smo karmički povezani i koja želimo tražiti.
I tako, osim potrebe za sjećanjem na nadosjetilni zavičaj, koja se može zadovoljiti kroz kult, postoji ona druga potreba da pustite drugu osobu da vam probudi duh i dušu. A impuls osjećaja koji ovdje može biti učinkovit je onaj od modernog idealizma. Kada ideal prestane biti samo apstraktan, kada se živo ukorijeni u ljudskoj duši, tada će poprimiti oblik: želim se probuditi u drugoj osobi. - U konačnici, to je osjećaj koji danas dolazi od mladosti, prilično nejasno: želim se probuditi u drugoj osobi. I to je ono što se može njegovati kao poseban život zajednice u Antropozofskom društvu, i to se događa na najprirodniji način u svijetu. Jer kada se grupa ljudi okupi da zajedno iskuse ono što se može otkriti iz nadosjetilnog svijeta kroz antropozofiju, onda je to iskustvo u grupi nešto drugačije od iskustva u samoći. Činjenica da se netko budi pri susretu s dušom drugog stvara atmosferu koja ne vodi u nadosjetilni svijet kao što je to opisano u 'Kako se stječe znanje o višim svjetovima', ali promiče razumijevanje ideja koje daje antropozofska znanost duha iz nadosjetilnog svijeta.
Postoji drugačije shvaćanje stvari, ako se nađu ljudi koji žive s idealizmom, u skupini ljudi koji, bilo čitanjem naglas ili nečim drugim, jedni drugima govore što je sadržaj antropozofije. Kroz zajedničko iskustvo nadosjetilnog, ljudska duša se najintenzivnije budi, duša se budi za više razumijevanje, a kada je to razumijevanje tu, događa se nešto što uzrokuje da ljudi koji su ujedinjeni međusobno u komunikaciji i u zajedničkom iskustvu antropozofskih istina, događa se da se stvarno biće spusti na ljude. Kao što lingvistički genij živi u jeziku, u čijem okrilju ljudi žive takoreći, ako antropozofske istine doživljavaju zajedno s ispravnim idealističkim stavom žive pod okriljem višeg bića. Što se tamo događa?
Pa ako je ovo [crtež] razina na kojoj se nadosjetilni svijet odvaja od osjetilnog svijeta, onda u kultu imamo procese i bića višeg svijeta [gore]; u kultu također smo ih projicirali dolje u fizički svijet, u riječi kulta i činu kulta [ispod]. Ako imamo antropozofski ogranak, mi smo ono što je iskustvo u fizičkom svijetu u antropozofskoj grupi prenijeli u duhovni svijet stvarnom snagom idealizma, koji postaje produhovljen. Kroz kult, ono nadosjetilno u riječi i činu spušteno je u fizički svijet. Kroz antropozofsku grupu, misli i osjećaji skupine antropozofa uzdižu se u nadosjetilni svijet. A ako se antropozofski sadržaj doživi s ispravnim stavom od strane grupe ljudi, pri čemu se ljudske duše bude jedna za drugom, te ljudske duše su zapravo uzdignute u duhovnu zajednicu. Jedino što je bitno da ta svijest stvarno postoji. Ako ta svijest postoji i takve se skupine pojavljuju u Antropozofskom društvu, onda u ovom, mogu tako reći, obrnutom kultu, na drugom polu od kulta, postoji nešto što gradi zajednicu u najeminentnijem smislu. Moglo bi se reći, ako se govori slikovito: zajednica kulta nastoji pridobiti nebeske anđele da siđu u prostor kulta kako bi mogli biti među ljudima. Antropozofska zajednica nastoji uzdići ljudske duše u nadosjetilni svijet kako bi mogle doći pod anđele. U oba slučaja to je izgradnja zajednice.
Ali ako antropozofija treba biti nešto što stvarno vodi u nadosjetilni svijet, onda to ne smije biti teorija, ne smije biti apstrakcija. Tada se ne smije samo govoriti o duhovnim bićima, već se moraju tražiti najbliže, najneposrednije prilike da se bude s duhovnim bićima. Rad antropozofske grupe ne sastoji se samo od brojnih ljudi koji govore o antropozofskim idejama, već u tome, da se kao ljudska bića osjećaju toliko ujedinjeni da se ljudske duše bude i ljudi su preneseni u duhovni svijet, tako da su stvarno među duhovnim bićima, čak iako ih možda i ne vide. Čak iako ih nemaju u percepciji, mogu biti u iskustvu. I to je ono što jača i snaži ono što može nastati iz grupa koje su tek nastale unutar Antropozofskog društva kroz pravilnu izgradnju zajednice. Nužno je da ono što u mnogim aspektima postoji u Antropozofskom društvu postane uobičajeno; a to je ono što oni koji su ušli zadnjih godina nisu našli. Zapravo su to tražili, ali nisu našli. Najviše što su otkrili: da, ako želiš biti pravi antropozof moraš vjerovati u etersko tijelo i reinkarnaciju i tako dalje.
Često sam naglašavao da se knjige poput moje 'Teozofije' mogu čitati na dva različita načina. Može se čitati na način da se čita: čovjek se sastoji od fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela i tako dalje, čovjek ima ponovljene živote na Zemlji, karmu, odnosno, tako se upijaju koncepti. Naravno, pojmovi su drugi nego u nekom drugom području, ali duhovni proces koji se odvija može biti potpuno isti kao kod čitanja kuharice. Jer ono što sam često govorio, to je stvar duhovnog procesa, a ne upijanja ideja. Nije važno da li čitate da u tavu treba uliti maslac, staviti brašna, promiješati, umutiti jaja, ili čitate: postoji fizička materija, eterske sile, astralne sile, sve je tu pomiješano. Potpuno je nebitno kao duševni proces, potpuno je nebitno da li ste na nekom štednjaku pomiješali maslac, mast, jaja, brašno ili zamišljate fizičko tijelo, etersko tijelo i astralno tijelo pomiješano u čovjeku. Ali 'Teozofiju' također možemo čitati na način da znamo da sadrži koncepte koji su povezani s uobičajenim konceptualnim svijetom fizičkog kao što je konceptualni svijet fizičkog povezan sa svijetom snova. Oni pripadaju svijetu u koji se čovjek mora probuditi iz običnog fizičkog svijeta, baš kao što se iz svijeta snova budi u fizički svijet. Stav s kojim se čita daje stvarima pravu boju. I taj stav može se prirodno oživjeti za današnjeg čovjeka na razne načine. Ostali načini, koje čovjek sam može identificirati, svi su opisan u 'Kako se stječu spoznaje viših svjetova'. Ali za suvremenog čovjeka prijelazna faza, potpuno odvojena od percepcije višeg svijeta, također je neophodna: da se može probuditi u duši i duhu drugog ljudskog bića, do točke življenja u duhovnom svijetu, kao što se budi iz života snova kroz svijetlo, kroz buku i tako dalje, u fizički svijet.
Za to treba steći razumijevanje. Treba steći razumijevanje što bi antropozofija trebala biti u Antropozofskom društvu: to bi trebao biti duhovni put. Ako je to duhovni put, tada postoji i formiranje zajednice. Ali antropozofija doista mora ući u život. To je potreba, dragi prijatelji. To da postoji potreba, mogu vam pokazati na vrlo očitom primjeru. Nakon što smo imali mnogo manjih okupljanja, velikih i malih u Stuttgartu, gdje se mnogo pregovaralo o tome što bi sada trebalo učiniti da se konsolidira Antropozofsko društvo, također sam jednom bio – to nije bio sastanak o kojem sam vam govorio jučer, on je bio kasnije, ovaj je bio ranije, ali također je bio noću – zajedno s omladinom. Bila je to sveučilišna mladež. Da, u početku se govorilo kako to najbolje učiniti, da Društvo dobije pravu formu, da se sve radi kako treba i tako dalje. Ali nakon nekog vremena, razgovor je skliznuo na samu antropozofiju. Bili ste u sredini, jer su studenti imali potrebu pitati: kako studirati u budućnosti, kako raditi doktorske radove i slično? - Na to niste mogli odgovoriti izvana, morali ste uploviti u antropozofiju. To znači da ste počeli filistarski i odmah ušli u antropozofiju u njenoj primjeni: kako, ako ste antropozof, napraviti doktorsku disertaciju? Ako ste antropozof, kako proučavate kemiju i tako dalje? Antropozofija se pokazala održivom u životu kada je razgovor sam od sebe, došao do nje.
To je poanta, da antropozofija ne bi trebala postojati samo kao apstrakcija. Naravno, možete dogovoriti stvari tako da sazovete ljude nekamo da razgovaraju o tome kako bi Društvo trebalo biti konstituirano i tako dalje, a onda kao drugu točku programa možete voditi razgovor o antropozofiji. To se razvija izvana. Ali ne mislim na ono izvanjsko, nego sasvim unutarnje, da se do toga jednostavno dolazi iz svakodnevnih potreba: treba povijest postaviti antropozofski. Upravo zato što se nešto takvo dogodilo, što se govorilo o konstituciji Antropozofskog društva i došlo je – sasvim nužno kroz unutarnji razvoj – da je trebalo objasniti kako netko tko je danas znanstveni filistar mora zamišljati embrionalni razvoj a kako netko tko je antropozof, i tako možete vidjeti vitalne impulse antropozofije. To jednostavno mora ući, ne u dvostruko knjigovodstvo, gdje se s jedne strane postavlja filistarsko 'Antropozofsko društvo' i 'Bund für freies Geistesleben' i tako dalje, već tamo gdje se stvarno žive stvari događaju, bez da postanemo apstraktni i teoretski, bez da se antropozofska strana vuče za kosu i uvijek kaže: u antropozofiji, ljudska bića moraju pronaći jedna drugo, i tako dalje. - Tim apstrakcijama ne smije se dopustiti da igrati ulogu, naravno, već ono konkretno antropozofsko mora voditi u srž onoga o čemu se radi. Uglavnom, tada se ne kaže: to je antropozofski ili nije antropozofski, uglavnom se uopće ne izgovori riječ antropozofija. To je također potrebno, da se ne pretvorimo u fanatike riječi.
Vidite, dragi prijatelji, nije bilo površno: održao sam dvanaest predavanja na posljednjem Bečkom kongresu o različitim temama i dao sam si zadatak da nikada ne izgovorim riječ 'antropozofija' tijekom tih dvanaest predavanja. Bilo je moguće! Na dvanaest predavanja u Beču nigdje nećete pronaći riječ 'antropozofija' ili 'antropozofski'. Bilo je moguće. Uostalom, može se upoznati drugu osobu a da se ne zna zove li se Müller ili je vijećnik ili nešto slično, jednostavno je prihvatite takvu kakva jest. Ako antropozofiju uzmete onakvu kakva jest živa, ne obraćate puno pozornosti na njezino ime, to je čak i najbolje.
Pa, želim još razgovarati o ovim stvarima sutra, a onda vam također predstaviti nešto što bi trebalo biti kao izvješće.