.- Tri koraka antropozofije
Veliko mi je zadovoljstvo što mogu održati ovaj ciklus predavanja u Goetheanumu. Ova je ustanova namijenjena promicanju znanosti duha. Ono što se ovdje naziva znanošću duha, ne treba brkati s onim što se danas često pojavljuje kao okultizam, misticizam, i tako dalje. Ti se napori, ili temelje na starim duhovnim tradicijama koje se više ne razumiju kako treba i daju svakakve takozvane uvide u nadosjetilne svjetove na laički način, ili izvana oponašaju uobičajene znanstvene metode, ne shvaćajući da istraživački putevi koji su osmišljeni za ispitivanje osjetilnog svijeta, nikada ne mogu dovesti do nadosjetilnog svijeta. A ono što se pojavljuje u misticizmu, ili je puka obnova starih duševnih iskustava, ili nejasno, često fantastično i iluzorno samopromatranje.
Nasuprot tome, gledište Goetheanuma je ono koje u potpunosti potvrđuje trenutnu perspektivu znanstvenog istraživanja i prepoznaje ga tamo gdje je opravdano. S druge strane, kroz strogo kontroliranu praksu čisto duševnog promatranja, nastoji se doći do objektivnih, točnih rezultata o nadosjetilnom svijetu. Kao takve rezultate prihvaća se samo ono što je dobiveno takvim promatranjem duše, u kojem je duševno-duhovno ustrojstvo jednako precizno razumljivo kao i matematički problem. Radi se o tome da se ovo ustrojstvo od početka prikaže na znanstveno utemeljen način. Ako netko ovu organizaciju nazove 'duhovnim okom', onda mora reći: baš kao što matematičar ima svoje probleme pred sobom, duhovni istraživač ima svoje 'duhovno oko'. Za njega je znanstveno usmjereno najprije na pripravak koji se nalazi u njegovim 'duhovnim organima'. Ako u tim organima vlada 'njegova znanost', on se njome može služiti, a nadosjetilni svijet leži pred njim. Istraživač osjetilnog svijeta svoju znanost usmjerava prema van, prema rezultatima. Istraživač duha prakticira znanost kao pripremu za gledanje. Kada istraživanje počne, znanost već mora ispuniti svoju ulogu. Ako svoje 'viđenje' tada želite nazvati vidovitošću, to je 'točna vidovitost'. Gdje prestaje znanost o osjetilnom, počinje ona o duhu. Iznad svega, duhovni istraživač morao je svoj cjelokupni način mišljenja oblikovati na temelju moderne znanosti o osjetilnom.
Stoga znanosti kojima se danas bavimo, vode u oblast koju otvara znanost duha u modernom smislu. To se ne događa samo za pojedinačna područja prirodne znanosti i povijesti. To se također događa, naprimjer, u medicini. I događa se u svim područjima praktičnog života, u umjetnosti, u moralu i u društvenom životu. To se događa i za religiozna iskustva.
Ova će predavanja pokriti tri od ovih područja, i pokazati kako se ona pretaču u moderne duhovne poglede: filozofiju, kozmologiju i religiju.
Filozofija je nekoć bila posrednik cjelokupnog ljudskog znanja. U njenom Logosu čovjek je stjecao znanje o pojedinim područjima stvarnosti svijeta. Pojedinačne znanosti rođene su iz te supstance. Ali što je ostalo od nje same? Zbir više ili manje apstraktnih ideja koje moraju opravdati svoje postojanje u usporedbi s drugim znanostima, dok ove druge svoje opravdanje nalaze u osjetilnom promatranju i pokusima. Na što se odnose ideje filozofije? To je danas postalo pitanje. Čovjek više u tim idejama ne doživljava neposrednu stvarnost, zbog čega tu stvarnost nastoji teorijski opravdati.
I štoviše: filozofija već u svom nazivu, kao ljubav prema mudrosti, ima da nije samo stvar razuma, nego stvar cijele ljudske duše. Ono što se može 'voljeti' je takva stvar. I mudrost se nekoć osjećala kao nešto stvarno; to nije slučaj s 'idejama', koje se tiču samo razuma i intelekta. Filozofija se od stvari ljudskosti, koja se nekad doživljavala u toplini duše, pretvorila u suhoparno, hladno znanje. A kada aktivno filozofirate, više ne osjećate da ste u stvarnosti.
Ono što je nekad filozofiju činilo pravim iskustvom izgubljeno je u samim ljudima. Osjetilna znanost posredovana je osjetilima, a ono što um misli o opažanjima osjetila sažetak je sadržaja posredovanog osjetilima. Ova misao nema vlastiti sadržaj. Živeći u takvom znanju, čovjek sebe poznaje samo kao fizičko tijelo. Ali filozofija je u početku bila sadržaj duše koji se nije doživljavao fizičkim tijelom. Doživljeno je ljudskim organizmom koji nije osjetilni. To je etersko tijelo koje se nalazi ispod fizičkog tijela i sadržava nadosjetilne sile koje daju oblik i život fizičkom tijelu. Čovjek organizaciju ovog eterskog tijela može koristiti na isti način kao i svoje fizičko tijelo. Ali tada ovo etersko tijelo oblikuje ideje iz nečeg nadosjetilnog, baš kao što fizičko tijelo oblikuje ideje iz osjetilnog, putem osjetila. Antički filozofi razvijali su svoje ideje kroz etersko tijelo. Budući da je duhovni život čovječanstva što se tiče znanja izgubio ovo etersko tijelo, u isto vrijeme je izgubio i stvarnost karaktera filozofije. Filozofija je postala puka konstrukcija ideja. Znanje o eterskom čovjeku treba najprije ponovno steći: tada će i filozofija ponovno moći dobiti karakter stvarnosti. Ovime treba označiti prvo od koraka koje treba napraviti kroz antropozofiju.
Kozmologija je jednom pokazala čovjeku kako je on član univerzalnog svijeta. Za to je bilo potrebno da se ne samo njegovo tijelo, već i njegova duša i duh mogu promatrati kao članovi kozmosa. To je bio slučaj jer su se duševno i duhovno vidjeli u kozmosu. U novije vrijeme kozmologija je postala samo nadgradnja onoga što prirodna znanost zna kroz matematiku, promatranje i pokus. Iz ovoga što se istražuje na ovaj način nastaje kozmička slika. Iz ove slike sigurno se može razumjeti fizičko tijelo čovjeka. Ali etersko tijelo ostaje nedokučivo, i, u još višem smislu, duševno i duhovno u čovjeku. Etersko tijelo se može prepoznati kao član kozmosa samo kada se kroz njega vidi eterska suštine kozmosa. Ali ovaj eterski aspekt kozmosa može čovjeku dati samo etersku organizaciju. Ali u duši postoji unutarnji život. Treba razumjeti i unutarnji život kozmosa. Drevna kozmologija je bila jedan pogled na unutarnji život kozmosa. Kroz ovaj pogled, čovjekovo duševno biće, koje nadilazi etersko, integrirano je u kozmos. Ali u suvremenom duhovnom životu nedostaje pogled na stvarnost unutarnjeg života duše. Budući da se tako doživljava, u doživljenom sadržaju nema jamstva da on postoji izvan rođenja i smrti. Ono što danas znamo o duši, moglo je nastati s fizičkim tijelom kroz život embrija s daljnjim razvojem u djetinjstvu i može završiti smrću. Starije znanje o ljudima sadržavalo je nešto o duhovnoj prirodi čovjeka, a ono što danas znamo samo je odraz. Na to se gledalo kao na astralnu bit čovjeka. Nije to ono što se doživljava u mišljenju, osjećanju i volji duše, već nešto što ima svoj odraz u mišljenju, osjećanju i volji. Ne može se misliti, osjećati i htjeti, kao da su oni integrirani u kozmos. Jer oni žive samo u fizičkom biću čovjeka. S druge strane, astralni entitet se može shvatiti kao član kozmosa. On ulazi u fizičko biće pri rođenju i napušta ga pri smrti. Ono što je skriveno iza mišljenja, osjećanja i volje, tijekom života između rođenja i smrti - astralno tijelo - kozmička je bit čovjeka.
Budući da je moderno znanje izgubilo astralnu bit čovjeka, izgubilo je i kozmologiju koja je mogla obuhvatiti čovjeka. Ima samo fizičku kozmologiju. Ali to sadrži samo osnove fizičkog čovjeka. Neophodno je ponovno steći znanje o astralnom biću. Tada će opet postojati kozmologija koja uključuje čovjeka.
To označava drugi korak antropozofije.
Religija se u izvornom smislu temelji na iskustvu kroz koje čovjek spoznaje da je neovisan o svom fizičkom i eterskom biću, kroz koje postoji između rođenja i smrti, i o kozmosu, u mjeru u kojoj sudjeluje u takvoj egzistenciji. Sadržaj ovih iskustava tvori stvarno ljudsko duhovno biće, ono što naša riječ 'Ja' samo nagovještava. Ovo 'Ja' je nekoć za čovjeka značilo nešto što je samo po sebi znalo da je neovisno o cjelokupnoj fizikalnosti i također neovisno o astralnom biću. Takvo iskustvo činilo je da se ljudi osjećaju kao da su u svijetu, onom koji im daje tijelo i dušu, samo slika. Osjećao se povezan s božanskim svijetom, spoznaja tog svijeta skrivena je razumskom promatranju. Do pogleda na taj svijet, postupno dovodi spoznaja eterskog i astralnog čovjeka. Kod osjetilnog gledanja, čovjek se mora osjećati odvojenim od božanskog svijeta kojemu pripada njegovo najdublje biće. S tim svijetom se ponovno povezuje kroz nadosjetilno znanje. Kroz to, nadosjetilna spoznaja se stapa s religijom.
Da bi to bio slučaj, mora se moći vidjeti prava priroda 'Ja'. Ali za moderno znanje je to izgubljeno. Čak i filozofi vide 'Ja' samo kao sažetak duševnih iskustava. Međutim, predodžba koju oni time dovijaju o 'Ja', pobija se svakim snom. Jer u snu se sadržaj ovog 'Ja' briše. Svijest koja poznaje samo takvo 'Ja', ne može spoznajno odvesti u religiju. Jer nema ničeg čime se odupire gašenju u snu. Ali spoznaja o pravom 'Ja' izgubljena je za moderni intelektualni život. Ali s time i mogućnost dolaska u religiju iz spoznaje. Ono što je nekoć postojalo od religije prihvaća se iz tradicije kao nešto što ljudsko znanje više ne može doseći. Na taj način religija postaje sadržaj vjerovanja koje se želi postići izvan znanstvenih iskustava. Znanje i vjera postaju dva odvojena doživljaja nečega što je nekad bilo jedinstvo.
Prvo se mora pojaviti jasna spoznaja pravog 'Ja' ako religija želi imati pravo mjesto u životu čovječanstva. Suvremena znanost, čovjeka shvaća kao istinsku stvarnost samo u smislu njegovog fizičkog bića. On dalje mora biti prepoznat kao eterski, astralni i duhovni ili 'Ja' čovjek, tada će znanost postati osnova religijskog života.
To označava treći korak antropozofije.
Sada će zadatak sljedećih predavanja biti pokazati mogućnost da se etersko ljudsko biće može prepoznati, odnosno da se filozofiji može dati stvarnost; daljnji zadatak bit će pokazati astralnog čovjeka, odnosno pokazati da je moguće kozmologija koja uključuje čovjeka; i konačno će se pojaviti kao zadatak dovesti do spoznaje 'pravog Ja' kako bi se pokazala mogućnost religioznog života koji počiva na temelju spoznaje.