.- Duševne vježbe mišljenja, osjećanja i volje
Filozofija nije nastala na isti način na koji se pojavljuje u modernim vremenima. Tako se sada radi o povezivanju ideja koje nisu doživljene iznutra, tako da samosvjesna osoba osjeća da su dio stvarnosti. Zbog toga se traže sva moguća teorijska sredstva kojima se želi dokazati kakav je odnos sadržaja filozofije prema stvarnosti. Na taj se način, međutim, dolazi samo do različitih filozofskih sustava, za koje se može reći da svi imaju izvjesnu relativnu ispravnost, jer u biti, razlozi kojima ih pobijaju jednako su vrijedni kao i oni kojima se žele dokazati.
Poanta antropozofije je da se sa stvarnošću filozofskog sadržaja ne može pomiriti kroz teorijsko razmišljanje, već razvijanjem metode spoznaje koja je, s jedne strane, slična onoj kroz koju je filozofija stečena u antičko doba, i koja je, s druge strane, potpuno precizna poput matematičkih i znanstvenih metoda modernog doba.
Stara metoda bila je napola nesvjesna. U usporedbi sa stanjem svijesti u kojem se nalazi suvremeni čovjek kada razmišlja znanstveno, to je u sebi imalo nešto polusanjivo. Nije živjela u snovima koji nisu izravno jamčili svoj stvarni sadržaj, nego u snovima na javi koji su upravo kroz sadržaj upućivali na stvarnost. Međutim, takav duševni sadržaj nema apstraktni karakter, već slikoviti karakter.
Takav duševni sadržaj mora se ponovno steći; ali prema suvremenom stanju ljudskog razvoja, u punoj svijesti; u istom stanju svijesti koji postoji u znanstvenom mišljenju. Antropozofsko istraživanje nastoji to postići na prvom stupnju nadosjetilnog znanja, u imaginativnom stanju svijeta. To se postiže procesom meditacije u duši. Time se cjelokupna snaga duševnog života usmjerava na lako razumljive ideje i zadržava na njima. Kao rezultat toga, ako se to ponavlja kroz dovoljno dugo vremensko razdoblje, konačno će se primijetiti kako duša postaje slobodna od tjelesnog iskustva. Jasno se vidi da je svako mišljenje obične svijesti odraz duhovne aktivnosti koja je kao takva nesvjesna, ali koja postaje svjesna jer u svoj tijek uključuje čovjekov fizički organizam. Svako uobičajeno mišljenje u potpunosti ovisi o nadosjetilnoj duhovnoj aktivnosti oponašanoj u fizičkom organizmu. Ali svjesno postaje samo ono čemu fizički organizam dopusti da postane svjesno.
Meditacijom se duhovna aktivnost može osloboditi od fizičkog organizma. Duša tada doživljava nadosjetilno na nadosjetilni način. Više se duševno ne doživljava u fizičkom organizmu nego u eterskom organizmu. Čovjek ima predodžbu s karakterom slike.
U tim predodžbama pred sobom imamo slike sila koje dolaze iz nadosjetilnog i koje su u osnovi organizma kao njegove sile rasta, a također i kao sile koje su djelotvorne u regulaciji procesa prehrane. Čovjek ima stvarni pogled na životne sile. To je stupanj imaginativne spoznaje. Na taj način živite u eterskom ljudskom organizmu. I sa svojim vlastitim eterskim organizmom živite u eterskom kozmosu. Ne postoji tako oštra granica između eterskog organizma i eterskog kozmosa, u smislu subjektivnog i objektivnog kao što postoji u fizičkom mišljenju o stvarima svijeta.
S ovim iskustvom u imaginativnoj spoznaji, može se ponovno iskusiti stara filozofija sa sadržajem stvarnosti; ali također možemo koncipirati novu filozofiju. Prava koncepcija filozofije može nastati samo kroz ovu imaginativnu spoznaju. Jednom kada je ova filozofija tu, tada je može shvatiti i razumjeti obična svijest. Zato jer govori iz imaginativnog iskustva, u oblicima koji dolaze iz duhovne (eterske) stvarnosti i čiji se stvarni sadržaj može ponovno iskusiti kada ga apsorbira obična svijest.
Za kozmologiju je potrebna viša razina spoznajne aktivnosti. To se stječe kad se meditacija proširi. Čovjek ne razvija samo intenzivno mirovanje na sadržaju duše, već i potpuno svjesnu ustrajnost na duševnom mirovanju bez sadržaja, nakon što je netko uklonio meditativni sadržaj duše iz svijesti. To dovodi do toga da duhovni sadržaj kozmosa teče u duševni život bez sadržaja. Čovjek doseže stupanj inspiracijske spoznaje. Pred vama je duhovni kozmos, kao što fizički kozmos imate pred svojim osjetilima. Dođete do toga, da u silama duhovnog kozmosa, vidite ono što se duhovno događa u procesu disanja između ljudi i kozmosa. U ovom procesu disanja i u drugim ritmičkim procesima ljudskog bića, nalazi se fizička slika onoga što postoji u duhovnom, u astralnom ljudskom organizmu. Dolazi se do pogleda kako ovaj astralni organizam egzistira izvan zemaljskog života u duhovnom kozmosu, i kako se u fizički organizam uvlači kroz život embrija i rođenja, da bi ga ponovno napustio u smrti. Kroz ovo znanje može se razlikovati nasljeđe, koje je zemaljski proces, od onoga što ljudi donose sa sobom iz duhovnog svijeta.
Na taj način inspiracijsko znanje vodi do kozmologije koja može obuhvatiti ljude u smislu njihove duševne i duhovne egzistencije. Inspiracijski uvidi razvijaju se u astralnom organizmu. Imate ih iskustvom egzistencije izvan vašeg tijela u kozmosu duha. Ali oni se odražavaju u eterskom organizmu, a u slikama koje tamo nastaju mogu se prevesti na ljudski jezik i spojiti sa sadržajem filozofije. To vam daje kozmičku filozofiju.
Za religioznu spoznaju neophodna je treća stvar. Čovjek mora uroniti u bića koja se slikovito otkrivaju inspiracijskom sadržaju spoznaje. To se može postići ako se do sada opisanoj meditaciji dodaju duševne vježbe volje. Naprimjer, pokušava se predočiti procese koji imaju određeni tijek u fizičkom svijetu, ali obrnutim redoslijedom, od unatrag prema naprijed. Čineći to, prodire se u proces volje koji se ne koristi u običnoj svijesti, duševni život oslobađa se vanjskog kozmičkog sadržaja, i uranja u dušu bića koja se otkrivaju u inspiraciji. Dolazi se do prave intuicije, do zajedničkog života s bićima u duhovnom svijetu. Ova iskustva intuicije odražavaju se u eterskom a također i u fizičkom čovjeku, i tim odražavanjem rezultiraju sadržajem religiozne svijesti.
Kroz ovu intuitivno spoznaju dolazi se do uvida u pravu bit 'Ja', koje je zapravo utonulo u duhovni svijet. Ono što je prisutno u običnoj svijesti ovog 'Ja', samo je vrlo slab odraz njegovog pravog oblika. Kroz intuiciju se postiže mogućnost da se ovaj slabi odraz osjeti u jedinstvu s božanskim prasvijetom kojem pripada kroz svoj pravi oblik. Ovo također omogućuje vidjeti kako duhovno biće, istinsko 'Ja', postoji u duhovnom svijetu kada je ljudsko biće uronjeno u stanje spavanja. U tom stanju fizički i eterski organizam trebaju ritmičke procese za svoje regulacije. U budnom stanju, 'Ja' živi u tim ritmovima, i fizički metabolički procesi su integrirani u njega. U stanju spavanja, ritmovi ljudskog bića i metabolički procesi kao procesi fizičkog i eterskog organizma žive za sebe; a astralni organizam i 'Ja' imaju svoju egzistenciju u duhovnom svijetu. Kod inspiracijske i intuitivne spoznaje čovjek se svjesno prenosi u ovaj svijet. On živi u duhovnom kozmosu, kao što kroz svoja osjetila živi u fizičkom kozmosu. Može spoznajno govoriti o sadržaju religiozne svijesti. On to može učiniti jer se ono što je duhovno doživljeno, odražava u fizičkom i eterskom biću, a zrcalne slike mogu se izraziti jezikom. U tom obliku ono izraženo ima sadržaj koji može osvijetliti religijski smisao ljudskom umu obične svijesti.
Filozofija se spoznaje kroz imaginativno znanje, kozmologija kroz inspiracijsko, a religiozni život kroz intuiciju. Uz već opisano, sljedeća duševna vježba također vodi do intuicije. Pokušava se intervenirati u život, koji se inače nesvjesno razvija iz čovjekove dobi u drugu dob, na način da se svjesno stječe navike koje nije imao ili se mijenja navike koje ima. Što je veći napor potreban za takvu promjenu, to je ona bolja za postizanje intuitivne spoznaje. Jer ta preobrazba uzrokuje odvajanje sila volje od fizičkog i eterskog organizma. Volja se veže za astralni organizam i za pravi oblik 'Ja', i time to dvoje svjesno uranjamo u duhovni svijet.
U suvremenom duhovnom razvoju čovječanstva prvo se razvilo ono što se može nazvati apstraktnim mišljenjem. Ljudi u ranijim razdobljima nisu imali takav način mišljenja. Ali on je neophodan za razvoj ljudske slobode. Jer odvaja snagu misli od slikovnog oblika. Ostvaruje se mogućnost mišljenja kroz fizički organizam. Ali takvo mišljenje nije ukorijenjeno u stvarnom svijetu. Sadržano je samo u prividnom svijetu. U ovom iluzornom svijetu, procesi prirode se mogu prikazati bez da ljudi išta pridonose tim slikama. Dolazi se do slike prirode, koja kao slika ne može biti stvarna, jer život u misaonoj slici nije stvarnost sama po sebi, već samo iluzija. Ali u to prirodno mišljenje također se mogu ugraditi moralni impulsi, na takav način da ne vrše nikakvu prisilu na ljude. Sami moralni impulsi su stvarni jer dolaze iz duhovnog svijeta; način na koji ih ljudi doživljavaju u svom iluzornom svijetu omogućuje im da se slobodno određuju prema njima, ili ne određuju. Na njih ne vrše nikakav pritisak, ni kroz tijelo ni kroz dušu.
Tako čovječanstvo ide naprijed, na način da mišljenje koje je u davnim vremenima bilo posve, nesvjesno, vezano za imaginativnu, inspiracijsku i intuitivnu spoznaju, i u kojem su se misli otkrivale koliko i sama imaginacija, inspiracija i intuicija, da ono postaje apstraktno mišljenje, koje je provedeno kroz fizički organizam. U tom mišljenju, koje ima iluzoran život, jer je duhovna supstanca smještena u fizički svijet, čovjek doživljava mogućnost razvoja objektivne spoznaje prirode i svoje moralne slobode. (više o tome u mojoj 'Filozofiji slobode', u mojim spisima 'Kako se stječe uvid u više svjetove?', 'Teozofija', 'Tajna znanost', itd.) No, da bismo se vratili filozofiji, kozmologiji i religiji koje obuhvaćaju cijelog čovjeka - za razliku od stare snovidnosti - neophodno je ući u područje egzaktne vidovitosti u imaginaciji, inspiraciji i intuiciji. U oblasti života apstraktnih predodžbi čovjek doseže svoju punu svijest. Kako čovječanstvo napreduje, njegova je dužnost punu svijest unijeti u iskustva duhovnog svijeta. To je ono na čemu se u budućnosti treba graditi pravi čovjekov napredak.