.- Duševno iskustvo volje
Kada obična svijest pokreće volju, posebno je aktivan dio astralnog organizma koji je u labavijoj vezi s fizičkim organizmom, nego onaj koji odgovara osjećaju. A ovaj dio astralnog organizma koji odgovara osjećaju, opet je labavije povezan nego onaj koji odgovara mišljenju. U isto vrijeme, prava bit 'Ja' leži u astralnom organizmu volje. Dok osjećaj odgovara duševno duhovnom elementu koji je stalno u aktivnoj vezi s ritmičkim dijelom organizma, voljni dio duše neprestano prodire u metabolički organizam i organizaciju udova; ali u aktivnoj je vezi s tim članovima čovjeka samo dok se odvija volja.
Odnos misaonog dijela duše prema organizaciji glave, predavanje je duhovnog i duše fizičkom. Odnos duše osjećaja prema ritmičkoj organizaciji je odnos naizmjeničnog predavanja i povlačenja. Voljni dio, međutim, koji stoji u odnosu prema fizičkom, u početku se doživljava kao nešto duševno nesvjesno. To je nesvjesna čežnja za fizičkim i eterskim događajima. Zbog svoje vlastite prirode, ovaj dio volje se ne spaja s tjelesnom aktivnošću. Od nje se suzdržava i ostaje živjeti duševno i duhovno. Samo kada dio duše koji misli, proširi svoju aktivnost na metaboličku organizaciju i organizaciju udova, voljni dio će biti potaknut da se preda fizičkoj i eterskoj organizaciji i da u njoj bude aktivan.
Misleći dio duše temelji se na destruktivnoj aktivnosti fizičkog organizma. Kod formiranja misli, ova destrukcija se proteže samo na organizaciju glave. Kad se nešto od volje pojavi, destruktivna aktivnost preuzima metabolizam i organizaciju udova. Snaga misli teče u organizam trupa i udova, u čemu odgovara destruktivnoj aktivnosti fizičkog organizma. To potiče voljni dio duše da se strukturom suprotstavi raspadu i formativnoj organskoj aktivnosti rastapanja.
Smrt i život se tako bore u čovjeku. U mišljenju se otkriva organska aktivnost koja je uvijek u procesu odumiranja; u volji se otkriva nešto što budi život i stvara život.
One duševne vježbe koje se provode kao vježbe volje, s ciljem nadosjetilne percepcije, uspješne su samo ako postanu unutarnje iskustvo boli. Svatko tko dovede svoju volju do povećane energije doživjet će osjećaj patnje. U starijim epohama evolucije, ta je bol izazvana izravno kroz asketske vježbe. Time je tijelo dovedeno u stanje da mu se duša teško može predati. Kao rezultat toga, voljni dio duše bio je otrgnut od tijela i potaknut da samostalno doživljava duhovni svijet.
Te vrste vježbi više nisu prikladne za ljudsku organizaciju kakva je u sadašnjem trenutku evolucije Zemlje. Ljudski organizam je sada takav da to poremeti razvoj 'Ja', ako sada radite stare vježbe asketizma. Sada morate učiniti suprotno. Vježbe za dušu koje su u današnje vrijeme neophodne kako bi se volja, kao dio duše oslobodila tijela, bile su okarakterizirane u prethodnim razmatranjima. One dovode do jačanja tog dijela duše, ne sa strane tijela, već sa strane duše. One jačaju duševne i duhovne aspekte čovjeka, i ostavljaju fizičke tjelesne aspekte netaknutima.
Već se iz obične svijesti može vidjeti kako je iskustvo boli povezano s razvojem duševnih iskustava. Svatko tko je stekao neko znanje više vrste, reći će: zahvalan sam sudbini za sretne, ugodne utjecaje u mom životu; ali svoje životne spoznaje, koje su ukorijenjene u istinskoj stvarnosti, dugujem svojim gorkim, bolnim iskustvima.
Ako se želi ojačati voljni dio duše, kao što je potrebno za postizanje intuitivnog znanja, tada najprije treba ojačati želju, koja se izražava kroz fizički organizam u običnom životu. To se događa kroz opisane vježbe. Ako ta želja postane takva da fizički organizam u svojoj zemaljskoj egzistenciji ne može biti osnova za nju, tada iskustvo voljnog dijela duše prelazi u duhovni svijet; i dolazi do intuitivnog gledanja. U tom gledanju, duhovni, vječni dio duše postaje svjestan samog sebe. Baš kao što svijest koja živi u tijelu to doživljava unutar sebe, duhovna svijest doživljava sadržaj duhovnog svijeta.
U naizmjeničnom procesu izgradnje i razgradnje ljudske organizacije, kako se ona otkriva u čovjekovoj organizaciji mišljenja, osjećanja i volje, mora se vidjeti više ili manje normalan ljudski tijek života na Zemlji. U djetinjstvu je drugačije nego kod odraslih. Zadatak prave pedagogije je razumjeti kako destruktivne i konstruktivne sile djeluju u djetinjstvu, i kakav učinak na njih ima odgoj i poučavanje. Tako nešto može proizaći samo iz nadosjetilne spoznaje cjelovite ljudske prirode prema njezinoj fizičkoj, duševnoj i duhovnoj biti. Znanje koje ostaje samo u granicama onoga što se znanstveno može postići, ne može biti osnova prave pedagogije.
Kod oboljele osobe je koliko-toliko poremećen normalan tijek međudjelovanja konstruktivnih i destruktivnih sila, za cijeli organizam, ili za pojedine organe. Ili prevladava izgradnja u neobuzdanom životu, ili razgradnja u procesu ubijanja pojedinih organa ili procesa. Samo oni koji prepoznaju cjelokupnu čovjekovu organizaciju prema fizičkom, eterskom, astralnom organizmu i 'Ja' biću, mogu razumjeti što se događa. A sredstva za ozdravljenje mogu se pronaći samo kroz takvo znanje. Jer u carstvima vanjskog svijeta postoje mineralna i biljna bića u kojima se, kad se pogledaju, prepoznaju sile koje se suprotstavljaju određenim vrstama sila u organizmu koji previše gradi ili razgrađuje. Isto tako, takvo protudjelovanje nalazimo u određenim aktivnostima samog organizma, koje se ne provode ili ne potiču u zdravom stanju. Pravo medicinsko znanje, prava patologija i terapija, mogu se graditi samo na znanju koje obuhvaća duh, dušu i tijelo, i koristi se rezultatima imaginacije, inspiracije i intuicije. Danas se potražnja za takvim lijekom još uvijek naziva djetinjastom. To se čini jer se stoji na stajalištu čisto osjetilne znanosti. S ove točke gledišta to je potpuno razumljivo, jer s ove točke gledišta čovjek nema pojma koliko još toga više treba znati da bi se razumjelo cijelo ljudsko biće, nego da bi se razumjelo samo ljudsko tijelo. Zaista se može reći da antropozofija poznaje i uvažava prigovore svojih protivnika. No, upravo zato zna koliko je teško uvjeriti protivnike.
Voljni dio duše doživljava ono što se događa u dijelu osjećaja. To se iskustvo odvija nesvjesno, u normalnom životu duše. Ali to se nastavlja u dubinama čovjekove organizacije kao činjenična veza. Vrednovanje čovjekovog djelovanja na Zemlji, koje se provodi osjećajem i voljom, pretvara se u težnju da se u daljnjim iskustvima onom inferiornijem dijelu suprotstavi vrijedniji. Cjelokupna moralna kvaliteta čovjeka doživljava se nesvjesno; i iz tog iskustva formira se neka vrsta duhovno duševnog bića, koje raste u nesvjesnom dijelu čovjeka tijekom zemaljske egzistencije. Predstavlja cilj koji proizlazi iz zemaljske egzistencije kao cilj koji treba postići, ali koji čovjek u ovom životu ne može postići, jer mu fizički i eterski organizam, koji imaju svoj specifični dizajn iz prethodnog zemaljskog života, to ne omogućavaju. Dakle, kroz ovo duhovno duševno biće, u čovjeku postoji želja za formiranjem drugog fizičkog i eterskog organizma kroz koji se moralni rezultat zemaljske egzistencije može transformirati u daljnjem iskustvu.
Formiranje takvog fizičkog i eterskog organizma može se postići, samo tako da čovjek nosi naznačeni duhovno duševni entitet kroz vrata smrti u nadosjetilni svijet.
Neposredno nakon smrti, duševno duhovni čovjek, kratko vrijeme ima u sebi eterski organizam. U svijesti se javlja samo nagovještaj moralnog duhovno duševnog bića, nastalog u zemaljskom životu. Zato što je čovjek potpuno uronjen u pogled na eterski kozmos. U sljedećem dužem stanju iskustava (koje sam u svojoj 'Teozofiji' nazvao svijet duše) postoji jasna svijest o ovom biću moralnih vrijednosti, ali još nema snage za početak rada na izgradnji duhovne klice za sljedeći fizički zemaljski organizam. Čovjek još uvijek ima tendenciju osvrtati se na zemaljski život zbog moralnih kvaliteta koje je stekao. Nakon određenog vremena čovjek može pronaći prijelaz u stanje iskustava u kojem ta tendencija više nije prisutna. (U mojoj 'Teozofiji' nazvao sam oblast kroz koju čovjek živi, kao stvarno duhovnu oblast.) Sa stajališta nadosjetilnog misaonog sadržaja koji čovjek - nakon smrti - postiže u kozmičkoj svijesti, može se reći: neko vrijeme nakon smrti čovjek još živi okrenut Zemlji, prožimajući se duhovnim silama koje svoju osjetilnu sliku imaju u fizičkim pojavama Mjeseca. Iako se izvana odvojio od Zemlje, povezan je s njom posredno, svojim duhovno duševnim sadržajem. Naznačene duhovne sile Mjeseca prožimaju sve što čovjek čini tijekom svoje zemaljske egzistencije u smislu moralnog i duhovnog vrednovanja stvarne vrijednosti bića u svom astralnom organizmu - ili kako je gore rečeno: u nesvjesnom području života osjećaja i života volje duše. Ovo moralno duhovno vrijednosno biće ima suštinski odnos s duhovnim silama Mjeseca. I upravo one drže čovjeka vezanog za Zemlju. Kako bi se razvila duhovna klica za fizički organizam sljedećeg života na Zemlji, također se mora duhovno i duševno odvojiti od Zemlje. On to može učiniti samo ako se ukloni iz sfere mjesečevih sila. U tom području mora ostaviti iza sebe moralne vrijednosti koje su s njim povezane. Jer rad na budućem fizičkom organizmu u vezi s duhovnim bićima nadosjetilnog svijeta mora se nesputano obavljati.
Čovjek ne može postići ovo odvajanje od carstva mjesečevih sila putem vlastitih duhovno duševnih moći. Ali to se ipak mora izvršiti.
Prije otajstva Golgote bio je slučaj da je znanost inicijacije mogla reći ljudima: u određenoj točci poslije zemaljske egzistencije, čovjekovo iskustvo se treba povući iz mjesečeve sfere, koja čovjeka drži unutar planetarnog života. Čovjek ne može sam izvršiti to povlačenje. Ali tada biće, čiji je fizički odraz Sunce, stupa umjesto njega u vodi ga u čistu duhovnu sferu u kojoj je on sam, a ne duhovno biće Mjeseca, aktivan. Čovjek zvjezdanu egzistenciju doživljava na način da duhovne arhetipove konstelacija zvijezda stajaćica vidi s druge strane, s periferije kozmosa. Ta je vizija, iako mu se zvijezde otkrivaju, ipak neprostorna. Sa silama kojima je čovjek sada prožet, javlja se mogućnost da iz kozmosa oblikuje duhovnu klicu fizičkog organizma. Božansko u njemu ostvaruje božansko. Nakon što je duhovna klica sazrela, počinje njen silazak u novu zemaljsku egzistenciju. Čovjek ponovno ulazi u mjesečevu sferu. Tamo pronalazi moralne i duhovne vrijednosti koje je ostavio iza sebe kada je ušao u čisto zvjezdano postojanje; ugrađuje ih u svoje duševno duhovno biće kako bi ih učinio osnovom svog sudbinskog (kozmički određenog) života na Zemlji.
Znanost o inicijaciji kršćanstva pokazuje nešto drugo. Upijajući snagu koja za dušu proizlazi iz kontemplativnog i aktivnog emocionalnog iskustva zemaljskog Kristova života i otajstva Golgote, čovjek već na Zemlji, a ne samo kroz sunčevo biće nakon smrti, stječe sposobnost povlačenja iz mjesečevog utjecaja u određenom trenutku nakon njegove zemaljske egzistencije, i ulaska u čisto zvjezdanu sferu. Ova sposobnost je duhovna protuslika koja se doživljava nakon smrti, slobode koju donosi 'Ja' svijest u zemaljskom životu. U vremenu između smrti i novog rođenja, čovjek tada preuzima moralno duhovnu vrijednost ostavljenu u mjesečevoj sferi kao kreator svoje sudbine, koju tako može iskusiti u slobodi tijekom svoje daljnje egzistencije na Zemlji. Čak i u slobodi, on u sebi nosi posljedice svoje Bogom prožete egzistencije doživljene između smrti i rođenja, kao religioznu svijest.
Novija inicijacijska znanost može to vidjeti i prepoznati Kristov učinak u čovjekovoj egzistenciji. Ona pridodaje život filozofiji i kozmologiji koja prepoznaje duhovni kozmos, religijsko znanje koje prepoznaje Krista kao posrednika obnovljene religiozne svijesti, kao vođu svijeta u slobodi.
U ovim prikazima mogao sam samo skicirati mogući nastanak filozofije, kozmologije i religijskog znanja. Još bi se štošta moglo reći kao bi skica postala obojena slika.