.- Sudbina 'Ja' svijesti u vezi s Krist-problemom
Život duše u zemaljskoj egzistenciji odvija se u činjenicama mišljenja, osjećanja i volje. U mišljenju se pojavljuje zrcalna slika onoga što astralni organizam i 'Ja' doživljavaju unutar fizičkog osjetilnog svijeta. Drugačiji doživljaj ovih viših članova čovjeka događa se kod stanja spavanja. Ali ovo iskustvo u zemaljskoj egzistenciji ostaje nesvjesno. Duša je iznutra preslaba da vlastiti sadržaj stavi pred svijest. Čim svijest iskusi ovaj sadržaj, on se predstavlja kao čisto duhovno duševni.
S buđenjem, astralni organizam i 'Ja' ulaze u eterski i fizički organizam. Kroz mišljenje se osjetilne percepcije doživljavaju u eterskom organizmu. Ali u ovom iskustvu nije djelatan svijet koji okružuje osobu, već replika ovog svijeta. Ova replika otkriva zbroj formativnih sila koje su u osnovi čovjekova života na Zemlji. Takva replika vanjskog svijeta, prisutna je u čovjeku u svakom trenutku života. Čovjek ovu repliku ne doživljava izravno kroz mišljenje, već se njen odraz kroz fizički organizam predstavlja običnoj svijesti kao misaoni sadržaj.
Ono što se događa iza reflektivne aktivnosti mišljenja u fizičkom organizmu, ne može se uočiti običnom sviješću, već samo rezultat, a to su reflektirane slike predstavljene kao misli. Ovi neprimjetni procesi u fizičkom organizmu su aktivnosti eterskog i astralnog i 'Ja' bića. Čovjek u svojim mislima opaža ono što on sam, kao duševno i duhovno biće, uzrokuje u svom fizičkom organizmu.
U eterskom organizmu živi replika vanjskog svijeta kao unutarnja aktivnost koja ispunjava fizički organizam. Slika pred zemaljskog postojanja živi u astralnom organizmu; vječna bit čovjeka živi u 'Ja' biću.
Vanjski svijet je aktivan u čovjeku u eterskom organizmu. Ono što je čovjek doživio u svojoj pred zemaljskoj egzistenciji ima trajan učinak u astralnom organizmu. Ova aktivnost nije postala ništa drugačija u svojoj biti tijekom zemaljske egzistencije, nego što je bila tijekom pred zemaljske egzistencije. Jedino što je to ona koja se događa u duhovno preobraženom fizičkom organizmu. U budnom stanju je slično. Unutarnja organizacija glave čovjeka, neprestano se nastoji transformirati iz fizičkog stanja u duhovno. Ali ova se transformacija tijekom zemaljske egzistencije događa samo kao tendencija. Fizička organizacija se opire. U trenutku kada je astralni organizam u svojoj transformacijskoj aktivnosti dosegao točku, u kojoj bi se unutarnja fizička organizacija glave morala raspasti kao fizička, nastupa stanje spavanja. Unutarnju organizaciju glave, ovo opskrbljuje snagama iz ostatka fizičkog organizma pomoću kojih može postojati u fizičkom svijetu.
Te moći leže u eterskom organizmu. Tijekom budnog stanja to postaje sve manje diferencirano unutar organizacije glave; tijekom spavanja interno se diferencira u određene oblike. Ove formacije otkrivaju sile koje konstruktivno djeluju na fizički organizam tijekom njegovog zemaljskog postojanja.
Tijekom budnog stanja odvija se dvostruka aktivnost u organizaciji glave: konstruktivna kroz eterski organizam, i degradacijska, odnosno ona koja razara fizičku organizaciju. Ovo uništavanje uzrokuje astralni organizam.
Kroz ovu astralnu aktivnost, čovjek u sebi neprestano ima smrt, tijekom svog zemaljskog postojanja. Ovu smrt svaki dan pobjeđuju one snage koje joj se suprotstavljaju. Ali obična svijest se duguje stalnim utjecajima smrti. Jer u umirućem životu organizacije glave, leži ono što je prikladno za odražavanje aktivnosti duše kao misaonog iskustva. Organska, klijajuća aktivnost koja potiče život, ne može proizvesti tkanje misli. Za to je potrebna tendencija ka smrti. Organska, klijajuća aktivnost, smanjuje tkanje misli do točke anestezije, ili nesvjestice.
Ono što se događa s cijelim fizičkim organizmom u fizičkoj smrti, stalno prati čovjekovu egzistenciju tijekom zemaljskog života kao tendencija, dapače, kao kontinuirano razvijajući početak umiranja. I čovjek svoju običnu svijest duguje ovom umiranju u sebi. Eterski i fizički organizmi stoje ispred ove svijesti poput neprozirnih entiteta; čovjek ih ne vidi, nego misaone zrcalne slike koje mu oni reflektiraju i koje doživljava u svojoj duši. Fizička i eterska organizacija, zaklanjaju mu astralnu organizaciju i 'Ja' biće. Budući da je svijest duše ispunjena odrazom fizičkog organizma u običnoj zemaljskoj egzistenciji, čovjek ne može uočiti svoju etersku i astralnu organizaciju ili svoje 'Ja' biće.
Sa smrću, fizički organizam se odvaja od eterskog i astralnog i od 'Ja' bića. Čovjek sada svoj eterski i astralni organizam kao i svoje 'Ja' biće nosi u sebi. Budući da je fizički organizam nestao, sada više nema prepreka da čovjek postane svjestan eterske organizacije. Pred čovjekovu dušu dolazi slika ovozemaljskog života koji je upravo prošao. Jer ova slika je samo izraz kreativnih formativnih sila, koje u svom zbroju, predstavljaju etersko tijelo.
Ono što živi u eterskom tijelu utkano je u čovjeka iz eterskog bića kozmosa. Nikad se ne može potpuno odvojiti od kozmosa. Kozmički eterski događaji nastavljaju se do u čovjekovu organizaciju; unutarnji nastavak unutar čovjeka je eterski organizam. Zbog toga se događa da u trenutku nakon smrti čovjek postane svjestan svoje eterske organizacije, ta se svijest počinje transformirati u kozmičku svijest. Čovjek osjeća kozmički eter kao i svoj eterski organizam, kao nešto što je u njegovom vlastitom biću. Ali u stvarnosti to znači: etersko tijelo se rastapa u kozmičkom eteru nakon vrlo kratkog vremena. Čovjek zadržava svoj astralni organizam i svoje 'Ja' biće, kao svoje unutarnje biće, koje je bilo vezano za fizički i eterski organizam tijekom njegove zemaljske egzistencije.
Astralni organizam nikada nije potpuno integriran u fizički organizam. Organizacija glave predstavlja potpunu transformaciju ovog astralnog organizma i 'Ja' bića. Ali u svemu što je ritmička organizacija čovjeka, u procesu disanja, cirkulaciji krvi i u drugim ritmičkim procesima, astralna organizacija i 'Ja' biće, žive s određenom neovisnošću. Ti procesi ne odražavaju njihove aktivnosti na isti način kao organizacija glave. Astralna organizacija i 'Ja' biće, sjedinjuju se s ritmičkim procesima. Nastaje duhovno fizički entitet koji se u običnoj svijesti pojavljuje kao život osjećaja. U životu osjećaja, ono što čovjek doživljava kroz svoje misli s osjetilnim svijetom, povezuje se s astralnom organizacijom i 'Ja' bićem.
Ovu vezu treba sagledati detaljnije. Pretpostavimo da čovjek nešto postiže u svijetu osjetila. Njegov duševni život ne ostaje ograničen na vanjske događaje. On prosuđuje svoje postupke. Međutim, ovaj sud se ne događa samo u životu misli, već poticaj za njega dolazi iz astralnog organizma, koji se također otkriva u fizičkom organizmu u jedinstvu s ritmičkim procesima. Odraz moralne prosudbe integriran je u misaoni život, koji se odvija u reflektiranim slikama. Taj se odraz pojavljuje unutar reflektiranog svijeta same misli samo s karakterom reflektiranog misaonog entiteta. Ali u astralno ritmičkom organizmu živi u svojoj stvarnosti. Ova stvarnost ne ulazi u običnu svijest tijekom zemaljske egzistencije. Ulazak je spriječen činjenicom da se fizički ritmički procesi osjećaju jače nego njihovi popratni duhovni procesi. Ako je fizički organizam odbačen u smrti, fizički ritmički procesi više nisu prisutni u čovjekovom iskustvu, tada u kozmičku svijest ulazi pogled na to što djelovanje čovjeka znači u duhovno kozmičkom svijetu. Ova kozmička svijest se razvija nakon što je eterski organizam otišao. U tom stanju čovjek sebe vidi kao moralnu tvorevinu, kao što je u svojoj zemaljskoj egzistenciji sebe vidio kao fizičku tvorevinu. Sada ima nutrinu koja je oblikovana moralnim kvalitetama njegove zemaljske djelatnosti. Gleda svoj astralni organizam. Ali u ovaj astralni organizam sja duhovno kozmički svijet. Ono što on govori o ljudskim djelima ostvarenim u zemaljskoj egzistenciji, pred čovjekovom dušom stoji kao činjenična slika.
Sa smrću ljudi ulaze u oblik iskustava drugačijeg ritma nego u svojoj zemaljskog egzistenciji. Ovaj se ritam pojavljuje kao kozmička replika zemaljske aktivnosti. A život duhovnog kozmosa neprestano teče u ovo naknadno iskustvo, baš kao što zrak koji udišemo teče u pluća u zemaljskom životu. U svjesnom kozmičkom iskustvu pojavljuje se ritam, čija je slika fizički ritam. Kroz kozmički ritam, ono što se čovjeku događa u njegovoj zemaljskoj egzistenciji, integrira se kao svijet s moralnim kvalitetama u amoralni svijet. I nakon svoje smrti, čovjek doživljava tu moralnu bit budućeg kozmosa, razvija se u utrobi kozmosa, neće živjeti samo u čisto prirodnom poretku kakav je sadašnji, nego u moralno prirodnom poretku. Osnovni osjećaj koji prožima dušu tijekom ovog iskustva u kozmičkom svijetu daje joj pitanje: hoću li biti dostojan integrirati se u moralni i prirodni poredak svijeta u budućoj egzistenciji?
U svojoj knjizi 'Teozofija', svijet iskustva kroz koja ljudi prolaze nakon smrti, nazvao sam 'svijetom duše'. Svijest o ovom svijetu koja nastaje inspiracijom daje sadržaj za pravu kozmologiju, kao što imaginativno znanje o stvarnom čovjekovom životnom tijeku daje sadržaj za pravu filozofiju.
Iz kozmičke svijesti u koju utječu kozmičke posljedice čovjekovih zemaljskih djela, ne mogu se dobiti dovoljni impulsi iz kojih bi ljudska duša mogla duhovno pripremiti nadolazeći fizički organizam. Ovaj bi se organizam pokvario kad bi duša ostala u svijetu duša. Ona mora ući u svijet iskustva u kojem su na djelu izvanljudski impulsi kozmosa. U spomenutoj knjizi, ovaj svijet sam nazvao 'zemlja duha'.
Drevni inicirani su iz znanja koje su stekli inicijacijom mogli reći svojim sljedbenicima: naći ćete nakon smrti u duhovnom svijetu duhovno biće, koje svoj odraz u fizičkom svijetu ima u Suncu. Odvest će vas iz svijeta duše u zemlju duha. Njegovim ćete vodstvom biti pročišćeni tako da ćete u zemlji duha moći pripremiti fizički organizam primjeren svijetu.
Posvećenici u vrijeme otajstva Golgote i oni iz prvih kršćanskih stoljeća morali su reći svojim sljedbenicima: stupanj 'Ja' svijesti koji ste stekli tijekom svoje zemaljske egzistencije postaje toliko svijetao zbog tvog bivanja na Zemlji, da je njegov suprotni pol, koji se javlja nakon smrti, toliko taman, da ne biste mogli vidjeti duhovnog sunčevog vodiča. Zato je sunčevo biće sišlo na Zemlju kao Krist, i izvršilo misterij Golgote.
Ako se prožmete živim osjećajem svoje povezanosti s misterijem Golgote dok ste na Zemlji, njegovo će značenje biti integrirano u zemaljski život i nastaviti imati učinka na čovjeka nakon smrti. Tada možete prepoznati vodstvo Krista kroz ovaj naknadni učinak. -
Od četvrtog stoljeća nadalje, ovo staro inicijacijsko znanje izgubljeno je u razvoju ljudi. Obnovljena kršćanska religijska spoznaja, mora ponovno uvesti Kristovo djelo za čovječanstvo, uključujući iskustva nakon smrti, iz inspiracije natrag u kozmološku znanost. Zadatak sljedećeg izlaganja ostaje opisati kako događaji u zemaljskoj egzistenciji koji su skriveni u volji, nastavljaju djelovati nakon smrti.