.
PRVI SAT, Dornach, 15 veljače 1924
Moji dragi prijatelji! Ovim satom želio bih vratiti Freie Hochschule kao ezoterijsku instituciju, zadatku koji je prijetio da joj bude otet posljednjih godina. Danas u ovom uvodnom i osnivačkom satu neće biti zadatak govoriti o tome što bi pobliže objasnilo upravo izgovorenu rečenicu; ali izgovarajući ovu rečenicu želio bih ukazati na važnost ovog trenutka i želio bih istaknuti da je ozbiljnost cijelog našeg pokreta, koja je svakim danom doista ugrožena i potkopavana, da ozbiljnost mora biti svojstvena cjelokupnom našem pokretu, da u našoj školi ta ozbiljnost mora biti posebno izražena. I to nije suvišna primjedba, jer uopće nije vidljivo da se stvarno vodi računa o toj ozbiljnosti.
Danas će se održati neka vrsta preliminarnog uvoda, dragi moji prijatelji. Iznad svega, želio bih naglasiti da se u ovoj školi duhovni život treba shvatiti u njegovom pravom smislu, tako da treba dubinski voditi računa o tome da ono što se temelji na ovoj školi predstavlja instituciju koja dolazi izvana od Duha. Duhovni život može se produbiti u svim aspektima. Ali mora postojati središte iz kojeg se to produbljivanje odvija, a to središte treba vidjeti u Goetheanumu u Dornachu za one koji žele pripadati ovoj školi.
Stoga bih danas želio pokrenuti ovu školu – s onim članovima kojima je do sada mogao biti dat certifikat: započnite na način da postanete svjesni: u ovoj školi svaka izgovorena riječ izgovara se na način da se temelji na punoj odgovornosti prema duhu koji se otkriva u našem dobu, tom istom duhu koji se otkriva stoljećima i tisućljećima, ali u svakom dobu na poseban način. I taj duh, čovjeku želi dati ono što čovjek može primiti.
Mora nam od početka biti jasno da to nije neprijateljstvo prema svemu što čovjeku dolazi kroz svijet osjetila kada se u školi znanosti duha promatraju otkrivenja duha. Također nam mora biti jasno to da prepoznajemo – ne podcjenjujemo – prepoznajemo da svijet osjetila daje čovjeku svoja velika otkrića, nužne praktične naznake koje su toliko potrebne za život, da se ne smijemo osjećati ničim potaknuti da nekako zanemarimo ono što čovjeku dolazi iz svijeta osjetila.
Ali ovdje je važno primiti duhovnu objavu kao takvu s punom ozbiljnošću. Morat će pasti – moram unaprijed reći – neke predrasude, neka tvrdoglavost, neka samovolja, koja je i danas duboko ukorijenjena kod članova škole. I trebat će se istražiti kako pronaći putove do vlastite tvrdoglavosti i svojevoljnosti koja onemogućuje da se pravilno sagleda ono što škola želi biti. Jer neki ljudi danas ne razmišljaju dovoljno ozbiljno o ovoj školi. A to se mora dogoditi postupno. I nema druge nego da malo po malo, u školi budu samo oni koji svaki detalj shvaćaju ozbiljno.
Prije svega, to zahtijeva sama stvar, a to s druge strane zahtijeva, težak put kojim ćemo morati ići protiv oporbe i potkopavanja koja se iz dana u dan sve više javljaju sa svih strana. Čak ni članovi škole tome ne pridaju dovoljno pažnje. Sve ovo, dragi moji prijatelji, mora se uzeti u obzir.
Naravno, ono što nam se u ovoj školi prvo pojavi pred očima duše, sastojati će se uglavnom od primanja onoga što se može dati iz duha. No, od članova škole morat će se također zahtijevati da idu teškim putem kojim će nailaziti na prepreke i potkopavanja.
O cijeloj stvari sam govorio i u našem biltenu 'Što se događa u Antropozofskom društvu?' i postavio jasnu razliku između Općeg antropozofskog društva i ove škole. I potrebno je da se ta razlika vrlo jasno osjeti od članstva škole i da se živi u skladu s tim, kako bi škola doista mogla doći do toga da za svoje članove ima samo one osobnosti koji zaista žele biti predstavnici antropozofije u svim aspektima života. Danas ovo izgovaram kako bih ukazao na ozbiljnost stvari.
Vašim srcima, vašim dušama, prvo bih želio donijeti ono što bi trebalo stajati kao ugravirano iznad naše škole. Stvar će biti u tome da se doista potpuno poistovjećujemo s onim što, izvučeno iz života duha, dolazi unutar ove škole u uho naše duše i u naše duševno poimanje. I tako počinjemo s riječima:
Gdje na zemaljskom tlu, bojom na boju,
Život se otkriva u kreaciji;
Gdje iz zemaljske tvari, formom na formu,
Beživotno je oblikovano;
Gdje osjetilna bića, snažne volje,
Griju se radosno u toplini postojanja;
Gdje ti sam, o čovječe, svoju tjelesnost,
Stječeš od zemlje, zraka i svijetla.
Tu tvoje pravo biće ulazi
Duboko, u s noći obavijenu, hladnu tamu;
Nikada ne pitaš u tamnom prostranstvu
Što jesi, što si bio i što ćeš biti.
Za tvoje vlastito biće dan se mrači
Za dušu noć, duhovna tama;
I s brigom u duši okrećeš se
Svijetlu koje izlazi iz tame.
Želim to ponovno pročitati:
Gdje na zemaljskom tlu, bojom na boju,
Život se otkriva u kreaciji;
Gdje iz zemaljske tvari, formom na formu,
Beživotno je oblikovano;
Gdje osjetilna bića, snažne volje,
Griju se radosno u toplini postojanja;
Gdje ti sam, o čovječe, svoju tjelesnost,
Stječeš od zemlje, zraka i svijetla.
Tu tvoje pravo biće ulazi
Duboko, u s noći obavijenu, hladnu tamu;
Nikada ne pitaš u tamnom prostranstvu
Što jesi, što si bio i što ćeš biti.
Za tvoje vlastito biće dan se mrači
Za dušu noć, duhovna tama;
I s brigom u duši okrećeš se
Svijetlu koje izlazi iz tame.
To bi nam trebalo reći da je svijet lijep i veličanstven, velik i uzvišen i da nam beskrajna raskoš objava izvire iz svega kao život u lišću i cvijeću, s bojom na boju dopire u naše oči iz vidljivog svemira; treba nas podsjetiti kako se božansko manifestira u svemu beživotnom, iz nežive materije u tisućama i tisućama kristala i nekristaliziranih oblika pod našim nogama, u vodi i zraku, u oblacima i zvijezdama; trebalo bi nas približiti činjenici da je sve božansko-duhovna objava, životinja koja luta prostranstvom i raduje se vlastitom postojanju, raduje se toplini vlastitog postojanja. I to bi nas trebalo podsjetiti kako smo vlastita tijela uzeli od svega što ima formu, s bojom na boju zeleni i raste. Ali također treba osvijestiti da se u svemu što je lijepo i uzvišeno i veličanstveno i božansko za osjetila, uzalud pitati što smo mi sami kao ljudska bića.
Prirodna egzistencija, ma koliko bila velika i moćna, svijetli prema nama, odjekuje prema nama, suprotstavlja nam se, grije nas - prirodna egzistencija, ona nam nikad ne daje, iako nam daje informacije o mnogočemu, o neizmjernom, o božanskom, nikada nam ne daje podatke o nama samima. Zato stalno moramo sebi ponavljati: ono što osjećamo kao naše unutarnje biće, nije satkano od onoga što nam dolazi ususret kao ljepota i veličina i sjaj i moć od izvan nas samih. I pred našom dušom postavlja se pitanje: zašto ta esencija oko nas ostaje tamna i nijema, koje smo i sami dio?
I ono što bi nam se moglo učiniti kao oskudica, moramo doživjeti kao milost, tako da sebi kažemo, kažemo s punom ozbiljnošću, kažemo s jasnom strogošću: prvo sebe moramo učiniti ljudima, toplim u duši i snažnim u duhu, tako da, kao duh među ljudima, nađemo duh u svijetu.
Za to je, međutim, potrebno da se pripremimo, da ne dođemo lakomisleno do one granice osjetilnog svijeta na kojoj nam se može otvoriti objava duha. Za to je potrebno da sebi kažemo: ako nespremni pristupimo ovoj granici i odmah nam dođe puna svjetlost duha, zato jer još nismo prizvali snagu duha i toplinu duše nužnu za primanje duha, duh bi nas zdrobio i vratio u naše ništavilo.
Dakle, na granici između svijeta osjetila i svijeta duha, nalazi se taj glasnik bogova, glasnih duha, o kojem ćemo sve više i više čuti u sljedećih nekoliko sati, kojeg želimo upoznati bolje. To je onaj glasnik duha koji nas opominje kakvi trebamo biti i što moramo ostaviti po strani, kako bismo mogli na pravi način pristupiti objavama duhovnog svijeta.
I kada smo razumjeli, dragi moji prijatelji, da u odnosu na sve lijepo, sve veliko, sve uzvišeno u prirodi, postoji duhovna tama, prije svega za ljudsku spoznaju, iz koje se prvo mora roditi ono svijetlo koje nam govori ono što mi jesmo, što smo bili i što ćemo biti, onda nam također mora biti jasno da je prva stvar koju treba razumjeti iz ove tame, onaj glasnik duha koji nam šalje odgovarajuća upozorenja. Stoga pustimo riječi ovog glasnika duha da odzvanjaju u našoj duši i pustimo osobine ovog glasnika duha da zasjaju pred očima naše duše:
Iz tame se pojavljuješ, [obraća se čovjeku]
Tvoj lik se otkriva,
Ali i tvoja prispodoba,
Ozbiljna riječ duha u kozmičkom eteru
Odjekuje moćno u tvom srcu.
Glasnik duha tebi, jedini
Može osvijetliti put;
Pred njim se prostiru polja osjeta,
Iza njega zijeva ponor.
A ispred njegovih mračnih polja duha,
Blizu njegova zjapećeg bezdana,
Zvuči iskonska riječ stvoritelja:
Gledaj, ja sam jedina vrata do znanja.
Mora nam biti potpuno jasno da moramo opomenuti svoju dušu na sve što može doći od ovog duhovnog glasnika, da sve to moramo uzeti u obzir – kao što rekoh, upoznavati ćemo ga sve više i više u sljedećih nekoliko sati – da sve to moramo uzeti u obzir, prije nego se uputimo proniknuti u ono što nije s ove strane u poljima osjetila, već s one strane zijevajućeg bezdana, ali je u početku uronjeno u duboku tamu za ljudsko znanje, iz koje svijetli samo ono lice glasnika duha, koje isprva izgleda slično samom čovjeku, ali se razvilo u divovsko i moćno, pa opet, ma koliko nalik čovjeku, forma mu je sjenovita, kao da je samo prispodoba čovjeka, ali koji opominje da nitko ne smije bez odgovarajuće ozbiljnosti tražiti ulazak u ono što je iza zjapećeg bezdana. Ozbiljni duhovni glasnik opominje da budete ozbiljni.
A onda, kada s dužnom ozbiljnošću čujemo njegov glas u duši, tada bismo trebali biti svjesni – isprva tiho, vrlo tiho i u apstrakcijama, koje bi nam trebale dati samo smjernice, dati nam orijentaciju iz duhovnog svijeta – kako bismo trebali preko bezdana koji pred nama zijeva i sputava nas da neoprezno ne zakoračimo, glas odjekuje:
Iz prostranstva kozmičkih bića,
Koja sebe u svijetlu doživljavaju,
Iz koraka vremenskog tijeka,
Koji svoj posao u stvaranju nalaze,
Iz dubine osjećaja srca,
Gdje se u sebi svijet otkriva:
Odzvanja u govoru duše,
Svjetluca u duhovnim mislima
Od božanskih iscjeliteljskih moći
U svjetskim formativnim snagama
Nadiruća riječ egzistencije:
O, ti čovječe, upoznaj sebe.
Želim to ponoviti:
Iz prostranstva kozmičkih bića,
Koja sebe u svijetlu doživljavaju,
Iz koraka vremenskog tijeka,
Koji svoj posao u stvaranju nalaze,
Iz dubine osjećaja srca,
Gdje se u sebi svijet otkriva:
Odzvanja u govoru duše,
Svjetluca u duhovnim mislima
Od božanskih iscjeliteljskih moći
U svjetskim formativnim snagama
Nadiruća riječ egzistencije:
O, ti čovječe, upoznaj sebe.
Iz ovih riječi može nam postati jasno kako se u tajne postojanja mora proniknuti iz svega što tka i radi u dubinama prostora i iz prostora otkriva kako se pravo znanje mora dokučiti iz onoga što se manifestira u tijeku vremena kao stvaralačka djelatnost, i kako se sve što se kao svijet otkriva u dubini ljudskog srca mora otvoriti iskrenom traganju duše. Jer sve to, jedino može biti temelj za ono istraživanje koje je čovjeku potrebno da bi dokučio vlastito 'Ja', u koje je svijet postavio cijeli zbroj svojih tajni, tako da iz toga 'Ja' izroni samospoznaja, da u tome može pronaći sve što mu je potrebno u zdravim i bolesnim danima na svom putu egzistencije između rođenja i smrti i što mora primijeniti i na drugom putu egzistencije između smrti i novog rođenja.
Ali za sve one koji se osjećaju da su članovi ove škole, trebala bi biti jasna činjenica da sve ostalo što se ne stječe ovim stavom nije pravo znanje, već samo vanjsko lažno znanje, da je sve ono što se računa kao znanost, kao znanje koje ljudsko biće upija prije nego postane svjesno upozorenja Čuvara praga duhovnog znanja, da je sve to samo pseudo-znanje. To ne mora ostali lažno znanje. Ne preziremo vanjsko pseudo-znanje. Ali mora nam biti jasna činjenica da će izići iz razine preudo-znanja tek kada se preobrazi kroz ono što čovjek može znati o pročišćenju svog bića, o toj preobrazbi svog bića, koju stječe kada razumije opomenu glasnika duha, onog Čuvara na zjapećem ponoru znanja, ono što opominje glasnik duha koji sjaji iz tame u ime najboljih duhova, najboljih duhovnih stanovnika duhovnog svijeta.
Tko ne postane svjestan činjenice da zijeva bezdan između boravka u osjetilnim područjima s kojima moramo živjeti tijekom našeg zemaljskog postojanja između rođenja i smrti, između tog boravljenja u osjetilnim područjima i onoga što je u duhovnim područjima, tko ne stekne dužnu svijest o tome ne može steći istinsko, pravo znanje. Jer samo s tom sviješću čovjek može ući u istinsko, pravo znanje. Ne treba postati vidovit, iako znanje dolazi iz duhovnog svijeta iz istinske vidovitosti, ali mora steći svijest o onome što je tu kao podsjetnik u zjapećem ponoru o tajnama prostora, tajnama vremena, tajnama samog ljudskog srca. Jer idemo li u prostor, tu je ponor, idemo li u tijek vremena, tu je ponor, idemo li u svoje srce, tu je ponor.
A ova tri ponora, to nisu tri ponora, oni su jedan ponor. Jer ako idemo van u širine prostora, dok ne pronađemo duh gdje prostorne širine graniče jedna s drugom, hodamo u tijeku vremena sve dok ne dođemo na početak ciklusa, ulazimo u dubine ljudskog srca, onoliko duboko koliko sami možemo dokučiti: ova tri puta vode do jednog cilja, do jednog kraja, a ne do tri različita mjesta. Svo troje vodi do istog božansko-duhovnog, koje izvire u praizvoru svijeta, iz praizvora svijeta plodi i hrani sve postojanje, ali i uči nas spoznati temelj postajanja za sva bića.
U tako ozbiljnoj svijesti danas trebamo stajati u svojim mislima tamo gdje govori ozbiljan duhovni glasnik, i trebamo slušati što on prenosi o posebnoj prirodi našeg vremena, naše sadašnjosti, kao prepreke koje moramo ukloniti kako bismo došli do istinskog znanja duha.
Prepreke, dragi moji prijatelji, prepreke duhovnoj spoznaji postojale su u svim dobima. U svim dobima ljudi su morali prevladati to i to, napustiti to i to, pod opomenom ozbiljnog čuvara praga duhovnog svijeta. Ali svako vrijeme ima svoje posebne prepreke. A ono što dolazi iz ljudske zemaljske civilizacije uglavnom nije sredstvo podrške, već samo sredstvo za sprječavanje ulaska u duhovni svijet. A upravo iz onog što proizlazi iz obične zemaljske civilizacije, čovjek svakog doba mora pronaći posebne prepreke koje su od izvan vremena usađene u njegovu prirodu i koje mora odbaciti prije nego stigne do zjapećeg ponora, o kojem govorimo, da bi ga mogao prijeći.
Stoga čujmo svečanog glasnika bogova kako govori o ovome:
Ali moraš poštovati bezdan;
Inače će te njegove zvijeri proždrijeti
Ako žurno prođeš pored mene;
Tvoje kozmičko doba ih je postavilo u tebe
Kao neprijatelje znanja.
Pogledaj prvu zvijer, savijenih leđa,
Koščate glave, sasušenog tijela,
Koža joj je zagasito plava;
Tvoj strah od stvaralačkog duha,
Stvorio je čudovište u tvojoj volji;
Pobjeđuje ga samo hrabrost u spoznaji.
Pogledaj drugu zvijer, kesi zube,
Iskrivljenog lica, prezrivo laže,
Tijela žutog sa sivim točkama;
Tvoja mržnja prema duhovnim otkrivenjima
Napravila je slabića u osjećajima;
Vatra za znanjem mora je podčiniti.
Pogledaj treću zvijer, razjapljenih usta,
Oko joj je staklasto, držanje mlitavo;
Pojavljuje ti se prljavocrvena;
Tvoja sumnja u moć duhovnog svijetla
Napravila je ovu utvaru u tvom mišljenju;
Tvoje kreativno znanje mora je ukrotiti.
Tek kad ovu trojicu poraziš,
Tvojoj duši će narasti krila,
Da preletiš bezdan,
Koji te odvaja od polja znanja,
Za kojim ti srce čezne
Da bi se posvetio iscjeljenju.
Opet ću pročitati:
Ali moraš poštovati bezdan;
Inače će te njegove zvijeri proždrijeti
Ako žurno prođeš pored mene;
Tvoje kozmičko doba ih je postavilo u tebe
Kao neprijatelje znanja.
Pogledaj prvu zvijer, savijenih leđa,
Koščate glave, sasušenog tijela,
Koža joj je zagasito plava;
Tvoj strah od stvaralačkog duha,
Stvorio je čudovište u tvojoj volji;
Pobjeđuje ga samo hrabrost u spoznaji.
Pogledaj drugu zvijer, kesi zube,
Iskrivljenog lica, prezrivo laže,
Tijela žutog sa sivim točkama;
Tvoja mržnja prema duhovnim otkrivenjima
Napravila je slabića u osjećajima;
Vatra za znanjem mora je podčiniti.
Pogledaj treću zvijer, razjapljenih usta,
Oko joj je staklasto, držanje mlitavo;
Pojavljuje ti se prljavocrvena;
Tvoja sumnja u moć duhovnog svijetla
Napravila je ovu utvaru u tvom mišljenju;
Tvoje kreativno znanje mora je ukrotiti.
Tek kad ovu trojicu poraziš,
Tvojoj duši će narasti krila,
Da preletiš bezdan,
Koji te odvaja od polja znanja,
Za kojim ti srce čezne
Da bi se posvetio iscjeljenju.
To su, dragi moji prijatelji, tri najveća neprijatelja znanja za današnje čovječanstvo.
Sadašnji se čovjek boji kreativnosti duha. Strah sjedi duboko u duši. I taj strah želi sakriti. I zato taj strah oblači u sve vrste pseudo-logičke razloge kojima želi pobiti duhovna otkrivenja.
Čuti ćete, dragi moji prijatelji, s jedne ili druge strane kako prigovaraju duhovnom znanju. Ponekad je to odjeveno u pametna, ponekad u lukava, ponekad u glupa, logička pravila. Ali logička pravila nikada zapravo nisu razlog zašto ovaj ili onaj odbacuje znanje o duhu. Istina je da je to duh straha koji počiva, i djeluje duboko u čovjeku i koji se, kada dođe do glave, preobrazi u logičke razloge. To je strah.
Ali budimo jasni, nije dovoljno reći: ne bojim se. Svatko to može reći, naravno. Prvo moramo shvatiti sjedište i prirodu ovog straha. Moramo sebi reći da smo rođeni u sadašnjosti, u koju je ahrimanska strana smjestila duhove straha i da smo okaljani tim duhovima straha. I ako ih prikrivamo, oni i dalje nisu daleko od nas. I moramo pronaći sredstva i načine – a ova škola će dati upute – da nađemo hrabrosti da učimo o tim duhovima straha, koji kao čudovišta sjede u našoj volji. Jer ono što ljude danas često vodi do znanja – odnosno ono što oni kažu da to čini – ne može pružiti istinsko znanje, već to može samo hrabrost, unutarnja hrabrost duše koja daje snagu i sposobnost da se slijedi put koji vodi do istine, do pravog, svjetlošću ispunjenog duhovnog znanja.
I druga zvijer, koja se danas iz duha vremena ušuljala u ljudsku dušu kako bi postala neprijatelj znanja, ova druga zvijer koja vreba gdje god pođete, iz većine suvremene književnosti, iz većine galerija, iz većine skulptura, iz većine drugih umjetničkih djela, iz svih vrsta glazbe, danas se približila ljudima, što dovodi do rasula u školama, što dovodi do rasula u društvu, to je posvuda u peripetijama ljudi, ova druga zvijer, to je ona koja, da ne bi morala priznati strah od duha, osjeća iznutra pobuđena da se ruga duhovnom znanju.
Ovo ismijavanje nije uvijek otvoreno izraženo, jer ljudi nisu svjesni onoga što je u njima. Ali htio bih reći da samo tanki zid debeo kao paučina dijeli svijest glave od onoga što se u ljudskom srcu danas želi rugati pravom duhovnom znanju. A kad ruganje izađe na vidjelo, to je tek kad više-manje svjesna ili nesvjesna drskost dotične osobe malo potisne strah. Ali, potaknuti čudnim unutarnjim silama, svi su danas u osnovi protiv otkrivenja duha. I ruganje se otkriva na najneobičnije načine.
I treća zvijer, to je mlitavost razmišljanja, udobnost razmišljanja, to je vrsta razmišljanja koja želi od cijelog svijeta napraviti kino, kino iz razloga što se tada ne treba razmišljati, nego se sve pred vama razmotava i vaše misli samo trebaju pratiti ono što se razmotava. Tako bi danas čak i znanost htjela pratiti vanjsku egzistenciju s pasivnim mislima. Čovjek je previše lijen, previše uspavan, da bi bio aktivan u razmišljanju. Razmišljanje čovječanstva danas je kao ono od osobe koja bi htjela pokupiti nešto što leži na zemlji, i stajala tamo i stavila ruke u džepove hlača, i vjerovala da može podići ono što je na tlu. To ne može učiniti. Dakle, egzistencija se ne može shvatiti mišljenjem koje drži ruke u džepovima. Moramo se pomaknuti, pomaknuti ruke i šake ako želimo nešto uhvatiti, naše mišljenje mora biti aktivno, ako želimo dokučiti duh.
Čuvar praga karakteristično govori o prvoj zvijeri koja vreba u našoj volji kao strah, kao zvijeri iskrivljenih leđa, koščatog zgrčenog lica, mršavog tijela. Ova zvijer, koja je po cijeloj površini zagasito plava, zapravo je ona koja izlazi iz ponora pored Čuvara praga za današnjeg čovjeka. I Čuvar praga jasno daje do znanja današnjim ljudima: ovdje je, ova dosadna plava zvijer, pogrbljenih leđa, lica iskrivljenog do kosti, mršava. Ova zvijer je zapravo u vama. I ova se zvijer diže iznad zijevajućeg ponora što leži ispred polja znanja, oslikava, kao u zrcalu, ono što je u tebi jedan od neprijatelja znanja, neprijatelj znanja koji vreba u tvojoj volji.
I drugu zvijer, koja je danas vezana uz ismijavanje duhovnog svijeta, na sličan način karakterizira Čuvar praga. Javlja se pored drugog čudovišta, ali pokazuje slabost u cijelom svom držanju. Njeno držanje je mlitavo. Ali s ovim mlitavim [slabim] držanjem i sa sivkastožutim tijelom otkriva zube na svom zgrčenom licu. I to kešenje zuba koje se želi smijati, jer ruganje je za njega laž, ona nam se ceri kao zrcalna slika te zvijeri koja živi u osjećajima i onemogućuje nam spoznaju, neprijatelj je našeg znanja.
A treću zvijer, koja ne želi dosegnuti sadržaj svijeta u duhu, karakterizira čuvar praga na način da izlazi iz ponora kao treća, otvorenih i razdvojenih usta, sa staklenim okom; pogled je dosadan jer razmišljanje ne želi biti aktivno, cijelo držanje je opušteno i figura prljavo crvena. Takva je i lažna sumnja, koja se izražava iz ovih rascijepljenih usta i koja se izražava u ovom prljavom crvenilu cijele figure, sumnja u moć duhovnog svijetla, to je dakle treći od neprijatelja znanja koji vrebaju u nama. Oni nas čine vezanim za Zemlju.
I pođemo li s njima prema spoznaji duha, ne obazirući se na upozorenje Čuvara praga: tu je bezdan koji zijeva. Ne može se prijeći preko njega sa zemaljskom težinom, sa strahom i ruganjem, i ne sa sumnjom. Možemo ga prijeći samo kada smo mišljenjem shvatili duhovnost bića, kada smo iskusili duševnost bića u osjećaju, kada smo ojačali aktivnost u volji. Tada duh, duša, aktivnost volje, daju nam krila, koja nas oslobađaju gravitacije Zemlje. Tada možemo prijeći ponor.
Korak predrasuda je trostruk, koji nas baca u ponor ako ne steknemo hrabrost za znanje, vatru znanja, stvaralaštvo znanja. Ali onda, kada shvatimo kreativno znanje u mišljenju, kada želimo aktivirati mišljenje, kada ne želimo pristupiti duhu u opuštenoj ležernosti, nego primiti duh unutarnjom vatrom srca, i kada imamo hrabrosti shvatiti duh kao duh, ne puštajući da nam pristupi samo kao materijalistička slika, tada će nam narasti krila koja će nas prevesti preko ponora u polje znanja za kojim danas žudi svako ljudsko srce koje je iskreno u sebi. To je ono što danas želimo staviti pred vaše duše, dragi moji prijatelji, ovaj uvod u prvi sat s kojim ova Škola znanosti duha treba započeti.
Na kraju, pustimo početak, sredinu i kraj zamišljenog iskustva s Čuvarom da nam još jednom prođe kroz dušu:
Gdje na zemaljskom tlu, bojom na boju,
Život se otkriva u kreaciji;
Gdje iz zemaljske tvari, formom na formu,
Beživotno je oblikovano;
Gdje osjetilna bića, snažne volje,
Griju se radosno u toplini postojanja;
Gdje ti sam, o čovječe, svoju tjelesnost,
Stječeš od zemlje, zraka i svijetla.
Tu tvoje pravo biće ulazi
Duboko, u s noći obavijenu, hladnu tamu;
Nikada ne pitaš u tamnom prostranstvu
Što jesi, što si bio i što ćeš biti.
Za tvoje vlastito biće dan se mrači
Za dušu noć, duhovna tama;
I s brigom u duši okrećeš se
Svijetlu koje izlazi iz tame.
Iz tame se pojavljuješ,
Tvoj lik se otkriva,
Ali i tvoja prispodoba,
Ozbiljna riječ duha u kozmičkom eteru
Odjekuje moćno u tvom srcu.
Glasnik duha tebi, jedini
Može osvijetliti put;
Pred njim se prostiru polja osjeta,
Iza njega zijeva ponor.
A ispred njegovih mračnih polja duha,
Blizu njegova zjapećeg bezdana,
Zvuči iskonska riječ stvoritelja:
Gledaj, ja sam jedina vrata do znanja.
Čuvar govori:
Iz prostranstva kozmičkih bića,
Koja sebe u svijetlu doživljavaju,
Iz koraka vremenskog tijeka,
Koji svoj posao u stvaranju nalaze,
Iz dubine osjećaja srca,
Gdje se u sebi svijet otkriva:
Odzvanja u govoru duše,
Svjetluca u duhovnim mislima
Od božanskih iscjeliteljskih moći
U svjetskim formativnim snagama
Nadiruća riječ egzistencije:
O, ti čovječe, upoznaj sebe.
I Čuvar dalje govori:
Ali moraš poštovati bezdan;
Inače će te njegove zvijeri proždrijeti
Ako žurno prođeš pored mene;
Tvoje kozmičko doba ih je postavilo u tebe
Kao neprijatelje znanja.
Pogledaj prvu zvijer, savijenih leđa,
Koščate glave, sasušenog tijela,
Koža joj je zagasito plava;
Tvoj strah od stvaralačkog duha,
Stvorio je čudovište u tvojoj volji;
Pobjeđuje ga samo hrabrost u spoznaji.
Pogledaj drugu zvijer, kesi zube,
Iskrivljenog lica, prezrivo laže,
Tijela žutog sa sivim točkama;
Tvoja mržnja prema duhovnim otkrivenjima
Napravila je slabića u osjećajima;
Vatra za znanjem mora je podčiniti.
Pogledaj treću zvijer, razjapljenih usta,
Oko joj je staklasto, držanje mlitavo;
Pojavljuje ti se prljavocrvena;
Tvoja sumnja u moć duhovnog svijetla
Napravila je ovu utvaru u tvom mišljenju;
Tvoje kreativno znanje mora je ukrotiti.
Tek kad ovu trojicu poraziš,
Tvojoj duši će narasti krila,
Da preletiš bezdan,
Koji te odvaja od polja znanja,
Za kojim ti srce čezne
Da bi se posvetio iscjeljenju.
Sve što treba doživjeti pri prolasku Čuvara praga, što je potrebno doživjeti kao osjećaj, volju, mišljenje da bismo prošli svjetlo čuvara, zakoračili u onu tamu iz koje, međutim, to svijetlo izvire, u kojem prepoznajemo svijetlo vlastitog čovještva, i tako dođemo do 'O, čovječe, upoznaj sebe!', koje poziva, koje se manifestira iz duha koji osvjetljava tamu. O svemu tome, moji dragi prijatelji, sljedećeg petka za vrijeme sljedećeg sata Prvog razreda.