.
DRUGI SAT, Dornach, 22 veljače 1924
Moji dragi prijatelji! Danas želimo nadograditi ono što je rečeno na prethodnom satu, djelomično zato jer želimo imati poveznicu, djelomično zato što su se danas ovdje okupili novi članovi - ili barem članovi koji nisu bili ovdje prethodni put. Današnji sat stoga treba započeti kratkom rekapitulacijom onoga što smo na prošlom satu stavili pred naše duše.
U mislima smo otišli do mjesta gdje ljudsko biće - koje u običnom životu i za običnu svijest, oko sebe ima osjetilni svijet, koji može obuhvatiti razumijevanjem - gdje ljudsko biće može sebe osjetiti u odnosu na ono nadosjetilno, s kojim je povezano svojim vlastitim bićem. I želimo razviti to raspoloženje prije nego pristupimo misterijama duhovnog života, što je ono što želimo učiniti u bliskoj budućnosti.
Prvo raspoloženje, trebalo bi u nama osvijestiti kako čovjek sa svojim uobičajenim stanjem duše oko sebe ima svijet osjetila, koji mu, međutim, ne daje ono što čini jedno s njegovim vlastitim bićem. I kada riječi 'Upoznaj samoga sebe!' s određenom opravdanošću zvuče čovjeku kroz sva doba, pozivajući ga na njegovu najplemenitiju djelatnost, onda je to tako da čovjek ne može pronaći odgovor, nikakvo zadovoljstvo, kada pod dojmom riječi 'Upoznaj samoga sebe!' gleda samo ono što se prostire pred njegovim osjetilima, što je sadržaj izvanljudskog svijeta. I time se čovjeku ukazuje na nešto drugo nego na ovaj svijet osjetila, nego na ovaj izvanljudski svijet.
Ako ovom osjećaju koji ljudi mogu imati kada promatraju beskraj kozmičke egzistencije pristupimo s pitanjem vlastitog bića, ako ovom osjećaju pristupimo s mišlju o nadosjetilnoj egzistenciji koja je jedno s unutarnjim ljudskim bićem, tada nam je odgovarajuće raspoloženje dano riječima koje sam već prišli put stavio pred vaše duše:
Gdje na zemaljskom tlu, bojom na boju,
Život se otkriva u kreaciji;
Gdje iz zemaljske tvari, formom na formu,
Beživotno je oblikovano;
Gdje osjetilna bića, snažne volje,
Griju se radosno u toplini postojanja;
Gdje ti sam, o čovječe, svoju tjelesnost,
Stječeš od zemlje, zraka i svijetla.
Tu tvoje pravo biće ulazi
Duboko, u s noći obavijenu, hladnu tamu;
Nikada ne pitaš u tamnom prostranstvu
Što jesi, što si bio i što ćeš biti.
Za tvoje vlastito biće dan se mrači
Za dušu noć, duhovna tama;
I s brigom u duši okrećeš se
Svijetlu koje izlazi iz tame.
Pred sobom imamo osjećaj u duši, onaj osjećaj koji nas tjera da naslutimo ljepotu, veličinu, uzvišenost vanjskog svijeta, kako sve u ovom svijetu možemo vidjeti kao veliko, uzvišeno i lijepo, ali kako u tom svijetu nikada ne možemo pronaći vlastitu bit. Neophodno je da se osoba koja teži duhu uvijek iznova prisjeti tog raspoloženja. Jer iskustvo tog raspoloženja, duboko iskustvo činjenice da gledamo u svijet koji je vanjski i da nam taj svijet ne daje odgovor na pitanje što smo mi sami, to u duši stvara impulse koji nas mogu odvesti u duhovni svijet. Ali upravo zato jer nas takvo raspoloženje nosi u duhovni svijet, treba također podsjetiti kako je ljudsko biće u običnoj svijesti, u običnom životu, nespremno suočiti se sa svijetom koji je zapravo svijet njegova vlastitog bića.
Stoga, na granici između osjetilnog i duhovnog svijeta stoji onaj čuvar koji svojom ozbiljnošću upozorava ljude da u duhovni svijet ne prijeđu nepripremljeni. Ipak je to slučaj, dragi moji, da moramo prepoznati ovu činjenicu da pred ulazom u duhovni svijet stoji čuvar za dobrobit nepripremljenih ljudskih bića - upoznavat ćemo ga sve više i više u bliskoj budućnosti - opet, moramo s vremena na vrijeme potaknuti to raspoloženje u sebi, kako bismo imali osjećaj da koračamo ispred ovog čuvara i da nam je jasno: potrebno je određeno raspoloženje duše da bi se steklo pravo znanje, pravi uvid.
Kad bi se takav uvid u današnje materijalističko vrijeme, rekao bih, donio svim ljudima, kad bi to pravo znanje došlo do ljudi, bilo bi loše, jer bi ga dočekali nespremni. Ne bi ga primili u raspoloženju koje mora biti pripremno raspoloženje za znanje. Zato moramo osjetiti drugo raspoloženje duše, koje nam uvijek iznova govori o tome kako trebamo pristupiti čuvaru:
Iz tame se pojavljuješ,
Tvoj lik se otkriva,
Ali i tvoja prispodoba,
Ozbiljna riječ duha u kozmičkom eteru
Odjekuje moćno u tvom srcu.
Glasnik duha tebi, jedini
Može osvijetliti put;
Pred njim se prostiru polja osjeta,
Iza njega zijeva ponor.
A ispred njegovih mračnih polja duha,
Blizu njegova zjapećeg bezdana,
Zvuči iskonska riječ stvoritelja:
Gledaj, ja sam jedina vrata do znanja.
A onda progovara sam čuvar pokazujući prvo, dok smo još u poljima osjetila, u području gdje dok stojimo za nas još uvijek vlada neprobojna tama, pokazujući u tu tamu, koja međutim, pred nama postaje svjetlina kroz duhovno znanje, iz koje u početku on samo sebe osvjetljava, zatim kaže, pokazujući na ovu prividnu tamu, na ovu mayu tame, kaže:
Iz prostranstva kozmičkih bića,
Koja sebe u svijetlu doživljavaju,
Iz koraka vremenskog tijeka,
Koji svoj posao u stvaranju nalaze,
Iz dubine osjećaja srca,
Gdje se u sebi svijet otkriva:
Odzvanja u govoru duše,
Svjetluca u duhovnim mislima
Od božanskih iscjeliteljskih moći
U svjetskim formativnim snagama
Nadiruća riječ egzistencije:
O, ti čovječe, upoznaj sebe.
Svatko tko dovoljno duboko može osjetiti riječi koje dolaze iz usta čuvara, shvatiti će, kada se osvrne na sebe, kako ovo gledanje unatrag, opažanje dok se gleda unatrag, postaje prva samospoznaja, samospoznaja koja je priprema za stvarni ulazak u istinsku, ispravnu samospoznaju, u onu samospoznaju koja nam otkriva duhovnu spoznaju svijeta tog bića koje je jedno s našim vlastitim bićem. I pojavljuju se uvidi koje čovjek još uvijek može steći s ove strane praga duhovne egzistencije, pojavljuju se uvidi koji pokazuju nečistoće vlastitog mišljenja, osjećanja i htijenja, u strašnoj, ali istinitoj slici; kao tri zvijeri koje izlaze iz ponora - iz zijevajućeg ponora koji se spušta između osjetilnog svijeta i duhovnog svijeta - koje se dižu iz zijevajućeg ponora.
Ono što bismo trebali osjećati u bivanju u ponoru između maye, iluzije i bića stvarnog svijeta, trebalo bi se pojaviti pred našim dušama kao četvrto raspoloženje:
Ali moraš poštovati bezdan;
Inače će te njegove zvijeri proždrijeti
Ako žurno prođeš pored mene;
Tvoje kozmičko doba ih je postavilo u tebe
Kao neprijatelje znanja.
Pogledaj prvu zvijer, savijenih leđa,
Koščate glave, sasušenog tijela,
Koža joj je zagasito plava;
Tvoj strah od stvaralačkog duha,
Stvorio je čudovište u tvojoj volji;
Pobjeđuje ga samo hrabrost u spoznaji.
Čovjeku mora, dragi moji, biti jasno da isprva u njegovoj duši ne vlada hrabrost za znati, nego u najvećoj mjeri kukavičluk za znati, onaj kukavičluk za znati koji, pogotovo u ovom dobu, sprječava većinu ljudi da se uopće i približe uvidu u duhovni svijet.
Pogledaj drugu zvijer, kesi zube,
Iskrivljenog lica, prezrivo laže,
Tijela žutog sa sivim točkama;
Tvoja mržnja prema duhovnim otkrivenjima
Napravila je slabića u osjećajima;
Vatra za znanjem mora je podčiniti.
To je ono drugo što nosimo u sebi, što u našu dušu polaže mržnju, što u našu dušu usađuje svaku vrstu mržnje prema duhovnom svijetu. To je svojstveno osjećaju, jer je osjećaj slab, jer se osjećaj ne može uzdići do uzbuđenja, do entuzijazma. Istinsko znanje mora ići onkraj vanjskog entuzijazma, nižeg entuzijazma koji se uvlači u sav mogući vanjski život. Jeftin uspon! Unutarnji entuzijazam, unutarnja vatra, vatra za znanjem, ono je što pobjeđuje drugu zvijer.
Pogledaj treću zvijer, razjapljenih usta,
Oko joj je staklasto, držanje mlitavo;
Pojavljuje ti se prljavocrvena;
Tvoja sumnja u moć duhovnog svijetla
Napravila je ovu utvaru u tvom mišljenju;
Tvoje kreativno znanje mora je ukrotiti.
Moramo naći hrabrosti i vatre da naše mišljenje učinimo aktivnim. Kada stvaramo u običnoj svijesti, stvaramo proizvoljnost, stvaramo ono što nije stvarno. Ako se prikladno pripremimo za aktivno mišljenje, u naše kreativno mišljenje se ulijeva duhovni svijet. I tada iz hrabrosti za znanje, iz vatre za znanjem i stvaralačkog znanja, rađa se istinska egzistencija u duhovnom svijetu.
Tek kad ovu trojicu poraziš,
Tvojoj duši će narasti krila,
Da preletiš bezdan,
Koji te odvaja od polja znanja,
Za kojim ti srce čezne
Da bi se posvetio iscjeljenju.
Ta nas raspoloženja mogu dovesti do toga da na pravi način osjetimo što mi kao ljudi trebamo učiniti u nama samima da bismo u duhovni svijet ušli kao pravi ljudi, kao stvarni ljudi, kao istinski živi ljudi. Istina je da u svakodnevnom životu ljudi često iz najbanalnijih stvari naslute da je život ozbiljan, a ne igra. Ali ono što dovodi do znanja ne pritišće nas tako snažno kao vanjski život; to se mora potaknuti u duši. Previše je lako od toga napraviti igru. I vjerojatno se uvjeriti da je igra ozbiljna. Ali činite ogromnu štetu sebi i drugima ako duhovnu težnju pretvorite u igru, ako duhovnu težnju nimalo ne povežete s apsolutnom ozbiljnošću.
Ta se ozbiljnost ne smije sastojati u želji da se ona otkrije u sentimentalnosti. To nije ono što je potrebno. Ozbiljnost određenih aspekata života može humor učiniti nužnim. Ali onda humor mora biti ozbiljan. Ono što se ovdje predstavlja kao ozbiljnost nije igra, sentimentalnost, lažna pobožnost, neistinito otvaranje očiju prema igri, već je to mogućnost stvarnog zaokupljanja duhovnom težnjom i postojanog, ustrajnog, održivog življenja u toj duhovnoj težnji.
Da biste stvarno osjetili težinu riječi koje sada govorim, dragi moji, bilo bi dobro, za težnju za znanjem, ako svi prijatelji ovdje, posebno oni koji su u antropozofskom društvu već dugo, sebi postave sljedeće pitanje: koliko sam često odlučio učiniti ovo ili ono, kao antropozofski zadatak u životu, i koliko sam često nakon kratkog vremena prestao uopće razmišljati o tome? Možda bih to i učinio da sam se toga sjetio, ali više nisam o tome mislio. Izbrisano je kao što je san izbrisan iz mog života.
Nije beznačajno ni nevažno postaviti si takvo pitanje. A možda ne bi bilo nevažno da veći broj naših prijatelja postavi nešto aktualno pred svoju dušu.
Božićna konferencija trebala bi biti početak unošenja pravog ezoterizma u cijelu struju antropozofskog svjetonazora, koji podržava Antropozofsko društvo. Koliko sam često - mogli bi se mnogi zapitati - kasnije zaboravio ono što sam sigurno osjećao kao nešto lijepo tijekom božićne konferencije, a moje misli i osjećaji su bili kao da Antropozofsko društvo treba nastaviti kao ono što je bilo prije Božića. A ako neki ljudi možda kažu da to nije slučaj s njima, moglo bi biti potrebno da se upravo oni zapitaju: ne varam li se da to sa mnom nije slučaj? U vezi svih ovih antropozofskih aktivnosti, jesam li doista vidio da s Božićem treba započeti nova faza Antropozofskog društva? Postavljanje ovog pitanja kao pitanja spoznaje, od vrlo posebne je važnosti. Tako prava ozbiljnost ulazi u duše.
I vidite, dobro je ako ovako nešto, što je povezano s životnim nervom Antropozofskog društva i stoga je povezano sa životnim nervom svakog člana koji se prijavio za prijem u razred, neophodno je tako nešto povezati sa nečim što ima snažan utjecaj u životu. Stoga bi bilo dobro da svaki pojedinac koji želi pripadati razredu sebi kaže: zar nema nečeg što mogu učiniti - sada kada je Antropozofsko društvo ponovno osnovano - drugačije od načina na koji sam to radio prije? Ne bih li mogao unijeti nešto novo u svoj život kao antropozof? Zar ne bih mogao primijetiti način na koji sam prije radio kada sam dodavao nešto novo?
Ovo bi, ako se shvati ozbiljno, bilo od goleme važnosti za svakog člana razreda. Jer time bi se stvorila mogućnost, dragi moji, da ovaj razred može nastaviti raditi bez teških utega. Jer svatko tko nastavi sa starom aljkavošću opterećuje napredovanje razreda. Inače to ne biste primijetili, ali to je istina. U ezoteričnom životu ne postoji mogućnost da se postigne ono što je inače toliko dominantno u životu: reinterpretacija laži kao istine. Kada to činite u ezoteričnom životu ne funkcionira ono reinterpretirano, već istina. U ezoteričnom životu ne djeluje ništa osim istine. Možete obojiti bilo što iz taštine, a ono što obojite ne ostavlja nikakav dojam na duhovni svijet. Neobojeno, neobojena istina ono je što je djelatno u duhovnom svijetu.
Možete prosuditi po tome koliko je duhovna stvarnost različita - koja i danas kao i uvijek djeluje ispod površine egzistencije - od onoga što predstavlja vanjski život, zakrpan s toliko životnih laži. Danas je izuzetno malo istine u onome što živi među ljudima. A stalno se na to prisjećati početak je težnji unutar života ovog razreda. Jer samo iz raspoloženja koje se tako stvara, možemo pronaći unutarnju snagu za sudjelovanje u onome što će se ovdje u razredu, iz sata u sat odvijati. što će se sve više razotkrivati pred našim dušama kako bismo mogli pronaći put u duhovne svjetove.
Tek tada ćemo postati svjesni onoga što se mora usaditi u naše mišljenje, osjećanje i volju, da bi tri zvijeri bile poražene, kao bi mišljenje porazilo avet mišljenja, osjećaj rugača, a volja koščatost. Zato jer su ove tri zvijeri same po sebi neprijatelji znanja. Ukazuju nam se u ogledalu, ali kao stvarnosti, iz zjapećeg ponora bivanja.
A sve što nas priječi u istinskoj spoznaji, prije svega u mišljenju, duboko je ukorijenjeno u našoj ljudskoj naravi. Obično ljudsko mišljenje jasno se odražava u aveti mišljenja treće životinje, u trećoj životinji čiji je oblik opisan:
Pogledaj treću zvijer, razjapljenih usta,
Oko joj je staklasto, držanje mlitavo;
Pojavljuje ti se prljavocrvena;
To je slika običnog ljudskog mišljenja, onog ljudskog mišljenja koje razmišlja o stvarima vanjskog svijeta i ne shvaća da je to mišljenje o stvarima vanjskog svijeta leš. Gdje je živjelo biće čiji je leš ova obična misao?
Da, dragi moji, onako kako mi danas razmišljamo - u sadašnjoj civilizaciji, u sadašnjem vremenu - od jutra, od trenutka kada se probudimo, do večeri, kada idemo na spavanje, mi mislimo prema uputama koje dobijemo u školama, i u samom životu, naše mišljenje je leš. Mrtvo je mišljenje. Kada je živjelo i gdje je živjelo?
Živjelo je prije nego što smo se rodili, živjelo je dok je naša duša bila u predzemaljskoj egzistenciji. Baš kao što možete zamisliti, dragi moji, da ljudsko biće živi na fizičkoj Zemlji, njegovo duševno biće se kreće unutar njegovog fizičkog tijela i on u ovom fizičkom tijelu hoda naokolo, koje je do smrti aktivno kroz njegovo duševno biće, ali aktivno duševno biće za vanjski pogled postaje nevidljivo, a vidljiv ostaje mrtvac, mrtvi oblik živog ljudskog oblika tijekom života, tada morate zamisliti da je i mišljenje bilo živo. Postojala je živa, organska, rastuća, tkajuća egzistencija prije nego što je čovjek ušao u zemaljsku egzistenciju. Tada je postalo leš, pokopan u grobu naše vlastite glave, našeg vlastitog mozga. I kao da mrtvac u grobu želi reći: ja sam ljudsko biće - takvo je i naše mišljenje kada leži zakopano kao leš u mozgu i sada misli o vanjskim stvarima u svijetu. To je leš. Možda je za ljude depresivno to što se radi o lešu, ali to je istina, a ezoterično znanje mora se držati istine.
Ali to je smisao riječi Čuvara praga. Jer nakon što je pred naše duše postavio upozorenje o tri zvijeri, on nastavlja govoriti. A riječi koje sada odzvanjaju u našim srcima su ove:
Stakleno oko treće zvijeri,
To je zla protuslika
Mišljenja, koje u tebi
Sebe negira i bira smrt,
Odbacujući duhovne sile
Koje su ga držale duhovno živim
U duhovnim poljima prije tvog zemaljskog života.
Reći ću još jednom:
Stakleno oko treće zvijeri,
To je zla protuslika
Mišljenja, koje u tebi
Sebe negira i bira smrt,
Odbacujući duhovne sile
Koje su ga držale duhovno živim
U duhovnim poljima prije tvog zemaljskog života.
Mišljenje, s kojim moramo postići toliko toga ovdje u polju osjetila, leš je naše duše pred bogovima svijeta. Kad smo ušli na Zemlju, umrli smo u našem mišljenju tijekom ovog našeg vremena na Zemlji. Smrt mišljenja postupno se pripremala od 333. godine. Od ove sredine četvrtog post-atlantskog razdoblja, 333. godine, stvari su se postupno počele pripremati za mišljenje postane mrtvo. Prije toga još se život ulijevao u mišljenje, što je bilo nasljeđe iz predzemaljskog postojanja. I Grci su osjećali život, istočnjaci su osjećali život, kad su mislili, u tkanju misli, osjećali su djelo duha, djelo bogova. Ti istočnjaci, ti stariji Grci, znali su - kad su mislili - da u svakoj misli živi Bog. - To je izgubljeno. Mišljenje je postalo mrtvo. I moramo poslušati opomenu koja nam dolazi od čuvara:
Ali moraš poštovati bezdan;
Inače će te njegove zvijeri proždrijeti
Ako žurno prođeš pored mene;
Tvoje kozmičko doba ih je postavilo u tebe
Kao neprijatelje znanja.
Ovo kozmičko razdoblje počelo je 333. godine nakon pojave kršćanstva, u četvrtom stoljeću, nakon što je završila prva trećina četvrtog stoljeća. A danas je mišljenje očito - u svemu što u svijetu proizlazi iz mišljenja - prožeto smrću, a ne životnom silom. A mrtvo mišljenje 19. stoljeća izbacilo je mrtvi materijalizam na površinu ljudske civilizacije.
S osjećajem je drugačije. Veliki neprijatelj ljudi, Ahriman, nije mogao ubiti osjećaj na isti način na koji je ubio mišljenje. I u sadašnjem kozmičkom dobu osjećaj živi u ljudima. Ali čovjek je taj osjećaj uglavnom potisnuo iz pune svijesti u polunesvjesno stanje. Osjećaj se javlja u duši. Tko to drži pod kontrolom, baš kao što je misli držao pod svojom kontrolom? Kome je jasno što živi u osjećajima, kao što mu je jasno što živi u mišljenju?
Uzmite samo jednu od najtužnijih, duhovno najtužnijih pojava našeg vremena, dragi prijatelji. Kad ljudi jasno razmišljaju, građani su svijeta, jer dobro znaju: misao čini čovjeka čovjekom, čak i ako je mrtva u sadašnjem kozmičkom dobu.
Ali što se tiče osjećaja, ljudi su podijeljeni u različite nacije, i pogotovo danas dopuštaju da taj nesvjesni osjećaj prevlada na najgori mogući način. I sukobi u današnjem svijetu posvuda proizlaze iz neodređenog osjećaja kroz koji ljudi osjećaju samo da pripadaju određenoj skupini ljudi.
Međutim, u određenu skupinu ljudi nas smješta svjetska karma, a naš osjećaj je taj koji služi kao instrument za svjetsku karmu kada smo smještani u pleme, klasu, narod. Mišljenje nije to koje nas postavlja na taj način. Mišljenje, ako nije obojeno osjećajima i voljom, isto je mišljenje u cijelom svijetu. Osjećaji se razlikuju prema različitim područjima u svijetu. Osjećaj napola leži u nesvjesnom; živ je, ali u nesvjesnom. Dakle, budući da ahrimanski duh nema utjecaja na život osjećaja, on koristi priliku da kroz osjećaje čeprka po nesvjesnom. I to čeprkanje ograničava na brkanje istine i zablude. I svi naši osjećaji-predrasude obojani su ahrimanskim utjecajima, ahrimanskim impulsima u nama.
Ako želimo ući u duhovni svijet, taj se osjećaj mora stvarno pojaviti pred našom dušom. Moramo biti sposobni težiti samospoznaji umjesto osjećajima. Moramo sami sebi moći reći kakva smo osoba kao osjećajno ljudsko biće, tako što ćemo se neprestano osvrtati na svoje vlastito biće. Nećemo ovo lako pobijediti. Što se tiče mišljenja, relativno je lako doći do jasnoće o sebi. Ne radimo to uvijek; ali kažemo si: nisi baš genije, fali ti ovo ili ono da bistro misliš. U najboljem slučaju taština ili oportunizam onemogućavaju nam da budemo jasni u svom mišljenju.
Ali kad je osjećaj u pitanju, ne stignemo se baš ni postaviti pred svojom dušom. Zapravo smo uvijek uvjereni da je naš smjer osjećaja ispravan. Moramo vrlo intimno zaviriti u svoje duše ako se doista želimo okarakterizirati kao osjećajna ljudska bića. Ipak, moramo to učiniti. Uzdižemo se tek ako se s punom savjesnošću suočavamo sa samim sobom, samo tako se uzdižemo iznad barijera koje druga zvijer postavlja pred nas na putu u duhovni svijet.
Inače, ako ponekad ne prakticiramo ovu samospoznaju prema sebi kao bićima osjećaja, uvijek ćemo zapravo razviti podrugljivost prema duhovnom svijetu. Kao što ne postajemo svjesni svojih bolesnih osjećaja, također ne postajemo svjesni da se rugamo duhovnom svijetu. Ruganje oblačimo u sve moguće oblike, ali se rugamo duhovnom svijetu. I baš ti ljudi o kojima sam ranije govorio, oni neozbiljni, oni se rugaju. Ponekad im je neugodno izraziti svoje ruganje u svojim mislima, ali u stvarnosti se rugaju duhovnom svijetu. Jer kako može nekome nedostajati ozbiljnosti i biti zaigran u odnosu na duhovni svijet ako mu se ne ruga? Čuvar praga govori takvim ljudima:
Podrugljivo lice druge zvijeri,
To je zla protusila osjećaja
Koja izdubljuje vlastitu dušu
I njoj stvara prazninu lišenu života
Umjesto duhovnog sadržaja,
Koja je prije tvoje zemaljske egzistencije
Bila osvijetljena od duhovne moći Sunca.
Prva zvijer je odraz naše volje. Ova zrcalna slika naše volje usmjerena je na ono što živi u volji. Ali volja samo ne sanja, ne leži napola u nesvjesnom, ona cijela leži u nesvjesnom.
Ovo je često rečeno, dragi moji, kako bit volje leži duboko u nesvjesnom. I duboko u nesvjesnom, za običnu svijest, čovjek traži staze svoje karme. Svako korak koji čovjek napravi u životu na temelju svoje karme se mjeri. Ali čovjek ne zna ništa o tome. Sve se događa nesvjesno. Prethodni zemaljski životi imaju snažan učinak na karmu. Karma nas vodi do naših životnih punktova, do naših odluka u životu, do naših dvojbi u životu. Postoje aberacije individualnog ljudskog bića, ljudskog bića koje u svijetu traži staze samo za svoje, svoje individualno biće. U mišljenju: ljudi traže putove koje svi ljudi traže. U osjećaju: ljudi traže putove koje traži njihova skupina ljudi. Po osjećaju se može znati dolazi li netko sa sjevera, sa zapada, s juga, s istoka, ili u Srednjoj Europi dolazi li s istoka ili s juga. Morate ući u nesvjesne impulse volje kako biste ljudsko biće vidjeli ne kao opće ljudsko biće, ne kao člana grupe, već kao pojedinačno ljudsko biće. Tu radi volja. Ali volja djeluje i u dubokom nesvjesnom. I tu prva od zvijeri pokazuje aberacije volje.
Tada čuvar progovara opominjući:
Koštani duh prvi zvijeri,
Zla kreativna moć volje
Koja otuđuje naše vlastito tijelo
Od vlastitih duševnih moći
I posvećuje ga protivničkim silama,
Koja biće svijeta od bića bogova
U budućnosti želi lišiti.
Duhovne sile koje zapravo naše tijelo žele otrgnuti od nas tijekom naše zemaljske egzistencije, i time uzeti dio naše duše kako bi mogle graditi zemaljsku egzistenciju koja se ne bi dalje trebala graditi na Jupiteru, Veneri, Vulkanu, već bi to bilo otrgnuto od božanskih namjera za Zemlju, otuđeno od Zemlje, opljačkano od Zemlje, nakon nekog vremena u budućnosti. Čovjek bi s ovom Zemljom ukradenom od bogova trebao biti povezan s određenim moćima koje djeluju u njegovoj volji, kroz koju on traži svoju karmu.
Prva zvijer je stvarno prikladna da u zrcalnoj slici vizualizira ono što je na djelu u volji: njena koščata glava, s tankim tijelom, koža potpuno plava; ima kriva leđa. To je ahrimanski duh, koji vlada u svim voljama koje traže karmu, koji se može pobijediti samo hrabrošću spoznaje. I kao što sam upravo rekao, Čuvar praga govori o prvoj zvijeri.
Želim ponovno pročitati:
Koštani duh prvi zvijeri,
Zla kreativna moć volje
Koja otuđuje naše vlastito tijelo
Od vlastitih duševnih moći
I posvećuje ga protivničkim silama,
Koja biće svijeta od bića bogova
U budućnosti želi lišiti.
U ovim riječima iz usta Čuvara praga odjekuje opomena kojom se on obraća ljudskom duhu koji traži uvid, koji traži znanje.
Neka ove riječi, dragi moji, intenzivno žive u našim dušama i često slušajmo što Čuvar kaže:
Stakleno oko treće zvijeri,
To je zla protuslika
Mišljenja, koje u tebi
Sebe negira i bira smrt,
Odbacujući duhovne sile
Koje su ga držale duhovno živim
U duhovnim poljima prije tvog zemaljskog života.
Vi, pak, morate shodno tome oblikovati podudarnosti u ovim izrekama.
[Prvi stih ove mantre sada je napisan na ploči.]
Stakleno oko treće zvijeri,
To je zla protuslika
Mišljenja, koje u tebi
Sebe negira i bira smrt,
Odbacujući duhovne sile
Koje su ga držale duhovno živim
U duhovnim poljima prije tvog zemaljskog života.
Prvo, osjetite što svaka strofa sadrži.
Drugi stih, koji se odnosi na osjećaj:
Podrugljivo lice druge zvijeri,
To je zla protusila osjećaja
Koja izdubljuje vlastitu dušu
I njoj stvara prazninu lišenu života
Umjesto duhovnog sadržaja,
Koja je prije tvoje zemaljske egzistencije
Bila osvijetljena od duhovne moći Sunca.
[Drugi stih je napisan na ploči.]
Podrugljivo lice druge zvijeri,
To je zla protusila osjećaja
- 'protusila': više nije 'slika', sada je 'sila' ! -
[Ova dva sloga dvaput su podvučena, a zatim se tekst nastavlja:]
Koja izdubljuje vlastitu dušu
I njoj stvara prazninu lišenu života
Umjesto duhovnog sadržaja,
Koja je prije tvoje zemaljske egzistencije
Bila osvijetljena od duhovne moći Sunca.
Osjetite ovaj drugi stih: ovdje [u prvoj strofi] 'zanijekano', ovdje [u drugoj strofi] 'izdubljeno' [obje riječi su dvostruko podvučene]; i snažno osjetite nijansu koja leži u izrekama u tome što je jedna riječ 'zanijekali', a drugi put 'izdubili'.
Riječi Čuvara koje se odnose na volju:
Koštani duh prvi zvijeri,
Zla kreativna moć volje
Koja otuđuje naše vlastito tijelo
Od vlastitih duševnih moći
I posvećuje ga protivničkim silama,
Koja biće svijeta od bića bogova
U budućnosti želi lišiti.
[Ovaj treći stih sada je napisan na ploči:]
Koštani duh prvi zvijeri,
Zla kreativna moć volje
- sada ne 'slika', ne 'sila', već 'moć' [slog 'moć' je dvaput podvučen]; morate osjetiti povećanje -
Volja, koja vlastito tijelo
Otuđuje
- a sada imate vrhunac: prvo nešto intelektualno: 'nijekanje'; nešto što čeprka unutra: 'izdubljeno'; nešto što izravno oduzima ono što je unutra: 'otuđeno', ['otuđeno' je dvaput podvučeno i tekst se nastavlja]
...duševnih moći
I posvećuje ga protivničkim silama,
Koja biće svijeta od bića bogova
U budućnosti želi lišiti.
Osjetite kako 'zlo' odzvanja kroz sva tri stiha i sve tri izreke. [U svakoj strofi riječ 'zlo' podvučena je dva puta.]
I ako unutar ovih izreka osjetite zaustavne točke koje su dane u koracima, u razlikama između mišljenja, osjećaja i volje [ove tri riječi su podvučene], i ako ispravno osjetite kako su sve tri povezane istom stvari, ponavljajući 'zlo' [ova riječ je posebno naglašena u svakom stihu okomitim crtama], tada će, dragi prijatelji, svaka od izreka postati mantra u skladu sa svojim unutarnjim značenjem, i moći će biti vodič za tri pojedinačne etape u duhovni svijet:
Stakleno oko treće zvijeri,
To je zla protuslika
Mišljenja, koje u tebi
Sebe negira i bira smrt,
Odbacujući duhovne sile
Koje su ga držale duhovno živim
U duhovnim poljima prije tvog zemaljskog života.
Podrugljivo lice druge zvijeri,
To je zla protusila osjećaja
Koja izdubljuje vlastitu dušu
I njoj stvara prazninu lišenu života
Umjesto duhovnog sadržaja,
Koja je prije tvoje zemaljske egzistencije
Bila osvijetljena od duhovne moći Sunca.
Koštani duh prvi zvijeri,
Zla kreativna moć volje
Koja otuđuje naše vlastito tijelo
Od vlastitih duševnih moći
I posvećuje ga protivničkim silama,
Koja biće svijeta od bića bogova
U budućnosti želi lišiti.
I ako nikada ne izostavite ove tri usklađenosti i povezati ove tri riječi [riječi 'treće', 'drugo', 'prvo' su podvučene na ploči] jednom odlučnom riječju unutarnjeg duševnog organizma, ako nikada u sebi ne izgovorite ove tri izreke bez ove [riječ 'zlo' podvučena je tri puta u svakoj strofi], onda će ove tri izreke biti vaš vodič, dragi moji, na putu u duhovni svijet, pokraj Čuvara praga.
U sljedećih nekoliko sati želimo ga bolje upoznati.
*
Sljedeći sat sljedeći petak.