.
PETI SAT, Dornach, 14 ožujka 1924
Moji dragi prijatelji! Vidjeli smo kakve se promjene događaju s čovjekom kada se upozna s Čuvarom praga. I o percepciji ovog bića kao Čuvara praga, ovisi može li čovjek na bilo koji način pristupiti duhovnom svijetu i doći do razumijevanja ovog duhovnog svijeta. Posebno smo vidjeli, kako ono što čini čovjekovu nutrinu - mišljenje, osjećanje, volja - kako to u oblasti Čuvara praga, prolazi kroz značajnu promjenu. I posebno nam je na prošlom satu ovdje postalo jasno, kako u određenom smislu, mišljenje, osjećanje i volja, kada ulaze u duhovni svijet uzimaju različite puteve, kako stupaju u drugačije odnose od onih u kojima obično stoje za zemaljsku svijest čovjeka.
Vidjeli smo kako je čovjekova volja snažno usmjerena prema njegovoj zemaljskoj povezanosti. U trenutku kada se čovjek približi duhovnom svijetu, u duši su u određenom pogledu, mišljenje, osjećanje i volja, odvojeni. I ta volja, koja tada u duši živi s mnogo većom neovisnošću nego prije, ta volja, pokazuje se u visokom stupnju povezana s onim silama, koje čovjeka vuku na Zemlju. Osjećaj se pokazuje povezanim s onim silama, koje čovjeka drže u okruženju Zemlje, u onom okruženju Zemlje, u kojem su takoreći valovi svijeta, kada se ujutro pojave i obasjaju dan, a navečer nestaju na suprotnoj strani, za čovjekov pogled. Ali mišljenje je sila koja čovjeka usmjerava prema gore, prema nebeskom. Tako da u samom trenutku u kojem čovjek stupi pred Čuvara praga, ovaj Čuvar skreće njegovu pozornost na to kako pripada cijelom svijetu: kroz svoju volju Zemlji, kroz svoj osjećaj okruženju, kroz svoje mišljenje višim moćima.
Ali upravo to čovjeku mora postati jasno, dragi prijatelji, pri ulasku u duhovni život, da kroz duhovni život čovjek urasta u cijeli svijet. Za običnu svijest, mi stojimo u svijetu na takav način da izvan nas postoje sile koje su aktivne u biljnom, mineralnom, životinjskom, u fizičkom carstvu ljudi, sile kojima imamo pristup putem naših osjetila i koje zapravo ne pokazuju nikakvu povezanost s čovjekom. I tu kao ljudi stojimo sa strane, gledajući u sebe, postajući svjesni svojih misli, osjećaja, volje; postajući svjesni kako je to mišljenje, osjećanje i volja, nešto odvojeno od vanjske prirode, nešto što stoji samo za sebe. I osjećamo duboki jaz između našeg bića i prirode koja se prostire.
Ali moramo premostiti taj jaz. Jer taj jaz, kojeg smo svjesni samo u našoj običnoj svijesti u njegovoj vanjštini, taj jaz je upravo prag. A svijest o pragu zapravo počiva na tome, da jednostavno prestanemo prihvaćati tu nesvjesnost koja nas upućuje natrag na nas same, kada pogledamo u sebe, i upućuje nas na vanjsku, nama stranu prirodu kada pogledamo vani; jaz, koji nam samo treba postati vidljiv u svoj svojoj veličini i značaju ne samo za život čovjeka, već i za život svijeta.
Sada, vidite, kada se uđe u ezoterno, preko ovog jaza mora se izgraditi most, preko ovog ponora. U određenom smislu, moramo srasti zajedno s prirodom. Moramo si prestati govoriti: priroda je tamo vani, ona nema nikakve veze s moralnim životom. Mineralno ne pitamo o moralu, za što je naša duša najviše zainteresirana, ne pitamo biljke, ne pitamo životinje, a u materijalističkom dobu ljudi su također prestali pitati ljude, jer se ljude shvaća samo u smislu njihovog fizičkog bića.
I opet, kada se pogleda u čovjeka, vidi se za običnu svijest, pasivno mišljenje, kroz koje se svijet promatra, ali koje tu stoji nemoćno. Misao, koja u nama živi: prije svega, to je samo naše vlasništvo, kroz koje spoznajemo stvari svijeta; kao misao, ona u prvom redu nije moć. Naši osjećaji su naš unutarnji život; s njima stojimo, u određenom smislu, odvojeni, razdvojeni od svijeta. I naša volja se doista priopćuje vanjskim stvarima; ali upravo zato što im se priopćuje, te vanjske stvari dobivaju nešto im strano.
Nešto veliko mora pristupiti čovjeku, kada postane svjestan ponora između sebi i prirode, kada se približi Čuvaru praga: nešto veliko. A to veliko, ono je što se od davnina izražava riječima - riječima koje se u svakom dobu moraju iznova razumjeti - a te riječi su: priroda mora izgledati božanski, a čovjek mora moći biti magično biće. Što znači da priroda mora moći izgledati božanski?
Priroda mora moći izgledati božanski: onakva kakva se u prvom redu čini osjetilima, onakva kakvu shvaća intelekt, ona je uistinu bezbožna. Moglo bi se reći: božanstvo je skriveno u prirodi. Priroda se očituje u svom vanjskom obliku. U prvom redu, najviše što u snu možemo vidjeti nešto od odnosa između prirode i čovjekova unutarnjeg života. Možemo postati svjesni, kako nam nepravilnost u procesu disanja, u ovoj ili onoj mjeri, može dati radosne, uzbudljive snove ili snove pune tjeskobe i straha. Možemo postati svjesni, kako se čisto prirodno pregrijavanje sobe pojavljuje u određenim snovima koji imaju svojevrsni moralni-duševni sadržaj. San prirodu približava duševnom.
Ali također znamo: u snovima je naša svijest potonula niže, i ipak snovi nisu ono, što nam izravno može prenijeti duhovno. Umjesto toga, moramo vidjeti kako se ono prirodno predstavlja budnoj, a ne uspavanoj svijesti.
Pa, u onom prirodnom, dragi prijatelji, prije svega imamo odnos čovjekova fizičkog tijela s onim čvrstim u prirodi, s onim što zemaljsko biće nosi. Imamo odnos između eterskog tijela čovjeka s onim, što ono vodeno biće u sebi nosi. Ali ovaj odnos između čovjekova fizičkog tijela s onim zemaljskim, odnos između čovjekova eterskog tijela i onog tekućeg, vodenog, leži duboko ispod onoga što čovjek doživljava u prvom redu.
Ono što je čovjeku najbliže jest zapravo njegov proces disanja, koji prevladava u zraku. I tek od procesa disanja prema gore, počinje područje u kojem čovjek prvi puta, kada se približi duhovnom, može osjetiti povezanost s prirodom.
Promatrajući proces disanja, imamo ono zračno oblikovano, u kojem jesmo i u kojem živimo. [napisano je na ploči:]
Zrak
Zatim iznad zračno oblikovanog imamo toplinsko
[iznad zrak je napisano:]
Toplina
a iznad toplinskog, svjetlosno: toplinski eter, svjetlosni eter.
[iznad toplina je napisano:]
Svjetlost
Kako se uspinjemo sve više, dolazimo u područje, o kojem ćemo kasnije govoriti, ali koje prije svega čovjeku ne leži tako blizu.
Da se čovjek kreće i živi u elementu zraka, može biti otkriveno i isključivo vanjskim promatranjem. Jer treba samo pogledati snove i vidjeti kako oni u određenim oblicima ovise o nepravilnostima i abnormalnostima u procesu disanja. Kada se proces disanja odvija u budnom životu: na to ne obraćamo pažnju, općenito ne obraćamo pažnju na normalne životne procese.
Da je element topline, život u toplini, za ljude nešto duboko značajno, može postati jasno i površnim promatranjem. Kada se dodirnemo hladnim tijelom, koje je hladnije od našeg tijela, recimo hladnom iglom za pletenje, hladne točke doživljavamo kao odvojene, čak i ako su vrlo blizu jedna drugoj. Vrlo smo osjetljivi na hladnoću. Ako se dodirnemo predmetom koji je topliji od našeg tijela, ne primjećujemo toliku razliku. Dvije hladne igle za pletenje, možemo držati vrlo blizu jednu drugoj, i osjetiti hladnoću obje. Kad držimo zagrijane igle za pletenje, bliski dodiri se stapaju u jednu točku, i moramo ih jako udaljiti da bismo ih percipirali kao odvojene. Jednostavno smo puno osjetljiviji na hladnoću nego na vrućinu. Zašto? Lakše podnosimo toplinu jer smo bića topline, jer je toplina naša vlastita priroda, jer tkamo i živimo u prirodi. Hladnoća nam je strana; na nju smo izuzetno osjetljivi.
Pa, za svjetlost je običnoj svijesti to teže objasniti. Danas ovim stvarima želimo pristupiti ezoterično. I stoga je možda dovoljno ako sam istaknuo ono što je zračno formirano i toplinsko, za običnu svijest. Ali u običnom iskustvu, čovjek zrak osjeća kao nešto vanjsko, prirodno. Toplinu osjeća kao nešto što ga na neki način dodiruje izvana, a svjetlost osjeća kao nešto što mu dolazi izvana.
U trenutku, kada čovjek doživi onaj skok u životu koji ga približava Čuvaru praga, u tom trenutku čovjek postaje svjestan, kako je intimno povezan s onim što mu inače izgleda strano.
Često sam isticao kako u svakom trenutku našeg života, čak i u običnoj svijesti, možemo postati svjesni svog odnosa sa svijetom, upravo kroz naš odnos prema zraku. Zrak je vani; isti zrak koji je sada vani, imat ću u sebi malo kasnije; onda je opet vani, isti zrak koji je bio u meni. Mi nismo svjesni da - kao što neprestano svoje mišiće i kosti nosimo u sebi, i postajemo svjesni njihovog nastanka i nestanka tek s embrionalnim životom i smrću - da neprestano, budući da smo ljudi zraka, zapravo oslobađamo prema van ono što nosimo u sebi, ponovno preuzimajući vanjsko, tako da postajemo jedno s cijelim tkanjem i životom i bićem onog zračnog, u kojem se mi kao zemaljski ljudi nalazimo.
U trenutku kada uđemo u duhovnu oblast, to više nije slučaj. U tom trenutku osjećamo kako smo sa svakim izdisanjem, sa svakim udahom zraka, kako se na krilima izdahnutog zraka vinemo u prostranstvo egzistencije, u kojem se izdahnuti zrak raspršuje, kako udisajem u sebe unosimo duhovna bića, duhove koji žive u kruženju zraka. Udisajem duhovni svijet ulazi u nas; naše vlastito biće s izdisajem istječe u okolinu.
Ali nije samo ono zračno takvo; tako je - i u još većoj mjeri - s toplinskim. Kao što smo jedno sa sferom zraka koja okružuje Zemlju [nacrtana su dva bijela kruga], time čineći biće poput zračnog čovjeka, tako je to u još većem stupnju s bićem topline, koje okružuje i prožima Zemlju [crveno]; s njim smo jedno.
I dok, kada se približavamo duhovnom svijetu, zapravo imamo iskustvo primanja duhovnih elemenata u sebe udisajem, otpuštanja vlastitog bića u prostranstvo svijeta izdisajem, tako i udisajem i izdisajem doživljavajući duhovno tkanje, s toplinom je tako da, još intenzivnije osjećamo kako, kako se toplina povećava, utoliko što smo i sami u elementu topline, postajemo više čovjek, a kako se toplina smanjuje, postajemo manje čovjek. Tada toplina prestaje biti samo nešto prirodno; tu osjećamo - gdje kažemo: spoznajemo unutarnju duševnost topline, duhovnu stvarnost topline - tada osjećamo da je to usko povezano s našom čovječnošću. Tada osjećamo da porast topline znači, sa strane duhova koji rade u elementu topline: dajem ti tvoju čovječnost kroz element topline; oduzimam ti čovječnost kroz element hladnoće.
I približimo se svjetlu, gdje mi tkamo i živimo u svijetlu. Samo mi to ne primjećujemo, jer u običnoj svijesti nemamo pojma da je unutarnje tkanje svjetlosti sadržano u našem vlastitom mišljenju, da je svaka misao uhvaćena svjetlost: uhvaćeno svijetlo kod osobe koja fizički vidi, uhvaćeno svijetlo kod fizički slijepe osobe. Svjetlost je objektivna. Svjetlost uzima ne samo onaj koji fizički vidi, već i fizički slijepa osoba uzima svjetlost, kada misli. Jer misao koju držimo u sebi, misao, koju hvatamo u sebi, jest svjetlost koju imamo u nama.
I tako možemo reći, kada stanemo pred Čuvara praga, ovaj Čuvar praga nas opominje na sljedeći način:
Čovječe, kada misliš, tvoje biće nije u tebi, ono je u svjetlu. Čovječe, kad osjećaš, tvoje biće nije u tebi, ono je u toplini. Čovječe, kada imaš htijenje, tvoje biće nije u tebi, ono je u zraku. Ne ostaje u tebi, o čovječe. Nemoj misliti, da su tvoje misli u glavi. Misli o tome, da tvoje mišljenje nije ništa drugo nego tvoje iskustvo sa svjetlošću koja prožima i tka svijetom. Misli o tome, da tvoj osjećaj nije ništa drugo nego opće tkanje i život elementa topline koji djeluje u tebi. Misli o tome, da tvoja volja nije ništa drugo nego opće tkanje i život zračnog elementa koji djeluje u tebi.
Čovjek mora snažno u svijesti imati, da se pred Čuvarom praga, dijeli na elemente svijeta, da svoje biće više ne može držati na okupu onako samorazumljivo kao što ga inače drži, mračno, kaotično, u običnoj svijesti. I to je veliko iskustvo koje čovjeku daje znanje inicijacije, da prestane ozbiljno shvaćati činjenicu da je zatvoren u koži. To je samo znak, da postojimo kao ljudi. Za duhovnu svijest, ono što je koncentrirano unutar kože, je iluzija; jer čovjek je toliko velik kao i kozmos. Njegove misli se prostiru poput svjetlosti, njegovi osjećaji se prostiru poput topline, njegova volja se prostire poput zraka.
A ako bi se odgovarajuće razvijeno biće - u smislu svijesti - koje je poteklo s bilo kojeg drugog nebeskog tijela, obraćalo ljudima, to bi činilo na potpuno drugačiji način nego što se ljudi na Zemlji obraćaju jedni drugima, za običnu svijest. Takvo bi biće reklo: svjetlost koja okružuje Zemlju je diferencirana [svjetlosna ovojnica je nacrtana oko kruga zraka i topline: žuto]. Unutar svjetlosti postoji mnogo pojedinačnih, diferenciranih entiteta. To treba predočiti, da u ovom zemaljskom svijetlu, koje okružuje Zemlju, koje tka i obavija Zemlju, iako je sve u jednom prostoru, u ovom prostoru postoje mnoga bića, koliko god ima ljudi na Zemlji. Sva su smještena u svjetlosnom svijetu Zemlje. I sve misli su, za takvo biće koje je došlo na Zemlju sa stranog nebeskog tijela, sve misli ljudskih bića su unutar ovog svjetlosnog omotača, unutar ovog svjetlosnog tkiva Zemlje. I svi osjećaji su unutar toplinske ovojnice, a sva volja je unutar atmosfere, unutar zračne ovojnice.
Tada bi takvo biće reklo: biće sam diferencirano čisto kvalitativno. Da je to tu, pokazuje mi tijelo a; drugo, koje je opet u cijeloj ovojnici, označeno je kao b, i tako dalje [nacrtana žutom bojom, uključena su dva kompaktna a i b]. To su vanjski znakovi, da je to tamo. Stvarna ljudska bića su isprepletena svjetlošću, toplinom i zrakom, i okružuju Zemlju.
Za one koji se istinski približe Čuvaru praga, ovo nije nagađanje; to je iskustvo. I u tome leži duhovni napredak, da čovjek raste sa svijetom koji ga okružuje. Malo se toga postiže ako se te stvari izraze teoretski. Uistinu nije osobito dubok misticizam govoriti o sjedinjavanju sa svijetom, i imati u vidu samo tu misao, ako se, kroz unutarnje iskustvo, ne počne stvarno osvještavati kako se, mišljenjem, zapravo živi u cjelokupnoj svjetlosti Zemlje, postaje jedno s cjelokupnom svjetlošću Zemlje, i kako se, postajući jedno s cjelokupnom svjetlošću Zemlje, čovjek kao ljudsko biće uzdiže u jedno božansko-duhovno biće, takoreći, iskoračuje kroz pore svoje kože i postaje jedno sa samim bićem Zemlje, a isto tako i s ostalim članovima zemaljskog bića. To je ono, što oni koji zaista žele uspostaviti odnos s duhovnim svijetom, moraju vrlo ozbiljno shvatiti.
Vidite, prije svega svjetlost mora imati moralni učinak. I čovjek mora postati svjestan, kako, kao što se on sa svjetlom, tako se i svjetlo povezuje s njim u ezoteričnom iskustvu svijeta. Ali onda, u nečijoj svijesti postaje vrlo jasno, kako u trenutku, kada se prijeđe prag, da je svjetlost stvarna, i mora voditi tešku bitku protiv sila tame. Tu su svjetlost i tama stvarni. I tada se čovjek susretne s nečim kroz što on sam sebi kaže: kad sa svojim mislima potpuno uronim u svjetlost, izgubim sebe u svjetlosti. Jer u trenutku kada se sa svojim mislima stopim sa svjetlošću, bića svjetlosti me hvataju i kažu mi: ti čovječe, nećemo te više pustiti iz svjetla, zadržat ćemo te u svjetlu. - I to je također volja ovih bića svjetla. Ta bića svjetla neprestano žele privući čovjeka k sebi, kroz čovjekovo mišljenje, učiniti ga jedno sa svjetlom, otrgnuti ga od svih zemaljskih moći, i ispreplesti ga sa svjetlošću. Oko nas su ta bića svjetlosti, koja zapravo žele čovjeka otrgnuti od Zemlje, u svakom trenutku njihove egzistencije, i ispreplesti ga sa sunčevom svjetlošću koja u valovima obasjava Zemlju. Tu žive, ta bića svijetla, oko Zemlje i govore: ti čovječe, sa svojom dušom nećeš ostati u svom tijelu; ti ćeš sam zasjati ujutro s prvom zrakom Sunca u svjetlosti na Zemlji, zaći ćeš u večernjem sjaju, kružit ćeš Zemljom kao svjetlost!
Ta se bića svjetlosti uvijek iznova nađu u iskušenju. U trenutku, kada prijeđete prah, postajete svjesni: stalno iznova ta bića svjetla iskušavaju i žele čovjeka odvući od Zemlje, želeći mu jasno dati do znanja da nije dostojan ostati u okovima Zemlje, biti vezan za Zemlju gravitacijom. Žele ga odvesti u svijetlo Sunca. Da, za običnu svijest, Sunce sja gore, a mi stojimo dolje, i dopuštamo da nas kao ljude obasja Sunce; za razvijenu svijest, Sunce stoji na nebu kao veliki zavodnik, koji nas uvijek želi ujediniti sa svojim svijetlom i otrgnuti od Zemlje, koji nam uvijek šapuće na uho: o čovječe, ne moraš ostati na Zemlji, možeš i biti biće u samoj sunčevoj zraci, tada ćeš moći sjati na Zemlju i činiti je sretnom, onda više ne trebaš osvijetljen i sretan ostati na Zemlji.
To je suština s kojom se susrećemo kada sretnemo Čuvara praga, ta priroda, koja je prije bila tiha izvan nas, i nije polagala pravo na našu svijest, da ova priroda dobije moć da nam govori na moralan način. Ova priroda se pojavljuje, kao na Suncu, kao zavodnica. Ono što je nekada bilo samo sunčeva svjetlost koja tiho sjaji, postaje govoreće, postaje primamljivo, postaje zavodljivo, postaje pozivajuće. I prvi način, na koji o sunčevoj svjetlosti postajemo svjesni da ono duhovno tka i živi u toj sunčevoj svjetlosti, prvo je to što nam se u svijetlu Sunca pojavljuju primamljiva, zavodljiva bića, koja nas žele odvesti od Zemlje. Jer ta su bića u stalnoj borbi s onim što čini unutrašnjost Zemlje, s tamom.
I kada tada upadnemo u krajnost - a svakako hoćemo, jer iskustva pred Čuvarom praga su doista ozbiljna i duboka i diraju čovjekovu dušu - kada shvatimo koliko je sunčeva svjetlost primamljiva kroz bića svjetla, još uvijek se želimo od nje odvojiti, ako imamo sjećanje da smo stvoreni da budemo ljudi. I to sjećanje ne smijemo izgubiti. Ako ga izgubimo, postajemo - čak i ako isprva dalje živimo svoj fizički život na Zemlji - u određenom smislu, postajemo duhovno paralizirani. Ali kada shvatimo koliko je primamljiva sunčeva svjetlost, okrećemo se na suprotnu stranu, nalazimo odmor od iskušenja u tami s kojom se svjetlost neprestano bori. I njišemo se iz svijetla u tamu, onda upadamo u suprotnu stranu. Tada nam u tami prijeti ovo jastvo - koje je htjelo iznijeti na jarku, sjajnu sunčevu svjetlost jednu stranu svoje egzistencije - ovo jastvo prijeti da postane usamljeno u tami, da bude odvojeno od svih ostalih jastva. A mi ljudi, možemo živjeti samo u stanju ravnoteže između svijetla i tame.
To je veliko iskustvo pred Čuvarom praga: da smo suočeni s iskušenjem svijetla; sa samodestruktivnom moći tame. Svijetlo i tama postaju moralne sile koje imaju moralnu snagu nad nama. I mi ljudi moramo si reći: opasno je vidjeti čisto svijetlo, opasno je vidjeti čistu tamu. I na pragu se iznutra smirimo tek, kada vidimo kako nam srednji bogovi, dobri bogovi, bogovi normalnog napretka, prigušuju svjetlost u jarko žutu, u jarko crvenu, i kada znamo da više za Zemlju ne možemo biti izgubljeni, kada postanemo svjesni, ne svijetla koje nas iskušava zasljepljujući, već kada postanemo svjesni boje u duhu, koja je prigušeno svijetlo.
I jednako je opasno prepustiti se čistoj tami. I oslobođeni smo iznutra, kada se u zemlji duha ne suočimo s crnom tamom, već kada se suočimo s osvijetljenom tamom, u ljubičastoj, u plavoj. Žuta i crvena nam u zemlji duha govore: svjetlost vas svojim iskušavanjem neće moći uzdići sa Zemlje. Ljubičasta i plava nam govore: tama te, kao dušu, neće moći pokopati u Zemlji; moći ćeš se oduprijeti, onome što ti čini zemljina gravitacija.
To su iskustva gdje se prirodno i moralno stapaju u jedno, gdje svijetlo i tama postaju stvarnost. A bez da svijetlo i tama postanu stvarnost, nećemo postati svjesni istinske prirode misli. Stoga bismo trebali čuti riječi koje izgovara Čuvar praga, dok ga susrećemo s našim neovisnim mišljenjem, odvojenim, u našem životu duše:
Svjetlost se bori sa silama tame
U onoj oblasti, gdje bi tvoje mišljenje
Željelo prodrijeti u duhovni život.
Pronalaziš, prema svijetlu stremeći,
Tvoje jastvo uzeto od tebe od duha;
Možeš, kada te tama iskušava,
U materiji izgubiti sebe.
To je postati svjestan dualnosti, u koju je čovjek smješten, i u kojoj treba pronaći ravnotežu, sklad u mišljenju.
[ovaj stih je sada napisan na ploči:]
Svjetlost se bori sa silama tame
U onoj oblasti, gdje bi tvoje mišljenje
Željelo prodrijeti u duhovni život.
Pronalaziš, prema svijetlu stremeći,
Tvoje jastvo uzeto od tebe od duha;
Možeš, kada te tama iskušava,
U materiji izgubiti sebe.
Impulse koji mogu proizaći iz takvih riječi, čovjek mora upiti u svoje mišljenje, mora naučiti osjetiti u vanjskom svijetlu, u vanjskoj tami, kako se to svijetlo zapravo može podnijeti samo kada je prigušeno u boju. A onda u duhovnoj kontemplaciji morate tražiti, kako je mišljenje smješteno u ovoj borbi između svjetla i tame: kako je, kada dođe na svijetlo, ono u određenom smislu prihvaćeno, apsorbirano, utkano u svjetlo; a kada uđe u tamu, gasi se. Ako želimo ući u materiju, u tamnu materiju, naše će mišljenje prestati. Tako čovjek živi u duhovnoj oblasti.
A da biste doživjeli takve stvari, dragi moji, morate imati hrabrosti, unutarnje hrabrosti. Ako čovjek ne kaže da je potrebna hrabrost, ako poriče da je potrebna hrabrost, onda ne zna o čemu se radi. Onda čovjek misli, da treba hrabrost da ti odrežu prst, ali da ne treba hrabrost pustiti misao da teče u onaj vrtlog koji je hvata, kad je uhvaćena na pragu u borbi između svjetla i tame. I uvijek je unutra. Spoznaja znači samo, da čovjek postane svjestan, onoga što uvijek jest.
U svakom budnom trenutku čovjek je u opasnosti sa svojim mislima, jer postoje određena duhovna bića na nebeskim tijelima u našoj blizini, koja znaju kako je moguće u svakom dobu, u svakom stoljeću, da za čovječanstvo, svjetlo može pobijediti tamu ili tama svijetlo.
Da, dragi moji prijatelji, za čovjeka u običnoj svijesti, život se čini jednako sigurnim kao i za mjesečara za kojim se još nije povikalo: neće pasti. Za onog koji istražuje život, za njega nastaje borba, i ne može se sa sigurnošću reći hoće li za sto godina pobijediti svjetlost ili tama, ili hoće li ljudska rasa još uvijek moći živjeti život dostojan čovjeka na Zemlji. I on možda dobro zna, zašto se ovakve katastrofe nisu događale prije, u dosadašnjem razvoju čovječanstva na Zemlji.
Mogao bi koristiti još jednu usporedbu. Kad vidite hodača po žici na užetu, svjesni ste da u svakom trenutku može pasti lijevo ili desno. Da i sami duševno hodate po tankoj žici - lijevo i desno svaki čovjek može duševno pasti - u običnom životu nema svijesti o tome, jer se lijevo i desno ne može vidjeti ponor. Ali on je tamo.
To je dobro djelo koje Čuvar praga ljudima daje, da im ne dopušta da ovaj ponor bude vidljiv, dok ih njegovi vlastiti savjeti ne pripreme za njega. Ali to je uvijek bila tajna svih misterija u svim vremenima, da je taj ponor prikazan ljudima, i da su kroz to ljudi mogli steći moći, za spoznaju stvarnog svijeta.
Onako kako je sa svjetlošću u odnosu na mišljenje, tako je i toplinom u odnosu na osjećaje. Onaj tko se s obzirom na osjećaje približi Čuvaru praga, postaje svjestan kako ulazi u borbu između toplog i hladnog: kako toplina neprestano mami naše osjećaje, jer želi upiti taj osjećaj u sebe. Kao što svjetlosna bića, luciferska svjetlosna bića, s nama žele odletjeti od Zemlje, da tako kažemo, prema svjetlu, tako i toplinska luciferska bića, žele upiti naše osjećaje u opću toplinu svijeta. Svi čovjekovi osjećaji za čovjeka bi trebali biti izgubljeni, i apsorbirani u opću toplinu svijeta.
A to je primamljivo, jer je prisutno ono čega onaj tko primi znanost inicijacije, postaje svjestan kada svojim osjećajima stupi pred prag: tada se pojavljuju bića topline koja čovjeku u izobilju žele dati, u prekomjernoj količini, ono što je zapravo element u kojem on živi: toplinu. Žele da toplina upije cijeli njegov osjećaj. Ali kada osoba postane svjesna toga - on stupi pred prag, ta toplinska bića su tamo, on postaje topao, topao, topao, on sam postaje toplina, prelijeva se u toplinu - to je ogromna žudnja, to je primamljivo. Sve to neprestano protječe kroz ljude. I sve to treba znati. Jer bez znanja da je to iskušenje u želji za toplinom prisutno, nemoguće je steći jasan uvid u zemlju duha.
A neprijatelji ovih bića topline su ahrimanska bića hladnoće. Ova ahrimanska bića hladnoće privlače ljude, koji još uvijek zadržavaju svijest o tome koliko je opasno uživati u želji za toplinom. Žele se uroniti u ljekovitu hladnoću. Čovjek tada ide u drugu krajnost: hladnoća ga može otvrdnuti. A onda, kada se u ovoj situaciji hladnoća približi osobi, u ovom položaju, tada nastaje beskonačna bol, koja je jednaka fizičkoj boli. Fizičko i psihičko, materijalno i duhovno, postaju jedno. Čovjek hladnoću doživljava kao da mu obuzima cijelo biće, kao da ga kida u neizmjernoj boli.
Da se to krije iza čovjeka, da čovjek zapravo neprestano živi u toj borbi između topline i hladnoće, ono je što ponovno treba shvatiti kao opomenu Čuvara praga, u vezi s osjećajima:
[drugi stih napisan na ploči:]
Toplina se bori s hladnoćom
U onoj oblasti, gdje tvoj osjećaj
Želi živjeti u lahoru duha.
Pronalaziš, ljubeći toplinu,
Svoje jastvo raspršeno u žudnji duha;
Možeš, kada te hladnoća otvrdne,
U patnji sebe raspršiti.
Svojom voljom uranjamo u svijet koji nam se čini sasvim blizu. On jest tako blizu. To je svijet zraka, svijet koji održava naš proces disanja. Čovjek nema pojma koliko je čovjekova volja usko povezana sa zrakom koji udišemo, jer naša volja ovisi o našem disanju. A u zraku, dragi moji, leži život i smrt, leži okrepljujući kisik, leži smrtonosni dušik. Tu je to, rekao bih, gotovo opipljivo. I kemičar kaže, svojom strašnom, neistinitom apstrakcijom: zrak se sastoji od kisika i dušika. - Da, sve dok čovjek ostaje u običnoj svijesti, čovjek kaže: kisik i dušik. Kad se približite Čuvaru praga, postaje jasno: kisik, to je otkrivenje časnih duhovnih bića, onih duhovnih bića koja čovjeku daju život. Dušik je vanjska manifestacija časnih duhovnih bića, onih duhovnih bića koja čovjeku daju smrt, također i smrt, koja je u svakom trenutku našeg budnog života, u kojem mislimo, u kojem razvijamo život duše, i djelomično ubija, uništava, u nama.
U zraku se odvija bitka: luciferski duhovi kisika bore se s ahrimanskim duhovima dušika. Sve dok se ne prijeđe prag, zrak se sastoji od onih apstrakcija koje poznaje kemičar: kisika i dušika. Ako kročite na prag, on se dakle sastoji od Ahrimana i Lucifera, i kisik je vanjska maska Lucifera, dušik je vanjska maska Ahrimana. I borba se vodi u zraku. Ova borba je skrivena od obične, iluzorne svijesti. Čovjek u nju ulazi, kada pristupi pragu.
A onda opet, ako netko želi shvatiti ono što živi u duhovima kisika, ono što živi u elementu života, ako netko svoju volju želi povezati s duhovnim stvaranjem, ako netko duhovima kisika želi biti potaknut na hrabro, sve hrabrije stvaranje, postoji opasnost, da duhovna kreacija prihvaća čovjeka sa svom njegovom kreativnošću, da on prestane biti ljudsko biće, da ono što on ima u smislu snage volje, da prisvoji duhovni svijet, luciferski svijet.
A ako se sada okrenete na suprotnu stranu, tada vas pozivaju sile dušika, one ahrimanske. Tada zove ono što u elementu zraka, vlada kao smrt. Smrti više nema, samo one koja se vidi u fizičkom obliku, ali s kojom čovjek nije u odnosu. Ako se povežete sa smrću, smrt počinjete doživljavati kao nešto s čime se želite ujediniti, a onda od toga ne možete pobjeći. Dok nas u elementu života, duhovi nekog žele zahvatiti kako bi u svoja djela preuzeli djela ljudi, ako je netko bačen na suprotnu stranu, na stranu ahrimanskih duhova dušika, bačen je u ništavilo života. Čovjek tada želi djelovati u smrti, djelovati u ništavilu. Umjesto djelovanja, čovjek je sputan, čovjek je sputan u sebi.
Čovjek se opet nalazi između dvije suprotnosti, kojih mora postati svjestan u odnosu na svoju volju:
[treći stih je napisan na ploči:]
Život se bori sa smrću
U onoj oblasti, gdje tvoja volja
Želi raditi na stvaranju u duhu.
Tu pronalaziš, dohvaćajući život,
Da tvoje jastvo u moći duha se gubi;
Možeš, kada te moć smrti sputa,
Skućiti sebe u ništavilu.
Dragi moji, i ako čovjek sada kaže: radije bih pobjegao od znanja! Zašto bih se podvrgao ovome, stojeći pred Čuvarom praga, kada se, ono što je inače dobrohotno skriveno od čovjeka sada pojavljuje preda mnom? Može li biti dobrobit za čovjeka, ako postane svjestan ovih strašnih istina? - Očito je da ovaj prigovor postavlja čovjekova udobnost, posebno pitanje: što bi čovjek trebao postići s takvim istinama? Ako se to kaže, govori se da nešto radije ne bi znali.
Ali dragi moji prijatelji, zadatak sadašnjeg vremena je sljedeći, da čovjek prodre u stvarnost, da se kukavički ne povlači pred stvarnošću, da prodre u stvarnost kako bi se mogao sjediniti s onim što čini njegovo biće. Dok god živimo ovaj kratki život na Zemlji, možemo zabiti glavu u pijesak i ne htjeti ništa znati o tim istinama; ali to nam više nije dopušteno, kada uđemo u jedno drugo doba, u kojem će čovjek nakon smrti napredovati, samo ako ovdje u zemaljskom životu stekne svijest o tome što će doživjeti nakon smrti.
A kako će biti nakon smrti? Kad čovjek prođe kroz vrata smrti, a da pritom još nije ugasio svoju svijest, osvrne se unatrag i retrospekcija mu počinje postajati svjesna, duhovna bića šapuću u ovu retrospektivu, tako da je to tu kao tihi podton. Čovjek se osvrće - na nekoliko dana nakon smrti u kojima se etersko tijelo rastvara u općem kozmičkom eteru - čovjek se još uvijek osvrće, vidi slike prošlog zemaljskog života; određeni duhovi šapuću:
Život se bori sa smrću
U onoj oblasti, gdje tvoja volja
Želi raditi na stvaranju u duhu.
Tu pronalaziš, dohvaćajući život,
Da tvoje jastvo u moći duha se gubi;
Možeš, kada te moć smrti sputa,
Skućiti sebe u ništavilu.
Sada znamo, da je to stvarnost; jer se može dogoditi jedno ili drugo, ako smjer ne pronađete kroz sredinu, već smjer pronađete lijevo ili desno.
I opet, kada se nakon smrti prolazi kroz vrijeme spavanja, koje ne traje dugo, i uđe se u svijest koja luta - u vremenu koje čini jednu trećinu zemaljske egzistencije - luta kroz proživljeni zemaljski život, prema opisima istog na općim antropozofskim predavanjima, tada se čovjek približava onome gdje počinje svijest o ovom životu unatrag, upravo to iskustvo. Ali stalno iznova, rekao bih, na prekretnicama ovog iskustva, pojavljuju se opominjući duhovi i govore nam:
Toplina se bori s hladnoćom
U onoj oblasti, gdje tvoj osjećaj
Želi živjeti u lahoru duha.
Pronalaziš, ljubeći toplinu,
Svoje jastvo raspršeno u žudnji duha;
Možeš, kada te hladnoća otvrdne,
U patnji sebe raspršiti.
Imajući to na umu, savjetovao sam mnogima koji su pitali, kako bi se trebali ponašati prema pokojnicima koji su im bili bliski, da na pokojnika usmjere one misli koje, naprimjer, imaju značenje: neka te moja ljubav obuzme, da ugrije tvoju hladnoću, umiri tvoju toplinu - jer tijekom cijelog unatrag usmjerenog života, ova toplina i hladnoća igraju ulogu. Ali također nam je upućen poziv, da ulogu igraju cijelo vrijeme. Ove stvari su jednostavno realnosti.
I kada zatim iz ovog iskustva života unazad, prijeđemo u ono iskustvo gdje smo u slobodnoj zemlji duha, pripremajući se za sljedeći zemaljski život, tada se ponovno na tim prekretnicama pojavljuju opominjući duhovi i neprestano nas pozivaju:
Svjetlost se bori sa silama tame
U onoj oblasti, gdje bi tvoje mišljenje
Željelo prodrijeti u duhovni život.
Pronalaziš, prema svijetlu stremeći,
- tamo je stremljenje prava stvarnost: možete ići desno, možete ići lijevo -
Tvoje jastvo uzeto od tebe od duha;
Možeš, kada te tama iskušava,
U materiji izgubiti sebe.
Dragi moji prijatelji, dok je čovjek još imao instinktivnu vidovitost, prilikom prolaska kroz vrata smrti, upravo je kroz tu instinktivnu vidovitost mogao razumjeti riječi koje su mu bile izgovorene na trima postajama njegovog života nakon smrti. U dobu kroz koje čovjek mora proći kako bi postigao slobodu, postalo mu je sve manje i manje moguće razumjeti ono na što se poziva. A sada živimo u dobu u kojem će ljudi, ako ne osvijeste značenje tih riječi tijekom njihova zemaljskog života, primiti te riječi poziva jezikom duha, i neće ih razumjeti.
Ali to se čovjeku može dogoditi, kada živi ususret budućnosti, da mora proći kroz svijet u kojem ga te riječi pozivaju, a on ih ne može razumjeti, i mora proći kroz sve muke nerazumijevanja. I sve te muke nerazumijevanja, što one znače? One znače sve veću dominaciju anksioznosti u duši, od gubitka veze sa stvaralačkim duhovnim silama, i na kraju krajeva, nedosezanja sila kojima čovjek duguje svoje postojanje, ali i izgubiti svoje ljudsko podrijetlo u korist stranih sila.
Udubiti se u ezoteriju, dragi prijatelji, nije puka poduka, nije puka teorija; to znači uhvatiti se ozbiljnog životnog pitanja. I tko se bavi ezoterijom, ne bavi se doktrinom, ne teorijom, već životom. Život koji naša osjetila percipiraju samo je vanjska objava; iza koje je u svakoj lekciji duhovni svijet. U to ne prodiremo ako se zatvorimo pred onim što leži u takvim riječima. Ali ako se uronimo u to kroz meditaciju, tada će naše mišljenje, osjećanje i volja postati jači, tada će naše mišljenje, osjećanje i volja, istinski shvatiti duh, u koji moramo prodrijeti kao ljudska bića.
*
Nastavak će biti sljedeći petak. Sutra i prekosutra bit će opće antropozofsko predavanje u osam sati, a u nedjelju će u pet sati biti izvedba euritmije.
-