.
OSMI SAT, Dornach, Veliki petak, 18. travnja 1924.
Dragi moji prijatelji! Budući da je danas u razredu prisutan veliki broj antropozofskih prijatelja koji prije nisu bili prisutni, dužnost mi je ponuditi nekoliko uvodnih riječi o osnivanju škole. Moram sa svom ozbiljnošću reći, da je s Božićnom konferencijom u Goetheanumu, u antropozofski pokret ušao novi trend. I ta pojava novog trenda, definitivno mora ući u svijest, posebno članova naše Škole znanosti duha. Spomenuo sam to nekoliko puta, ali znam koliko je danas ovdje antropozofskih prijatelja koji to još nisu čuli, pa to moram ponovno istaknuti.
Istina je da se do Božićne konferencije stalno iznova moralo naglašavati: antropozofski pokret i Antropozofsko društvo, moraju biti strogo odvojeni.
Antropozofski pokret predstavljao je priljev duhovne mudrosti i impulsa duhovnog života u civilizaciju, koji se mogu i trebaju crpiti izravno iz duhovnog svijeta, u naše današnje vrijeme. Ovaj antropozofski pokret ne postoji zato što ljudi vole da postoji, već je tu zato jer duhovne sile koje upravljaju i vode svijet i ostvaruju ljudsku povijest, jer se tim duhovnim silama čini ispravnim dopustiti da duhovno svijetlo koje može doći kroz antropozofiju, teče u civilizaciju na odgovarajući način.
Antropozofsko društvo osnovano je u svrhu, da upravlja antropozofskom mudrošću i životnim dobrima kao administrativno društvo. I trebalo je stalno naglašavati da je antropozofija nešto iznad društva, i da je Antropozofsko društvo upravo njezin egzoterični upravitelj.
To se ovdje promijenilo od Božićne konferencije u Goetheanumu. Od ove Božićne konferencije, slučaj je suprotan. I samo zato što je slučaj suprotan, mogao sam se složiti, zajedno s Izvršnim vijećem formiranim na Božićnoj konferenciji, i s kojim se sada mogu poduzeti odgovarajuće stvari, da preuzmem predsjedanje Antropozofskim društvom, osnovanim tog Božića. Jer sažeti što se kroz to dogodilo, mogu u jednoj rečenici. Ta rečenica glasi: do sada je antropozofijom upravljalo Antropozofsko društvo; sada sve što radi Antropozofsko društvo, mora i samo biti antropozofija. Od Božića, antropozofija se mora prakticirati u Antropozofskom društvu. Svaka pojedinačna akcija stoga mora imati ezoterični karakter. Osnivanje Izvršnog odbora Dornacha na Božićnoj konferenciji, stoga je bila ezoterična mjera, mjera koja se odmah mora shvatiti kao da je proizašla izravno iz duhovnog svijeta. Samo ako je to prisutno u svijesti naših antropozofskih prijatelja, Antropozofsko društvo, koje je tada osnovano, može napredovati. Tako da su antropozofski pokret i Antropozofsko društvo sada postali jedno te isto.
Stoga, kao što je već naglašeno na Božićnoj konferenciji, Izvršni odbor Dornacha, sada je proaktivni Izvršni odbor. Naravno, administracija je potrebna. Ali administracija nije ono što prvenstveno smatra svojim zadatkom; radije, smatra da je njegov zadatak omogućiti antropozofiji da teče kroz Antropozofsko društvo i učiniti sve što može dovesti do toga cilja.
Time se također utvrđuje položaj Izvršnog odbora Dornacha unutar Antropozofskog društva. I mora biti jasno da se od sada svaki unos unutar Antropozofskog društva, ne može graditi ni na kakvoj vrsti birokracije, već se u potpunosti gradi na ljudskim vrijednostima. Stoga na Božićnoj konferenciji nisu predstavljeni statuti koji sadrže klauzule koje kažu: ako ste član, morate to priznati, morate dati svoj pristanak na ovo ili nešto slično - umjesto toga, statuti su navodili, priopćili što Izvršni odbor Goetheanuma želi. I tako je danas konstituirano Antropozofsko društvo. Temelji se na ljudskim odnosima.
To je sitnica, ali moram uvijek iznova naglašavati: svakom članu se izdaje članska iskaznica, koju ja potpisujem, tako da se barem, čak i ako je u prvom redu riječ o apstraktnoj stvari, odmah na neki način uspostavi osobni odnos. Predloženo mi je da se otisne pečat s mojim potpisom. Ja to ne radim - iako nije baš zgodno potpisivati dvanaest tisuća članskih iskaznica jednu za drugom - ali to ne radim jer se sa svakim članom uspostavlja prvi osobni odnos, doduše najapstraktniji, činjenicom da se, barem jednom, makar i samo na nekoliko minuta, pogled zaustavi na imenu osobe koja nosi člansku iskaznicu. I, naravno, svi ostali odnosi postaju još ljudskiji, ali upravo tu počinje konkretan rad unutar našeg društva.
Stoga, također mora biti jasno - i to moram naglasiti - naglašavam to jer su protiv toga već počinjeni grijesi - da ako se koristi naziv 'Opće antropozofsko društvo', prvo se mora dobiti odobrenje Izvršnog odbora Goetheanuma. Slično tome, ako se bilo što, što potječe iz Goetheanuma u Dornachu dalje koristi kao ezoterično, to treba činiti samo na temelju dogovora s Izvršnim odborom Goetheanuma. Dakle, ništa što se pojavljuje pod imenom Općeg antropozofskog društva neće biti priznato, i ništa što je ovdje dano u obliku formula i učenja iz Goetheanuma nećemo priznati kao legitimno, osim ako se ne postigne dogovor s Izvršnim odborom Goetheanuma. U budućnosti neće biti moguć nikakav apstraktni odnos, samo konkretan odnos. Ono što proizlazi iz Goetheanuma, Goetheanum mora konkretno prihvatiti. Stoga, svaka upotreba naziva 'Opće antropozofsko društvo', koja bi se mogla primijeniti na predavanja održana negdje drugdje, ili svaka upotreba ovdje navedenih formula i slično, koje se žele dalje širiti, kao aktivni član Antropozofskog društva u Goetheanumu, treba pisati gospođi Wegman, kako bi se dobilo odobrenje Izvršnog odbora Goetheanuma. Nužno je da se Izvršni odbor Goetheanuma uistinu shvati kao središte antropozofskog pokreta u budućnosti.
Sada, opet, u svijesti članstva, treba biti precizno definiran odnos između ove Škole i Antropozofskog društva. Članom Antropozofskog društva postaje se kada se osjeća unutarnji poriv da se uči i dijeli ono što nastoji prožeti svijet kao antropozofska mudrost i životni impuls. Ne preuzima se nikakva obveza, osim onih koje za dušu i srce proizlaze iz same antropozofije. Iz ovog općeg članstva, nakon što prođe određeno razdoblje u Općem antropozofskom društvu - trenutno je minimalno dvije godine - može se podnijeti zahtjev za članstvo u Školi znanosti duha.
Ova Škola znanosti duha zahtijeva da se osoba zaista ozbiljno posveti Društvu, odnosno antropozofskom cilju, što znači da, kao član, osoba istinski želi biti pravi predstavnik antropozofskog cilja pred svijetom. To je danas nužno. U drugim okolnostima, vodstvo Škole znanosti duha, ne može pristati na suradnju s bilo kim kao članom.
Nemojte reći, dragi prijatelji, da je ovo ograničenje slobode. Sloboda zahtijeva da svi koji u njoj sudjeluju budu slobodni. I kao što netko može biti član Škole i treba biti slobodan u tom pogledu, tako i vodstvo Škole mora biti slobodno, odnosno moći odlučiti s kim će, a s kim neće surađivati. Stoga, ako vodstvo Škole, iz bilo kojeg razloga, mora smatrati da član ne može biti pravi predstavnik antropozofskog cilja pred svijetom, tada ovom vodstvu Škole mora biti moguće, ili odbiti prijem kada se podnese zahtjev, ili, ako je prijem odobren i dotična osoba je već postala član, proglasiti da je članstvo isteklo. Toga se treba strogo pridržavati u budućnosti; kako bi se time osigurala suradnja između vodstva Škole i članstva.
Sada, korak po korak - sve je to već navedeno u priopćenjima koja prate 'Goetheanum' - pokušat ćemo, korak po korak, omogućiti čak i onima koji ne mogu učestvovati u Goetheanumu, da na neki način sudjeluju u tekućem radu Škole. Možemo napraviti samo peti korak nakon četvrtog, a ne sedmi korak nakon prvog; moramo ići korak po korak, a ovdje je bilo puno toga za napraviti od Božićne konferencije - ali sve će se to pokrenuti u mjeri u kojoj bude moguće. Imat ćemo cirkularna pisma, putem kojih oni koji su odsutni - kao vanjski članovi - mogu sudjelovati u onome što se događa ovdje u Školi. Mogli smo započeti tek tako što smo medicinskim stručnjacima uključenim u Školu, omogućili sudjelovanje u radu Škole putem cirkularnog pisma koje je poslala gospođa dr. Wegman. Međutim, stvari će se nastaviti razvijati, koliko prilike dopuštaju. Naravno, molim vas za strpljenje u tom pogledu.
Daljnja stvar koju treba spomenuti jest da se ova Škola mora shvatiti, posebno, ne kao institucija osnovana ljudskim impulsom, već kao institucija osnovana od strane duhovnog svijeta. Odluka duhovnog svijeta dobivena je svim dostupnim sredstvima; tako da se ova Škola treba shvatiti kao institucija duhovnog svijeta za sadašnjost, kao što je oduvijek bio slučaj u misterijima u svim vremenima; tako da se danas može reći: ova škola se mora razviti u ono što može biti prava škola misterija u našem vremenu. Time će biti duša antropozofskog pokreta.
Već to ukazuje na ozbiljnost članstva u ovoj Školi. Samo po sebi je očito da se sav prethodno postignuti ezoterijski rad ulijeva u rad ove škole. Jer ova škola je ezoterijski temelj, i temeljni izvor sve ezoterijske aktivnosti unutar antropozofskog pokreta. Stoga, one osobe koje, iz bilo kojeg razloga, vjeruju da mogu uspostaviti bilo što ezoterično u svijetu a bez veze s Izvršnim odborom Goetheanuma, moraju ili u potpunosti postići razumijevanje s Izvršnim odborom Goetheanuma, ili ne smiju dopustiti da išta što proizlazi iz Goetheanuma uključe u njihova učenja ili njihove impulse. Svatko tko želi prakticirati ezoterizam pod uvjetima drugačijim od upravo navedenih, ne može postati član ove škole. Tada mora prakticirati svoj ezoterizam izvan Škole, nepriznat od ove škole, ali mora biti jasno da to ne može sadržavati ništa što izvorno potječe od ove Škole. Veza sa Školom mora se shvatiti kao sasvim konkretna. Dakle, svakom članu Škole znanosti duha pri Goetheanumu u Dornachu, svakom članu, mora biti jasno: škola mora biti u stanju vjerovati da je član pravi predstavnik antropozofskog cilja pred svijetom, i da svaki član egzoterično predstavlja antropozofiju kao što je mora predstavljati kao član Škole.
U vrijeme kada još nisam vodio i bio predsjednik Antropozofskog društva, pokušalo se Goetheanum na određeni način modelirati po uzoru na druga učilišta. Ali to nije moguće u datim okolnostima. Ovdje će se pronaći ezoterika koja se jednostavno ne može pronaći na drugim učilištima. I cilj neće biti natjecanje sa svjetskim učilištima na bilo koji način, već početi upravo tamo gdje osoba koja iskreno teži danas, u bilo kojem području života, dolazi postavljati pitanja na koja se jednostavno ne može odgovoriti izvan ezoterike.
Stoga se u budućnosti mora jasno dati do znanja, posebno članovima Škole - te su stvari jednostavno takve: budući da se nešto dogodilo s Božićnom konferencijom što je stvarno, ono što se s njom dogodilo mora se uzeti ozbiljno; jednostavno je slučaj da u budućnosti, budući da impulsi koji bi trebali proizlaziti s ovog mjesta ovdje u Goetheanumu, moraju ispuniti svoj zadatak u najozbiljnijem smislu, mora bezuvjetno zauzeti stav da se zadaci moraju ispuniti - mora biti jasno da u budućnosti sve te gluposti moraju prestati, za članove Škole moraju prestati, koji se opetovano ustručavaju otvoreno i slobodno izjaviti: ovdje sam kao predstavnik antropozofije koja proizlazi iz Goetheanuma. - Svatko tko to ne želi, tko na ograničen i neinformiran način stalno dolazi s idejom da se prvo mora šutjeti o antropozofiji i polako pripremati ljude, svatko tko na bilo koji način želi voditi politiku u tom smjeru i vjeruje da može napredovati prvo nas negirajući, a zatim vodeći k nama - obično to ne vodi k nama - trebao bi radije odmah odustati od članstva u Školi. Mogu vam obećati da će se u budućnosti članstvo u Školi shvaćati najozbiljnije. Vjerujem da će ovo biti nešto drago onim članovima Škole koji istinski žele antropozofiju, ne drže je se iz nekog drugog razloga, koji se drže toga radi antropozofije u svom radu, koji se u svom radu pridržavaju duha antropozofije, to će biti nešto drago njihovim srcima; ali oni koji stalno ponavljaju frazu: 'ljudima ne možete samo doći s antropozofijom, morate ih na nju nagovoriti ili nešto slično' - mogu odabrati da zauzmu takvo stajalište izvan Škole.
To je ono što se mora pretpostaviti. I to se danas moralo spomenuti jer ovdje ima mnogo antropozofskih prijatelja koji prije nisu sudjelovali u radu ove Škole. Upravo zato što je danas stiglo toliko novih prijatelja, morali smo toliko čekati da ovaj sat počne, a i prije nego što je počeo, morali smo dati ovaj uvod. Stoga je, u određenom smislu, današnji sat svojevrsna priprema. Održat ću drugi sat, čije ću vrijeme kasnije objaviti; ali na ovom drugom satu neće moći sudjelovati nijedan drugi prijatelj osim onih koji su već danas ovdje. Stoga molim one koji kasnije dođu da budu mirni. Inače nećemo moći ništa učiniti ako novi ljudi budu dolazili svaki put kada se ovdje održava sat. Sa današnjim satom smo iscrpili one koji za sada mogu biti članovi. Naravno, netko može postati novi član; ali samo oni koji su već danas ovdje, mogu sudjelovati na sljedećem satu. To će jednostavno biti nastavak današnjeg.
*
Pa danas bih želio započeti - bez da išta zapisujete, samo slušate - izgovaranjem mantričke formule, koja ukazuje na ono što - prvo proizlazeći od misterija, ali za misterije iz spisa zapisanog u zvijezdama, kroz cijeli kozmos - odjekuje u ljudskoj duši, u ljudskom srcu, kao veliki poziv čovjeku da teži istinski spoznati sebe. Ovaj poziv: 'O čovječe, spoznaj sebe!' odjekuje cijelim kozmosom.
Ako pogledamo prema mirnim zvijezdama, prema onim zvijezdama koje u Zodijaku stoje s posebno jasnim spisom, prema onim mirnim zvijezdama koje svojim rasporedom u određenim oblicima izražavaju velike kozmičke spise, tada, za one koji razumiju taj zapis, u prvom redu ih pogađa sadržaj kozmičke riječi: 'O čovječe, spoznaj samoga sebe!'.
Ako pogledamo što zvijezde lutalice otkrivaju svojim kretanjem, prije svega Sunce i Mjesec, ali i ostale lutalice koje pripadaju Suncu i Mjesecu, tada kretanje tih zvijezda lutalica otkriva, kao što se sadržaj kozmički moćne, duševno moćne, riječi otkriva u oblicima mirnih zvijezda, tako se u pokretima zvijezda lutalica otkriva sadržaj srca, kozmički sadržaj srca, sadržaj uma.
I kroz ono što doživljavamo u elementima koji su vani u zemljinoj orbiti oko nas, u kojima sudjelujemo, koji također ulaze u nas kroz našu kožu, kroz naša osjetila, kroz sve što imamo, i djeluju u našem vlastitom tijelu - zemlja, voda, vatra, zrak - kroz to se u ove riječi izlijeva impuls volje.
I tako možemo pustiti ovoj kozmičkoj riječi, koja odjekuje ljudima, da utječe na naše duše, mantričkim riječima:
O čovječe, spoznaj sebe!
Tako odjekuje kozmička riječ.
Čuješ je snagom duše,
Osjećaš je snagom duha.
Tko govori tako kozmički moćno?
Tko govori tako iskreno?
Djeluje li kroz daleki sjaj prostora
U tvojim osjetilima iskustvo sebe?
Odjekuje li kroz valove vremena
U tvom životu strujanje postanka?
Jesi li ti sam onaj koji
U prostoru osjeća, u vremenu živi?
Riječ je stvorena, tebi strana
Osjećajući u prostoru duševnu prazninu,
Jer moć misli
Gubiš u uništavajućoj struji vremena.
Moji dragi prijatelji, moje drage sestre i braćo, nema znanja koje nije izvučeno iz duhovnog svijeta; sve što se naziva znanjem, a što nije istraženo od unutar duhovnog svijeta, ili priopćeno od onih koji mogu istraživati u duhovnom svijetu, nije istinsko znanje. Jer čovjeku mora biti jasno u vezi s tim, da kada se osvrne oko sebe u svijetu, u oblast prirode, promatrajući ono što se otkriva s bojom na boju, što otkriva sjaj na sjaju, što živi gore u zvijezdama koje sjaje, ono što postoji na Suncu koje grije, ono što niče iz dubina Zemlje: u svemu tome ima nešto uzvišeno, veliko, lijepo i mudro. I čovjek bi učinio veliku nepravdu, kada bi samo prošao pored ove ljepote, ovog uzvišenog, ovog moćnog, ovog mudrog. Čovjek mora, kada postane ezoterik, kada teži istinskom znanju, također imati i smisao za ono što ga okružuje u svijetu, otvoren, slobodan smisao. Jer tijekom vremena između rođenja i smrti, tijekom njegove zemaljske egzistencije, njegova je dužnost crpiti svoju snagu iz sila Zemlje, obavljati svoj rad unutar sila Zemlje.
Ali koliko god je istina da čovjek mora istinski sudjelovati u svemu što ga okružuje u vanjskom carstvu, u boji na boju, u tonu na ton, u toplini na toplini, zvijezdi na zvijezdi, oblaku na oblaku, biće prirode na biću prirode, jednako je istina da, kada čovjek pogleda u sve što je veliko, moćno, uzvišeno, mudro i lijepo, što mu njegova osjetila mogu prenijeti, on ne pronalazi ono što on sam jest. Upravo kada ima pravi osjećaj za uzvišeno, lijepo i veliko u svojoj okolini tijekom zemaljskog života, tada postaje svjestan: u ovom sjajnom, svijetlom carstvu Zemlje, najdublji izvor njegovog vlastitog bića nije prisutan. On je negdje drugdje. I puni osjećaj toga, vodi čovjeka da traži ono stanje svijesti koje ga prenosi do onoga što nazivamo pragom duhovnog svijeta. Ovom pragu, koji leži neposredno prije ponora, mora se pristupiti, i na njemu se mora sjetiti: u svemu što čovjeka okružuje na Zemlji, u zemaljskoj egzistenciji između rođenja i smrti, ne leži prvobitni izvor čovjeka.
Tada se mora znati: na ovom pragu stoji duhovna figura, koja se zove Čuvar praga. Taj Čuvar praga na dobrohotan način osigurava da čovjek ne pristupi ovom pragu nepripremljen - ne bez da je u dubini svoje duše iskusio one osjećaje o kojima sam upravo govorio.
Ali onda, kada je čovjek istinski pripremljen za duhovno znanje, s unutarnjom ozbiljnošću - bilo da ga stječe u vidovitoj svijesti ili ga prima putem zdravog razuma, jer je oboje moguće: u oba slučaja mora ili vidjeti ili znati u odnosu na Čuvara praga - samo tada je moguće da Čuvar praga istinski pruži ruku koja vodi i da dopusti osobi da pogleda preko ponora. Tamo gdje čovjekovo najdublje biće ima svoje podrijetlo, tamo u početku leži - iza praga - potpuna tama.
Dragi moji prijatelji, drage moje sestre i braćo, tražimo svijetlo, kako bismo vlastitu ljudsku prirodu vidjeli u njezinom izvoru. U početku se širi tama. Ovo svijetlo koje tražimo, mora zasjati iz tame. A ono iz tame zasja, samo kada postanemo svjesni kako se tri osnovna impulsa našeg duševnog života - mišljenje, osjećanje i volja - ovdje u ovoj zemaljskoj egzistenciji, drže zajedno kroz naše fizičko tijelo. Mišljenje, osjećanje i volja, povezani su u fizičkoj, zemaljskoj egzistenciji.
Kad bih skicirao kako su povezani, morao bih to nacrtati ovako: mišljenje [žuto]; osjećanje [zeleno] proširuje se u mišljenje; volja [crveno] proširuje se u osjećaje. Tako da su to troje za ljude u zemaljskoj egzistenciji povezani.
Čovjek mora naučiti osjetiti, da je to troje odvojeno jedno od drugoga. I hoće - ako sve više i više, meditacije koje ovdje preporučuje Škola, bude snažno učinio sadržajem svog duševnog života - primijetiti će da mu dolazi ovo [ponovno je nacrtano]: mišljenje [žuto] postaje slobodno, odvaja se od svoje veze s osjećajem; osjećaj [zeleno] postaje neovisan; volja [crveno] postaje neovisna. Jer čovjek uči percipirati bez svog fizičkog tijela.
Fizičko tijelo je držalo zajedno mišljenje, osjećanje i volju, pritisnulo ih jedno u drugo [oval je nacrtan oko prvog crteža]; ovdje [na drugom crtežu mišljenja, osjećaja i volje] fizičko tijelo nije prisutno.
Kroz meditacije koje ovdje prima od Škole, čovjek postupno počinje osjećati sebe izvan svog tijela; i doseže to stanje u koje, ono što je svijet, postaje za njega jastvo, a ono što je bilo jastvo, za njega postaje svijet. Stojeći ovdje na Zemlji u našoj zemaljskoj egzistenciji, osjećamo se kao ljudska bića; kažemo, postajući iznutra svjesni: ovo je moje srce, ovo su moja pluća, ovo je moja jetra, ovo je moj želudac. Ono što nazivamo našim organima, ono što nazivamo fizičkom ljudskom organizacijom, označavamo kao svoje. I pokazujemo prema gore: ovo je Sunce, ovo je Mjesec, ovo su zvijezde, oblaci, ovo je drvo, rijeka. Ove entitete opisujemo kao da postoje izvan nas. Mi smo unutar naših organa. Izvan smo onoga na što pokazujemo: ovo je Sunce, ovo je Mjesec, ovo su zvijezde i tako dalje.
Kada smo dovoljno pripremili svoju dušu da može percipirati bez tijela, odnosno izvan tijela, u duhovnom kozmosu, tada se za nas javlja upravo suprotna svijest. Suncu se obraćamo kao što se sada obraćamo svom srcu ovdje u zemaljskoj egzistenciji: ovo je moje srce. Za Mjesec govorimo: ovo je stvoritelj mog oblika. Oblacima govorimo slično kao što govorimo svojoj kosi na Zemlji. Ono što se za zemaljskog čovjeka smatra članovima kozmosa, nazivamo našim organizmom. I ističemo: pogledajte ovdje, ljudsko srce, ljudska pluća, ljudska jetra: ovo je objektivno, ovo je svijet. Kao što iz ljudske perspektive gledamo na Sunce i Mjesec kada promatramo svijet u fizičkom tijelu, tako gledamo iz kozmosa, tako da su Sunce i Mjesec i zvijezde i oblaci i rijeke i planine, u nama, prema čovjeku, koji je naš vanjski svijet. Teškoća nastaje samo u prostornim odnosima. I ta se teškoća prevlada.
Dakle, čim svojim mišljenjem izađemo iz svog fizičkog tijela: ovo mišljenje je jedno sa svime što se otkriva u zvijezdama koje miruju. Baš kao što ovdje mozak nazivamo svojim, referirajući se na njega kao na instrument našeg mišljenja, tako i zvijezde koje miruju, posebno mirne zvijezde Zodijaka, počinjemo osjećati kao svoj mozak, kada smo vani u svijetu i na čovjeka gledamo kao na nešto što nam je sada izvanjsko.
A ono što kruži kao zvijezde lutalice, osjećamo kao naš osjećaj. Naš osjećaj se tada isprepliće s kretanjem Sunca, s kretanjem Mjeseca, s kretanjem drugih zvijezda lutalica. Da, između onoga što doživljavamo kao mišljenje u mirnim zvijezdama - kozmičko mišljenje - i osjećanja, u nama leži Sunce, a između osjećanja i volje leži Mjesec, koji osjećamo u sebi. [Simbol Sunca nalazi se između žute i zelene na drugom crtežu, a simbol Mjeseca između zelene i crvene.] I jednostavno meditirajući o ovoj figuri, u ovoj figuri leži moć da nas približi duhovnoj viziji. Moramo samo shvatiti, da se ono što je izraženo ovim riječima koje ovdje izgovaram može istinski doživjeti iznutra: izlazak iz fizičkog tijela, širenje u kozmos, osjećanje članova kozmosa - Sunca, Mjeseca, zvijezda i tako dalje - kao vlastitih organa, gledanje na čovjeka kao na naš vanjski svijet.
Ali tada mora biti potpuno jasno: naše mišljenje, naš osjećaj, naša volja, iz jedinstva, što jesu samo na Zemlji kroz fizičko tijelo, postaju trojstvo. I učimo iskusiti to trojstvo, prije svega kada gledamo mišljenje samo.
Dragi prijatelji, draga braćo i sestre, ovo mišljenje, koje ljudi prakticiraju ovdje na Zemlji između rođenja i smrti je, uostalom, leš. Nije živo. Bez obzira koliko lijepo, uzvišeno ili veliko, čovjek može misliti o zemaljskom svijetu svoje okoline kroz svoj mozak, te misli nisu žive. Živjele se u predzemaljskoj egzistenciji. Te su misli živjele kada se još nismo spustili u fizički svijet, već smo živjeli kao duhovno-duševna bića gore u duhovno-duševnom svijetu. Ove misli koje imamo ovdje na Zemlji bile su tada žive, a naše fizičko tijelo je grob u kojem je pokopan umirući svijet misli kada se spustimo na Zemlju. I ovdje u sebi nosimo leševe misli. I s leševima misli, a ne sa živim mislima, mislimo ono što je u osjetilnom okruženju ovdje na Zemlji. Ali prije nego što smo se spustili u ovaj fizički svijet, u nama su bile žive misli.
Dragi moji prijatelji, samo treba stalno iznova prodirati u ovu istinu svom svojom unutarnjom snagom i moći: doći će se, do svjesnog znanja, da je to tako. Na taj način uči se upoznati čovjeka. Upoznajete ga, gledajući ga: ovdje je čovjekova glava. Ta ljudska glava je temelj zemaljskih, misli koje su leš. Iz nje niču, ali mrtve, misli koje se izlijevaju preko onoga što se percipira očima, što se percipira ušima, što se percipira osjećajem topline, što se percipira drugim osjetilima. Tu gledamo misli koje se odnose na Zemlju.
Ali postupno učimo vidjeti kroz to mišljenje. Iza njega, u duhovnoj ćeliji ljudske glave, još uvijek postoji odjek istinskog, živog mišljenja u kojem smo živjeli prije nego što smo se spustili u fizički svijet. Ako netko pogleda čovjeka [nacrtan je obris glave], tada - zapravo, prvo gleda njegovu mrtvu misao [crvena boja u prednjem dijelu glave] - ali iza ove mrtve misli, u duhovnoj ćeliji glave, nalazi se živa misao [žuti dio glave]; i ta živa misao donijela je sa sobom moć oblikovanja našeg mozga. Mozak nije tvorac misli, već proizvod prenatalne žive misli.
Stoga, ako se promatra čovjeka s pravilno razvijenom sviješću: otkriva se zemaljsko, mrtvo mišljenje na površini glave; ako se pogleda u duhovnu ćeliju iza, tada se vidi živo mišljenje, koje je zapravo poput volje, koje se percipira kao i volja u motoričkom sustavu, koja zapravo spava u nama. Jer ne znamo kako misao silazi - kada se ima volja za ovo ili ono - u naše mišiće i tako dalje. Pogledajmo što živi u nama kao volja: volju vidimo kao mišljenje, u duhovnoj ćeliji iza mišljenja usmjerenog osjetilima. Ali tada je ta volja, koju percipiramo kao mišljenje, kreativna za naš organ mišljenja; tada to mišljenje više nije ljudsko mišljenje; to je kozmičko mišljenje.
Ako možemo razumjeti čovjeka na taj način, da takoreći, možemo gledati kroz zemaljsko mišljenje na mišljenje koje je samo formiralo osnovu za zemaljsko mišljenje u mozgu, tada se osjetilno mišljenje ulijeva u kozmičko ništavilo i vječno mišljenje nastaje poput volje.
Svega toga postajemo svjesni kada dopustimo mantričkim riječima da djeluju u nama:
Pogledaj iza osjetilnog svijetla mišljenja,
Kako se u tami duhovne ćelije
Volja pojavljuje iz dubine tijela;
Neka teče kroz tvoje duše moći
Mrtvo mišljenje u kozmičko ništavilo;
I volja se pojavljuje
Kao tvorevina kozmičke misli.
Ova imaginacija mora postupno stajati pred vama, dragi prijatelji, ova imaginacija, da iz glave zrači mrtva misao, usmjerena prema osjetilnom svijetu. Iza ovoga leži - isprva kao u tami - istinske misli koje sjaje kroz osjetilne misli, koje mozak prvo stvara kad se čovjek spušta iz duhovnog svijeta u fizički. Ali to je poput volje. I tada se vidi kako volja izlazi iz čovjeka [nekoliko bijelih linija od dna prema vrhu], širi se i postaje kozmičko mišljenje u glavi [bijela forma u glavi], jer ono što u volji živi kao mišljenje, već je kozmičko mišljenje.
Stoga se treba truditi da se sve bolje razumije, da se sve više shvaća, da se sve slikovitije ima mantričke misli, koje se ovim riječima mogu smjestiti u dušu na sljedeći način:
[Prvi stih je sada napisan na ploči:]
Pogledaj iza osjetilnog svijetla mišljenja,
Kako se u tami duhovne ćelije
- stoga čovjek mora pogledati iza misli - [iza je podcrtano]
Volja pojavljuje iz dubine tijela;
- sada čovjek mora postati jak u duši, pustiti običnu osjetilnu misao da odleti -
Neka teče kroz tvoje duše moći
Mrtvo mišljenje u kozmičko ništavilo;
I volja se pojavljuje
Kao tvorba kozmičke misli.
Ovih sedam redaka zapravo sadrži tajnu čovjekova mišljenja u njegovoj povezanosti s kozmosom.
Ne smije se zahtijevati da se ove stvari shvate intelektom. Mora se pustiti da te stvari žive u umu kao meditacija. I te riječi imaju moć. Skladno su konstruirane. 'Mišljenja', 'volja', 'kozmičko ništavilo', 'volja' i 'tvorba kozmičke misli', [ove su riječi podcrtane na ploči] ovdje su kombinirane u unutarnjoj organizaciji mišljenja kako bi mogle utjecati na imaginativnu svijest.
Kao što možemo gledati čovjekovu glavu - čovjekova glava postaje sredstvo kojim zavirujemo u tvorbu kozmičkih misli - tako možemo gledati i ljudsko srce kao predstavnika, imaginativnog predstavnika čovjekove duše. Kao što je mišljenje apstraktni predstavnik čovjekova duha, tako i čovjekovo srce možemo gledati kao predstavnika osjećaja. Opet, možemo pogledati u osjećaj, kako je okrenut prema zemaljskom biću u čovjekovoj zemaljskoj egzistenciji između rođenja i smrti, možemo promatrati u osjećaj, ali sada ne iza osjećaja, već u osjećaj. [crtež: žuti oval sa žutom šrafiranjem.] Jer kao što percipiramo tvorbu kozmičke misli u duhovnoj ćeliji iza mišljenja, tako percipiramo i u osjećaju, čiji je predstavnik srce, percipiramo u osjećaju, ono što struji kroz osjećaj, nešto što teče u čovjeka i iz njega iz cijelog kozmosa: naime, opažamo kozmički život, kozmički život koji u čovjeku postaje duševni život.
Ako mora biti napisano [u prvom stihu]: 'iza osjetilnog svijeta mišljenja', onda sada mora glasiti: 'u osjećaju' u drugoj mantri, koja mora biti skladno isprepletena s prvom:
Vidi u lahoru osjećaja duše,
Kao u sumraku snova
Život teče iz svjetova onostranih;
Neka pri spavanju kroz mir srca
Ljudski osjećaj tiho bude otpuhnut;
I kozmički život se javlja
Kao čovjekovog bića moć.
[Ovaj drugi stih sada je napisan na ploči:]
Vidi u lahoru osjećaja duše,
Kao u sumraku snova
Osjećaj je samo budni san. Osjećaji nisu za čovjeka toliko svjesni kao misli. Osjećaji za čovjeka postaju jednako svjesni kao slike snova. Dakle, osjećaj je budni san. Stoga se kaže:
Vidi u lahoru osjećaja duše,
Kao u sumraku snova
[dalje je napisano:]
Život
- ovdje [u prvom stihu] 'volja' struji iz dubine tijela; ali ovdje 'život' teče iz svjetova onostranih kao lahor duše -
[riječ 'život' je podcrtana i mantra se nastavlja]
teče iz svjetova onostranih;
[na crtežu su nacrtane četiri vodoravne strelice]
Sada je stvar kako bi ovdje [u prvom stihu] mišljenje trebalo teći u kozmičko ništavilo snagom duše, da sada puštamo da snovi o osjećajima nestanu, već umjesto toga u tkanju duše od osjećaja percipiramo, ono što teče kao kozmički život. Kada snovi o osjećajima potpuno nestanu pri spavanju, kada prestane vlastiti čovjekov osjećaj, tada se u čovjeka utka kozmički život:
Život teče iz svjetova onostranih;
[dalje je napisano]
Neka pri spavanju kroz mir srca
Ovdje [u prvom stihu] trebamo snagu duše; ovdje [u drugom stihu] trebamo potpuni unutarnji mir, tada će se pri spavanju otpuhnuti snovi osjećaja, a u ljudsku dušu će se uliti božanski kozmički život:
Neka pri spavanju kroz mir srca
[Tekst se nastavlja, podcrtavajući riječi 'otpuhnut', 'kozmički život' i 'čovjekovog bića moć']
Ljudski osjećaj tiho bude otpuhnut;
I kozmički život se javlja
Kao čovjekovog bića moć.
U ovih sedam redaka sadržana je cijela misterija čovjekova osjećaja, kako on može postati neovisan, od jedinstva do trojstva.
Isto tako možemo promatrati ljudske udove u kojima se volja izražava. Kada promatramo ove ljudske uvode u kojima se izražava volja [crtež: ruka, bijela], ne možemo reći 'pogledaj iza', 'pogledaj u', moramo reći 'pogledaj gore', jer mišljenje teče od glave prema dolje u volju [bijela strelica u ruci], iako čovjek to ne može vidjeti u običnoj svijesti, ali mišljenje teče od glave u udove kako bi volja mogla djelovati u udovima.
Ali onda, kada vidimo volju na djelu u udovima, kada vidimo struju volje kako teče u svakom pokretu ruke, u svakom pokretu noge, tada postajemo svjesni i kako u toj volji tajno živi mišljenje, mišljenje koje izravno zahvaća zemaljsko biće u čovjeku. U biti to je naše biće iz prethodnih zemaljskih života koje zahvaća zemaljsku egzistenciju kroz udove, tako da u tom zahvaćanju imamo sadašnju egzistenciju. Mišljenje se spušta u udove. Ali kada vidimo kako se ovo mišljenje spušta u volju udova, tada vidimo mišljenje u volji [crtež: crveno od glave prema dolje u ruku].
Zatim, gledajući dušom, moramo vidjeti kako mišljenje živi u rukama, u šakama, u nogama, u stopalima, u prstima na nogama, što nam je inače skriveno; tada moramo vidjeti kako je to mišljenje svjetlost. Mišljenje teče kao svjetlost kroz ruke i šake, kroz noge i prste na nogama. I volja, koja inače živi u udovima kao uspavana volja, transformira se; a mišljenje se pojavljuje kao magično biće volje, koje čovjeka prenosi iz prethodnih, u duh pretvorenih zemaljskih života, u sadašnji zemaljski život:
Pogledaj na volje tjelesnu aktivnost,
Kako u spavajućim poljanama radi
Samo mišljenje uranja iz moći glave;
Uz pogled duše na svijetlo
Neka se volja čovjeka preobrazi;
I mišljenje, se pojavljuje
Kao magično biće volje.
Ona priziva, to jest, nevidljiva misao magično djeluje u volji udova. Ljude razumije samo onaj, tko zna tu misao, jer spavamo u volji, tu misao koja se ne opaža u volji, da magično djeluje u udovima kao volja. I samo onaj razumije pravu magiju, tko prvo vidi tu magiju kao misao, koja živi kroz ruke i šake, kroz noge i prste na nogama.
[Treći stih je sada napisan na ploči, a riječi 'mišljenje', 'preobrazi', 'mišljenje', magično biće volje' su podcrtane.]
Pogledaj na rad volje na tijelu,
Dok u uspavana polja rada
Samo mišljenje uranja iz moći glave;
Neka se kroz pogled duše prema svijetlu
Čovjekova volja preobrazi;
I mišljenje, se javlja
Kao magično biće volje.
U tome leži tajna čovjekove volje, kako, kao takva, stvara iz kozmosa, stvara magično unutar čovjeka.
I zato, dragi moji prijatelji, drage moje sestre i braćo, razmotrimo ovo kao temelj - u vrijeme koje ću najaviti, izgradit ćemo još nešto na ovom temelju - kao temelj, dopuštajući mantričkim riječima da stalno iznova prolaze kroz naše duše u meditaciji.
Pogledaj iza osjetilnog svijetla mišljenja,
Kako se u tami duhovne ćelije
Volja pojavljuje iz dubine tijela;
Neka teče kroz tvoje duše moći
Mrtvo mišljenje u kozmičko ništavilo;
I volja se pojavljuje
Kao tvorevina kozmičke misli.
Vidi u lahoru osjećaja duše,
Kao u sumraku snova
Život teče iz svjetova onostranih;
Neka pri spavanju kroz mir srca
Ljudski osjećaj tiho bude otpuhnut;
I kozmički život se javlja
Kao čovjekovog bića moć.
Pogledaj na rad volje na tijelu,
Dok u uspavana polja rada
Samo mišljenje uranja iz moći glave;
Neka se kroz pogled duše prema svijetlu
Čovjekova volja preobrazi;
I mišljenje, se javlja
Kao magično biće volje.
-
