.- I. Istinsko poznavanje čovjeka kao osnova medicinskog umijeća
U ovom spisu ukazuje se na nove mogućnosti medicinskog znanja i vještina. Ono što je izneseno. čovjek može ispravno procijeniti, samo ako se može uključiti u aspekte koji su bili vodeći kada su medicinski pogledi, o kojima se ovdje govori, nastali.
Ovo nije protivljenje medicini koja radi današnjim priznatim znanstvenim metodama. U potpunosti prepoznajemo njihova načela. I mišljenja smo, da ono što smo dali, u umijeću liječenja trebaju koristiti samo oni koji u potpunosti mogu biti liječnici u smislu ovih načela.
Međutim, onom što se o čovjeku može znati korištenjem priznatih znanstvenih metoda, mi dodajemo daljnja otkrića, koja su pronađena drugim metodama, i stoga se osjećamo prisiljenima raditi na proširenju medicinskog umijeća temeljeno na ovom proširenom znanju o svijetu i čovjeku.
U načelu, priznata medicina ne može staviti nikakav prigovor na ono što mi iznosimo, budući da je ne poričemo. Samo onaj, tko ne samo da zahtijeva afirmaciju svog znanja, nego i tvrdi da se ne smije iznositi nikakvo znanje koje nadilazi njegovo vlastito, može odbaciti naš pokušaj od samog početka.
Proširenje znanja o svijetu i čovjeku vidimo u antropozofiji, čiji je utemeljitelj Rudolf Steiner. Uz znanje o fizičkom čovjeku, jedino koje se može steći današnjim znanstvenim metodama, dodaje se i ono o duhovnom čovjeku. Iz znanja o fizičkom na ono o duhovnom, ne prelazi se kroz puko razmišljanje. Na taj način samo se suočavamo s više ili manje dobro osmišljenim hipotezama, za koje nitko ne može dokazati da odgovaraju stvarnosti.
Prije nego antropozofija daje izjave o duhovnom, ona razvija metode koje joj daju pravo da daje takve izjave. Da biste dobili uvid u ove metode, razmotrite sljedeće: svi rezultati danas priznate prirodne znanosti, u osnovi su dobiveni iz utisaka ljudskih osjetila. Jer čak i ako čovjek proširuje ono što mu njegova osjetila mogu dati, kroz eksperimentiranje ili promatranje s drugim alatima, ništa bitno novo nije dodano iskustvu svijeta u kojem čovjek živi kroz svoja osjetila.
Ali čak i kroz mišljenje, ukoliko je aktivno u istraživanju fizičkog svijeta, ništa se novo ne dodaje onome što je dano osjetilima. Razmišljanje kombinira, analizira itd. osjetilne dojmove da bi došlo do zakona (prirodnih zakona); ali istraživač osjetilnog svijeta mora sebi reći: ovo razmišljanje koje izvire iz mene, ne dodaje ništa stvarno, stvarnosti osjetilnog svijeta.
Ali stvari će se odmah promijeniti ako ne stanete na mišljenju, koje čovjek početno postiže životom i obrazovanjem. Ovo mišljenje u sebi možete ojačati, osnažiti. Čovjek može jednostavno, lako razumljive misli postaviti u središte svoje svijesti, i zatim, isključujući sve druge misli, na takve ideje usredotočiti svu snagu svoje duše. Kao što mišić postaje jači kada se opetovano napreže usmjeren na istu silu, tako i moć duše jača, u odnosu na područje koje inače upravlja mišljenjem, kada se vježba na opisani način. Mora se naglasiti da se ove vježbe moraju temeljiti na jednostavnim, lako razumljivim idejama. Jer duša, dok radi takve vježbe, ne smije biti izložena nikakvim utjecajima nečeg polu ili potpuno nesvjesnog. (Ovdje možemo samo navesti princip takvih vježbi; detaljan opis i upute o tome kako se takve vježbe trebaju izvoditi mogu se naći u, 'Kako stječi znanje o višim svjetovima?' Rudolfa Steinera, u njegovoj 'Tajnoj znanosti', i u drugim antropozofskim spisima.)
Pri ruci je prigovor, da netko tko se svom snagom posveti određenim mislima koje su u žarištu njegove svijesti, da je izložen svim mogućim autosugestijama i slično, te da jednostavno ulazi u sferu mašte. U isto vrijeme sama antropozofija pokazuje kako se vježbe moraju odvijati tako da je ovaj prigovor potpuno neopravdan. Pokazuje kako tijekom vježbe napredovati unutar svijesti, na potpuno odmjeren način, baš kao kada rješavate aritmetički ili geometrijski problem. Kao što svijest nikada ne može skliznuti u nesvjesno, tako to ne može ni tijekom naznačene prakse, ako se ispravno slijede antropozofske upute.
Kao rezultat ove prakse, dolazite do povećanja svoje moći mišljenja, o čemu prije niste imali pojma. Moć mišljenja osjećate u sebi kao novi sadržaj vašeg bića. A u isto vrijeme, s tim sadržajem vlastitog bića, otkriva se sadržaj svijeta koji smo možda ranije slutili, ali nismo spoznali kroz iskustvo. Ako promatramo uobičajeno mišljenje u trenucima samopromatranja, smatramo da su misli sjenovite, blijede u usporedbi s dojmovima koje daju osjetila.
Ono što se sada opaža povećanom snagom misli nipošto nije blijedo ni sjenovito; cjelovito je, konkretno i slikovito; ima mnogo intenzivniju stvarnost od sadržaja osjetilnih dojmova. Za čovjeka se otvara novi svijet, budući da je na opisani način proširio moć svoje perceptivne sposobnosti.
Kako čovjek uči opažati u ovome svijetu, pošto je prije mogao opažati samo unutar osjetilnog svijeta, postaje mu jasno da svi zakoni prirode koje je prije poznavao vrijede samo u fizičkom svijetu; i da je priroda svijeta u koji je sada ušao takva da su njegovi zakoni drugačiji, zapravo suprotni, od onih u fizičkom svijetu. U ovom svijetu ne vrijedi zakon privlačenja Zemlje, već naprotiv, pojavljuje se sila koja iz središta Zemlje ne djeluje prema van, već obrnuto tako da smjer ide od oboda svemira prema središtu Zemlje. A isto je i s drugim silama fizičkog svijeta.
Sposobnost čovjeka da vidi ovaj svijet, koju stječe vježbom, u antropozofiji se naziva moć imaginativne spoznaje. Imaginativne, ne zato što se radi o 'maštarijama', već zato što sadržaj svijesti nije ispunjen sjenama misli, nego slikama. I kao što se osjetilnim opažanjem u neposrednom iskustvu osjeća u stvarnosti, tako i u duševnom iskustvu imaginativne spoznaje. Svijet na koji se ta spoznaja odnosi, antropozofija naziva eterskim svijetom. Ne radi se o hipotetskom eteru trenutne fizike, već o nečemu što se stvarno duhovno vidi. Ime je dano u skladu sa starijim instinktivnim predosjećajima ovoga svijeta. To više nema nikakvu vrijednost, u usporedbi s onim što se sada može jasno prepoznati; ali ako želite nešto opisati, potrebna su vam imena.
Unutar ovog eterskog svijeta može se uočiti eterska tjelesnost, koja postoji uz fizičku tjelesnost čovjeka.
Ova eterska tjelesnost nešto je što se po svojoj prirodi može pronaći i u biljnom svijetu. Biljke imaju svoja eterska tijela. Fizikalni zakoni zapravo vrijede samo za svijet beživotnih minerala.
Biljni svijet je moguć na Zemlji jer na Zemlji postoje tvari koje nisu zatvorene unutar fizikalnih zakona, već mogu odbaciti sve fizikalne zakone i usvojiti one koji su im suprotni. Čini se da fizički zakoni dolaze od Zemlje; čini se da oni eterski teku prema Zemlji od svih strana svijeta. Razvoj biljnog svijeta može se razumjeti samo ako se u njemu vidi međudjelovanje zemaljsko-fizičkog i kozmičko-eterskog.
Tako je i s čovjekovim eterskim tijelom. Kroz njega, u čovjeku se događa nešto što nije nastavak djelovanja zakonitosti sila fizičkog svijeta, već se to temelji na činjenici da se fizičke supstance, dok se ulijevaju u eter, najprije oslobađaju svojih fizičkih sila.
Ova sile, koje su aktivne u eterskom tijelu, postaju aktivne kao kreativne i kao sile rasta na početku čovjekovog života na Zemlji - najjasnije tijekom embrionalnog razvoja. Tijekom zemaljskog života, neke od tih sila se oslobađaju aktivnosti u formiranju i rastu, i postaju misleće snage, upravo one sile, koje za običnu svijest proizvode sjenoviti svijet misli.
Od najveće je važnosti znati da su obične čovjekove misaone snage, rafinirane formativne snage i snage rasta. U dizajnu i kod rasta čovjekova organizma, otkriva se nešto duhovno. Zato što se ovaj duhovni element tijekom života pojavljuje kao duhovna moć mišljenja.
A ova moć mišljenja. samo je dio čovjekove kreativne moći i moći rasta koja je utkana u etersko. Drugi dio ostaje vjeran svojoj zadaći od početka čovjekova života. Samo zato jer se čovjek nastavlja razvijati, nakon što je njegovo formiranje i rast uznapredovalo, odnosno dovršeno do određene mjere, ono etersko-duhovno koje tka i živi u organizmu, može se u daljnjem životu pojaviti kao snaga mišljenja.
Tako se imaginativni duhovni pogled otkriva formativnoj (plastičnoj) sili kao etersko-duhovni s jedne strane, koji se s druge strane pojavljuje kao duševni sadržaj mišljenja.
Ako sada pratimo supstancijalnost zemaljskih tvari u formiranju etera, moramo reći: gdje god te tvari uđu u ovo formiranje, one poprimaju prirodu kroz koju se otuđuju od fizičke prirode. U tom otuđenju ulaze u svijet u kojem susreću duhovno, koje ih pretvara u vlastito biće.
Uzdizanje do eterske, žive esencije čovjeka, kako je ovdje opisano, nešto je bitno drugačije od neznanstvene tvrdnje o 'životnoj sili', koja je još uvijek bila uobičajena sve do sredine devetnaestog stoljeća za objašnjenje živih tijela. Ovdje se radi o stvarnom viđenju - duhovnom opažanju - nečega što je prisutno u ljudima i svim živim bićima, baš kao i fizičko tijelo. A da bi se postiglo ovo viđenje, ne smije se uobičajenim mišljenjem nastaviti misliti na neodređen način; niti je drugi svijet smišljen maštom; naprotiv, čovjekova spoznaja se proširuje na vrlo precizan način, a to širenje rezultira iskustvom proširenog svijeta.
Može se nastaviti s vježbama koje donose veću percepciju. Kao što se koristi povišenom snagom da bi se koncentrirao na misli koje su u fokusu njegove svijesti, tako se povišene snage mogu koristiti i za potiskivanje stečene imaginacije (slika duhovno-eterske stvarnosti). Tada se postiže stanje potpuno prazne svijesti. Čovjek je samo budan, a ta budnost nema nikakav sadržaj. (Više detalja može se naći u gore spomenutim knjigama.) Ali ova budnost ne ostaje bez sadržaja. Svijest, koja je postala ispražnjena od svih fizičkih i etersko-slikovnih dojmova, ispunjena je sadržajem koji joj pritječe iz stvarnog duhovnog svijeta, kao što dojmovi iz fizičkog svijeta pritječu fizičkim osjetilima.
Kroz imaginativno znanje netko će se upoznati s drugim članom čovjekova bića; ispunjavanjem prazne svijesti duhovnim sadržajem, uči se spoznati trećeg člana. Antropozofija tako nastalo znanje, naziva inspiracijskim. (Ovi izrazi ne bi trebali zavesti; uzeti su iz instinktivnog načina gledanja na duhovne svjetove koje pripada primitivnim vremenima; točno je navedeno što se pod njima misli.) A svijet u koji se ulazi kroz inspiraciju, naziva se astralnim svijetom. - Kada se govori o 'eterskom svijetu', kako je ovdje objašnjeno, misli se na učinke koji iz opsega svijeta djeluju na Zemlju. Ali ako se govori o 'astralnom svijetu', to je sukladno s onim što inspiracijska svijest promatra, kao učinke u svijetu od određenih duhovnih bića, koja se otkrivaju u tim učincima, baš kao što se zemljine tvari otkrivaju u silama koje proizlaze iz Zemlje. Govori se o konkretnim duhovnim bićima koja djeluju iz daleka, kao što se govori o zvijezdama i sazviježđima kada se osjetilno gleda u noćno nebo. Otuda izraz 'astralni svijet'. U ovom astralnom svijetu čovjek nosi trećeg člana njegova bića: njegovo astralno tijelo.
Zemaljska materijalnost također mora teći u ovo astralno tijelo. Čineći to, ona se dodatno otuđuje od svog fizičkog bića. - Kao što čovjek svoje etersko tijelo ima zajednički s biljnim svijetom, tako i svoje astralno tijelo ima zajednički s životinjskim svijetom.
Istinsko čovjekovo biće koje čovjeka uzdiže iznad životinjskog svijeta prepoznaje se još višim oblikom znanja od inspiracijskog. Antropozofija govori o intuiciji. U inspiraciji se otkriva svijet duhovnih bića; u intuiciji odnos osobe koja spoznaje taj svijet postaje bliži. U punu svijest donosite ono što je čisto duhovno, ono što izravno doživljavate kao svjesno iskustvo a da to nema nikakve veze s iskustvom kroz tjelesnost. To vas postavlja u život u kojem je duh čovjeka među drugim duhovnim bićima. Duhovna bića svijeta otkrivaju se u inspiraciji; kroz intuiciju se živi s tim entitetima.
To dovodi do prepoznavanja četvrtog člana čovjeka, istinskog 'Ja'. Još jednom postajemo svjesni kako se zemaljska materijalnost, uklapajući se u tkanje i suštinu 'Ja', još više otuđuje od svog fizičkog bića. Entitet koji preuzima ovu materijalnost kao 'Ja organizacija', prije svega je oblik zemaljske materijalnosti u kojem je on najviše otuđen od svoje zemaljske fizičke prirode.
Ono što se na ovaj način upoznaje kao 'astralno tijelo' i 'Ja', u ljudskoj organizaciji nije vezano za fizičko tijelo kao i etersko tijelo. Inspiracija i intuicija pokazuju kako se kod spavanja 'astralno tijelo' i 'Ja' odvajaju od fizičkog i eterskog tijela, i kako tek kod budnog stanja dolazi do potpunog prodiranja četiri člana ljudske prirode u jedinstveno čovjekovo biće.
Pri spavanju, fizičko i etersko čovjekovo tijelo ostaju u fizičkom i eterskom svijetu. Ali ona nisu u položaju u kojem su fizičko i etersko tijelo biljke. Ona u sebi nose posljedice astralnog i 'Ja' bića. I u trenutku kada više u sebi ne nose te posljedice, mora doći do buđenja. Čovjekovo fizičko tijelo nikada ne smije biti podložno pukim fizičkim učincima, a čovjekovo etersko tijelo nikada ne smije biti podložno pukim eterskim učincima. Kao rezultat toga bi se raspali.
Ali sada inspiracija i intuicija pokazuju nešto drugo. Fizička materijalnost doživljava daljnji razvoj svoje suštine prelazeći na tkanje i život u eterskom. A život ovisi o tome da je organsko tijelo otrgnuto od zemaljske suštine, i izgrađeno od vanzemaljskog svemira. Samo ova struktura vodi u život, ali ne i u svijest niti u samosvijest. Unutar fizičkog i eterskog, astralno tijelo mora uspostaviti svoju organizaciju; 'Ja' mora učiniti isto u odnosu na 'Ja' organizaciju. Ali u ovoj strukturi nema svjesnog razvoja života duše. Da bi do toga došlo, izgradnja mora biti popraćena razgradnjom. Astralno tijelo izgrađuje svoje organe; ponovno iz razgrađuje dopuštajući aktivnosti osjećaja da se razvije u svijesti duše; 'Ja' izgrađuje svoju 'Ja organizaciju'; ponovno je razgrađuje dopuštajući aktivnosti volje da postane djelotvorna u samosvijesti.
Duh se u čovjeku ne razvija na temelju konstruktivne materijalne aktivnosti, već na temelju djelatnosti razgradnje. Gdje u čovjeku treba djelovati duh, materija se mora povući iz svoje djelatnosti.
Sama pojava mišljenja unutar eterskog tijela nije produžetak eterskog bića, već njegova razgradnja. Svjesno mišljenje ne odvija se u procesima formiranja i rasta, već u procesima razgradnje, odumiranja i smrti, koji su neprestano integrirani u događaje u eteru.
U svjesnom mišljenju, misli se oslobađaju fizičke formacije i postaju iskustva kao duševne formacije.
Ako se sada promatra čovjeka na temelju takvog znanja, postaje se svjestan kako se može razumjeti, i cijelog čovjeka i pojedini organ, samo ako se zna kako rade fizičko, etersko i astralno tijelo, i 'Ja'. Postoje organi u kojima je prvenstveno 'Ja' aktivno; postoje oni na koje 'Ja' ima malo utjecaja, dok prevladava fizička organizacija.
Kao što se može razumjeti zdrava osoba ako se prepozna kako viši članovi čovjeka preuzimaju materijal Zemlje, kako bi ga prisilili u svoju službu, i ako se također prepozna kako se materijal Zemlje mijenja dok ulazi u područje učinkovitosti viših članova čovjekove prirode, na isti način, može se razumjeti oboljela osoba, samo ako se razumije situacija u kojoj se cijeli organizam, ili organ ili niz organa, nalazi kada funkcioniranje viših članova postane nepravilno. A o lijekovima se može razmišljati samo ako se razvije znanje o tome kako se zemaljska supstanca ili zemaljski proces odnosi prema eterskom, prema astralnom, prema 'Ja'. Tek tada će biti moguće, ubacivanjem zemaljske supstance u ljudski organizam, ili tretiranjem zemaljskom aktivnošću, osigurati da se viši članovi čovjeka mogu nesmetano razvijati, ili također da zemaljska materijalnost nađe potrebnu potporu u onome što je dodano, da stupi na put na kojem postaje osnova za zemaljski rad duhovnog.
Čovjek je ono što jest kroz tijelo, etersko tijelo, dušu (astralno tijelo) i 'Ja' (duh). Kao zdravu osobu, mora se promatrati iz ovih članova; kao bolesnu osobu, mora se doživjeti u poremećenoj ravnoteži ovih članova; da bi bio zdrav moraju se pronaći lijekovi koji će vratiti narušenu ravnotežu.
Ovaj spis ukazuje na medicinski pogled utemeljen na takvim temeljima.