.- PRVO PREDAVANJE, Dornach, 21. ožujka 1920.
Promjena medicinskih pogleda u razvoju ljudi, Bolest i zdravlje. Stahlov vitalizam i njegovo prevladavanje. Pojava i značaj patološke anatomije od Morgagnija. Humoralna patologija. Stanična patologija. Procesi bolesti i prirodni procesi. Važnost komparativne anatomije. Formiranje sila. O fiziologiji mišića. Troxlerov koncept bolesti.
Nije potrebno spominjati da od onoga što svi vjerojatno očekujete u budućnosti od medicinskog života, samo mali dio može biti nagoviješten na ovom tečaju, jer ćete se svi složiti sa mnom da prava, sigurna budućnost rada na polju medicine, ovisi o reformi studija medicine kao takvog. Takvu reformu studija medicine ni približno ne možete potaknuti onim što se može podijeliti na kolegiju, najviše što se može je da se kod jednog broja ljudi javi poriv da sudjeluju u takvoj reformi. Međutim, o čemu god se danas raspravljalo na polju medicine, uvijek je na drugom polu, u pozadini, način na koji se medicinski rad priprema kroz razmatranja anatomije, fiziologije, cjelokupne biologije, i kroz ove pripreme su misli medicinara odvedene u određenom smjeru od samog početka, i prije svega se taj smjer mora napustiti.
Ono što treba podučavati na ovim predavanjima želio bih postići raspodjelom onoga što treba razmotriti u nekoj vrsti programa na sljedeći način: prvo, želio bih vam dati nekoliko stvari koje ukazuju na prepreke koje postoje na trenutnim studijima, za istinski odgovarajuće razumijevanje sustava bolesti kao takvog. Drugo, želio bih naznačiti u kojem smjeru treba tražiti znanje koje može pružiti pravu osnovu za medicinski rad. Treće, želio bih ukazati na mogućnosti racionalnog sustava liječenja kroz poznavanje odnosa čovjeka prema ostatku svijeta. U ovom dijelu želim odgovoriti na pitanje je li uopće moguće i zamislivo ozdravljenje. Četvrto - i mislim da će ovo biti najvažniji dio razmatranja, ali će se morati ispreplesti s ostala tri aspekta - želio bih da mi do sutra ili prekosutra, svaki od sudionika napiše svoje posebne želje na komad papira, znači, što bi želio čuti, o čemu bi želio da se po njemu raspravlja na ovom tečaju. Ove se želje mogu proširiti na bilo što. Kroz ovaj četvrti dio programa, koji će kao što sam rekao, biti razrađen u ostala tri dijela, želio bih osigurati da ne napustite ovaj tečaj s osjećajem da možda niste čuli ono što ste htjeli čuti. Zato ću tečaj osmisliti na način da sve što napišete kao pitanja i želje, bude obrađeno na tečaju. Pa vas molim, ako je moguće, do sutra ili ako nije onda do prekosutra, da ovdje napravite svoje bilješke o tome što želite. To je, mislim, najbolji način da budemo potpuni, budući da će to ležati u okviru ovih predavanja.
Danas samo želim dati neku vrstu uvoda, neku vrstu orijentacijskog razmatranja. Polazim od toga da mi je glavni cilj objediniti sve što se liječnicima može dati iz duhovno-znanstvenih promišljanja. Ne želim da itko to pomiješa s onim što ću pokušati s medicinskim tečajem, što će biti; ali ono što može biti važno za liječnike posvuda, treba uzeti u obzir. Jer prava medicinska znanost ili vještina, ako tako mogu reći, postiže se ako se sve ono što dolazi u obzir u navedenom smislu, stvarno i uzme u obzir, za izgradnju takve medicinske znanosti ili vještine.
Danas bih htio započeti samo s nekoliko orijentacijskih razmatranja. Ako ste razmišljali o tome što je vaša dužnost kao liječnika, vjerojatno ste se često spotakli na pitanju: što je bolest i što je uopće bolestan čovjek? Rijetko se može naći drugo objašnjenje o bolesti i oboljelom čovjeku od onog - makar i prikriveno ovom ili onom naizgled činjeničnom interpolacijom - da je proces bolesti odstupanje od normalnog životnog procesa, da određene činjenice koje utječu na ljude i kojima ljudi nisu od početka prilagođeni u svom normalnom životnom procesu, koje uzrokuju promjene u normalnom životnom procesu i organizaciji, te da se bolest sastoji u funkcionalnim oštećenjima dijelova tijela koji su povezani s tim promjenama. Sada ćete morati priznati da ovo nije ništa više od negativne definicije bolesti. To nije baš ništa što vam može pomoći kada se nosite s bolestima, i prije svega bih želio raditi na ovom praktičnom aspektu koji može pomoći kada se nosite s bolešću. Kako bismo došli do onoga što je relevantno na ovom polju, čini mi se dobro ukazati na određene stavove koji su se tijekom vremena pojavili o bolesti, ne toliko zato što ih smatram apsolutno potrebnim za današnje razumijevanje bolesti i simptoma bolesti, već zato što se lakše orijentirati ako se uzmu u obzir starija gledišta o bolesti koja su dovela do sadašnjih.
Svi znate da obično, kada pogledate povijest medicine, da se ukaže na pojavu medicine u staroj Grčkoj u petom i četvrtom stoljeću, ukaže se na Hipokrata, i onda možete reći da se barem izaziva osjećaj da ono što se kao ideja pojavilo kod Hipokrata, i što je potom dovelo do takozvane humoralne patologije, koja je u osnovi još uvijek igrala ulogu sve do devetnaestog stoljeća, da je to bio prvi korak u razvoju medicinske znanosti na zapadu. Ali to je već prva temeljna pogreška koja se čini i koja u osnovi ima takav učinak da nas i danas sprječava da dođemo do nepristranog pogleda na prirodu bolesti. Prvo treba raščistiti tu temeljnu pogrešku. Za svakoga tko nepristrano gleda na Hipokratove stavove, koji su, kao što smo već primijetili, igrali ulogu sve do Rokitansky-og, dakle devetnaestog stoljeća, ti pogledi nisu samo početak, nego ujedno, i to u vrlo značajnoj mjeri, kraj starih medicinskih pogleda. Ono s čime se susrećemo u onome što dolazi od Hipokrata je, mogu reći, konačni, filtrirani ostatak drevnih medicinskih pogleda, koji nisu stečeni na načine na koje se danas traga, na način anatomije, nego koji su stečeni starom atavističkom vizijom. A ako bi se najprije apstraktno okarakterizirao sadržaj Hipokratove medicine, zapravo bi najbolje bilo reći: s njime dolazi i kraj stare medicine koja se temeljila na atavističkom gledanju. Izvana gledano - ali to je samo izvana - može se reći: Hipokrat je uzroke svih bolesti tražio u neprikladnoj mješavini tekućih tijela koja zajedno djeluju u ljudskom organizmu. Isticali su da u normalnom organizmu tekuća tijela moraju biti u određenom omjeru, a da u bolesnom tijelu trpe odstupanje od tih omjera miješanja. Ispravna smjesa nazivala se krasis, a neispravna smjesa diskrasis. Sada se naravno pokušalo utjecati na nepravilnu smjesu kako bi se vratila u pravilnost. Četiri komponente za koje se u vanjskom svijetu smatralo da sačinjavaju svu fizičku egzistenciju, bile su zemlja, voda, zrak i vatra - ali vatra je bila ista stvar koju mi danas jednostavno nazivamo toplinom. Za ljudski organizam - uključujući i životinjski - ova četiri elementa su viđena kao crna žuč, žuta žuč, sluz i krv. A smatralo se da ljudski organizam mora funkcionirati tako što su krv, sluz, crna i žuta žuč, u pravoj mješavini.
E sad, kada ljudi danas pristupe ovakvom nečemu, znanstveno pripremljeni koliko jesu, prvo pomisle u sebi: kad se pomiješaju krv, sluz, žuta i crna žuč, miješaju se u skladu s onim što im je svojstveno i ono što je tako raspoređeno kao svojstva može se više-manje utvrditi nižom ili višom kemijom. I zapravo u ovom svijetlu, tako da je Hipokrat vidio krv, sluz i tako dalje, samo na ovaj način, zamišlja se da je ova humoralna patologija imala svoju početnu točku. Ali to nije tako, već iz jedne sastavnice, crne žući, koja se današnjem promatrači čini najviše hipokratskom stvari, smatralo se da kemijska svojstva utječu na druge. Od svega ostalog, od bijele i žute žuči, od sluzi, od krvi, nisu mislili samo na svojstva koja se mogu odrediti kemijskim reakcijama, umjesto toga, kad se radi o ovim tekućim komponentama ljudskog organizma - a ja ću se uvijek ograničiti na to, za početak ne uzimajući u obzir životinjski organizam - smatralo se da te tekućine imaju određena inherentna svojstva sila koja leže izvan naše zemaljske egzistencije. Tako da, kao što se smatralo da voda, zrak i toplina ovise o silama vanzemaljskog kozmosa, za ove komponente ljudskog organizma također se smatralo da su prožete silama koje dolaze od izvan Zemlje.
Ovaj fokus na sile koje dolaze od izvan Zemlje, potpuno se izgubio tijekom razvoja zapadne znanosti. A današnjem znanstveniku čini se krajnje čudnim ako se od njega očekuje da misli da voda ne bi trebala imati samo svojstva koja su kemijski uočljiva, nego da bi trebala imati i svojstva koja ima kao pripadnik vanzemaljskog kozmosa jer djeluje na ljudski organizam. Prema drevnim stajalištima, tekuće komponente koje se nalaze u ljudskom organizmu, u ovaj organizam nose sile koje dolaze iz samog kozmosa. Tim se silama, koje potječu iz samog kozmosa, postupno više nije pridavalo ni najmanje pažnje. Ipak, sve do petnaestog stoljeća, medicinska se misao temeljila na onome što je ostalo, da tako kažemo, od filtriranog pogleda koji nam je predstavio Hipokrat. I zato je današnjim znanstvenicima tako teško razumjeti starija djela medicine koja prethode petnaestom stoljeću, jer treba reći: većina ljudi koji su tada pisali, nisu u potpunosti razumjeli što su napisali. Govorili su o četiri osnovne komponente ljudskog organizma, ali to zašto su ih okarakterizirali na ovaj ili onaj način, to je vodilo do znanja koje je s Hipokratom zapravo već nestalo. Ljudi su još uvijek govorili o posljedicama tih spoznaja, o svojstvima tekućina koje čine ljudski organizam. Dakle, ono što je nastalo preko Galena i nastavilo imati utjecaj sve do petnaestog stoljeća, zapravo je kompilacija starog nasljeđa koje je postajalo sve nerazumljivije. Ali uvijek su postojali pojedinci koji su iz onoga što je postojalo, jednostavno mogli prepoznati: treba istaknuti nešto što nije ograničeno na ono što se može odrediti kemijski ili fizički, na ono čisto zemaljsko. I ti ljudi su znali: postoji nešto u ljudskom organizmu što treba istaknuti, pri čemu tekuće tvari u njemu djeluju drugačije nego se može kemijski odraditi. U ove borce uobičajene humoralne patologije se uključuju - mogao bih navesti i druga imena - Paracelsus i van Helmont, koji su unijeli novi trend u medicinsko razmišljanje na prijelazu iz petnaestog i šesnaestog stoljeća u sedamnaesto stoljeće, jednostavno, moglo bi se reći, pokušavajući formulirati nešto što drugi više nisu formulirali. Ali ta formulacija je sadržavala nešto što se moglo slijediti samo ako ste bili donekle vidoviti, kao što su Paracelsus i van Helmont definitivno bili. Sve te stvari moramo sebi razjasniti, inače nećemo moći komunicirati o nečemu što je i danas dio medicinske terminologije, ali čemu se više ne može prepoznati podrijetlo. Tako su Paracelsus, a kasnije i drugi pod njegovim utjecajem, prihvatili arhej kao temelj djelovanja tekućina u organizmu. Prihvatili su arhej, baš kao što približno mi govorimo o eterskom tijelu čovjeka.
Kada netko kao Paracelsus govori o arheju, kada govori kao što govorimo o eterskom tijelu čovjeka, zapravo sažima nešto što postoji, ali se ne prati do njegovog stvarnog podrijetla. Jer ako bismo ga htjeli pratiti do stvarnog podrijetla, morali bismo postupiti na sljedeći način. Trebalo bi reći: čovjek ima fizički organizam (vidi crtež), koji je u osnovi sastavljen od sila koje djeluju iz zemaljske oblasti, i ima eterski organizam, koji je u biti sastavljen od sila koje djeluju od periferije kozmosa. Naš fizički organizam je, da tako kažemo, dio cjelokupne organizacije Zemlje. Naše etersko tijelo, pa tako i Paracelsusov arhej, isječak je onoga što ne pripada Zemlji, odnosno onoga što sa svih strana kozmosa utječe na zemaljski svijet. Tako je Paracelsus vidio ono što se prije jednostavno nazivalo kozmičkim elementom u čovjeku i što je nestalo s Hipokratovom medicinom, sažeto u njegovom viđenju eterskog organizma koji je u osnovi fizičkog. Zatim nije dalje istraživao - štoviše, detaljno je naznačio, ali nije dalje istraživao - koje su vanzemaljske sile povezane s onim što zapravo djeluje u ovom arheju.
Sada se može reći: ono na što se zapravo misli, postajalo je sve manje razumljivo. To posebno postaje vidljivo kada se pomaknemo naprijed u sedamnaesto i osamnaesto stoljeće i suočimo sa Stahlovom medicinom, koja više ništa ne razumije o tom utjecaju kozmičkog na zemaljsko. Stahlova medicina koristi svakakve pojmove koji čisto lebde u zraku, koncepte životne sile, koncepte životnog duha. Dok su Paracelsus i van Helmont još uvijek s određenom sviješću govorili o nečemu što se nalazi između stvarnih duhovnih i duševnih aspekata čovjeka i fizičke organizacije, Stahl i njegovi sljedbenici govore kao da element svjesti-duševnog samo u drugačijem obliku ulazi u strukturu ljudskog tijela. Naravno, to je izazvalo žestoku reakciju. Jer ako nastavite na ovaj način i uspostavite neku vrstu hipotetskog vitalizma, onda ćete završiti zapravo s čisto proizvoljnim konstrukcijama. Osobito se devetnaesto stoljeće suprotstavilo tim proizvoljnim konstrukcijama. Može se reći: samo tako veliki umovi kao što je, naprimjer, Johannes Müller, umro 1858. godine, učitelj Ernsta Haeckela, uspjeli su donekle prevladati sve štetne učinke koji su proizašli iz tako nejasnog načina govora o ljudskom organizmu, a koji se sastojao u tome da se o životnim silama koje bi trebale djelovati u ljudskom organizmu, jednostavno govorilo kao o duševnim snagama, a da se nije jasno znalo kako bi one trebale djelovati.
Ali sada, dok se sve to događalo, pojavila se sasvim druga struja. U određenom smislu, sada smo slijedili struju koja se zatvara do njezinih posljednjih dosega. Ali u novije vrijeme pojavilo se nešto što je sada postalo odlučujuće na drugačiji način, za formiranje medicinskih koncepata, posebno u devetnaestom stoljeću. To u osnovi seže do jednog, izuzetno odlučujućeg djela osamnaestog stoljeća, 'De sedibus et causis morborum per anatomen indagatis' Morgagnija, liječnika u Padovi, s kojim se pojavilo nešto sasvim novo, nešto što je u biti pokrenulo materijalistički trend u medicini. Te se stvari moraju karakterizirati objektivno, a ne sa simpatijama i antipatijama. Jer ono što je ovim radom proizašlo, fokus je na posljedice bolesti u ljudskom organizmu. Nalazi leša postali su ključni. Zapravo tek od ovog trenutka može se reći: nalazi leša postali su odlučujući. Iz leša se moglo vidjeti da ako je ova ili ona bolest, bez obzira kako je tko zvao, imala učinak, onda ovaj ili onaj organ mora pretrpjeti ovi ili onu promjenu. Sada su se te promjene počele proučavati na temelju nalaza leša. Tu zapravo počinje patološka anatomija, a sve ono što je ranije postojalo u medicini temeljilo se na određenom kontinuiranom utjecaju starog vidovitog elementa.
Ono što je sada zanimljivo jest kako se iznenada, mogao bih reći, konačno dogodila velika promjena. Može se zapravo ukazati na dva desetljeća - i to je ono što je zanimljivo - u kojima se dogodila velika promjena, kroz koju je napušteno sve što je još bilo nasljeđe starog, a što je također utemeljilo atomističko-materijalističko gledanje moderne medicine. Ako se potrudite pročitati 'Patološku anatomiju' Rokitansky-og, objavljenu 1842., otkrit ćete da kod Rokitansky-og još uvijek postoji ostatak stare humoralne patologije, ostatak gledišta da je bolest posljedica nenormalne interakcije tekućina. Ovu ideju da se treba usredotočiti na interakciju tekućina - ali to se može učiniti samo ako još uvijek imamo naslijeđeno gledište o vanzemaljskim svojstvima tekućina - Rokitansky je vrlo vješto razradio promatrajući promjene kod organa. Dakle, knjiga Rokitansky-og se zapravo temelji na promatranju promjena organa kroz nalaze leša, ali s tim je povezana indikacija da je do ove promjene organa došlo pod utjecajem abnormalne mješavine tekućina. Tu je 1842, mogao bih reći, posljednja pojava nasljeđa stare humoralne patologije. Kako su na propast stare humoralne patologije utjecali pokušaji obračuna sa sveobuhvatnijim konceptima bolesti, poput Hahnemannova pokušaja, koji je ukazivao na budućnost, nešto je o čemu želimo razgovarati sljedećih dana, jer to je previše važno da bi se predstavilo samo u uvodu. O sličnim stvarima treba raspravljati u njihovom odnosu, zatim u detaljima.
Ali sada želim skrenuti pozornost na činjenicu da su sljedeća dva desetljeća nakon objavljivanja 'Patološke anatomije' Rokitansky-og, zapravo bila temeljna desetljeća za atomističko-materijalistički pogled na suštinu medicine. Staro još uvijek igra vrlo čudnu ulogu u idejama koje su se pojavile u prvoj polovici devetnaestog stoljeća. Zanimljivo je promatrati kako, naprimjer Schwann, koji je, moglo bi se reći, pronalazač biljne stanice, još uvijek ima stav da se stvaranje stanica temelji na nekoj vrsti neformirane tekućine, ono što on naziva blastem, kako stanična jezgra formira od ove tekućine, otvrdne, i stanična protoplazma se podijeli okolo. Zanimljivo je promatrati kako Schwann uzima kao osnovu tekući element koji unutar sebe ima svojstva koja dovode do diferencijacije, i kako ta diferencijacija zatim stvara stanični element. Zanimljivo je vidjeti kako se kasnije postupno pojavljuje gledanje koje se može sažeti riječima: ljudski organizam se sastoji od stanica. To je danas dosta uvriježeno gledište da je stanica neka vrsta elementarnog organizma i da je ljudski organizam sastavljen od stanica.
Pa ovaj pogled, koji Schwann još uvijek ima, rekao bih, između redaka, čak i više nego između redaka, u biti je posljednji ostatak stare medicinske biti, jer ne ide na atomističku razinu. Ono što se čini atomistički, stanično biće, smatra izranjanjem iz nečega što se nikada ne može, ako se pravilno promatra, promatrati atomistički, iz tekuće suštine, koja u sebi ima sile, i atomistički se samo diferencira. Dakle, u ova dva desetljeća, četrdesetih i pedesetih godina devetnaestog stoljeća, stari pogled, koji je više univerzalan, dolazi svom konačnom kraju i sviće ono što je atomističko medicinsko gledište. I to je u potpunosti bilo tu kada se Virchow-a 'Stanična patologija' pojavila 1858. godine. Između ova dva djela zapravo se mora vidjeti strahovito iznenadna promjena u modernom medicinskom razmišljanju, između 'Patološke anatomije' Rokitansky-og iz 1842. i 'Stanične patologije' Virchowa iz 1858. godine. Kroz ovu staničnu patologiju, u osnovi sve što se događa kod ljudi proizlazi iz promjena u staničnom djelovanju. Uglavnom, službeni stav vidi kao ideal sve temeljiti na promjenama u stanici. Ideal je u proučavanju promjena u stanicama u tkivu nekog organa, i pokušaju razumijevanja bolesti iz promjena u stanicama. Lako je s ovim atomističkim gledanjem, jer je u osnovi, sve očito kao na dlanu. Sve se može postaviti na način da je lako razumjeti. I pored sveg napretka novije znanosti, ova novija znanost zapravo uvijek ima za cilj da se sve što lake shvati, i ne smatra da je biće prirode i biće svijeta nešto izvanredno komplicirano.
Nije li točno, lako možete eksperimentalno pokazati da naprimjer ameba mijenja oblik u vodi, rasteže strukture nalik na ruke, produžuje ih pa ih opet uvlači. Zatim tekućinu u kojoj pluta ameba možete zagrijati. Tada ćete vidjeti da procesi produživanja i povlačenja postaju življi dok se temperatura ne dovede do određene točke. Tada se ameba steže i više ne može pratiti promjene koje se događaju u okolnom mediju. Zatim možete usmjeriti struju u tekućinu: zatim promatrate amebu; ona oblikuje svoje tijelo poput lopte, i na kraju puca ako je struja prejaka. Dakle, možete proučavati kako se pojedina stanica mijenja pod utjecajem okoline, a zatim to možete koristiti za formiranje teorije o tome kako se struktura bolesti postupno gradi kroz promjene u staničnoj strukturi.
Što je bit svega što je nastalo kao rezultat promjene koja se dogodila u dva desetljeća? Ono što je tamo nastalo zapravo živi u svemu što danas prožima službenu medicinsku znanost. Ono što se pojavilo nije ništa drugo nego opća tendencija da se svijet razumije atomistički, kako se to razvilo u dobu materijalizma.
Sada vas molim da razmislite o sljedećem. Izašao sam skrećući vam pozornost na to da svatko tko se danas bavi medicinom mora si nužno postaviti pitanje: kakvi su to zapravo procesi bolesti? Po čemu se oni razlikuju od takozvanih normalnih procesa ljudskog organizma? Zato jer se na tom odstupanju može raditi samo s pozitivnom predodžbom, dok su predodžbe koje nalazimo i koje daje službena znanost zapravo samo negativne. Samo se ističe da takva odstupanja postoje. I onda pokušavate vidjeti kako možete eliminirati odstupanja. Ali zapravo ne postoji sveobuhvatni pogled na ljudsku prirodu. I cijeli naš medicinski pristup u osnovi pati od nedostatka temeljitog pogleda na ljudsku prirodu. Jer koji su zapravo procesi bolesti? Ne možete ne reći da su to prirodni procesi. Ne možete jednostavno konstruirati apstraktnu razliku između nekog prirodnog procesa koji se događa vani i čije posljedice pratite, i procesa bolesti. Prirodni proces nazivate normalnim, a bolest nazivate nenormalnim, a da zapravo ne ističete zašto je taj proces u ljudskom organizmu nenormalan. Ne možete doći do prakse ako ne možete dobiti barem neke informacije o tome zašto je proces abnormalan. Tek tada možete istražiti kako ga eliminirati. Jer tek tada se može doći do zaključka iz kojeg ugla kozmičke egzistencije je moguća eliminacija takvog procesa. Uostalom, čak je i etiketiranje nenormalnim prepreka. Jer zašto bi se neki procesi u ljudima nazivali nenormalnim? Čak i ako posiječem prst, to je samo relativno nenormalno za čovjeka, jer ako ne porežem prst, nego izrežem komad drveta u neki oblik, onda je to normalan proces. Samo kad porežem prst, ja to zovem abnormalnim procesom. To što je netko navikao provoditi druge procese osim rezanja prsta, ne znači ništa, zar ne? Jer ono što se događa kada porežem prst je, s određene točke gledišta, slično u svom tijeku, jednako normalno kao i svaki drugi prirodni proces.
Zadatak je doista doći do dna razlike između procesa u ljudskom organizmu koje nazivamo procesima bolesti i koji su u osnovi sasvim normalni prirodni procesi koji samo moraju biti uzrokovani određenim uzrocima, i procesa koje obično nazivamo zdravim i koji su svakodnevni. Ta temeljna razlika mora se pronaći. Pronaći se neće ako se ne može ući u način gledanja na ljude koji stvarno vodi ljudskoj prirodi. U ovom uvodu želio bih barem istaknuti osnovne elemente, koje ćemo zatim dalje proširiti.
Razumjet ćete da na ovim predavanjima, kojih može biti samo ograničen broj, uglavnom iznosim ono što ne možete pronaći u knjigama ili na predavanjima, a što pretpostavlja ono što možete naći drugdje. Mislim da ne bi bilo osobito vrijedno ako bih vam dao bilo kakvu teoriju koju biste mogli naći drugdje. Stoga vam ovdje skrećem pozornost na nešto do čega možete doći kada ispred sebe stavite ljudski kostur i kostur, recimo, gorile, takozvanog visokorazvijenog majmuna. Usporedite li ova dva kostura čisto izvana, primijetiti ćete ono bitno, da gorila ima poseban razvoj cijelog sustava donje čeljusti, jednostavno u smislu mase. Sustav donje čeljusti je, da tako kažemo, nešto što opterećuje cijeli kostur glave i imate osjećaj kada gledate glavu gorile (vidi crtež dolje lijevo) s njenom snažnom donjom čeljusti, da ovaj niži čeljusni sustav nosi nekakvo opterećenje, cijeli kostur se gura naprijed, da se gorila, rekao bih, drži uspravno uz određeni napor protiv tog opterećenja koje tu djeluje, upravo u donjoj čeljusti.
Ali isti sustav opterećenja pronaći ćete u ljudskom kosturu ako pogledate kostur podlaktica s pričvršćenim prednjim rukama. Djeluju teško, kod gorila je sve masivno, dok je kod ljudi sve fino i delikatno strukturirano. Mase se povlače. Upravo u ovom dijelu, u sustavu donje čeljusti i u sustavu podlaktice, masivnost se kod čovjeka povlači, a kod gorile javlja. Svatko tko je izoštrio svoju svijest o ovim stanjima, također će istu stvar moći promatrati sa kosturom stopala i donjih udova. Tu također, u određenoj mjeri, postoji teret koji gura u određenom smjeru. Želio bih shematski izložiti ovu silu, koja se može vidjeti - možete je vidjeti u sustavu donje čeljusti, u sustavu ruku i u sustavu nogu i stopala - ovom linijom (vidi crtež, strelice).
Ako ovo uzmete u obzir, razliku koja proizlazi čisto iz promatranja kostura gorile i ljudskog kostura, gdje kostur donje čeljusti više ne nosi nikakvu težinu, gdje je kostur ruku i prstiju fino razvijen, nećete moći ne reći: kod ljudi se tim silama svuda suprotstavlja težnja prema gore (strelice). Ono što je formativno u ljudima morat ćete konstruirati iz određenog paralelograma sila koje proizlaze iz iste sile koja ide prema gore, a koju gorila ima samo izvana - to možete vidjeti u naporu s kojim se drži uspravno, s kojim se želi održati uspravno. Zatim dobijem paralelogram sila koji teče duž ovih pravaca (vidi crtež dolje).
Ono što je krajnje neobično jest da se danas obično ograničavamo na usporedbu kostiju ili mišića viših životinja s kostima i mišićima ljudi, ali ne stavljamo potreban naglasak na ovu transformaciju oblika. U promatranju ove transformacije oblika treba tražiti nešto bitno i važno. Jer vidite, moraju postojati sile koje se suprotstavljaju silama koje oblikuju oblik gorile. Te sile moraju postojati, te sile moraju djelovati. Ako tražimo te sile, ponovno ćemo pronaći ono što je napušteno kada je stara medicina bila filtrirana Hipokratovim sustavom. Opet ćemo naći da su te sile u paralelogramu sila zemaljske prirode i one sile koje se spajaju s tim zemaljskim silama u paralelogramu sila, tako da nastaje rezultanta koja svoje podrijetlo ne duguje zemaljskim silama, nego izvanzemaljskim, vanzemaljskim silama; te sile moramo tražiti izvan zemaljskih. Moramo tražiti vlačne sile koje dovode ljude u uspravan položaj, ali ne samo u uspravan položaj, kakav je ponekad prisutan kod viših životinja, već u uspravan položaj na takav način da sile koje djeluju kod uspravnog položaja budu u isto vrijeme formativne sile. Postoji razlika u tome, da li majmun, koji hoda uspravno, još uvijek ima sile koje djeluju u suprotnom smjeru ili je kao čovjek već tako razvio svoj koštani sustav da razvoj djeluje u smjeru sila koje su nezemaljskog porijekla. Ako stvarno pogledate oblik ljudskog kostura, ne možete se ograničiti na opisivanje pojedinačnih kostiju i njihovu usporedbu sa životinjskim kostima, već ako pratite dinamiku u strukturi ljudskog kostura, možete si reći: ovo se ne može naći u drugim carstvima na Zemlji, gdje se pojavljuju sile koje moramo kombinirati s drugima kako bismo formirali paralelogram sila. Dobivaju se rezultati koje ne možemo dobiti ako uzmemo u obzir samo sile koje postoje izvan ljudskog bića. Stoga će biti potrebno pravilno pratiti ovaj skok sa životinja na ljude. Tada će biti moguće pronaći porijeklo bolesti ne samo kod ljudi, već i kod životinja. Mogu vas samo malo po malo uputiti na te elemente, ali ako idemo dalje, tu ćemo mnogo toga moći pronaći.
Pa, u vezi s ovim što sam upravo objasnio, sada bih želio spomenuti sljedeće. Ako s koštanog sustava prijeđemo na mišićni sustav, nalazimo značajnu razliku u prirodi mišića, da mišić u mirovanju reagira alkalno, ako uzmemo u obzir njegovo uobičajeno kemijsko djelovanje; ali može se samo reći: slično alkalnom, jer alkalna reakcija nije tako jasno izražena u mišiću u mirovanju kao što su druge alkalne reakcije. Kad je mišić aktivan, javlja se i kiselinska reakcija koja nije sasvim čista. Sada uzmite u obzir da je, naravno, mišić metabolički sastavljen od onoga što čovjek apsorbira, tako da je to na određeni način rezultat sila koje su prisutne u zemaljskim supstancama. Ali kako čovjek ide dalje u aktivnost, ono što mišić ima u sebi jer je jednostavno podložan normalnom metabolizmu, sve se jasnije i jasnije prevladava. U mišićima se događaju promjene koje se u konačnici ne mogu usporediti s uobičajenim metaboličkim promjenama, osim sa silama koje uzrokuju stvaranje koštanog sustava kod čovjeka. Baš kao što te sile u ljudima nadilaze ono što imaju izvana, kako prodiru jedna u drugu zemaljski i sjedinjuju se da tvore puku rezultantu, stoga se također nešto što se događa u mišićima mora vidjeti kao aktivno u metabolizmu, što sada također ima kemijski učinak u zemaljskoj kemiji. Ovdje imamo, moglo bi se reći, nešto što utječe na zemaljsku mehaniku i dinamiku, ali čega više nema u zemaljskom svijetu. U metabolizmu imamo nešto što djeluje na zemaljsku kemiju a nije zemaljska kemija, koja proizvodi druge učinke nego su to oni koji se mogu javiti pod utjecajem zemaljske kemije.
Morat ćemo krenuti od ovih razmatranja, koja su, s jedne strane, razmatranja forme, a s druge strane, razmatranja kvalitete, ako želimo pronaći što zapravo leži u čovjeku. Tako ćete moći otvoriti put natrag do onoga što je izgubljeno i što vam je očito potrebno, ako se ne želite zaustaviti na pukoj formalnoj definiciji bolesti, s kojom u praksi zapravo ne možete puno učiniti. Jer razmislite, ovdje se postavlja vrlo važno pitanje. U osnovi, imamo samo zemaljska sredstva iz čovjekove okoline, kojima možemo utjecati na ljudski organizam kada doživi promjene. Ali u ljudima djeluju nezemaljski procesi ili barem sile koje njihove procese čine nezemaljskim procesima. I tako se postavlja pitanje: kako možemo stvoriti interakciju koja vodi od bolesnog do zdravog, između onoga što stvaramo kao interakciju između bolesnog organizma i njegovog fizičkog okoliša? Kako možemo ostvariti takav međuodnos, kojim se stvarno utječe na one sile koje djeluju u ljudskom organizmu, ali nisu ograničene na opseg procesa iz kojih uzimamo lijekove, čak i kada djeluju kroz određene upute za dijetu, i tako dalje.
Vidite koliko je intimno povezano s ispravnim razumijevanjem ljudske prirode ono što u konačnici može dovesti do određene terapije. I upravo sam uzeo prve elemente koji bi nam trebali omogućiti da dođemo do rješenja ovog pitanja, temeljenog na razlici između ljudi i životinja, s punom sviješću da se lako može prigovoriti - to ćemo riješiti kasnije - da obolijevaju i životinje, da čak i biljke mogu oboljeti - nedavno se govorilo o bolestima minerala - i da stoga upravo kod bolesti ne treba praviti razliku između ljudi i životinja. Tu ćete razliku primijetiti kada vidite koliko će malo liječnik imati od ispitivanja životinja s ciljem napretka u humanoj medicini. Može se - a vidjet ćemo i zašto - sigurno postići mnogo za ljudsko iscjeljenje iz pokusa na životinjama, ali samo ako je potpuno jasno kolika je duboka razlika, sve do najmanjih detalja, između životinjske i ljudske organizacije. Stoga je to pitanje mogućnosti da se bolje razjasni važnost pokusa na životinjama za razvoj medicine.
Nadalje, želio bih još više skrenuti pozornost na činjenicu da kada treba ukazati na takve izvanzemaljske sile, da je ljudska osobnost puno više uključena nego kada se ukazuje na takozvana objektivna pravila, objektivne zakone prirode. Međutim, radit će se o tome da se medicina sve više razvija u smjeru intuitivnog, i doseže do talenta da se, polazeći od manifestacije oblika, izvedu zaključci o suštini ljudskog organizma (koji može biti zdrav ili bolestan), ovo intuitivno znanje u području promatranja forme, imat će sve veću ulogu u razvoju medicine i u budućnosti.
Kao što rekoh, te stvari bi trebale služiti samo kao svojevrsni uvod, orijentacijski uvod. Jer ono što je ovdje danas bilo važno je pokazati da medicina mora ponovno obratiti pozornost na ono što se ne može postići kemijom, pa čak ni običnom komparativnom anatomijom, što se može postići samo duhovno-znanstvenim razmatranjem činjenica. U tom smislu i danas ima mnogo pogrešaka. Čovjek misli da je glavna stvar za produhovljenje medicine zamijeniti materijalna sredstva duhovnim. No, koliko god je to opravdano u određenim područjima, nije opravdano u cijelosti. Jer radi se, prije svega, da se na duhovni način shvati kakva je ljekovita vrijednost sadržana u materijalnom sredstvu, odnosno o primjeni znanosti duha na procjenu materijalnih sredstava. To je zadatak dijela koji sam definirao: tražiti mogućnost izlječenja kroz spoznaju odnosa čovjeka sa svijetom koji ga okružuje.
Želio bih da ono što imam za reći o posebnim procesima liječenja bude što više utemeljeno i da se, ako je moguće, sve usredotoči na činjenicu da se za svaku bolest može o njoj steći ideja o povezanosti takozvanog abnormalnog procesa, koji također mora biti prirodan proces, s takozvanim normalnim procesima, koji pak nisu ništa drugo nego prirodni procesi. Gdje god se ovo pitanje pojavilo, ovo temeljno pitanje - želim to reći samo kao mali dodatak: kako se zapravo pomiriti s činjenicom da su i procesi bolesti prirodni procesi? - uvijek se nastojao izbjeći odgovor. Bilo mi je zanimljivo, naprimjer, da je Troxler, koji je predavao u Bernu, vrlo intenzivno isticao da treba ispitati normalnost bolesti, da tako kažem, i da će to odvesti u smjeru koji će u konačnici dovesti do priznavanja određenog svijeta, koji je povezan s našim, i koji zadire u naš svijet kroz nelegitimne rupe, i da bi to bio ključ za doći do nekog zaključka o manifestacijama bolesti. Zamislite - samo želim to shematski prikazati - da postoji nekakav svijet u pozadini koji ima kao svoje zakone legitimne stvari ali koje u nama uzrokuju simptome bolesti, zatim kroz određene rupe, ti zakoni koji su potpuno opravdani u tom drugom svijetu, napadaju naš svijet i nama uzrokuju nesreću. Troxler je želio raditi u tom smjeru. I koliko god se nejasno i maglovito izražavao u mnogim aspektima, ipak se može vidjeti da je bio na putu medicine koji je išao prema određenom oporavku medicinske znanosti.
Zatim sam s prijateljem potražio, budući je Troxler predavao u Bernu, koliko je bio cijenjen među svojim kolegama, što je bilo s njegovim prijedlogom, a mogli smo zaviriti i u leksikon, u kojem su zabilježene mnoge stvari iz povijesti sveučilišta, da bi se doznalo da je Troxler bio digao veliku buku na sveučilištu! To je bilo ono što je ostalo. A o njegovom značenju za znanost nije se moglo saznati ništa posebno.
Pa, kao što sam rekao, danas želim samo naznačiti neke stvari, i jako vas molim, kako bih mogao spojiti ono što želim predstaviti s vašim željama, da do sutra ili prekosutra zapišete svoje želje. Tako ću na temelju tih želja, ciklusu predavanja dati potrebnu formu. Mislim da je to najbolji način da se složimo. Molim vas da to učinite opširno.