.- DRUGO PREDAVANJE, Dornach, 22. ožujka 1920.
Učenje o srcu. Srce kao organ za ravnotežu između gore i dolje. Polaritet čovjekovog organizma. Fiziognomija bolesti. Histerija kao izraz prevage metaboličkih procesa, neurastenija prevage osjetilnih procesa. Tuberkuloza: dispozicija i infekcija. Značaj pojedinih simptoma za tijek i ozdravljenje.
Krenut ćemo dalje od polaznih točaka poput onih koje smo jučer odabrali i postupno prodrijeti dalje u bit čovjeka, postajući svjesni određenih polariteta koji tu prevladavaju. Već ste jučer primijetili da smo sile koje još uvijek djeluju na životinju, prisiljeni kombinirati u paralelogram, sa silama koje su usmjerene okomito, da tako kažemo, te da imamo analognu stvar u mišićnoj reakciji. Ako se s ovim dvjema idejama nastavi dalje u proučavanju čovjekovog koštanog sustava i čovjekovog mišićnog sustava, ako ih se podupre sa svime što iskustvo može pružiti, vjerojatno će uskoro proučavanje kostiju i mišića biti moguće pretvoriti u nešto važnije za medicinu nego je do sada bio slučaj. Međutim, povezivanje znanja s onim što je medicini potrebno, postaje osobito teško ako se kao polazište uzme znanje o srcu. Jer kakav stav zapravo ljudi imaju o srcu - ako se za početak ograničimo na to? Vjeruje se da je to neka vrsta pumpe koja pumpa krv u različite organe. Također su osmišljene svakakve zanimljive mehaničke konstrukcije kako bi se objasnila ova pumpna stanica 'srce'. E sad, ove mehaničke konstrukcije sigurno proturječe embriologiji, nitko nije primijetio da je ova mehanička teorija srca upitna, ili da je ponovno provjeri, barem ne u uobičajenoj znanosti. Prvo ću skicirati stvari, a ono što će biti predstavljeno sljedećih nekoliko dana, uvijek će biti djelomična potvrda onoga što sam prisiljen dati kao gledište - ono što se prije svega mora uzeti u obzir kada se gleda ovo srce, je da ono uopće nije ono što bi se moglo nazvati nekom vrstom aktivnog organizma. Jer rad srca nije uzrok, nego posljedica. Ovu rečenicu ćete razumjeti samo ako uzmete u obzir polaritet koji postoji između svih onih aktivnosti u ljudskom organizmu koje su vezane za unos hrane, za daljnju obradu hrane, za njen prijenos bilo izravno ili putem žila u krv, i kada slijedite, mogu reći, odozdo prema gore, preradu hrane u organizmu, sve do interakcije koja inicijalno postoji između krvi, koja je apsorbirala hranu, i disanja, kroz koje je apsorbiran zrak koji udišemo. Ako pažljivo pogledate uključene procese - zapravo ih treba samo pažljivo pogledati - otkrit ćete da postoji određeni kontrast između svega što je u procesu disanja, i onoga što u najvećoj mjeri leži u probavnom procesu. Tu se nešto želi izbalansirati. Ima tu nečeg što, mogu reći, žeđa jedno za drugim, želi zadovoljiti jedno drugo. Naravno, mogu se birati i drugi izrazi, ali s vremenom ćemo se sve bolje razumjeti. Dolazi do interakcije, koja se prije svega postoji između prehrambenih tvari koje su postale tekuće i onoga što organizam apsorbira iz zraka disanjem. Ovu interakciju treba pažljivo proučiti. Ova interakcija sastoji se od međusobnog djelovanja sila. A ono što je u interakciji, mogu reći, nakuplja se u srcu prije međusobnog djelovanja. Čineći to, postaje organ zastoja [Stauorgan] između onoga što bih sada nazvao nižom aktivnošću organizma, unosa hrane, prerade hrane, i viših aktivnosti organizma, od kojih bih disanje uključio kao najnižu. Uključen je organ zastoja, a najvažnije je da je rad srca rezultat interakcije tekućih hranjivih tvari, odnosno tekuće hrane, i zraka unesenog izvana. Sve što je u srcu izraženo, što se u srcu može promatrati, mora se promatrati kao posljedica, u prvom redu u mehaničkom smislu.
Jedini početak koji je davao nadu u tom smislu da se barem razmotri ova osnova srčane aktivnosti - ali ništa više - napravio je austrijski liječnik dr. Karl Schmid, koji je bio liječnik u sjevernoj Štajerskoj i koji je izdao publikaciju o tome u 'Wiener Medizinischen Wochenschrift' , 1892. broj 15-17, 'O otkucajima srca i krivuljama pulsa'. Nema mnogo toga u ovoj raspravi, ali mora se reći da je barem netko iz svoje liječničke prakse primijetio da ono s čime se kod srca ima posla nije obična pumpa, već srce kao uređaj za pohranu. Schmid cijeli proces kretanja srca zamišlja kao aktivnost hidrauličkog ovna kojeg pokreću struje. Tu leži istina u onome što izjavljuje dr. Karl Schmid. Ali do mehaničke strane dolazite tek kada shvatite što je sve srčana aktivnost kao posljedica tih isprepletenih - mogu ih simbolično nazvati strujama, struja tekućine i strujanja zraka. Jer u konačnici, što je srce? U konačnici, srce je osjetilni organ. Čak i ako nismo izravno svjesni onoga što je osjetilna aktivnost srca, čak i ako je ono što se događa u srcu jedna od podsvjesnih osjetilnih aktivnosti, ipak služi da se u određenoj mjeri više aktivnosti percipiraju, da se mogu osjetiti niže aktivnosti čovjeka. Baš kao što očima opažate vanjske procese boja, srcem opažate što se događa u vašem trbuhu, iako u tupoj podsvijesti. U konačnici, srce je osjetilni organ za unutarnju percepciju. Tako bi ga trebalo gledati.
Tek tada se može razumjeti polaritet u samom čovjeku, ako se zna da se radi o tome da je čovjek zapravo dualno ustrojeno biće, koje svoje niže doživljava od strane višeg. Sada moram dodati sljedeće: vidjeli smo niže aktivnosti, to jest jedan pol cijelog čovjeka, kada proučavamo unos i preradu hrane u širem smislu, do ravnoteže s disanjem. Ravnoteža s disanjem tada se odvija uz ritmičku aktivnost. O značaju naše ritmičke aktivnosti tek ćemo morati govoriti. Ali isprepleteno s aktivnošću disanja, kao da pripada aktivnosti disanja, moramo promatrati živčano-osjetilnu aktivnost, sve što se odnosi na vanjsku percepciju i na nastavak ove vanjske percepcije, na njenu obradu živčanom aktivnošću. Dakle ako, s jedne strane, zamislite sve što je povezano: respiratornu aktivnost, osjetilno-živčanu aktivnost, da tako kažem, jedan pol čovjekove organizacije. Ako s druge strane, spojite sve ono što je unos hrane, prerada hrane, metabolizam u običnom smislu riječi, imate drugi pol procesa u čovjekovoj organizaciji. Srce je u biti organ koji je, u svojim vidljivim pokretima, izraz ravnoteže između ovog gornjeg i donjeg, koji je psihički, ili bolje rečeno, subpsihički organ percepcije koji posreduje između ova dva pola čovjekove organizacije. Možete proučavati sve što vam anatomija, fiziologija, biologija, nude u smislu ovog principa, i vidjet ćete da je to jedini način da se rasvijetli čovjekova organizacija. Sve dok ne razlikujete ovu gornju i donju razinu, koja je posredovana srcem, nećete moći razumjeti čovjeka, jer postoji temeljna razlika između svega što se odvija u nižoj organizacijskoj djelatnosti čovjeka, i onoga što se odvija u gornjim organizacijskim aktivnostima.
Ako ovu razliku želite izraziti na jednostavan način, mogli biste reći: sve što se događa dolje ima svoj negativ, negativni pandan, gore. Uvijek je tako da sve što je povezano s onim gornjim, može u donjem naći protusliku. Ali ono što je značajno je da zapravo ne postoji nikakvo materijalno posredovanje između ovog gornjeg i nižeg, već prije korespondencija. Čovjek uvijek mora razumjeti kako jednu stvar u donjem, povezati s drugom u gornjem, a ne ići na materijalno posredovanje. Uzmimo vrlo jednostavan primjer, uzmimo nagon za kašljanjem i stvarni kašalj koji se odnosi na gornji dio, to jest u onoj mjeri u kojoj pripada gornjem, u donjem dijelu ćemo imati odgovarajući pandan u dijareji. Odgovarajući pandan za nešto gore uvijek nalazimo u onome što je dolje. I samo ako budemo sposobni ispravno razumjeti čovjeka, možemo stvarno paziti na te korespondencije - mnoge će nam postati očigledne tijekom naših razmatranja.
Sada, ne postoji samo takva apstraktna korespondencija, nego istodobno u zdravom organizmu postoji intimna veza između gornjeg i donjeg. U zdravom organizmu postoji takva povezanost da gornja, bilo koja gornja aktivnost, bila ona aktivnost koja je povezana s disanjem, bila ona aktivnost koja je povezana sa živčano-osjetilnim aparatom, mora savladati nešto niže, mora se odvijati u potpunom skladu s nečim nižim. I tu odmah imamo - a to će nas kasnije dovesti do stvarnog razumijevanja procesa bolesti - nepravilnost u organizmu, ako nekako prevlada nadmoć, nadmoć dobije niže, tako da je prejako za odgovarajuću gornju aktivnost, ili gornje, tako da je prejako za odgovarajuću aktivnost u donjem. Aktivnosti gornjeg moraju se uvijek na aktivnosti nižeg odnositi tako da na određeni način korespondiraju jedna s drugom, da kontroliraju jedna drugu, da se kreću jedna prema drugoj na način na koji su, usmjereni jedno prema drugom. Postoji vrlo specifična orijentacija. To je individualno za različite ljude, ali postoji vrlo specifična usmjerenost cijelog gornjeg toka procesa prema cijelom donjem toku procesa.
Sada se radi o tome da se nađe prijelaz od ovog zdravog organizma, u kojem gornji dio korespondira donjem, do bolesnog organizma. Za početak, mogu reći, od onoga što je Paracelsus nazvao arhej, što mi zovemo etersko tijelo, ali ako to želite tako zaodjenuti da ne uvrijedite ljude izvana koji ne žele znati ništa o tim stvarima, možete reći i da prvo želite razgovarati o naznakama bolesti u funkcionalnom ili dinamičkom smislu, to jest o početnim znakovima koji su tu da se može govoriti o bolesti - dakle ako govorimo o onome što se prvo oglasi u eterskom tijelu, ili čisto funkcionalno, onda se također može govoriti o polaritetu, ali o polaritetu koji u sebi već sadrži nesukladnost, nepravilnost. A do toga dolazi na sljedeći način.
Pretpostavimo da u donjem dijelu, to jest u unosu hrane i u probavnom sustavu u širem smislu, prevladavaju unutarnje kemijske ili organske sile konzumirane hrane. U zdravom organizmu mora biti tako da sve one sile koje djeluju u hranjivim tvarima, koje su imanentne hranjivim tvarima, koje ispitujemo u laboratoriju, one moraju biti nadvladane gornjim, da nisu nimalo bitne u unutarnjoj djelotvornosti u organizmu, da se ništa ne događa po vanjskoj kemiji, vanjskoj dinamici, nego je sve potpuno prevladano. Ali može se dogoditi da gornje nije dovoljno jako u svojoj korespondenciji da ovlada nižim, da ga potpuno skuha, mogu reći i eterizira bilo bi malo preciznije, tada u ljudskom organizmu prednost ima proces koji mu zapravo i ne pripada, a to je proces koji se inače odvija u vanjskom svijetu i koji se ne bi trebao odvijati u ljudskom organizmu. Takav se proces događa jer fizičko tijelo nije odmah zahvaćeno takvim nepravilnostima, prije svega u onome što bismo mogli nazvati funkcionalnim, u eterskom tijelu, u arheju. Ako bi željeli odabrati uobičajeni izraz, koji je samo preuzet iz, rekao bih, određenih oblika nepravilnosti, moramo odabrati izraz histerija. Odabrali smo izraz histerija - kasnije ćemo vidjeti da to nije loš izbor - kao izraz za metaboličke procese koji postaju previše neovisni. Stvarne histerične pojave u užem smislu, nisu ništa drugo nego vrhunac ovog nepravilnog metabolizma. U stvarnosti, čak i u histeričnom procesu koji se proteže na spolne simptome, u suštini nemamo ništa osim takvih nepravilnosti u metabolizmu, koje su po svojoj prirodi zapravo vanjski procesi, kojih u ljudskom organizmu zapravo ne bi trebalo biti. Drugim riječima, procesi za koje se ono gornje pokaže preslabim da bi se s njima moglo nositi. To je jedan pol.
Kad imamo pojave takvog histeričnog karaktera, radi se o prejakom izvan ljudskom djelovanju u nižim dijelovima ljudske organizacije. Ali ista nepravilnost međudjelovanja također se može dogoditi, jer se viši proces ne odvija pravilno, odvija se toliko interno da čini veliki pritisak na gornju organizaciju. To je suprotnost, u određenom smislu negativna, od nižih procesa; previše opterećuje gornje procese. Zaustavlja se, da tako kažemo, prije nego preko srca komunicira s nižom organizacijom. Dakle, nepravilnost je duhovna, prejaka - ako smijem upotrijebiti taj izraz - organski intelektualna. Tu imamo drugi pol tih nepravilnosti, neurasteniju. Ove dvije, mogu reći, nepravilnosti u ljudskoj organizaciji, koje su još uvijek dio funkcionalnosti, prije svega se moraju uzeti u obzir. Jer one su, da tako kažem, nedostaci koji se izražavaju i u gornjem i u donjem. I morat ćemo početi shvaćati kako je polaritet u ljudskoj organizaciji podložan jednom ili drugom nedostatku. Dakle, kod neurastenije imate funkcioniranje gornjeg dijela koji postavlja previše zahtjeva za organe donjeg, tako da ono što bi se zapravo trebalo dogoditi u donjem, posredovano srcem odozgo, već događa u gornjem, tamo se smjestilo, tako da aktivnost ne prodire dolje u nižu struju, posredovano zagušenjem u srcu. Također vidite da je važnije, puno važnije, da tako kažem, postati svjestan specifične fiziognomije bolesti, nego obdukcijom proučavati organe koji su postali neispravni. Jer obdukcija u organima koji su postali neispravni, pokaže samo posljedice. Bitno je sagledati cijelu sliku, fiziognomiju bolesti. Ta će fiziognomija uvijek na neki način dati sliku koja u prvom redu naginje prema jednom ili drugom smjeru, prema neurasteniku ili histeriku. Ali naravno, u vezi s uobičajenom uporabom ovih riječi, izraze morate proširiti.
Pa, ako imate dovoljno dobru sliku o ovoj interakciji gornjeg i donjeg, tada ćete počevši odatle postupno prepoznati kako ono što je u početku samo funkcionalno, to jest - kako bismo rekli - odvija se u eterskom, preko njega u određenoj mjeri preuzima organsko-fizičko, postaje gušće u svojim snagama, i kako se može govoriti o tome da ono što je u početku prisutno samo kao nagovještaj histerije, može u određenoj mjeri poprimiti fizički oblik kod raznih trbušnih bolesti, kao što neurastenija organski oblik može poprimiti kod bolesti vrata i glave. Mogu reći da, proučavanje dojma ovih inicijalno funkcionalnih fizičkih pojava u stanjima neurastenije i histerije, bit će iznimno važno za buduću medicinu. Rezultat histerije koja je postala organska biti će: nepravilnosti u cjelokupnom probavnom procesu, općenito u svim procesima abdomena. Ali ono što se događa u organizmu ima utjecaja na cijeli organizam. Ne smije se zanemariti da ono što se događa kao nepravilnost ima utjecaj na cijeli organizam.
Sada samo zamislite da ovako nešto, ako bi se u početku moglo jednostavno funkcionalno promatrati, što bi bilo histerična pojava, da to uopće nije izraženo funkcionalno. Funkcionalno nije izraženo. Etersko tijelo odmah gura u fizičko tijelo. I ne pojavljuje se kao posebna bolest trbušnih organa, ali postoji. Recimo dakle, postoji nešto u trbušnim organima, što je kao pečat histerije. Budući da se utisnula u fizičko, psihički se ne manifestira kao pojava histerije, ali također još nije dovoljno jaka da bi se manifestirala kao nešto što čovjeka opterećuje, fizička bolest. Ali to je dovoljno jako da djeluje na cijeli organizam. Zatim imamo neobičnu pojavu da nešto poput ovoga što, mogu reći, lebdi između bolesti i zdravlja, da ono što dolazi iz nižeg djeluje na gornje, natrag na gornje, da tako kažemo, i pojavljuje se u svom negativu. Ova pojava, gdje se prva tjelesna posljedica histerije pojavljuje u područjima koja inače, ako postanu jednostrana, nepravilna, podložna su neurasteniji, ova pojava daje predispoziciju za tuberkulozu.
To je zanimljiva veza. Predispozicija za tuberkulozu je reakcija donje aktivnosti na gornju, što smo upravo naveli. Ali ova vrlo čudna interakcija, koja nastaje zato što proces koji nije potpuno završen, kao što sam opisao, djeluje na gornji dio, dovodi do tuberkuloze. Nećete naći ništa što bi moglo racionalno suzbiti tuberkulozu ako se ne vratite na ovu, ja bih rekao, iskonsku predispoziciju ljudskog organizma. To što se paraziti nastanjuju u ljudskom organizmu, samo je posljedica iskonskih predispozicija o kojima sam upravo govorio. To nije u suprotnosti s činjenicom da je, ako postoje potrebni uvjeti, nešto poput tuberkuloze zarazno. Naravno, potrebni preduvjeti moraju biti prisutni. No istina je da je danas u strahovito velikom dijelu čovječanstva nažalost prisutna ta prevlast niže organske aktivnosti, tako da je sklonost tuberkulozi danas zapravo zastrašujuće raširena.
Pa infekcija je dakle, valjan izraz na ovom polju, jer onaj tko boluje od tuberkuloze u većem stupnju, već ima utjecaja na okolinu. A kada ste izloženi onome u čemu tuberkulozni bolesnik živi, događa se da ono što je inače samo posljedica, može zauzvrat postati uzrok. Uvijek pokušavam koristiti usporedbu, analogiju, kako bih pojasnio ovaj odnos između primarnog razvoja bolesti i infekcije, govoreći nešto poput: recimo da na ulici sretnem prijatelja, čiji su mi odnosi s ljudima inače nepoznati. Dolazi tužan, ima razloga biti tužan jer mu je prijatelj umro. Nemam izravan odnos s prijateljem koji je umro. Ali kad ovoga sretnem i on mi ispriča svoju tugu, ja se rastužim s njim. On postaje tužan zbog izravnog uzroka, ja zbog 'infekcije'. Ali ostaje istina da je samo međusobni odnos mene i njega, preduvjet za ovu 'infekciju'.
Dakle, dva koncepta: primarni razvoj i infekcija, svakako imaju svoje opravdanje, i to jako opravdanje, posebno u slučaju tuberkuloze. Ali doista ih treba koristiti u racionalnom smislu. Centri tuberkuloze ponekad su leglo tuberkuloze. Ako se tuberkulozni bolesnici već trpaju u tuberkulozne ustanove, stalno treba te ustanove zatvarati i mijenjati ih drugima. Nakon određenog vremena tuberkulozne ustanove zapravo uvijek treba zatvoriti. Posebnost je u tome što sami tuberkulozni bolesnici imaju najveću sklonost zarazi, što znači da se njihova bolest, koja bi se inače mogla izliječiti, može pogoršati ako su u prisutnosti težih tuberkuloznih bolesnika. Ali želio sam samo ukazati na prirodu tuberkuloze. Posebno kod tuberkuloze vidimo, kao primjer, kako se razni procesi u ljudskom organizmu moraju takoreći ispreplitati, što, kao što možete pretpostaviti, uvijek mora biti pod utjecajem činjenice da imamo posla s višim i nižim organizacijama, koje jedna s drugom korespondiraju na isti način kao što su pozitivne i negativne slike suprotne jedna drugoj. Iz, mogu reći, najizrazitijih pojava, koje u prvom redu potiču tuberkulozu, imajući takvu konstituciju organizma kao što sam objasnio, možemo nastaviti proučavati kako treba gledati na bolest.
Uzmimo najčešće simptome osobe koja je, naprimjer, potencijalni tuberkulozni bolesnik, gdje tuberkuloza zapravo leži u budućnosti i priprema se. Tada bismo mogli primijetiti da kašlje. Primijetiti ćemo da ima bolove u vratu i prsima, možda i udovima. Primijetiti ćemo određena stanja umora, osobito noćno znojenje.
Što je sve ovo? Ako pogledamo te simptome, što je to sve? Sve ovo što sam sada pokazao u prvom redu je nešto što se događa kao rezultat nepravilnih unutarnjih interakcija. No, to je istovremeno i bitka u koju organizam ulazi protiv onoga što tu leži kao dublji uzrok. Vidite, kašalj - pogledajmo prvo tako jednostavne stvari, poslije ćemo prijeći na složenije - pokušati se boriti protiv kašlja bez obzira na sve definitivno nije dobro. Ponekad organizam treba čak i umjetno izazvati kašalj. Ako je niža organizacija čovjeka nekako takva da je ne može svladati viša organizacija, onda je ono što se pojavljuje kao kašalj zdrava reakcija organizma da spriječi neke stvari koje bi inače prodrle. I jednostavno prestanak kašljanja u svim okolnostima može biti poguban, jer tada tijelo apsorbira štetne tvari. Ono kašlje s razlogom, jer u takvoj privremenoj dispoziciji ne može tolerirati te štetne stvari i želi ih se riješiti. Nagon na kašalj upravo je pokazatelj da se u organizmu nešto događa, pa je potrebno ne dopustiti ulazak odgovarajućih uljeza koji inače lako mogu prodrijeti u organizam.
Ali i drugi simptomi koje smo spomenuli su obrana, borba organizma od onoga što nastaje kao sklonost tuberkulozi. Grlobolja i bolni udovi jednostavno govore da organizam ne dopušta da se odvijaju oni procesi, koji se kao niži procesi ne mogu kontrolirati od strane gornjih. Opet naprimjer, ako se na vrijeme uoči sklonost tuberkulozi, dobro bi bilo potpomoći organizam umjerenim poticanjem nagona na kašalj - vidjet ćemo kako se to može učiniti na sljedećim predavanjima - posebice izazivanjem naknadnih simptoma, pa čak i određenom prehranom - to se može, kao što ćemo vidjeti - čak izazvati simptome umora. Čak i ako naprimjer, dođe do gubitka težine, to je samo obrambeni mehanizam. Jer proces koji se događa kada se ne mršavi je možda upravo ono što je u donjem dijelu, a što se gornjim ne može nadvladati, pa se organizam brani mršavljenjem da ono što se ne može nadvladati, da toga privremeno nema.
Stoga je iznimno važno detaljno proučiti takve stvari, a ne jednostavno ako netko mršavi da ga se podvrgne masnoj prehrani, jer taj gubitak težine može imati vrlo dobro značenje u onom što se privremeno ispoljava u organizmu.
A posebno je noćno znojenje vrlo indikativno za ljude koji još nisu oboljeli od tuberkuloze, ali su u opasnosti da se razvije tuberkuloza. Jer noćno znojenje nije ništa drugo nego aktivnost organizma koja se odvija tijekom spavanja, a koja bi se zapravo trebala odvijati u budnom stanju uz punu duhovnu i tjelesnu aktivnost. Ono što bi se zapravo trebalo dogoditi tijekom dana kada ste potpuno budni, ne događa se i dolazi do izražaja noću. To je posljedica i ujedno sredstvo obrane. Dok se organizam noću rasterećuje duhovne aktivnosti, stvara aktivnost koja se izražava noćnim znojenjem.
Međutim, da bismo u potpunosti mogli cijeniti ovu činjenicu, moramo ponešto znati o činjenici da su svi procesi izlučivanja, uključujući stvaranje znoja, usko povezani s onim što uključuje druge duševne i duhovne aktivnosti. Konstruktivni procesi, stvarni vitalni konstruktivni procesi, jednostavno su osnova nesvjesnog. Da, ono što odgovara budnim, svjesnim duševno-organskim procesima, posvuda su to procesi eliminacije. Naše mišljenje također ne odgovara konstruktivnim procesima mozga, već prije procesima izlučivanja i procesima razgradnje mozga. A pojava noćnog znojenja je proces izlučivanja, koji bi u normalnom životu zapravo trebao ići paralelno s duhovno-duševnom aktivnošću. Ali kako gornje i donje nije u ispravnom odnosu, tako se nešto akumulira za noć, kada se organizam rastereti duhovno-duševne aktivnosti.
Vidite, dakle, kako pažljivo proučavanje svih procesa koji su povezani s cjelokupnim rastom i razvojem zdravog i bolesnog organizma, dovodi do toga da se može reći: postoji i interakcija između simptoma bolesti. Gubitak težine u početku je simptom bolesti. Ali u odnosu prema sklonosti tuberkulozi, to jest prema tuberkulozi koja već ima neki učinak, mršavljenje je nešto što je dio toga. I postoji, mogu reći, organizacija, idealna organiziranost simptoma bolesti. U određenom smislu, jedan simptom bolesti dodaje se drugom simptomu bolesti. To znači da je sasvim racionalno kada se nešto poput reakcije dogodi zbog drugih stanja u organizmu - držimo se sklonosti tuberkulozi - ali organizam sam nema snage izazvati tu reakciju, da mu se pritekne u pomoć i onda se prouzroči, da nakon jedne bolesti slijedi druga. Drevni liječnici su to izrazili kao, mogu reći, važno obrazovno pravilo za liječnika. Rekli su: opasna je stvar kada ste liječnik, da ne samo da morate biti u stanju otjerati bolesti, već morate biti u stanju i izazvati bolesti. - I u istoj mjeri u kojoj liječnik može liječiti bolesti, on ih može i uzrokovati. Tako da su stari, koji su o tim odnosima znali nešto više kroz svoju atavističku vidovitost, u isto vrijeme liječnika doživljavali kao nekoga tko, ako postane zlonamjeran, može ljude učiniti ne samo zdravima nego i bolesnima. Ali to je povezano s potrebom da se dovede do određenih bolesnih stanja kako bi se dovelo u pravi odnos s drugim bolesnim stanjima. Ali to su samo bolesti. I sve to: kašalj, bol u grlu, bol u prsima, znakovi gubitka težine, znakovi umora, noćno znojenje, simptomi su bolesti. Morate ih izazvati, ali simptomi su bolesti.
To će, naravno, olakšati uvid u to da nakon što ste napola izliječili, odnosno izazvali ove simptome bolesti, ne možete prepustiti pacijenta njegovoj sudbini, već da se mora dogoditi drugi dio procesa ozdravljenja. Zatim se mora osigurati da ne postoje samo te reakcije, ne samo ono što je izazvano da bi se spriječila bolest, nego da se tada dogodi što zauzvrat liječi i cijeli organizam vraća na pravi put. Stoga bi se moralo osigurati da, naprimjer ako je kao prirodna ili izazvana obrana protiv sklonosti tuberkulozi, izazvan nagon na kašalj, pojavila se ili je izazvana upala grla, mora se osigurati da se dovede u red probavni proces, koji će uvijek pokazivati neke blokade i zatvor. Primijetiti ćete na neki način da se ovaj probavni proces pretvara u laksativni proces, mora se pretvoriti u neku vrstu proljeva. Uvijek je potrebno dopustiti da simptomi kašlja, uključujući grlobolju i slično, budu praćeni takvim procesima proljeva. To ukazuje na činjenicu da se ono što se događa gore, ne smije jednostavno promatrati kao nešto samo po sebi, baš kao što se vrlo često mora tražiti iscjeljenje onoga što se događa gore kroz procese dolje, čak i ako ne kroz materijalno posredovanje, već postoji samo korespondencija. To je nešto, o čemu prije svega treba voditi računa.
Simptomi umora - ne želim ih zvati samo subjektivnim simptomima umora, koji se zapravo uvijek temelje na nadmoći metabolizma - jer se snažno javljaju u metabolizmu koji nije pod kontrolom onog gornjeg, takvi simptomi umora, jer oni stvarno moraju biti uzrokovani tuberkulozom, morali bi se naknadno suzbiti u potrebno vrijeme osiguravajući to kroz prehranu - još ćemo morati govoriti o posebnostima takve prehrane - tako da se odvija probava, da ista osoba probavlja bolje nego inače, dakle, da se lakše obradi ono što se mora kroz probavni proces. Kasnije ćete se s mršavljenjem morati boriti dijetom, što zauzvrat dovodi do stvaranja određene količine masti, nečega što se skladišti u organima, u tkivima organa. Protiv noćnog znojenja treba se boriti kasnije, nakon što ga se zapravo i potakne, pokušavajući uputiti ljude da rade aktivnost u kojoj se stvarno počnu znojiti kroz intelektualni napor, dakle nešto što je napor mišljenja, tako da to zauzvrat tvori zdrav znoj.
Vidite, ako najprije kroz ispravno razumijevanje aktivnosti srca shvatite kako kod čovjeka korespondiraju gornji i donji dio, a zatim razumijete u prvom redu, mogao bih reći, naznake bolesti u funkcionalnom, u eterskom, kao u neurasteniji i histeriji, tada možete prijeći na razumijevanje onoga što se tada izražava u organskom, u fizičkom, a proučavajući fiziognomiju pripadajuće kliničke slike - čak i ono što prvo sami izazovete - prvo će se, rekao bih, proizvesti tijek bolesti u jednom smjeru, prema možda još jačoj ili slabijoj bolesti, da bi onda, kada dođe vrijeme, čitav proces vodio natrag do ozdravljenja.
Naravno, najveće prepreke tretmanu koji je donekle okarakteriziran time su, prije svega, okolnosti, društveni uvjeti. Medicina je stoga i društveno pitanje. S druge strane, najveće su prepreke sami bolesnici, jer bolesnici naravno, prije svega traže da se nečega, kako kažu, riješe. Ali ako ih tako izravno riješite nečega, vrlo se lako može dogoditi da ih učinite puno bolesnijima nego to već jesu. Morate uzeti u obzir da ih činite mnogo bolesnijima nego što jesu, ali moraju čekati dok ih ne budete mogli ponovno ozdraviti. Ali onda bi, kao što će se mnogi od vas složiti, često bježali od vas!
To je ono do čega dovodi ispravno promatranje zdravih i bolesnih ljudi, da liječnik upravlja i daljnjim liječenjem, ako se želi da cjelokupno liječenje ima ikakvu stvarnu vrijednost. Takve stvari treba jednostavno javno forsirati. U našem vremenu vjere u autoritet, to ne bi trebalo biti teško, samo kad bi se formirali takvi pokreti koji bi ukazivali na takve nužnosti. Ali naravno - oprostite što ovo govorim u vašoj prisutnosti - nisu uvijek samo pacijenti, samo okolnosti, ponekad su i liječnici ti koji ne smatraju prikladnim da doista tjeraju bolest do krajnjeg stadija, nego su više ili manje zadovoljni time da se jednostavno nečeg 'riješe'.
Ali vidjet ćete kako nas ispravna težnja za ulogom srca u organizmu postupno dovodi do suštine bolesti. Ali morat ćete obratiti pozornost na radikalnu razliku koja postoji između nižih organskih aktivnosti, koje su u određenom pogledu nadvladale ono što je samo vanjska kemijska aktivnost, ali koje su još uvijek na određeni način slične višim aktivnostima, koje su potpuno suprotne. Izuzetno je teško adekvatno definirati taj dualizam u ljudskom organizmu, jer naš jezik gotovo nema načina da naznači ono što je suprotno fizičkim i organskim procesima. Ali možda ćete me dobro razumjeti - i ne bojim se predrasuda među nekima od vas - ako to pokušam razjasniti - morat ćemo više razgovarati o tim stvarima - koristeći analogiju, kakav je zapravo taj dualizam između donjih i gornjih procesa. Ako razmišljate o svojstvima bilo koje tvari, kao što su to svojstva tvari koja dovode do njezine učinkovitosti kada je na neki način prisutna, dakle, prvo imamo ono što, kad je organizam svlada, kao što se događa u probavi, što se apsorbira u nižu ljudsku aktivnost. Sada možete također, ako mogu tako reći, homeopatizirati. Možete eliminirati agregaciju, koherentnost materijala. To se događa kada na neki način razrijedite supstancu, kada napravite homeopatske doze, kao što sam rekao. Vidite, tu nešto izlazi na vidjelo čemu se u sadašnjoj prirodnoj znanosti ne pridaje pažnja, a ljudi su tako skloni sve gledati apstraktno. Zato kažu da ako ovdje imamo izvor svjetlosti, da se svjetlost širi u svim smjerovima, i tako zamišljaju - također i za Sunce to zamišljaju - da se širi u svim smjerovima i onda nestaje u beskraju. Ali to nije istina. Takva aktivnost nigdje ne nestaje u beskraju, nego samo ide do ograničene sfere, a onda se kao elastično odbije, čak i ako je kvaliteta često drugačija od one na putu tamo (vidi crtež dolje). U prirodi postoje samo ritmičke progresije, nema progresija koje teku u beskonačnost, postoji samo ono što se ritmički vraća samome sebi.
To nije slučaj samo s kvantitativnim rasponima, već je također slučaj i s kvalitativnim rasponima. Kada počnete dijeliti tvar, ona ima početna svojstva. Ta se svojstva ne smanjuju unedogled, već kada se dođe do određene točke, ona se vraćaju i postaju suprotna svojstva. A kontrast između niže organizacije i više organizacije, temelji se na ovom unutarnjem ritmu. Naša gornja organizacija je nešto homeopatsko. To je nešto što je na određeni način izravno suprotno normalnom probavnom procesu, suprotnost, negativno od njega. I tako bi se moglo reći da kada homeopatski ljekarnik priprema razrjeđenja, on zapravo svojstva koja se inače odnose na nižu ljudsku organizaciju transformira u svojstva koja zatim imaju odnos prema višoj ljudskoj organizaciji. Riječ je o vrlo zanimljivoj unutarnjoj vezi, o kojoj ćemo više govoriti sljedećih dana.