.- PRVO PREDAVANJE, Dornach, 2 siječnja 1924. (BOŽIĆNI CIKLUS)
Iluzija konturirane slike čovjeka. Fizički oblikovana osoba. Tekuće ljudsko biće, u koje intervenira ljudsko etersko tijelo; zračna osoba u kojoj radi astralno tijelo; toplina ljudskog bića koju prožima 'Ja' organizacija. Na nju djeluje 'Ja', dok toplinski čovjek djeluje na ostatak organizacije, to jest 'Ja' neizravno. To će omogućiti pravi uvid u odnos duše i tijela, budući da duševna zbivanja utječu na toplinski eter, a preko njega i na organe.
U ljudskoj organizaciji leži mogućnost bolesti. Mogućnost ozdravljenja u prirodnim procesima koji mogu preuzeti procese u čovjeku: etersko tijelo, astralno tijelo, 'Ja'. Poziv višim članovima da budu zdravi. U prirodnu znanost moraju ući druga razmatranja, koja odgovaraju živom kozmičkom. Primjer mravlje kiseline i zrenja smokava ili proizvodnje meda. Potreba za razvojem osjećaja za prirodu, uključujući korištenje mikroskopa. Razmatranje apsolutnih proporcija. Pogled na pravi uzgoj pčela.
Moji dragi prijatelji!
Prvo o čemu bih želio s vama razgovarati je ono što se odnosi na sami studij medicine. Medicinski studiji danas se temelje na znanstvenom svjetonazoru, odnosno na znanstvenim tumačenjima, koja ne idu do stvarnosti čovjeka, koja danas nisu nimalo prikladna da išta kažu o ljudima. I tako zapravo mladi liječnici pristupaju bolesnom čovjeku, a da o zdravom čovjeku ne mogu imati nikakvu predodžbu. Jer vidite, ako jednostavno prvo naučite anatomske i fiziološke stvari na takav način, da imate predodžbu da su bitna stvar u ljudskom organizmu organi i organski sustavi koji se pojavljuju s fiksnim konturama, kao što su koštani sustav, mišićni sustav, i kada se netko navikle gledati te sustave u čvrstim konturama kako su obično predstavljeni, to daje potpuno pogrešan pogled na ljude. Jer ono što se na ovaj način crta i također zamišlja, ono što se prima kao sadržaj znanja, zapravo se nalazi u neprekidnom procesu nastajanja, u neprekidnom građenju i razgradnji, u neprekidnom nastajanju i nestajanju. I ako sada počnemo razmatrati to nastajanje i nestajanje, tada odmah shvaćamo da u odnosu na ljudski organizam, moramo prijeći s konturiranog, na tekuće, nekonturirano, da čovjeka moramo zamisliti kao rezultat, da tako kažem, strujanja koje traje na određenim točkama, i onom što je najmanji dio čovjeka, moramo dodati fluidnog čovjeka, čovjeka koji više ne podliježe zakonima kojima podliježu tijela oštrih kontura. U današnje vrijeme, na temelju anatomsko-fizioloških ideja, obično se ima mišljenje da netko uzima tekućinu da utaži žeđ, i zatim nastavi uzimati sve više i više te iste tekućine, tekućine koja, recimo, nakon popijene čaše vode, slijedi i četvrta ili peta čaša vode, da one u organizmu prolaze isti proces kroz koji je prošla prva. Ali to nije istina. Prva čaša vode prolazi kroz kompliciran proces dok se žeđ ne utaži, druga čaša vode, kad žeđ više nije tolika, prolazi kroz organizam mnogo brže nego prva. Ne prolazi kompliciranim putem kojim je prošla prva čaša, s drugom čašom vode imamo mnogo više neku vrstu jednostavnog strujama u fluidnom čovjeku, ako mogu to grubo reći.
Stoga moramo reći da pravo poznavanje čovjeka prvo mora uzeti u obzir organe oštrih kontura, ali onda i ono što je tekuće u organizmu. Sigurno, i to je istaknuto, također se govori o onome što je tekuće, ali tekućine u ljudskom tijelu istražuju se samo sa stajališta zakona dinamike ili mehanike. Nije da je to pogrešno, ali u trenutku kada fluidno ljudsko biće dolazi u obzir, u fluidnom čovjeku intervenira takozvano etersko tijelo.
Čovjekovo fizičko tijelo je ono na što se odnose anatomski crteži koje možete vidjeti u anatomskim atlasima, u anatomskim knjigama. Ali tu morate zanemariti ono što je strujanje tekućine u ljudskom organizmu. Strujanje tekućine u ljudskom organizmu ne ovisi o zemaljskim silama; njegova suština ne ovisi o ovim zemaljskim silama, nego o onim planetarnim silama o kojima sam govorio na predavanju. Sve dok se radi o jasno definiranim organima i organskim sustavima, u obzir dolaze samo zemaljske sile. U trenutku kada imamo posla s onim što cirkulira, bilo da se radi o kruženju hranidbenog soka ili soka koji je već pretvoren u krv, kao usmjeravajućim silama, nemamo posla sa zemaljskim silama nego s planetarnim silama. U stvar ćemo ući detaljnije. Sada je samo stvar principa.
Dakle, u biti, čvrstog čovjeka smo dodijelili fizičkom tijelu, a tekućeg čovjeka eterskom tijelu. Sada, zrak i ono plinovito, također sudjeluju u ljudskom organizmu, i to više nego što mnogi misle. Utoliko što je plinovita tvar konstitutivna i živototvorna u našem organizmu, ona je u potpunosti ovisna o astralnom tijelu, tako da se naprimjer, ljudsko disanje u njegovoj fizičkoj manifestaciji, mora shvatiti kao funkcija astralnog tijela.
A posebno s četvrtim čovjekom, toplinskim čovjekom - govorim dakle o fizičkom čovjeku, koji je dodijeljen fizičkom tijelu, o fluidnom čovjeku, koji je dodijeljen eterskom tijelu, a plinovitom čovjeku, odnosno o aktivnosti svega plinovitog ili zračnog, što pripisujemo astralnom tijelu - što se tiče toplinskog čovjeka, nema sumnje da diferencirana toplina postoji u prostoru koji čovjek fizički zauzima, pa čak i izvan njega. Ako mjerite iza uha, ili ispod pazuha, naći ćete diferenciran toplinski organizam. Stupnjevi topline su svugdje različiti. Baš kao što možete reći da je jetra kod čovjeka na određenom mjestu u organizmu, također možete reći da su crijevni organi na vrlo specifičnom mjestu; oba mjesta imaju potpuno različite temperature. Temperatura jetre je potpuno drugačija jer jetra ima vrlo posebnu organizaciju topline. Ova organizacija topline izvorno je dodijeljena 'Ja' organizaciji. Ali sada zapravo imate priliku zamisliti čovjeka, čovjeka utoliko što u sebi nosi tvari koje su inače prisutne na Zemlji, kao čvrste, tekuće, plinovite i slične toplini. Element sličan toplini je usmjeren iz 'Ja' organizacije. Ali sada, ako nešto ima određeno stanje topline, to stanje topline ima učinak na ono što dotična toplina prožima, i tu dolazimo do pravog stanja 'Ja' organizacije. Ono što inače 'Ja' organizacija radi u čovjekovom organizmu, događa se posredno preko toplinske organizacije. Pa recimo da hodam, jednostavno hodam. Kada hodam, interveniram uz svoje 'Ja' organizacije u toplinsku organizaciju svog organizma. Ono što toplina radi, u mjeri da su noge ispunjene tekućinama koje ispunjavaju čvrste komponente nogu - ono što toplina radi u njima, neizravna je posljedica 'Ja' organizacije, 'Ja' organizacija izravno intervenira samo u toplinski organizam. Dakle, vidimo intervenciju 'Ja' organizacije posvuda u cijelom organizmu, u čvrstoj, tekućoj, plinovitoj i toplinskoj organizaciji, ali samo zaobilaznim putem preko toplinske organizacije. Dalje vidimo intervenciju astralnog tijela kroz cijeli organizam, ali astralno tijelo intervenira direktno samo u zračnu organizaciju koju imamo, i tako dalje. Ostalo možete zamisliti.
Pa vidite, tako nam se otvaraju neke sasvim druge mogućnosti. Ako uzmete ono što se danas nudi u fiziologiji i anatomiji, što je tako lijepo nacrtano i smatra se cijelim čovjekom, dakle, ako to uzmete, nikada nećete imati priliku prijeći s tog čovjeka, koji u stvarnosti ne postoji, na duševno ili čak duhovno. Kako bi u cijelom svijetu bilo što duševno ili duhovno moglo imati ikakve veze s čovjekom kojeg danas opisuju fiziologija ili anatomija? Zato su se pojavile svakakve naizgled dobro promišljene teorije o međuodnosu duševno-duhovnog i tjelesnog. Najgenijalnija, ne, najgluplja - to se odnosi na naše vrijeme - je ona psihofizičkog paralelizma. Kaže se da se oboje odvijaju u isto vrijeme i idu paralelno jedno s drugim; most se čak ni ne traži. Ali u trenutku kada se uspnete do organizirane toplinske diferencijacije i u toplinskoj diferencijaciji imate intervenciju 'Ja' organizacije, dođete da možete sebi reći: da, u toplinskom eteru je zamislivo da intervenira 'Ja' organizacija, i tako zaobilaznim putem djeluje na cijelog čovjeka, sve do oštro konturirane fizičke organizacije. - Most između fizičkog i duševnog u čovjeku nije se mogao naći, jer se nije vodilo računa da čovjek ima tu slojevitu organizaciju, u koju intervenira duhovno-duševna organizacija. Zapravo je slučaj da ako se bojite, naprimjer, u prvom redu jednostavna duševna činjenica može utjecati na vašu toplinsku prirodu. Naravno, ne možete zamisliti da duševna činjenica doživljavanja straha čini da vam udovi drhte; to je nezamislivo, pa morate pronaći nešto poput psihofizičkog paralelizma. Ali možete zamislit da je duševna organizacija koja je usidrena u toplinskom eteru pod utjecajem straha, te da strah oživljava u relevantnoj promjeni toplinskog stanja. Kao rezultat toga, organizacija topline se prenosi na disanje zraka, na tekuće i dolje u čvrstog čovjeka. Samo tako ćete imati priliku izgraditi most između fizičkog i duševnog.
Međutim, bez stjecanja ovog uvida o čovjeku, nikada nećete moći prijeći od zdravih ljudi, od uvida u zdrave ljude, do uvida u bolesne ljude. Jer vidite, ako uzmemo bilo kojeg člana čovjekove organizacije, recimo jetru ili bubreg, koji u takozvanoj normalnoj organizaciji primaju impulse iz 'Ja' organizacije na određeni način, tako da ti impulsi iz 'Ja' organizacije prvo interveniraju u toplinski organizam i onda silaze dolje do jetre s oštrim konturama ili bubrega oštrih kontura i tako dalje - ako to gledamo, tada naravno postoji mogućnost da ovakva intervencija 'Ja' organizacije obilazno kroz toplinsku organizaciju intenzivira svakodnevno ponašanje, odudara od svakodnevnog ponašanja, odnosno da 'Ja' organizacija ima prejak učinak na toplinsku organizaciju u odnosu na jetru ili bubreg, kako ne bi trebala raditi, i u ravnoteži koja mora postojati u ljudskom organizmu tako da u njemu može djelovati 'Ja' organizacija, onda, ako se ta ravnoteža pojavi na krivi, dislociran način, time upravo postoji mogućnost da se taj organizam razboli. Ako zamislite ljudski organizam kako ga dana predstavlja anatomija ili fiziologija, on se ne može razboljeti. Jer otkud bolesno stanje? U organizmu mora nekako postojati mogućnost da se bolest pojavi. 'Ja' organizacija mora imati određeni snažan učinak na srce, naprimjer, odnosno neizravnim putem toplinske organizacije do srca. Ako se to dogodi zbog bilo kakvih okolnosti - također ono što je stanje topline u vanjskom svijetu možete usmjeriti na drugo mjesto na nepoželjan i neharmoničan način - da ono što bi se trebalo događati zaobilaznim putem kroz toplinsku organizaciju na srcu, da se događa u bubregu ili jetri, u organizmu se tada događa nešto što se mora dogoditi. Samo je promašaj, dislociramo, i mogućnost bolesti je tu.
Samo uzimajući tako nešto u obzir, doći ćete do razumijevanja mogućnosti bolesti, inače ne. Morate sebi reći: sve što se događa u ljudskom organizmu prirodan je proces. - Ali i bolest je prirodan proces. Gdje završava proces zdravlja? Gdje počinje proces bolesti? Na ova pitanja apsolutno nema odgovora ako se držimo onoga što je poznato u običnoj fiziologiji i anatomiji. Tek kada znate da ono što je bolesno u jetri da je zdravo u srcu i mora biti tu, jer bi cijela osoba morala biti tamo, stječete ideju o mogućnosti da budete bolesni. Ako ljudski organizam, iz 'Ja' organizacije, ne može, recimo, proizvesti toplinsku organizaciju koja mora biti u području srca, naprimjer, ovaj ljudski organizam ne bi mogao misliti ili osjećati. Ali ako intervenira u organizaciji jetre ili bubrega, onda se javlja potreba ponovno ga istjerati, to jest vratiti u prvobitne okvire, da tako kažem. I vidite, dragi prijatelji, u prirodi postoje tvari i značajne aktivnosti koje jednostavno mogu preuzeti, organ po organ, aktivnost eterskog tijela, aktivnost astralnog tijela, aktivnost 'Ja' organizacije. Pa recimo da 'Ja' organizacija na pogrešan način intervenira u bubregu - sve ovo danas je samo uvod, sljedećih dana ćemo razgovarati stručnije - ako pretpostavimo da bubrežna 'Ja' organizacija intervenira preintenzivno, onda, dajući Equisetum arvense na određeni način, dajete bubregu priliku da radi ono što 'Ja' organizacija normalno radi u ovom abnormalnom, bolesnom stanju. Dakle, imate ovo, da u bolesnom stanju 'Ja' organizacija intervenira u organizaciji bubrega, ali na način na koji bi trebala intervenirati samo u srcu, ne na način na koji treba intervenirati u bubrezima. Postoji aktivnost koje ne bi trebalo biti, koja se provodi jer 'Ja' organizam preintenzivno ulaže svoju aktivnost. Možete je izbaciti samo ako u bubrege na umjetan način unesete aktivnost koja odgovara ovoj aktivnosti 'Ja' organizma. To je ono što možete unijeti u bubreg ako ga uspijete na pravi način opskrbiti sa Equisetum arvense u njegovoj funkciji i djelovanju. Bubreg ima veliki afinitet prema Equisetum arvense. U istom trenutku djeluje, a 'Ja' organizacija je iznesena. Ali onda, kada bolesni organ može obavljati svoju bolesnu aktivnost na drugačiji način i nešto poput 'Ja' organizacije bude vraćeno svojoj stvarnoj zadaći, tada ta 'Ja' organizacija sada ima iscjeljujući učinak. Takozvana viša tijela možete pozvati na iscjeliteljsku aktivnost, ako ih istjerate iz bolesnog organa i vratite na njihov zadatak. Tada ovo tijelo djeluje putem reaktivne sile koja se javlja i zapravo liječi bolesni organ. Ali ako netko želi prodrijeti u takve sile kakve postoje, ako želi upoznati ljudsku organizaciju u njezinom odnosu prema strukturi kozmosa, prema strukturi tri prirodna carstva koja okružuju čovjeka na Zemlji, tada morate prakticirati drugačiju prirodnu znanost od one koja se danas obično prakticira.
Želim vam dati primjer. Svi poznajete mravinjak; znate da se mravlja kiselina dobiva od mrava. Danas se o mravljoj kiselini govori onako kako to može govoriti kemičar, čak i farmaceutski kemičar, ali mi ne znamo sljedeće. Ljudi ne znaju da, naprimjer, šuma u kojoj mravi ne rade svoj posao čini strašnu štetu zbog truljenja u podancima i slično. To je užasna šteta razvoju Zemlje. Zemlja tako reći propada od svojih trulih organskih ostataka. Ali zamislite - ovo je prije svega uvid, grubo rečeno - drvo iz kojeg je izašla vegetacija, koja je, da tako kažem, prešla u nekakvo mineralno stanje, usitnjeno, istrunulo. Budući da mravi rade svoje, u tlu i zraku u šumskom području uvijek postoji izuzetno visoka razina mravlje kiseline. Ova mravlja kiselina prodire u ono što trune, a iz onoga što proizlazi iz veze između aktivnosti mravlje kiseline i onoga što truli, štiti se razvoj Zemlje, tako da prah ne odleti u svemir, već može dati materijal za daljnji razvoj Zemlje, tako da su takve stvari, koje su naizgled samo izlučevine tvari kukaca ili drugih životinja, ako se ispravno prepozna njihova uloga, zapravo spasiteljice daljnjeg zemaljskog razvoja.
Vidite, jednostavno ispitivanje tvari na način na koji ih danas ispituju kemičari nikada ne vodi do prepoznavanja svjetskih zadaća tvari. Ali bez prepoznavanja kozmičkih zadaća tvari, nemoguće je prepoznati zadaće tvari kojima se opskrbljuje ljudska nutrina. Ono što se potpuno nezapaženo događa s mravljom kiselinom u prirodi, neprestano se događa s mravljom kiselinom u ljudskoj organizaciji. Na jednom drugom predavanju sam mogao naglasiti da je ljudski organizam ovisan o tome da u njemu uvijek ima određene količine mravlje kiseline, jer mravlja kiselina obnavlja ljudsku materijalnost koja bi inače propadala zbog procesa starenja. U određenim slučajevima se može raditi o utvrđivanju da osoba ima premalo mravlje kiseline u organizmu. Ono što trebate znati je da različiti organi imaju različite količine mravlje kiseline u sebi. Stvar je spoznaje da ljudi nemaju dovoljno mravlje kiseline u nekom organu. Onda se radi o opskrbi organizma tom mravljom kiselinom. Naći ćete slučajeve u kojima mravlja kiselina ne pomaže ništa, i druge slučajeve u kojima puno pomaže. Može biti slučaj da se organizam brani od izravnog unosa mravlje kiseline, ali da je organizam vrlo sklon proizvesti mravlju kiselinu iz oksalne kiseline, ako mu se poveća sadržaj oksalne kiseline. U slučajevima kada se s mravljom kiselinom ne može učiniti išta, često je potrebno započeti liječenje oksalnom kiselinom, jer se u ljudskom organizmu oksalna kiselina pretvara u mravlju kiselinu. Ovo je samo pokazatelj koliko je potrebno do detalja upoznati ne samo organe s čistim obrisima, već i fluide i fluidne procese, kako izvan kozmosa, tako i unutar ljudskog organizma.
Vidite, određeni procesi vani u prirodi koje ljudi uzrokuju: mogu se promatrati, ali se njihovo puno značenje ne može prepoznati znanstvenim tumačenjem.
Želim vam pokazati vrlo jednostavan fenomen. U južnim krajevima ima stabala smokve. Postoje smokve koje u početku rađaju divlje smokve, i smokve koje rađaju posebno uzgojene plodove smokve, slatke smokve. Ljudi su prilično sofisticirani u proizvodnji slatkih plodova smokve. Oni čine sljedeće: dovedu do toga da određena vrsta ose polaže jaja u plod smokve, u normalno uzgojeno voće smokve. To uzrokuje da klica ose postane crv ose, i prelazi u kukuljicu. Ovaj proces ljudi sada prekidaju i mlade ose polažu jaja drugi put godišnje. Na taj način, generacija osa u istoj godini drugi put polaže jaja, u smokvi u kojoj jaja polaže druga generacija stvara se esencijalna slatkoća. Na jugu to rade tako da prvo uzmu smokve koje su skoro zrele tako da dvije smokve vežu koncem i objese na granu. Tako pustite ose da probuše smokvu i polože jaja, a sazrijevanje ploda se jako ubrza jer je već odrezan. Zbog toga se prva generacija osica razvija vrlo brzo, prelaze na drugu smokvu koja nije ubrana i time postaje mnogo slađa.
Ovaj proces je vrlo važan, dragi prijatelji, jer unutar same prirode, unutar sam supstance smokve, događa se ista stvar koncentrirano, koja se događa razdvojeno kada osa, ili ako hoćete pčela, uzima medni sok iz cvijeća, stavlja ga u košnicu i proizvodi med. Zapravo, ono što se odvija u pčeli u procesu od cvijeta, čiji medni sok pčele isisavaju, do proizvodnje meda u košnici, odvija se unutar same smokve. Uzrokujući taj proces, južnjak zaziva smokvu, koju pušta da ubode mladi naraštaj osa, na proces proizvodnje meda. Ova smokva, koju mladi naraštaji bockaju, u sebi dobiva proces medenja. Ovdje imate metamorfozu dva prirodna procesa, onaj raširen vani, pri čemu pčele dohvaćaju nektar iz udaljenih cvjetova, i iz njega u košnici proizvode med. Drugi se odvija na istom stablu na kojem su obješene dvije smokve, koje brže sazrijevaju, brže nastaje generacija osica i druge smokve se ubodu. Takve procese treba proučavati, jer to su prirodni procesi, koje moramo imati u vidu. U čovjeku se odvijaju procesi o kojima današnja fiziologija i anatomija nemaju pojma, jer ne proširuju svoje razmatranje na takve prirodne procese kakve sam sada opisao. Radi se o promatranju finijih procesa u prirodi, tada će se doći do pravog razumijevanja čovjeka.
Ali sve to zahtijeva istinski unutarnji osjećaj prirode, sposobnost sveobuhvatnog viđenja topline, strujanja zraka, zagrijavanja zraka, hlađenja zraka, igre sunčevih zraka pri zagrijavanju i hlađenju zraka, vodene pare u atmosferi, predivne igre rose nad cvijećem ujutro, divnih procesa koji se odvijaju recimo u žučnoj jabuci koja također nastaje ubodom ose i polaganjem jaja. Ali morate biti u stanju sve sagledati iz makroskopske perspektive. To uključuje osjećaj za prirodu. A osjećaj za prirodu sigurno nije prisutan ako sve ovisi, kao u današnjim promatranjima, o pripremi, koja se dobije mikroskopom. Vi jednostavno oduzimate stvari od prirode. Vidite, to je užasna iluzija. Što zapravo želite kada koristite mikroskop? Želite vidjeti ono što ne možete vidjeti običnim okom. Čineći objekt ogromnim, čovjek vjeruje da će on imati učinak kao i kad je najmanji. Ali gledate u potpuno pogrešan objekt, gledate u neistiniti objekt. Gledanje mikroskopom ima smisla samo ako vi sami imate toliko osjećaja za prirodu da ste, nakon što ga pogledate pod mikroskopom, u stanju iznutra izmijeniti dotični objekt, do određenog ga stupnja smanjiti. Tada stvari postaju potpuno drugačije; vidite nešto sasvim drugo. Ako nešto vidite uvećano, morate to moći ponovno smanjiti, jednostavno kroz svoju nutrinu. Obično to ne radite. Većina ljudi nema pojma da proporcije prirodnih objekata nisu nimalo relativne. Teorija relativnosti je nešto sasvim lijepo i veliko, a za većinu područja nešto neosporno. Ali ljudski organizam! Jednom sam prije tri godine sudjelovao u jednoj profesorskoj raspravi. Ljudima nije bilo jasno kad im je rečeno da ljudski organizam ne može biti, naprimjer, duplo veći nego što jest, da ne bi mogao postojati; veličina koju ima nije za njega relativna u kozmosu, već je apsolutno određena. A ako je veličina iznad normale, kao kod diva, ili ispod normale, kao kod patuljka, ulazimo u stanje bolesti. I tako morate reći, kad nešto pogledate pod mikroskopom, prvo vidite laž i morate je svesti na istinu. Ali to možete svesti na istinu samo ako imate osjećaj za ono što se događa vani u prirodi.
Važno je pogledati nešto poput košnice i naučiti da je pojedinačna pčela glupa. Ona ima instinkte, ali je glupa; ali cijela košnica je izuzetno mudra. Vidite, nedavno smo imali vrlo zanimljive sastanke gore među radnicima, koji svaki tjedan, kada je sve redovno, od mene dobiju dva predavanja. Raspravljali smo o kraljevstvu pčela kada se pojavilo vrlo zanimljivo pitanje. Pčelar dobro zna njegovu važnost. Ako postoji pčelar kojeg zajednica voli, i on se razboli ili umre, tada cijela pčelinja zajednica zapravo postaje neorganizirana. To je tako. Ali pčela to ne vidi točno, nema pojma o pčelaru, ocu pčela, kako će nastati osjećaj zajedništva? Ali još i daleko više. Pretpostavimo da ove godine pčelar čuva košnicu, sljedeće godine je u njoj sasvim druga zajednica pčela, potpuno je zamijenjena osim matice, u njoj su samo mlade pčele. Gdje bi se trebao pojaviti osjećaj zajedništva? - Odgovorio sam sljedeće: svatko tko poznaje ljudski organizam, zna da u određenim razdobljima ljudski organizam izmjenjuje sve svoje tvari. Recimo, netko je danas sreo osobu koja je išla u Ameriku i vratila se nakon deset godina. Nalazi potpuno drugačiju osobu od one koju je poznavao prije deset godina. Nalazi da su sve tvari izmijenjene, nalazi sasvim drugačiji sastav. U košnici nije ništa drugačije, gdje su sve pčele izmijenjene, ali ostaje zajedništvo između košnice i pčelara. To zajedništvo temelji se na činjenici da u košnici postoji ogromna mudrost; to nije samo hrpa pojedinačnih pčela, već košnica zaista ima svoju konkretnu dušu.
To je ono što čovjek mora uzeti u obzir u svom osjećaju za prirodu, taj stav da košnica ima dušu. Na taj će način takve poglede moći prenijeti u mnoge druge stvari, koje su podržane istinskim, stvarnim osjećajem za prirodu. I samo s takvim znanjem, koje je potkrijepljeno osjećajem za prirodu, koje može ne samo gledati kroz mikroskop, nego i makroskopirati, ako se mogu tako izraziti, možemo pristupiti zdravom i bolesnom čovjeku. To želimo učiniti u sljedećih nekoliko dana, i protom obratiti posebnu pozornost na ono što bih nazvao moralom proučavanja medicine i medicinske znanosti. To želimo učiniti u sljedećih nekoliko dana.