.- PRVO PREDAVANJE, Dornach, 8. rujna 1924.
Jasno odvajanje svećenika od liječničke profesije. - Povijesno. Svećenički aspekti: pastoralna skrb za zdrave i bolesne. Higijenski značaj religioznih i kultnih mjera, posta, asketizma i dr.; pitanje ljekovitog učinka sakramentalizma. Ponašanje svećenika i liječnika prema duševnim bolesnicima. - Trostruki tip terapijskih učinaka. Terapija od života u svijest, sakramentalizam djeluje iz svijesti u život; o mogućoj suradnji svećenika i liječnika, svatko iz svog područja.
Moji dragi prijatelji! Na ovom smo tečaju po prvi puta ujedinili članove dviju duhovnih sfera djelovanja, a to sjedinjenje znači nešto vrlo posebno. Stoga je već danas neophodno da dođemo do razumijevanja o značenju ove unije na temelju onoga što će tvoriti sadržaj ovog tečaja. Prije svega samo bih vam želio skrenuti pozornost na činjenicu da će možda ovaj tečaj kao nijedan drugi, biti primjer kako se stare tradicije i stari običaji moraju obnoviti kroz posebno oblikovanje duhovnog života u naše vrijeme, jer ono što se njegovalo pod nazivom 'pastoralna medicina' u osnovi je izgubilo svoj sadržaj. To ćemo vidjeti tijekom razmatranja. S druge strane, iz dubine našeg vremena izronit će posebno važna zadaća, koja pak sažeta u jednom razmatranju može nositi naziv pastoralna medicina. Jako smo se pobrinuli da ovaj tečaj u biti okupi prave teologe i ličnosti koje već jesu ili će tek postati pravi liječnici, liječnici u smislu da s njima možemo biti odgovorni za taj naziv u skladu sa zadaćom Medicinske sekcije Goetheanuma. O tome kako postići taj smisao bit će riječi na ovom tečaju. Doduše, dopustili smo pojedinačne iznimke, ali samo nekoliko, i one su opravdane prema uvjerenju medicinskog odjela Goetheanuma. Nadasve će vam biti važno, moji dragi prijatelji, potpuno jasno razumjeti, kako s teološkog tako i medicinskog gledišta, o tome što omogućuje suradnju teologa i liječnika u smislu nove pastoralne medicine. Takva se suradnja često spominjala, a i isticalo se da na suradnju posebno mora računati antropozofski pokret. No, na vidjelo su izašle stvari koje će se morati ispraviti na ovom tečaju. Suradnja o kojoj se govori ne smije se, dragi prijatelji, shvatiti kao da to znači petljanje s jedne strane na drugu. Ne može se raditi o tome da teolozi postaju iscjelitelji, niti da iscjelitelji na bilo koji način postaju teolozi. Bilo jedni bilo drugi, naravno, ukoliko su iscjelitelji ili teolozi. Riječ je o zajedničkom radu, ruku pod ruku. S druge strane, ovaj tečaj morat će pridavati veliku pažnju da ne nastane kaos od strane teologa koji pokušava, ne znam što, petljati se u kojekakvu medicinu, ali to mu ne ide. I obrnuto, liječnik, kako ga mi shvaćamo, treba postati svjestan položaja koji mora zauzeti u odnosu na teologe. Mnogo će toga ovisiti o tome hoće li to biti potpuno shvaćeno s obje strane, teološke i medicinske. Pa se doznalo da je rečeno i, naprimjer: da, teolog mora steći medicinsko znanje. - Znanje iz bilo koje oblasti uvijek se može steći, dapače, uvijek je dobro stjecati znanje. Ali ono što je u igri jest, da se doista jasno razumije: liječniku, iscjelitelju, u skladu s mišljenjem, osjećajem i voljom ljudskog bića, pripada posebna medicinska naobrazba, i nitko ne bi trebao vjerovati da može u svijetu intervenirati s medicinskim znanjem tko nema ovu specifičnu medicinsku pozadinu, čak i ako je teolog. Nasuprot tome, liječnik mora razviti vrlo poseban koncept svoje profesije i kroz pastoralnu medicinu morati će naučiti razumjeti da se govori nešto bitno, kada se kaže da žrtveni plamen pripada svećeniku, a Merkurov štap liječniku. I samo kroz interakciju žrtvenog plamena i Merkurovog štapa, moguć je plodan rad. Ne treba liječiti žrtvenim plamenom i slaviti kult Merkurovim štapom. Ali treba vidjeti da je i jedno i drugo božja služba. I što više shvaćamo da je i jedno i drugo bogoslužje, to će suradnja biti bolja ako liječnik ostaje liječnik a svećenik ostaje svećenik, intervenirajući u svijetu na odgovarajući iscjeliteljski način. Naš antropozofski pokret ne smije postati tlo na koje se sve kaotično baca, jer bi trpjela ozbiljnost, ozbiljnost koju bismo morali tako snažno njegovati unutar antropozofskog pokreta. Može se općenito znati, da se poslužim drastičnim primjerom, što se otprilike događa kad se radi operacija stopala; ali ne treba misliti da ste odmah u stanju izvršiti operaciju stopala. Ali tako bi trebalo biti sa svime medicinskim. Iznad svega, antropozofija ni na koji način ne smije postati propaganda nadriliječništva. Niti bi trebalo biti, primjerice tako da teolozi postanu nadriliječnici. Ovo mora biti vrlo jasno; i tako će se s velikom ozbiljnošću postupati s onim što će proizaći iz medicinske sekcije Goetheanuma, s onim što ljude može predstaviti kao iscjelitelje u antropozofskom smislu, ali to također mora postati prava institucija, a bit će potrebno da se u odnosu na ovu sekciju jasno odredi položaj liječnika koji žele raditi u duhu medicinske sekcije Goetheanuma. Nema drugog načina nego da ova ustanova postane stvarnost, tako da u budućnosti u određenom smislu, netko može biti liječnik, tko je liječnik u smislu medicinske sekcije u Goetheanumu. Pa, dragi prijatelji, ovo će također opravdati naše izbjegavanje primanja iscjelitelja koji nisu liječnici na ovaj tečaj. Tako da oni koji danas ovdje sjede kao liječnici, također mogu koristiti svoju profesiju u interesu svijeta - u biti, uz manje iznimke.
Dakle, možda smo se u jednoj stvari složili, dragi prijatelji. Ali stvar će, iako sam o tome raspravljao općenito, više administrativno, postati stvar same pastoralne medicine. Kad je prije nekog vremena teološka strana predložila da se ponudi nešto medicinsko za teologe, nisam drugačije mogao odgovoriti na taj prijedlog, nego reći: pa, održati ću tečaj pastoralne medicine, kojem mogu prisustvovati i teolozi. I tako ovaj tečaj pastoralne medicine organizira Medicinska sekcija Goetheanuma, a u njemu sudjeluju teolozi. Mora nam biti jasna cijela struktura toga.
Pa, dragi prijatelji, pastoralna medicina nije bila predmet unutar medicinskog fakulteta, nego zapravo unutar teološkog fakulteta; a ta pastoralna medicina, koja se njegovala na teološkim fakultetima, zapravo nije sadržavala ništa specifično medicinsko. Ili, mogu pitati: je li netko od akademski obrazovanih liječnika koji su ovdje, mogao učiti pastoralnu medicinu u sklopu specijalističkog studija na medicinskom fakultetu? Molim ako netko jest, neka digne ruku. Ne pojavljuje se u katalogu nastave na medicinskom fakultetu, ali ima ulogu na katoličkim teološkim fakultetima. Unutar protestantskih fakulteta to jedva da više igra ulogu, ali unutar katoličkog teološkog fakulteta medicina igra ulogu, i to s dobrim razlogom. Ali ne sadrži ništa medicinsko. U osnovi sadrži sljedeće: prvo, ono što je župniku potrebno unutar dušebrižništva da bi mogao pastoralno raditi, ne samo s onima koji su mu kao zdravi povjereni u dušebrižništvo, nego i s onima koji su mu povjereni kao bolesnici. Ali mora raditi kao dušebrižnik; i tu je već drugačija nijansa, da li mora biti dušebrižnik bolesne osobe, osobito teško bolesne, ili zdrave osobe. Pitanje je kako organizirati dušebrižništvo za bolesne, eventualno teško, kako se ponašati. S druge strane, nisam naišao baš ni na jednu knjigu o pastoralnoj medicini, koja ne kaže izričito i opetovano, da je jedna od prvih dužnosti župnika davanje savjeta i podrške, pronalaženje pravog liječnika, ali da se mora suzdržati od bilo kakve medicinske intervencije. To samo izvještavam.
Drugo bitno poglavlje pastoralne medicine jest da se odgovori na pitanja koja su povezana s higijenom religiozno-kultnih obreda. Naprimjer, raspravljati s laikom o tome što je zdravo ili štetno po zdravlje kod propisanog posta, ili što treba reći medicinska znanost o, recimo, o obrezivanju ili nečem sličnom. Što se može reći o askezi u higijensko medicinskom smislu, objašnjeno je za samog svećenika - radi se uglavnom o katoličkim fakultetima. O tome se govori iscrpno.
Daljnje poglavlje su određene mjere koje treba poduzeti unutar, recimo, župe u kojoj postoje svećenici i liječnici, u vezi s liječenjem i sakramentima. Kad vjerska zajednica polazi od stvarnosti učinaka sakramenata - o tome ćemo morati više govoriti kasnije - to zapravo znači da se nešto događa s intervencijama koje se odvijaju kroz lijekove, a u takvim obredima, kao što je sveto pomazanje, imamo nešto čime se župnik bavi uz liječnika uz krevet. Na ovom području moramo odgovoriti na pitanje, na koje je odgovarala dosadašnja pastoralna medicina, kakvo je značenje primanja sakramenata pričesti nakon ozdravljenja od bolesti i slično. Ako dolazi u obzir nešto duhovno, onda svakako dolazi u obzir interakcija sakramenta s procesom ozdravljenja kod ljudi.
Daljnje poglavlje je ono - a to je vrlo detaljno poglavlje unutar pastoralne medicine - koje se bavi time kako se župnik mora ponašati prema liječniku u slučaju psihopata, s mentalno inferiornim ili mentalno abnormalnim osobnostima. Dušebrižništvo je modificirano za takve psihopatske ljude. To je u biti zadaća koju si je pastoralna medicina tada postavila, a koja je kroz stoljeća dosta detaljno obrađivana uz stalno pozivanje na crkvene oce.
To je podruje koje nama, koji stojimo pred obnovom duhovnog života, ne može izgledati u istom svijetlu. Zauzvrat važne, vrlo važne zadaće za novu pastoralnu medicinu proizlaze iz osnovnih antropozofskih pogleda. A u kojoj se mjeri takvi zadaci pojavljuju, možemo vidjeti, dragi prijatelji, ako stvar pogledamo s dvije strane. Pogledajmo prvo s medicinske strane.
S čime imamo posla u terapiji? Kada dopustimo da lijek ili proces ozdravljenja ima učinak na bolesnu osobu, uvijek moramo ići dalje od onoga što treba proizvesti supstanca ili proces, fizički ili duhovno ili duševno, što je normalna ljudska interakcija s okolinom. Bez obzira na to koju terapiju koristimo, uvijek idemo dalje od onoga što ljudi obično rade, bilo unosom hrane, bilo kod izlaganja svijetlu ili zraku ili izloženosti duševnim utjecajima, svugdje u terapiji idemo dalje. Čak i kada određujemo prehranu, idemo mali korak dalje od onoga što čovjek dopušta u svojoj svakodnevnoj interakciji s okolinom. Dopuštamo lijekovima da djeluju na ljude. Kad je lijek fizička tvar, kao rezultat izlaganja lijeku odvija se drugačiji proces nego da samo uzimamo hranu. Isto je i s ostalim terapijskim utjecajima. Međutim, terapijskim mjerama, uvijek interveniramo na ljude na drugačiji način od načina na koji je normalno u interakciji s životom. Jer kako ljudi interveniraju u život, kako sami interveniraju? Dragi prijatelji, moramo razlikovati tri stvari s obzirom na to koji procesi ulaze ili mogu ući u ljudski život: prvo, ono što djeluje u ljudskim bićima na isti način kao što fizičko-kemijsko djeluje u vanjskoj prirodi; drugo, ono što u ljudskom biću ne djeluje na fizičko-kemijski način nego životne snage. Treće, moramo pogledati što izravno intervenira u području svijesti.
1. Fizikano-kemijsko
2. Život
3. Svijest
Ovdje moramo uvesti važan koncept. U običnom životu imamo tri stanja svijesti, budnost, san i spavanje. U trenutku kad stvarno smislimo terapijsku mjeru, interveniramo u svijest. Interveniramo više ili manje, ovisno o terapijskoj mjeri. Ali u takozvanom normalnom životu, ova se intervencija nikada ne događa na tako neposredan način. Ako čovjek samo jede, ako se posveti uobičajenom unosu hrane, njegova budnost, sanjanje, spavanje, se normalno odvija, najviše možemo utjecati s dijetom na organizam na neki način - ali ovdje se granica može pomaknuti - kako bi se postigao zdraviji san nego što je dostupan. Ali tu počinje terapija.
Nešto je sasvim drugo kada osoba ima temperaturu, primjerice, zbog nekih okolnosti, a vi intervenirate terapeutski. Kad biste kod zdrave osove intervenirali istim lijekom kojim liječite temperaturu, promijenili biste njezino stanje svijesti. Dakle, kao liječnik morate raditi s onim što u osnovi ima veze sa stanjima svijesti. Dok se u normalnoj ljudskoj interakciji s okolinom radi o životnim silama, u medicini se radi o interveniraju u stanja svijesti. To možete pronaći posvuda u bilo kojoj terapijskoj mjeri, a specifičnost je terapijske mjere da ulazi u ono što na neki način ima veze s promjenjivošću stanja svijesti. Zapravo jedina učinkovita terapija je ona koja tako duboko zahvaća našu konstituciju da prodire do izvora iz kojeg dolaze naša različita stanja svijesti. Kao liječnik, terapeut, ulazite izravno u poredak duhovnog svijeta. Jer promjena u stanju svijesti znači da ulazite u poredak duhovnog svijeta. A kada imate stvarno učinkovito iscjeljenje, upravo takvim pristupom stanjima svijesti uvlačite dušu u terapijski proces, iako u podsvijesti. Ne ostajete u fizičkom. Uobičajeni unos hrane, obično disanje i drugi procesi ostaju u fizičkom, a na više članove djeluju neizravno kroz fizičko. Oni također djeluju, djeluju kroz fizičko; s druge strane, kad radite medicinski, terapeutski, izravno uvlačite dušu. Tako možemo reći: liječnik, ako ispravno shvaća svoju struku, izravno pristupa duhovnom. Samo je privid da nam se terapijske mjere čine samo fizičkim, biološkim procesima. Ako su to doista terapeutske mjere - inače nisu - uvijek uključuju dušu, čak i ako to u početku nije u običnoj svijesti. Ali, dragi prijatelji, treba samo praviti ono što se stvarno događa u čovjeku kada je, recimo, temperatura snižena, izravno terapeutskim postupkom. Postoji učinak sve do najdubljeg dijela bića, kao što, proces bolesti ima učinak na najdublji dio bića, vodeći procese u ljudskom biću dalje od pukog fizičkog i biološkog. To je s jedne strane. Vidimo kako, u suštini biti liječnik, znači voditi iscjeljenje od fizičkog do duhovnog, kroz vlastito biće.
Shvatimo svećeništvo jednako ozbiljno. Ako svećenički poziv nije samo učiteljski poziv, nego živi u svećeničkom radu, onda je povezan s kultom, a kult uključuje i sakramentalizam. Ali sakramentalizam nije simbolizam. Sakramentalizam - što je to? Sastoji se od toga da se događaju vanjski događaji. Ti vanjski procesi koji se događaju nose u sebi nešto što se ne iscrpljuje u onome što se događa kemijski ili biološki, nego uključuje usmjerenja, smjerove koji su ugrađeni u fizičko, biološko, ali u duhovnom imaju svoje podrijetlo. Čovjek provodi osjetilne radnje u koje se ulijeva duhovno u proces izvođenja. Kod kulta koji je vidljiv osjetilima događa se duhovna suština. A ono što se zbiva pred vjernicima, zbiva se prije svega pred sviješću, i ništa drugo se ne smije zbivati osim onoga što se zbiva pred sviješću. Inače to nije kult, nije sakrament, nego sugestija. Sakramentalizam, kult u pravom smislu, nikada ne smije imati ništa sugestivno u sebi, ali je tim više duhovan. Odvija se pred sviješću, ali djeluje u sferi životnih snaga.
Čovjek ne jede samo supstancu koja mu je dana na pričesti; tada se ne bi radilo o sakramentu. Niti je to simbol, to je nešto što intervenira u njegov život, jer se sakrament izvodi i slavi iz orijentacije duhovnog svijeta, tako da se može reći: terapija vodi život u svijest. Bogoslužje sa sakramentalizmom vodi svijest u život.
Terapija: Život -> Svijest
Kult (Sakrament): Svijest -> Život
Dakle, imate dvije polarne aktivnosti: terapeutski rad i celebriranje, oboje djeluje polarizirano. U terapeutskom radu, iz života djeluje se na svijest, i svijest postaje pomoćnik, iako u terapeutskom procesu za običnu svijest nesvjesni pomagač. Kod celebracije se život čini suučesnikom onoga što se odvija pred sviješću. I jedno i drugo, dragi prijatelji, ne samo ovako shematski kako je sada predstavljeno, nego duboko duhovno shvaćeno, ako se to učini pozivom, zahtijeva čitavo ljudsko biće. I samo zato što smo unutar naše civilizacije otišli onkraj duhovnog u terapiji i onkraj konkretnog u teologiji, zato što smo unutar naše civilizacije zastranili u materijalizam u terapiji i u apstrakciju u teologiji, danas je pravi odnos potpuno prikriven. Ali ovaj istinski odnos mora se ponovno uspostaviti, mora ponovno stupiti na snagu. Ponovno mora biti jasno kako je liječniku za dijagnozu potrebno uvježbano promatranje, koje mu omogućuje sagledavanje biološkog ili čak fizičkog procesa u ljudskom organizmu u svjetlu duhovnih procesa - jer svi procesi u ljudskom organizmu su duhovni - tako da liječnik treba izvježbano oko već kod dijagnoze, a još više kod terapije, da vidi svijetlo duha u tjelesnom.
Svećenik treba izvježbano oko da osvijetli fizičku sliku za duhovni proces. Opet polaritet. Ali polariteti uvijek moraju raditi zajedno u svijetu; također i ta dva polariteta. A kako oni moraju raditi zajedno bit će upravo zadatak koji treba istražiti unutar antropozofije, ali koji se zapravo i provodi unutar antropozofije; tako da je zamislivo, dragi prijatelji, da se iz ovog druženja unutar tečaja pastoralne medicine zapravo može stvoriti antropozofski liječnik za budućnost - liječnik koji će imati pravi odnos prema svećenicima zbog vlastitog odnosa prema duhovnom svijetu. Sami svećenici će izaći iz Pokreta za vjersku obnovu. Iz ovog će se tečaja razviti nešto sasvim posebno za liječnika i svećenika, a iz toga će proizaći prava suradnja.
Jer, što u ovom slučaju može značiti suradnja, dragi prijatelji? Zajednički rad ne znači da svećenik liječi diletantski, a da je liječnik diletant svećenik. Ne može to značiti. Jer ako bi se zajednički rad sastojao u tome da svećenik nešto malo zna o medicini, a liječnik da sudjeluje u obredu svećenika, onda bih volio znati zašto bi trebali raditi zajedno. Jer zašto bi školovanog liječnika zanimao svećeničko-liječnički diletantizam? Nema razloga za to. A zašto bi svećenika zanimalo bilo što svećeničko u liječničkom zvanju osim kad liječniku treba župnik? S druge strane, liječnik je kompetentan liječnik, ako je na polju medicine, i ako je svećenik pravi svećenik, onda mogu surađivati. Raditi zajedno znači davati jedno drugom ono u čemu ste dobri, ne miješati se u sferu drugoga.
Upravo zbog toga što se takva suradnja odvija, za kulturu će proizaći jedna od najvažnijih stvari, a to je da tek kroz taj ostvareni međuodnos dolazi do pravog razumijevanja liječnika za svećenika, svećenika za liječnika, tako da svećenik o znanju liječnika zna onoliko koliko mu je potrebno, liječnik o zvanju i poslanju svećenika također zna koliko mu je potrebno. Kasnije će se pokazati u kojoj mjeri i liječnik i svećenik mogu zajedno s pedagogom učiniti nešto korisno za čovječanstvo. Ali to će opet biti poseban zadatak. I na tom će području ljudi morati surađivati - i to na razne načine, jer je pedagogija nešto na što također treba gledati s novog gledišta. Svećenik ne može postati liječnik, a liječnik ne može postati svećenik, ukoliko su ili liječnik ili svećenik. U određenom smislu, međutim, i jedan i drugi mogu biti edukatori, ali sve vrste tog zajedničkog rada moraju se osmisliti konkretno. Stoga, među istine koje pastoralna medicina treba prenositi, zamolio bih, prije svega, da danas ubrojite i onu koja leži u upozorenju na kaotično miješanje, i u inzistiranju da se sve radi na činjeničnim i stručnim osnovama. Svećenik će biti pravi pomoćnik liječniku ako odbaci svaku pomisao na medicinski diletantizam. To će biti jedna od njegovih dužnosti. I liječnik će moći puno učiniti, osobito uz bolesničku postelju, kako bi do izražaja došlo djelovanje svećenika ondje gdje često mora konkretno intervenirati u život: uz bolesnički krevet.
Sutra ćemo nastaviti ova razmatranja.