.- PRVO PREDAVANJE, Penmaenmawr, 28. kolovoza 1923.
Procesi bolesti kao prirodni procesi. Podjela ljudske organizacije na tri osnovna procesa iz medicinske perspektive. Migrena. Trbušni tifus. Polaritet stanica živaca i jetre. Postupak s antimonom. Proces albumizacije. Polaritet istog. Proces kvarca. Tuberkuloza. Proces fosfora u terapiji. Povezanost ovih procesa s oblikom biljke i ljudskim organizmom. Važnost pedagogije za zdravlje i bolest. Euritmijska terapija.
Budući da je zatraženo da u jednoj od naših večeri govorim o terapijskim principima, koji su izrasli iz antropozofskog svjetonazora, rado ću udovoljiti tom zahtjevu, ali posebno o ovoj temi, teško je biti kratak. Teško je jer je tema izuzetno široka, i u vrlo kratkom predavanju, koje može biti samo aforistično, teško se može dati ispravna predodžba o onom bitnom, a s druge strane, naprimjer, određena razmatranja koja se moraju uzeti u obzir, donekle su udaljena od općenite ljudske svijesti. Unatoč tome, večeras želim pokušati, stvari koje su važne, objasniti što je moguće više općenito.
To što postoji i medicinska struja unutar antropozofskog pokreta, svakako ne proizlazi iz toga što mi kao antropozofi želimo biti posvuda, i, donekle, posvuda zabadati nos. To sigurno nije tako. Ali dok se antropozofski pokret pokušavao probiti svijetom, tom su se pokretu pridružili i liječnici, ozbiljni liječnici, a veliki, relativno veliki broj takvih liječnika, došao je do više-manje jasne svijesti koliko su stajališta današnje službeno važeće medicine kolebljiva, i kako često nedostaju temelji za stvarno razumijevanje procesa bolesti i njihova liječenja.
Službenoj znanosti nedostaju ti temelji iz razloga, jer ono što danas želi imati valjanost i znanstvenu valjanost, zapravo se samo želi osloniti na prirodnu znanost kakva je danas općenito. A ova prirodna znanost pak vjeruje da može sa sigurnošću ići samo uz ono što u vanjskoj prirodi može odrediti na mehanički, fizikalni ili kemijski način. Zatim ono što se pronašlo kroz fiziku i kemiju o vanjskim prirodnim procesima, primjenjuje ondje gdje se želi razumjeti čovjeka. Ali čak i ako postoji neka vrsta koncentracije, mikrokozmičke koncentracije svih kozmičkih procesa u čovjeku, vanjsko fizikalno-kemijski procesi u samom ljudskom organizmu nikada nisu prisutni u onom obliku u kojem se odvijaju vani u prirodi. Čovjek u sebe upija zemaljske tvari, koje nisu samo pasivne tvari, nego su zapravo uvijek ispunjene prirodnim procesima. Tvar samo izgleda kao da je nešto što miruje u sebi. U stvarnosti, sve tka i živi u materijalu. I tako čovjek također uzima u svoj organizam te procese, to tkanje i život, kako se to događa kemijski i fizikalno u prirodi, ali on u svom organizmu to odmah transformira, pretvara u nešto drugo.
To nešto drugo, što u ljudskom organizmu proizlazi iz prirodnih procesa, može se razumjeti samo ako se dođe do stvarnog, istinitog promatranja ljudi. Ali današnja prirodna znanost, budući da se želi temeljiti isključivo na fizikalnom i kemijskom, zapravo iz svog područja isključuje ono što se u ljudima događa kao nešto stvarno ljudsko, što se odvija također, naprimjer, u čovjekovom fizičkom tijelu kao nešto zapravo ljudsko. Zato što se u ljudskom fizičkom tijelu nikada ne događa ništa, što u isto vrijeme nije pod utjecajem eterskih procesa, astralnih procesa, procesa 'Ja'. Ali budući da prirodna znanost potpuno zanemaruje te 'Ja' procese, te astralne procese, taj eterski život i tkanje, ona uopće ne pristupa čovjeku. Stoga ova prirodna znanost zapravo ne može zaviriti u ljudsku nutrinu na takav način, da bi mogla razumjeti kako vanjski kemijski i fizikalni procesi nastavljaju djelovati u ljudima, kako nastavljaju djelovati u zdravim ljudima, a kako nastavljaju djelovati u bolesnim ljudima.
Ali kako pravilno procijeniti učinak nekog lijeka ako se ne može shvatiti kako bilo koja prirodna stvar koju unosimo u organizam ili kojom liječimo organizam, nastavlja djelovati u ljudskom organizmu.
I tako se može reći: najveći zamislivi napredak u medicini u današnje vrijeme, zapravo je napravljen samo u području kirurgije, koja uključuje vanjske, reklo bi se, mehaničke manipulacije.
S druge strane, velika je zbrka na polju stvarne terapije - ne po mom mišljenju, nego po mišljenju onih liječnika koji su na to skrenuli pozornost - jer se ne može razumjeti veza između bilo koje prirodne stvari i učinka na bolest, kada se posebnim pogledom na prirodnu znanost zapravo isključuje sam čovjek iz znanstvenog razmatranja.
Budući da antropozofija ima za cilj upoznati čovjeka u njegovoj najvećoj nutrini, utoliko što je nadosjetilno, tako i utoliko što je osjetilno biće, iz antropozofije se mogu crpiti i spoznaje o liječenju ovim ili onim prirodnim lijekovima u slučaju bolesti.
U osnovi, čovjek se već danas suočava s određenom granicom znanja u medicini ako se pita o stvarnoj prirodi bolesti. Što je bolest? Na temelju današnjih znanstvenih spoznaja na pitanje: što je bolest? - uopće se ne može odgovoriti. Jer, što je, prema tim znanstvenim stajalištima, zbroj svih procesa koji se odvijaju kod zdravih ljudi? Od glave, od najudaljenijeg kraja glave, do najudaljenijeg kraja prsta na nozi, to su prirodni procesi. Ali koji su to procesi koji se tijekom bolesti odvijaju u jetri, u bubrezima, u glavi, u srcu, gdje god, kakvi su to procesi? To su prirodni procesi. Svi zdravi procesi su prirodni procesi; sve što je proces bolesti ujedno je i prirodni proces. Zašto je osoba zdrava pod jednom vrstom procesa, a bolesna pod drugom vrstom procesa?
Poanta je upravo u tome da ljudi ne govore općenito, tako nejasno: pa, zdravi prirodni procesi su normalni, bolesni prirodni procesi nisu normalni. - Onda zaista 'u pravo vrijeme', kad se ništa ne zna, stvarno dođe 'riječ'!
Radi se o tome da se, ako se primjenjuje samo opća prirodna znanost, kao što je to danas uobičajeno, čovjeku se pristupa na ovaj način: po mogućnosti ne živom čovjeku, nego lešu; uzmete tu ili tamo neki djelić organizma i formirate ideje o tome koji se zdravi ili procesi bolesti odvijaju unutra. I tako da nije bitno hoćete li uzeti neko tkivo s glave ili jetre ili nožnog palca ili nešto slično. Sve se u konačnici prati, rekao bih,, do ćelije. Histologija, teorija tkiva, zapravo je postupno postala najbolje razvijena ljudska znanost. Pa, ako idete u najsitnije dijelove i izostavite sve veze među silama, onda, kao što su sve krave noću sive, svi su organi kod ljudi isti. Ali onda dobijete noćnu 'znanost o sivim kravama', a ne pravu znanost koja se bavi specifičnostima pojedinih organa kod ljudi.
Zapravo sam se tek prije nekoliko godina usudio izraziti ono što mora poslužiti kao osnova, iako me to zaokuplja već više od trideset do trideset pet godina. Ali čovjek obično zamišlja da znanost duha lako dolazi do svojih rezultata. Samo morate pogledati u duhovni svijet i sve ćete saznati, dok je teško ako morate raditi u laboratorijima, u kabinetima fizike ili na klinici; morate se potruditi - tako ljudi misle - znanost duha se bavi gledanjem u svijet duha, i tada ćete sve saznati. To jednostavno nije tako. Osobito savjesno duhovno istraživanje zahtijeva više truda i, iznad svega, veću odgovornost, nego petljanje po laboratorijima, na klinici ili u opservatoriju. I tako je, iako je prva koncepcija onoga što sada želim ukratko ocrtati, bila preda mnom prije otprilike trideset i pet godina, to sam mogao izraziti tek prije nekoliko godina, nakon što je sve obrađeno i, prije svega, verificirano od strane današnje službene prirodne znanosti. I upravo je pod utjecajem tih načela o strukturi čovjeka nastalo ono o čemu sam upravo govorio, ta terapijska struja unutar našeg antropozofskog pokreta.
Jednostavno moramo razlikovati tri različita člana u čovjeku, čak i ako ga pred sobom imamo kao fizičkog čovjeka. Ova tri različita člana mogu se imenovati na mnogo različitih načina. Ali najbolji način da mu se pristupi je da se okarakterizira na takav način da se kaže: čovjek ima sustav njegovog fizičkog bića kao živčano-osjetilni sustav, koje je lokaliziran uglavnom u glavi.
Kao svoj drugi sustav čovjek ima ritmički sustav; to uključuje disanje, to uključuje cirkulaciju krvi. Ali također uključuje, naprimjer, ritmičke aktivnosti probave i tako dalje. To je drugi sustav čovjeka.
I treći čovjekov sustav je veza između sustava kretanja, sustava udova i stvarnog metaboličkog sustava. Ta će vam veza odmah biti jasna ako se prisjetite da se upravo pokretima udova pospješuje izmjena tvari te da su udovi uvijek organski povezani s organima metabolizma. Anatomija će vam to također izravno pokazati. Pogledajte kako se noge nastavljaju prema unutra u metaboličke organe, a ruke se također nastavljaju prema unutra. Tako da kod čovjeka možemo razlikovati tri sustava: živčano-osjetilni sustav, prvenstveno smješten u glavi, ritmički sustav, prvenstveno smješten u grudima, smješten oko srca, metabolički sustav udova, prvenstveno smješten u udovima, i u metaboličkim organima vezanim za njih.
Ali tu podjelu čovjeka ne treba zamišljati na način na koji je to jednom učinio jedan profesor - da što više ocrni antropozofski pokret. On nije pokušao proniknuti u ono što se zapravo misli pod ovom strukturom, već je ovu strukturu pokušao ocrniti i rekao: ovi antropozofi tvrde da se čovjek sastoji od tri sustava: glave, trupa - grudnog koša i trbuha - te udova. Da, naravno da možete odmah napraviti nešto smiješno na ovaj način.
Jer nije stvar u tome da je živčano-osjetilni sustav samo u glavi. Uglavnom je u glavi, tako da je čovjek svoju organizaciju glave raširio na cijeli organizam. Isto tako, ritmički sustav se širi prema gore i prema dolje cijelim organizmom. Čovjek je dakle prostorno potpuno ritmičan sustav, kao i potpuno metabolički sustav udova. Kada pomičete oči, oči su udovi. Dakle, ti sustavi nisu prostorno jedan do drugoga, već su strukturirani jedan u drugi. Oni su isprepleteni, i morate se naviknuti na precizno razmišljanje ako želite prosuđivati ovu strukturu čovjeka u ispravnom smislu.
Sada su dva sustava, prvi i treći, živčano-osjetilni sustav i metabolički sustav udova, zapravo potpuno suprotni jedan drugome. Ono što stvara jedno uništava drugo; ono što uništava drugo stvara prvo. Dakle, djeluju u potpuno suprotnom smislu. A srednji sustav, ritmički sustav, uspostavlja odnos između to dvoje. Do određene mjere, između to dvoje osciliramo naprijed-natrag, tako da uvijek može postojati sklad između uništavanja jednog sustava i izgradnje drugog sustava. Naprimjer, ako uzmemo u obzir metabolički sustav, metabolički sustav prirodno radi najvećim intenzitetom u abdomenu. Ali ono što se događa u čovjekovom abdomenu, mora proizvesti potpuno suprotnu aktivnost u čovjekovoj glavi, u živčanom-osjetilnom sustavu, ako čovjek želi biti zdrav.
Sada pomislite da se intenzivna aktivnost koja je zapravo aktivnost ljudskog probavnog sustava, proteže na živčano-osjetilni sustav, zbog velikog, prevelikog intenziteta, tako da se aktivnost koja bi zapravo trebala biti u metaboličkom sustavu, širi na živčano-osjetilni sustav, i tako imate dva prirodna procesa, ali odmah se vidi kako jedan prirodni proces postaje abnormalan. On jednostavno pripada metaboličkom sustavu, a probija se, takoreći, prema gore, u živčani-osjetilni sustav.
Iz toga proizlaze razni oblici bolesti koje medicina danas tretira kao nešto zanemarivo, ali rekao bih, kod velikog dijela čovječanstva manje bolesti se liječe na taj način, jer su ti razni oblici bolesti posvuda poznati. To je ono što je poznato kao različiti oblici migrene. A da biste razumjeli migrenu u njenim različitim oblicima, morate razumjeti taj proces, koji bi se u svom intenzitetu, takav kakav jest, trebao odvijati u metaboličkom sustavu, a koji se probija do živčano-osjetilnog sustava, tako da se sami živci i osjetila tretiraju tako da metabolizam prekorači u njih, umjesto da ostane na svom mjestu.
Može se dogoditi i obrnuto. Proces za koji se kaže da je najintenzivniji u živčano-osjetilnom sustavu, a koji je potpuno suprotan metaboličkom procesu, može se pak na određeni način probiti do metaboličkog sustava. Tako da u metaboličkom sustavu, umjesto samo potpuno podređenog živčano-osjetilnog procesa, odvija se pojačani živčano-osjetilni proces, tako da se ono što pripada glavi probija i pojavljuje se u trbuhu, tako da se u trbuhu događa aktivnost glave. Kad se to dogodi, kod ljudi se razvija opasna bolest trbušni tifus.
Zapravo, temeljnim razumijevanjem ovog trodijelnog čovjeka, može se vidjeti kako se proces bolesti razvija iz zdravog procesa u organizmu. Da naša glava i njen živčano-osjetilni nisu ustrojeni na način na koji su ustrojeni, onda nikada ne bismo mogli imati tifus. Da naš trbuh nije organiziran na način na koji jest, nikada ne bismo mogli imati migrenu. Ali aktivnost glave treba ostati u glavi, trbušna aktivnost u abdomenu. Ako se probiju, imamo ovakve oblike bolesti.
I kao što možemo ukazati na ova dva posebno karakteristična oblika bolesti, možemo ukazati i na druge oblike bolesti koji uvijek nastaju zato što određena aktivnost koja pripada određenom organskom sustavu, djeluje na drugom mjestu, u drugom organskom sustavu.
Ako idete samo anatomski, možete vidjeti kako su raspoređeni najmanji dijelovi u tkivu organizma. Ali se ne vidi ovo djelovanje suprotne polarne aktivnosti. Jedina stvar koju možete proučavati o živčanoj stanici je da je organizirana na suprotan način, recimo stanica jetre. Ako možete promatrati cjelinu organizma tako da vam se prikazuje u svojoj trostrukoj strukturi, također primjećujete kako je živčana stanica ona koja se stalno želi otopiti, koja se stalno želi razgraditi ako želi ostati zdrava, i kako je stanica jetre nešto što se stalno želi izgraditi ako želi biti zdrava. To su polarne aktivnosti. One međusobno djeluju na pravi način kada su pravilno raspoređene organizmu; međusobno djeluju na pogrešan način kada prodiru jedna u drugu.
Ritmički sustav stoji u sredini i uvijek želi stvoriti ravnotežu između suprotnih polarnih aktivnosti živčano-osjetilnog sustava i metaboličkog sustava udova.
Sada bih htio odabrati poseban primjer da vidite, da tako kažem - o svemu mogu govoriti samo aforistički - kako se može pronaći odnos između lijeka uzetog iz prirode i njegovih moći, u odnosu na sile koje su djelatne unutar čovjeka.
Obratimo pozornost na vrlo specifičnu rudu koja se nalazi u prirodi, takozvanu rudu antimona. Ako ga promatrate izvana, antimon ima izuzetno zanimljivo svojstvo. On se u prirodi formira tako da nastaju štapićaste, štange, štapićaste strukture koje leže jedna do druge, tako da se ruda antimona u prirodi nalazi na takav način da, ako bih nacrtao shematski, moglo bi se nacrtati nešto ovako. Raste gotovo kao mineralna mahovina ili mineralni lišaj. Vidite da se ovaj mineral želi posložiti u obliku niti. Još jasnije možete vidjeti kako se ovaj mineral, ova ruda, teži posložiti u niti kad je podvrgnete određenom fizikalno-kemijskom procesu. Tada postaje još tanji. Slaže se u vrlo tanka vlakna. Ali ono što je posebno važno, je što se događa kada se ovaj antimon podvrgne određenoj vrsti procesa izgaranja. Dobivate bijeli dim koji se može zalijepiti za zidove, a zatim postaje sjajan, poput zrcala. [.... a zatim postaje sjajan, poput zrcala: ako bismo ovo što je ovdje prikazano htjeli shvatiti doslovno u kemijskom smislu, to ne bi bilo ispravno, jer oksidni dim ne može proizvesti premaz poput zrcala. Kemijski gledano, stvar je sljedeća: ako dodate metalni antimon ili rudu antimona, naprimjer antimonit, s cinkom i jakim kiselinama, naprimjer klorovodičnom kiselinom, nastaje vodikov antimon koji u prisustvu kisika gori i nakon gorenja stvara bijeli dim. Taj dim je antimonov trioksid, koji kondenzirajući se na hladnim stijenkama može formirati takozvane antimonove cvjetove - flores antimonii. Ova prevlaka od antimon trioksida je mat bijela do svjetlucavo kristalna, i ne reflektira. - Ogledalo antimona stvara se u nedostatku kisika. Kao što je već spomenuto, ne nastaje iz dima bijelog oksida, već iz neoksidiranog, metala antimona koji formira paru. Kad biste htjeli napraviti zrcalo od dima oksida, prvo biste morali iz njega ponovno ukloniti kisik, to jest morali biste ga reducirati. Ali o takvom procesu ovdje nema govora. Međutim, sada možete skupiti još neoksidirani antimon iz bijelog dima tako da ohlađenu staklenu retortu približite bijelom plamenu koji se dimi; sjajno metalno zrcalo napravljeno od čistog antimona tada se formira na staklenoj retorti (vidi Marshov test za otkrivanje arsena). Antimon izlazi iz dima, neoštećen kisikom, tako što se pričvrsti za staklenu retortu i postane reflektirajući. To vam daje bijeli dim koji se može 'zalijepiti za zidove i zatim postati sjajan, poput ogledala'.
Čini se da Rudolf Steiner ovdje ukazuje na proces. Baš kao što je ljudsko fizičko tijelo mutni medij, ali čini preduvjet za jasno mišljenje, bijeli dim je preduvjet za formiranje sjajnog metalnog zrcala. I kao što mišljenje nastaje svladavanjem fizikalnih sila, posebice gravitacije, tako zrcalo nastaje otporom prema mutnom. Ako možete spriječiti stvaranje dima, stvara se zrcalo. To je neka vrsta izražene kemijske volje kojom se iz rude stvara zrcalo. U tome se antimon pojavljuje na razini sličnoj onoj u biljkama.
Danas se antimonova zrcala obično proizvode destilacijom antimona u vakuumu. Prethodno korištena metoda bila je toplinska razgradnja antimonova vodika. Obje metode djeluju u odsutnosti kisika; dakle nema dima. Ako nema dima, nije moguće spriječiti njegovu pojavu. Dakle, dim je preduvjet zrcala. --- Kaspar Appenzeller] To se naziva zrcalo antimona. Danas se više ne respektira, ali se u drevnoj medicini koristilo u iznimnoj mjeri, upravo na temelju drevnih moći spoznaje, o kojima sam više puta govorio na jutarnjim predavanjima. Ovo ogledalo antimona, odnosno ono što nastaje procesom izgaranja i može se taložiti na stijenke tako da postane zrcalno, nešto je izuzetno važno.
Svemu tome dodaje se još jedno svojstvo. Samo želim naglasiti ovo: ako antimon podvrgnete određenim elektrolitičkim procesima i dovedete ga do takozvane elektrolitičke katode, nakon što ste doveli antimon i podvrgli ga elektrolitičkom procesu, potrebno je samo malo utjecati na katodu i dobijete malu eksploziju antimona. Ukratko, ovaj antimon ima najzanimljivija svojstva koja se mogu zamisliti.
Ako antimon unesete u ljudski organizam u određenoj umjerenoj dozi, tako iz različitih procesa možete proučavati, kako se iste sile koje se ponašaju kao što sam upravo opisao s antimonom, nastavljaju u ljudskom organizmu, i kako preuzimaju sve vrste oblika sila, sve vrste učinaka.
Ovi oblici djelovanja - naravno, ne mogu ovdje objašnjavati pojedinosti i dokazivati, samo želim ukratko opisati koja je unutarnja veza - ti procesi koji se događaju u ljudskom organizmu, naprimjer, događaju se posebno snažno posvuda, gdje se krv zgrušava. Dakle, jačaju, potiču zgrušavanje krvi. Ali ako sada ispitujete pomoću metoda, kojih je dio trostruka podjela ljudskog organizma, koje nam postupno omogućuju da pogledamo u ljudsko biće i vidimo kako se ponašaju pojedinačni sustavi u različitim organima, ako tako pogledate u ljudski organizam, vidjet ćete da ono što živi u antimonu ne živi samo vani u mineralu antimonu, već da je to zapravo spoj sila koji živi u samom ljudskom organizmu, koji uvijek živi u ljudskom organizmu, prisutan je u zdravom organizmu, i koji sada također poprima oblike u bolesnom ljudskom organizmu, one vrste kako sam sada objasnio.
Ovaj proces antimona, rekao bih, prisutan u samom ljudskom organizmu, potpuno je suprotan drugom procesu. Suprotan je onom procesu koji se događa svugdje gdje se pojavljuju plastično aktivne sile, naprimjer sile tvorbe stanice, sile zaokruživanja stanice, gdje se javlja ono što zapravo tvori staničnu supstancu ljudskog organizma. Htio bih te sile nazvati albuminizirajućim silama jer su prvenstveno sadržane, na primjer, u tvari proteina. I tako u ljudskom organizmu imamo sile koje nalazimo vani u prirodi, posebno u antimonu, kada antimon izložimo gorenju, naprimjer, i dovedemo ga do razine antimona. Sile koje djeluju vani u antimonu prisutne su i u ljudskom organizmu. Ali na djelu imamo i suprotne sile, sile stvaranja albumina, koje zaustavljaju sile antimona i uklanjaju ih.
Ova dva sustava sila, albuminizirajuće i antimonizirajuće sile, međusobno se suprotstavljaju, tako da u ljudskom organizmu moraju biti u određenoj ravnoteži. Sada treba prepoznati, naprimjer, da se proces koji sam ranije načelno opisao i koji je osnova trbušnog tifusa, u biti temelji na činjenici da je poremećena ravnoteža između ova dva sustava sila.
Kako biste stvarno promotrili ljudski organizam, morate biti u stanju koristiti ono što sam upravo objasnio iz različite perspektive - iako ne medicinske - na jutarnjim predavanjima tijekom ovog tečaja.
Tamo smo vidjeli kako čovjek nema samo ovo fizičko tijelo, već i etersko ili formativno tijelo, astralno tijelo, 'Ja' organizaciju. I baš jučer sam mogao objasniti kako intimnu vezu imaju fizičko tijelo i formativno tijelo s jedne strane, 'Ja' i astralno tijelo s druge strane, ali kako astralno tijelo i formativno tijelo ili etersko tijelo, imaju labaviju povezanost, jer se razdvajaju svake noći.
Ta veza, koja se sastoji u međuigri sila astralnog tijela i eterskog tijela, radikalno je poremećena kod trbušnog tifusa. Ono što se događa s ovim trbušnim tifusom je da astralno tijelo oslabi i ne može utjecati na fizičko tijelo na odgovarajući intenzivan način, uslijed čega, jer radi samo za sebe, uzrokujući onu prevagu koja, do određene mjere, potiskuje živčano-osjetilnu organizaciju, koja je uglavnom podložna astralnom tijelu. Umjesto da se transformira u metaboličkoj organizaciji, ostaje prisutna kao takva, kao astralna aktivnost. Astralno tijelo radi samostalno. Ne radi ispravno u eterskom tijelu. Time se stvaraju simptomi bolesti koji daju simptome trbušnog tifusa.
Ono što se događa u antimonu jest da antimon, da tako kažemo, poriče svoju mineralnu prirodu, postaje kristalno buržoaski, tako da se čak i ondje gdje se taloži pojavljuje poput snježnih cvjetova na prozoru, pa stoga ima i unutarnju moć kristalizacije kao u prirodi, pa ta moć kristalizacije, koja postaje učinkovita u antimonu, kada ga obradimo na odgovarajući način kao lijek i uvedeno u organizam, djeluje tako da podupire ovaj organizam, da on može svojim silama gurnuti svoje astralno tijelo u etersko tijelo na pravi način, i vratiti ta tijela u pravi odnos.
Lijekom od antimona na odgovarajući način potpomažemo proces koji je suprotan procesu tifusa. A to znači da s lijekom od antimona - koji, ovisno o tijeku bolesti, koji se odvija ovako ili onako, moraju se umiješati druge tvari, bore se protiv bolesti stimulirajući i podržavajući procese u organizmu tako da on razvije svoju vlastitu, rekao bih, antimonsku snagu, koja onda dovodi do pravilnog ritma u interakciji eterskog tijela i astralnog tijela.
Antropozofsko promatranje vodi nas da vidimo odnos između onoga što djeluje vani u prirodi, u stvarima prirode, kao što sam sada pokazao na primjeru antimona, i onoga što djeluje unutar ljudskog organizma. Ovu silu albuminizacije možete pratiti, to jest plastičnog zaokruživanja, koja djeluje duž linija, pravo u zametnu stanicu.
Svatko tko je zaista stekao znanje iz ove oblasti - ma koliko god mu bilo neugodno to tako reći, jer zna da izaziva mržnju i antipatiju dotičnih ljudi - i tko se na ovaj način zagleda u funkcioniranje ljudskog organizma, inače divni mikroskopski pregledi jajne stanice, zametne stanice, čine se izvanredno amaterskim. Ljudi promatraju jajnu stanicu kao takvu izvana, formiranje takozvanih centrosoma - o tome možete čitati u nekim embriološkim knjigama - ne znajući kako te albuminizirajuće sile, koje također dominiraju cijelim organizmom, djeluju suprotno, polarno suprotno od antimonizirajuće sile. Zaokruživanje jajne stanice kao takve uzrokovano je albuminizirajućom silom; centrosomi nakon oplodnje uzrokovani su antimonizirajućim procesima.
Ali to se događa u cijelom ljudskom tijelu. A pripremanjem lijeka na pravi način i spoznajom kroz dijagnostiku kako treba podržati ljudski organizam, osiguravamo ljudskom organizmu potrebne snage da se suprotstavi procesu bolesti.
Unošenjem antropozofskog gledišta u medicinu zapravo se postiže da je predočen pravi, ispravan odnos makrokozmosa, cijelog svijeta, prema čovjeku. I baš kao što sam ukazao na antimon - naravno, morao bih puno reći o antimonu ako bih ga želio detaljno znanstveno objasniti, želim samo ukazati na osnove - i procese koji mogu nastati iz njega, ako se prema tome odnosite na ovaj ili onaj način, sada bih vam, naprimjer, mogao pokazati cjelokupno ponašanje u prirodi i njegove procese, recimo za mineral koji se zove kvarc, silicijeva kiselina, silicij, ono što je umiješano u granit kao jedna od njegovih komponenti, ono što je prozirno kristalizirano u naslagama i toliko je tvrdo da se više ne može zagrebati nožem, zapravo je sastavni dio granita. Ako tu tvar tretirate na odgovarajući način, onda kada se unese u organizam - u pravoj dozi, naravno, to mora biti rezultat dijagnoze - dobiva svojstvo onoga što bi trebalo djelovati u živčano-osjetilnom sustavu, što bi organizam trebao proizvoditi u živčano-osjetilnom sustavu kao inherentne sile ovog živčano-osjetilnog sustava, za podršku. Tako da se može reći: ono što bi osjetila trebala činiti podržava se kada koristite ovaj lijek na pravi način, koji je napravljen od silicija, od kojega se pripravlja kvarc, kada se da ljudima. Ovisno o sekundarnim simptomima, onda morate dodati druge tvari, ali glavna stvar ovdje je učinak onoga što leži u procesu stvaranja silicijeve kiseline. Ako se ovaj proces stvaranja silicijeve kiseline uvede u ljudski organizam, podržava se preslaba aktivnost živčano-osjetilnog sustava. Tada djeluje s odgovarajućom snagom. Pa, ako ova živčano-osjetilna aktivnost postane preslaba, probavna aktivnost probija se do glave. Javljaju se stanja slična migreni.
Ako sada podržite osjetilnu aktivnost, živčano-osjetilnu aktivnost, na pravi način s lijekom koji je napravljen na pravi način od silicijevog dioksida, od kvarca, silicea, tada živčano-osjetilni sustav oboljelog od migrene postaje toliko jak da može potisnuti poremećeni probavni proces.
Naravno da vam te stvari opisujem nekako grubo, ali vidjet ćete što je bitno. Važno je razumjeti zdrav i bolestan ljudski organizam, ne samo prema njegovom staničnom sastavu, već i prema tome koje sile djeluju u istom smislu ili polarno ili ritmički u ovom ljudskom organizmu, da bi se onda tražilo što u prirodi može suzbiti ovaj ili onaj patološki proces kada priroda djeluje u ljudskom organizmu.
Naprimjer, može se otkriti kako je proces sadržan u fosforu proces vanjske prirode koji, kada se prenese u ljudski organizam, ima učinak podupiranja na određenu vrstu unutarnje nesposobnosti ljudskog organizma: naime, kada ljudski organizam postane nesposoban dopustiti tim silama da rade na ispravan način u odnosu na određene sile koje bi u njemu uvijek trebale djelovati kada je zdrav, kako bi dopustio da unutar njega djeluju određene sile koje su zapravo neka vrsta organskog procesa sagorijevanja koji je uvijek prisutan kada se tvari u ljudskom organizmu transformiraju. Sa svakim pokretom, sa svime što čovjek radi, čak i s onim što se provodi iznutra, događaju se procesi organskog izgaranja. Sada, ljudski organizam može postati preslab da bi te procese organskog izgaranja regulirao na pravi način. Oni moraju biti inhibirani na određeni način. Ako nisu dovoljno inhibirani, onda se razvijaju vehementno. Procesi organskog izgaranja zapravo uvijek imaju nemjerljiv, neograničen intenzitet, inače bi odmah nastupio pretjerani zamor ili uopće ne biste mogli krenuti naprijed kao osoba koja se kreće. Ti procesi organskog izgaranja zapravo imaju, rekao bih, neograničeni intenzitet i organizam mora stalno imati mogućnost da ih koči.
Ako tih inhibicijskih sila nema niti u jednom organskom sustavu niti u cijelom organizmu, ako je organizam postao preslab da na pravi način koči svoje organske procese sagorijevanja, onda u najrazličitijim oblicima nastaje ono što je tuberkuloza. Samo kroz organsku nemoć, želim reći, kroz nemogućnost inhibicije procesa izgaranja, stvara se pogodno tlo za razmnožavanje bacila; onda ih se može naći na ovom uzgajalištu.
Ovdje se ne smije ništa reći protiv teorije o bacilima. Teorija o bacilima je vrlo korisna. Naravno, moguće je prepoznati različite stvari iz različitih načina na koji se bacili pojavljuju ovdje ili ondje; iz ovoga možete puno naučiti za dijagnozu. Ne želim uopće govoriti protiv službene medicine, nego samo nastaviti tamo gdje je došla do određenih granica. I može se nastaviti primjenom aspekata antropozofije.
Opskrbite li organizam fosforom, podupirete te sposobnosti za inhibiciju procesa organskog izgaranja. Ali treba uzeti u obzir da ova inhibicija može doći iz raznih organskih sustava. Ako naprimjer, dolazi iz, recimo, sustava koji primarno radi u kostima, onda se učinak fosfora mora poduprijeti specijalizacijom, da tako kažem, prema koštanoj strani. To se postiže kombinacijom ljekovitog agensa fosfora s kalcijem ili kalcijevom soli na neki način koji proizlazi iz pomnijeg proučavanja materije. Ako imate posla s tuberkulozom tankog crijeva, fosforu ćete dodati bakrene spojeve u pravilnoj dozi. Ako se radi o plućnoj tuberkulozi, fosforu ćete, primjerice, dodati željezo. Ali budući da je plućna tuberkuloza izuzetno komplicirana bolest, mogu doći u obzir i druge primjese. Dakle, vidite da se mogućnost prave terapije temelji na tome kako se kemijski i fizički procesi odvijaju u ljudskom organizmu, kako oni nastavljaju djelovati unutra.
Službena medicina često pretpostavlja da onako kako sile antimona djeluju vani u antimonu, da tako djeluju i u ljudskom organizmu, To nije slučaj. Mora nam biti jasno kako se ti procesi odvijaju u ljudskom organizmu. A to se posebno može vidjeti kada se stvarno antropozofsko znanje primijeni na pokuse o kojima je riječ.
Vidjeli smo s antimonom i njegovim silama da antimon uspostavlja ritam između astralnog tijela i eterskog tijela ili formativnog tijela, i tako možemo vidjeti da se sile koje djeluju u silicijevom dioksidu, u kvarcu, silicei, posebno prikladne za to da uspostave ispravan odnos između 'Ja' i astralnog tijela kada je on poremećen, kako bi iscjeljujući djelovao na živčano-osjetilni sustav. Dok s vapnom - posebno s vapnom koje se koristi iz vapnenačkih izlučevina životinja - dobivate lijekove koji uspostavljaju pravi odnos između tijela formativnih sila i fizičkog tijela.
Tako da se može reći: ispravan pogled na čovjeka navodi na korištenje vapna ili nečeg sličnog, naime nečega što izlučuje životinjski organizam, školjke kamenice naprimjer, kako bi se stvorio pravilan omjer kada je on poremećen, što se uvijek izražava u fizičkim procesima bolesti. Uspostavlja se pravilan odnos između eterskog tijela i fizičkog tijela. To je nešto što treba uzeti u obzir kada se pripremaju lijekovi sa vapnenačkim ili sličnim izlučevinama.
Ako imate posla s aritmičkom interakcijom formativnog tijela i astralnog tijela, tada morate gledati stvari poput onih koje su prisutne u antimonu, naprimjer, ali i u brojnim drugim metalima, posebno u komponentama koje sadrži srednji dio biljke, to jest posebno su prisutne u lišću i stabljici, dok su one sile koje odgovaraju procesu fosfora prvenstveno sadržane u cvjetnim organima biljaka, a oni procesi koji odgovaraju procesima silicija u korijenskim organima biljaka. Tako da se također može pronaći odnos između sila koje su u različitim dijelovima biljaka. Korijenske sile imaju određeni afinitet i odnos s ljudskom glavom i živčano-osjetilnim sustavom. Listovi i organi stabljike imaju poseban odnos prema ritmičkom sustavu, a cvjetni organi imaju poseban odnos prema abdominalnom, metaboličkom sustavu. Ako želite na jednostavan način pomoći probavnom i metaboličkom sustavu, često to možete učiniti jednostavnim odabirom određenih cvjetnih organa za pripremu čaja, nakon dijagnosticiranja na pravi način. Na taj način hvatate se u koštac s organima za probavu. Dok soli iz korijena morate ekstrahirati posebnim procesom ako želite dobiti lijek koji ima poseban učinak na živčano-osjetilni proces, primjerice, na organe glave.
I tako s jedne strane morate razumjeti prirodu i s druge strane ljudski organizam. Tada stvarno možete pronaći lijekove u prirodi tako da možete vidjeti kako su te stvari povezane, tako da ih ne morate samo klinički isprobati: kako to funkcionira? - I onda, zar ne, zabilježi se niz slučajeva od kojih devedeset posto ili sedamdeset posto nekako pokaže povoljan rezultat, i onda u četrdeset slučajeva nisu bili u pravu. Zatim se stvar tretira statistički, i ovisno o tome pokazuju li statistike ovo ili ono, stvar se onda smatra lijekom ili se ne smatra lijekom.
Ja se ovim stvarima mogu doista baviti samo kratko, aforistički, pokazati kako se zapravo, bez upadanja u amaterizam ili medicinsko sektaštvo, može strogo znanstvenim pristupom, nositi s bolestima putem lijekova koji dolaze iz čovjekovog promatranja.
Baš kao što je važno poznavati pravu prirodnu tvar i prirodni proces koji se mora preraditi u lijek, jednako je važna specifična vrsta primjene.
Upravo zato što se može djelovati ili na živčano-osjetilni sustav kako bi se došlo do oporavka na pravi naznačeni način, ili na ritmički sustav, ili na metabolički sustav udova, upravo zato što se mora djelovati na ove pojedinačne sustave, važno je, bitno je znati kako bi se trebala odvijati metoda liječenja. Jer gotovo svaki lijek može se koristiti na tri načina. Ili se unosi u želudac osobe kroz usta i tako dalje, tako da način na koji osoba apsorbira lijek ovisi o metabolizmu osobe, o metaboličkom sustavu i o tome kako metabolički sustav potom utječe na druge sustave. Stoga imamo lijekove koji se posebno koriste na ovaj način, da se u čovjeka unose kroz usta i želudac, i tako dalje.
Ali onda postoje i lijekovi koji se u najeminentnijem smislu, moraju koristiti na takav način da kroz način na koji se koriste imaju učinak na ritmički sustav. U tom smislu, antimon će biti posebno pogodan da se pronađe metoda liječenja u odnosu na ovu točku. Tu na scenu stupaju injekcije, metode ubrizgavanja. A lijek koji se ubrizgava u krv ili se ubrizgava na neki drugi način, onaj je od kojeg se prije svega očekuje da djeluje na ritmički proces čovjeka.
U slučaju onih lijekova koji se koriste kao kupke i u mastima, ili čak tamo gdje je važno mehanički tretirati ljudski organizam, recimo u procesima masaže ili slično, to jest kada se radi o približavanju lijeka ili procesa liječenja ljudima na vanjski način, računa se da će metoda liječenja imati učinak na živčano-osjetilni sustav.
I tako možete dalje raditi na procesu ozdravljenja na različite načine kroz bilo koji drugi sustav. Recimo da imamo siliceu, kvarc. Drugačije je imamo li, naprimjer, lijek koji sami pripremamo i namijenjen je za uzimanje na usta, ili se daje injekcijom. Ako računamo na to da se uzima kroz usta, onda želimo upoznati procese kvarca kroz način na koji se prerađuje u probavnom sustavu, a probavni sustav zauzvrat šalje snage u živčano-osjetilni sustav, drugim riječima, procesi kvarca dolaze preko probavnog sustava. Ali pretpostavimo da bi ih više trebalo poslati u živčano-osjetilni sustav integracijom u organizam krvi, ritam disanja, što zauzvrat dopušta liječenju da ide zaobilaznim putem kroz ovaj ritam, pa ako to namjeravamo, ubrizgavamo.
Ako pomoću probavnog organa želimo nekako učiniti djelotvornim aromatično-eterične tvari, kakve sadrži cvijet biljke, pripremamo čaj koji unosimo u želudac na usta. Ako želimo djelovati tako da eterično ulje, koje aromatično djeluje na živčano- osjetilni sustav, djeluje izravno ili preko živčano-osjetilnog sustava na ritmički proces, onda sok od tih cvjetova pomiješamo s vodom i od toga napravimo kupku. Djelujemo na živčano-osjetilni sustav.
I tako vidite kako ljekoviti učinak također ovisi o tretmanu pojedinih tvari u njihovom odnosu prema ljudima.
Sve će to na istinski transparentan način izaći na vidjelo tek kada se antropozofsko znanje bude sve više primjenjivalo na odnos između učinaka prirode i ljudi, dakle, kada antropozofija otkrije koje lijekove treba koristiti i kako ih treba primjenjivati na ljude.
Da bi se na taj način nešto moglo postići, naše kliničke terapijske institute sa pripadajućim laboratorijima, i drugim poduhvatima, osnovali su liječnici koji su se pridružili našem antropozofskom pokretu, tako da se s jedne strane mogu isprobati lijekovi i metode liječenja, a s druge strane proizvoditi lijekovi. Takve kliničke i kemijsko-farmaceutske institute imamo u Arlesheimu kod Dornacha i Stuttgartu.
Posebnu pozornost treba obratiti na Kliničko-terapijski institut u Arlesheimu, koji je pod izvrsnim vodstvom dr. Wegman, koja ima posebno blagotvoran učinak na ovaj institut jer ima ono što bih nazvao hrabrošću da liječi. Jer upravo kada se, s jedne strane, sagleda složenost prirodnih procesa iz kojih proizlaze procesi ozdravljenja, a s druge strane, ogromna složenost zdravih i bolesnih procesa kod čovjeka, ako to ogromno polje imate pred sobom - a to golemo polje uvijek imate ispred sebe, čak i ako imate samo određeni broj pacijenata - tada je za liječenje potrebna hrabrost.
U sklopu ovog instituta u Arlesheimu nalazi se međunarodni farmaceutski laboratorij u kojem se proizvode lijekovi. Danas se mogu koristiti u cijelom svijetu ako se traže pravi načini i sredstva. Laboratorij proizvodi sredstva; ljudi samo moraju pronaći sredstva i načine da dođu do laboratorija, to je bit. Ljudi moraju pronaći pravi način da dobiju lijek. Ne radi se amaterski, ne negira se današnja znanost, današnja znanost se samo nastavlja.
Kad ta spoznaja jednom sazrije u najširim krugovima, tada doista ne moramo brinuti za uspjeh takvog pokreta kao što je Međunarodni farmaceutski laboratorij u Arlesheimu. Ali teško je, u usporedbi s današnjim čisto materijalističkim trendom, moći stvarno donijeti na svijet terapiju koja se temelji na potpunom poznavanju čovjeka i njegovih lijekova. Ovdje zapravo treba računati na pronicljivost svakoga tko brine o zdravlju svojih bližnjih.
Pa, prvo ističući što se može postići prirodnim lijekovima i njihovom odgovarajućom upotrebom, naravno to ne isključuje ono što se može postići putem, rekao bih, više duhovno-duševnih procesa u liječenju. Na tom području mogu se vršiti posebno plodna promatranja. Ako sada morate unijeti higijensko-terapijske aspekte u školu, kao što morate u pravoj pedagogiji, vidimo kako vrstom i načinom utječete duševno-duhovno na djecu - ako držim pedagoška predavanja, objašnjavam te stvari - iako možda ponekad ne odmah, ali tijekom procesa života, to može imati široku paletu učinaka koji uzrokuju zdravlje i bolest. Želim samo napomenuti jednu stvar. Učitelj može, primjerice, djetetovu pamćenju pristupiti na pravi način ne tražeći od njega previše ili premalo. Ako postupi neispravno, ako previše zahtijeva od pamćenja u osmoj, devetoj, desetoj ili jedanaestoj godini života, ako nema ispravan pedagoški takt u tom smjeru, tada će ono što duša mora postići u pretjeranoj aktivnosti pamćenja, u umjetno kultiviranoj aktivnosti pamćenja, kasnije se u životu manifestirati kao fizičke bolesti svake vrste. Možete dokazati vezu između dijabetesa i pogrešnih metoda pamćenja. S druge strane, poremećaj pamćenja može imati i nepovoljan učinak na dijete.
Ovo mogu samo načelno spomenuti, jer vrijeme je već jako odmaklo. Ali iz ovoga možete vidjeti kako na zdravlje i bolest ne djeluju samo prirodni lijekovi, nego kako je i poseban način na koji sama duša djeluje od posebne važnosti za zdravlje i bolest.
A odatle možete pronaći put do onih metoda gdje pokušavamo dovesti do oporavka od osobe do osobe, kroz čisto duhovne i duševne utjecaje, koje naravno danas ne mogu detaljno opisati zbog kratkoće. Ali na ovom području je posebno lako prepustiti se diletantizmu. Naprimjer, netko može vjerovati da je takozvane duhovne bolesti najlakše izliječiti duhovnim utjecajem. Osobito su duhovne bolesti karakteristične po tome što se oboljelima teško može pomoći duševno-duhovno. To je upravo i razlog zašto se kod takozvanih duhovnih bolesti duša zatvara od vanjskih utjecaja. Ali uvijek će se naći da su, osobito kod takozvanih duhovnih bolesti, koje se zapravo pogrešno nazivaju, negdje skriveni fizički procesi bolesti. Prije nego što se pokušate diletantski petljati s duhovnim bolestima, trebali biste zapravo dijagnostikom pronaći fizički izvor bolesti, koji je ponekad vrlo skriven. Onda ćete moći imati blagotvoran učinak kroz odgovarajuće liječenje fizičkog organizma.
Konkretno kod fizičkih bolesti, puno se više radi o pomoći kojekakvim duhovno-duševnim utjecajima koji se danas provode uglavnom diletantski - u to ne želim sada ulaziti. Osobito u slučaju fizičkih bolesti, mnogo se blagoslova može donijeti u tom pogledu, a vanjski proces koji treba izazvati lijekovima i slično, može se podržati na mnogo načina.
To mogu samo natuknuti. One metode koje se temelje na antropozofiji, svakako ne isključuju duševno-duhovne utjecaje, već ih uključuju. To dokazujemo činjenicom da u kliničkom terapijskom institutu u Arlesheimu, Dornach, uz fizičke metode liječenja možete pronaći i takozvanu terapijsku euritmiju.
Ova terapijska euritmija sastoji se od preobrazbe onoga što ovdje vidite kao umjetničku euritmiju, kod ljudskog bića koje se kreće, ljudsko biće u svojoj strukturi, ali koje se kreće u prostoru, preobrazba vokalizacije na takav način da se ljudsko biće može kretati zdravim pokretima, ali oni koji su proizašli iz euritmije pokrenuti su činjenicom da se vokalizirajući pokreti koriste na takav način da podržavaju upravo one sile koje sam prije nazvao albuminizirajućim silama kod ljudi. Dok sile suglasnika često podupiru antimonizirajuće sile.
Ravnoteža između ove dvije vrste sila također se može postići interakcijom terapije euritmije suglasnika i samoglasnika. A posebno kada se stvari rade ispravno, a ne diletantski, može postati jasno kako se drugi procesi ozdravljenja, posebno u slučaju kroničnih bolesti, mogu izuzetno podržati ovom terapijskom euritmijom.
Ova terapija euritmijom zapravo se temelji na činjenici da se duševno-duhovni procesi bude onim što osoba provodi s dijelovima svog tijela. Ako znate, koji pokreti žele proizaći izravno iz zdravog ljudskog organizma, onda možete naći i odgovarajuće pokrete koji imaju ljekoviti učinak kada udovi, ljudski pokreti, djeluju na proces unutarnjih organa.
Posebno u kliničko terapijskom institutu u Arlesheimu postoji mogućnost potražiti terapiju euritmijom i vidjeti kako ona može biti posebna grana unutar procesa liječenja, koja se može pronaći na antropozofskim temeljima, na stvarnom znanju o čovjeku.
Naravno, bilo bi predaleko ulaziti u detalje na ovom području. Princip je zapravo dan u onome što sam iznio.
Tako se dogodilo da smo tu terapijsku struju morali razviti unutar antropozofskog pokreta, na najrazličitije načine, jer su nam dolazili ljudi koji su takoreći imali iscjeliteljske vještine. To je proizlazilo iz tadašnjih prilika. To je, da tako kažemo, zahtijevala suvremena civilizacija. Antropozofija je u osnovi samo dala odgovore na pitanja koja su joj postavljena.
Danas sam vam zapravo samo aforistički mogao objasniti načela; ništa više nije moguće u ovom vremenu koje je već postalo predugo. A kad bih samo nekoliko stvari htio objasniti cjelovito, onda bih morao učiniti nešto slično onome što sam prekjučer odbio učiniti na predavanju o euritmiji; morao bih vas pozvati da ostanete preko noći i slušate me do sutra ujutro, dok se ne okupimo na sutrašnjem jutarnjem predavanju. To je nešto od čega se ljudi razboljevaju, a netko tko želi razgovarati o zdravlju, doista tako ne može razboljeti ljude! Stoga ih je bolje poslati kući na zdravo spavanje uz kraću prezentaciju.