.- VIII. Praktični zaključak
Položaj naše spoznajne osobnosti u odnosu na bit objektivnog svijeta, bilo je ono što smo nastojali razjasniti kroz prethodna razmatranja. Što za nas znači posjedovanje znanja i znanosti? To je bilo pitanje na koje smo tražili odgovor. Vidjeli smo da je najdublja srž svijeta izražena u našoj spoznaji. Zakoniti sklad koji vlada svemirom postaje očit u ljudskoj spoznaji. Stoga je dio čovjekova poziva prenijeti temeljne zakone svijeta, koji inače upravljaju svim postojanjem, ali sami nikada ne bi nastali, u područje pojavne stvarnosti. To je bit znanja: da ono predstavlja osnovu svijeta, koja se nikada ne može naći u objektivnoj stvarnosti. Naša spoznaja je - slikovito rečeno - stalno uživljavanje u temelj svijeta.
Takvo uvjerenje također mora rasvijetliti naš praktični pogled na život.
Cijeli karakter našeg načina života određen je našim moralnim idealima. To su ideje koje imamo o svojim životnim zadacima, ili drugim riječima, što bismo trebali postići svojim djelovanjem.
Naše djelovanje dio je općih svjetskih događaja. Stoga također podliježe općoj zakonitosti ovog događaja. Sada, kada se događaj dogodi negdje u univerzumu, moraju se razlikovati dvije stvari: njegov vanjski tijek u prostoru i vremenu, i njegova unutarnja zakonitost.
Spoznaja te zakonitosti za ljudsko djelovanje samo je poseban slučaj spoznaje. Stavovi koje smo izveli o prirodi znanja, stoga moraju biti primjenjivi i ovdje. Spoznati sebe kao djelatnu osobnost znači: posjedovati odgovarajuće zakone svog djelovanja, to jest, moralne koncepte i ideale kao znanje. Nakon što smo spoznali ovaj zakon, naše ponašanje je također naše djelovanje. Zakonitost tada nije dana kao nešto što se nalazi izvan objekta u kojem se događaj pojavljuje, već kao sadržaj samog objekta, koji je uključen u živo djelovanje. Objekt je u ovom slučaju, naše vlastito Ja. Ako je potonje doista svjesno spoznalo svoje postupke, tada se u isto vrijeme osjeća kao da time gospodari. Sve dok se to ne dogodi, zakoni djelovanja izgledaju nam kao nešto strano, oni dominiraju nama; ono što postižemo podložno je ograničenjima koja oni vrše na nas. Ako se oni transformiraju iz takvog stranog entiteta u same vlastite radnje našeg Ja, tada ta prisila prestaje. Ono obvezno je postala naša vlastita priroda. Zakon više ne vlada nad nama, već unutar nas događajima koji izviru iz našeg Ja. Ostvarenje događaja posredstvom vanjske zakonitosti realizatoru je čin neslobode, dok je realizacija od strane samog realizatora čin slobode. Spoznati zakone svoga djelovanja, znači biti svjestan svoje slobode. Proces spoznaje je, prema našim objašnjenjima, razvojni proces prema slobodi.
Nemaju svi ljudski postupci takav karakter. U mnogim slučajevima ne posjedujemo zakone koji upravljaju našim postupcima kao znanje. Ovaj dio našeg djelovanja je neslobodan dio našeg rada. Nasuprot njemu je onaj gdje u potpunosti živimo u ovim zakonima. To je podruje slobode. U onoj mjeri koliko naš život pripada njemu, može se opisati samo kao moralan. Pretvaranje prvoga područja u jedno s obilježjem drugoga, zadaća je razvoja svakoga pojedinca, kao i čovječanstva u cjelini.
Najvažniji problem cjelokupnog ljudskog mišljenja je ovaj: shvatiti čovjeka kao samostalnu, slobodnu osobnost.