.- VII. Epistemološki zaključak
Utemeljili smo epistemologiju kao znanost o značenju cjelokupnog ljudskog znanja. Samo preko nje dobivamo uvid u odnos sadržaja pojedinih znanosti prema svijetu. Omogućuje nam da uz pomoć znanosti dođemo do svjetonazora. Pozitivnost znanja stječemo kroz individualne uvide; kroz epistemologiju učimo o vrijednosti znanja za stvarnost. Striktno se pridržavajući ovog načela i ne koristeći nikakva individualna znanja u našim raspravama, prevladali smo sve jednostrane poglede na svijet. Jednostranost obično proizlazi iz činjenice da istraživanje, umjesto da se bavi samim procesom spoznaje, odmah pristupa nekim objektima tog procesa. Prema našim raspravama, dogmatizam mora napustiti svoju 'stvar po sebi', a subjektivni idealizam svoje 'Ja' kao primarna načela, jer je njihov međusobni odnos bitno određen samo u mišljenju. 'Stvar po sebi' i 'Ja' ne smiju se definirati izvođenjem jednog iz drugoga, već se oboje moraju odrediti mišljenjem prema njihovom karakteru i odnosu. Skepticizam mora napustiti svoje sumnje u spoznatljivost svijeta, jer nema sumnje u 'dano', jer je ono još uvijek netaknuto svim predikatima koje daje znanje. Ali kad bi želio ustvrditi da misaona spoznaja nikada ne može doći do stvari, to bi mogao učiniti samo kroz samu misaonu refleksiju, čime bi također proturječio sam sebi. Jer tko god mišljenjem želi opravdati sumnju, implicitno priznaje da mišljenje ima dovoljno snage da podupre uvjerenje. Naša teorija znanja, konačno, prevladava jednostrani empirizam i jednostrani racionalizam, ujedinjujući oboje na višoj razini. Na taj način pravedna je prema oboje. Odajemo počast empiričaru pokazujući da se svo suštinsko znanje o onom danom, može dobiti samo u izravnom kontaktu sa samim danim. Racionalist također nalazi svoje mjesto u našim raspravama, budući da mišljenje proglašavamo nužnim i jedinim posrednikom spoznaje.
Naš svjetonazor, kako smo ga utemeljili na epistemologiji, najuže je povezan s onim koji zastupa A. E. Biedermann. [Kršćanska dogmatika. Epistemološka istraživanja, svezak I. Eduard von Hartmann pružio je iscrpnu raspravu o ovom gledištu, vidi 'Kritički hod kroz suvremenu filozofiju', strana 200.] Ali da bi opravdao svoju poziciju, Biedermannu su potrebne izjave kojima apsolutno nije mjesto u epistemologiji. Tako on operira s konceptima: biti, supstance, prostora, vremena i tako dalje, a da prethodno nije ispitao proces spoznaje. Umjesto tvrdnje da su u procesu spoznaje prisutna samo dva elementa, datosti i mišljenja, on govori o samoj suštini stvarnosti.
Naprimjer, on kaže, § 15: "U svim sadržajima svijesti postoje dvije temeljne činjenice: 1. dane su nam dvije vrste biti, suprotnost kojih nazivamo osjetilnom i duhovnom, materijalnom i idealnoj biti". I § 19: "Ono što ima prostorno-vremensko postojanje, postoji kao nešto materijalno; ono što je osnova svih procesa postojanja i subjekt života, postoji idealno, stvarno je kao idealna suština". Takva razmatranja ne pripadaju epistemologiji, nego metafizici, koja se jedino uz pomoć epistemologije može opravdati. Mora se priznati da su Biedermannove tvrdnje u mnogome slične našima; ali naša se metoda nimalo ne poklapa s njegovom. Stoga nismo našli razloga za izravni kontakt s njim. Biedermann pokušava doći do epistemološkog stajališta uz pomoć nekih metafizičkih aksioma. Mi nastojimo doći do pogleda na stvarnost promatrajući kognitivni proces.
I vjerujemo da smo doista pokazali da sav sukob između pogleda na svijet, proizlazi iz činjenice da se teži stjecanju nečeg objektivnog (stvar, Ja, svijest, itd) bez prethodnog točnog poznavanja onoga što jedino može pružiti informacije o svom drugom znanju: prirode samog znanja.