.- Predgovor prvom izdanju 1892. godine
Suvremena filozofija pati od nezdravog vjerovanja u Kanta. Ovaj rad je zamišljen kao doprinos prevladavanju ovog problema. Bilo bi svetogrđe pokušati omalovažiti besmrtne doprinose ovog čovjeka razvoju njemačke znanosti. Ali konačno moramo shvatiti da postaviti temelje za istinski zadovoljavajući pogled na svijet i život, možemo samo ako se odlučno suprotstavimo ovom duhu. Što je Kant postigao? Pokazao je da je prauzrok stvari, koji se nalazi s onu stranu našeg svijeta osjetila i razuma, i za kojim su njegovi prethodnici tragali uz pomoć pogrešno shvaćenih konceptualnih predložaka, da je nedostupan našim kognitivnim sposobnostima. Iz toga je zaključio da naši znanstveni napori moraju ostati unutar granica onoga što je moguće postići kroz iskustvo, i ne mogu postići znanje o nadosjetilnom prvobitnom uzroku, 'stvari po sebi'. Ali što ako je ta 'stvar po sebi' zajedno s onostranim prauzrokom stvari, samo fantom! Lako je vidjeti da je tomu tako. Traganje za najdubljom biti stvari, za njihovim temeljnim principima, impuls je neodvojiv od ljudske prirode. On je u osnovi svih znanstvenih aktivnosti. Ali nema ni najmanjeg razloga, ovaj primarni uzrok, tražiti izvan osjetilnog i duhovnog svijeta koji nam je dan, sve dok sveobuhvatno istraživanje ovog svijeta ne otkrije da u njemu postoje elementi koji jasno ukazuju na utjecaj izvana.
Naš spis sada nastoji dokazati, da je sve što se mora upotrijebiti za objašnjenje i razumijevanje svijeta, da je za naše mišljenje sve nadohvat ruke. Pretpostavka o načelima izvan našeg svijeta otkriva se kao predrasuda mrtve filozofije koja živi u ispraznoj dogmi. Kant bi morao doći do ovog zaključka, da je doista istražio ono za što je naše mišljenje sposobno. Umjesto toga, na najsloženiji način je dokazao, da ne možemo doći do krajnjih načela koja leže izvan našeg iskustva, zbog strukture naše kognitivne sposobnosti. Ali međutim, nema razloga da ih smjestimo s onu stranu. Kant je možda opovrgao 'dogmatsku' filozofiju, ali je nije ničim zamijenio. Njemačka filozofija koja ga je slijedila, posvuda se razvijala u suprotnosti s Kantom, s Schellingom i Hegelom, više nije marila za granice našeg znanja koje su postavili njihovi prethodnici, i primarne principe stvari je tražila unutar, ovdje i sada, ljudskog razuma. Čak ni Schopenhauer, koji tvrdi da su rezultati Kantove kritike razuma vječno nepobitne istine, ne može a da ne krene putovima spoznaje krajnjih uzroka svijeta koji se razlikuju od onih koje ima njegov gospodar. Neuspjeh ovih mislilaca bio je u tome što su tražili znanje o najvišim istinama, a da nisu postavili temelje za takav pokušaj, istraživanjem prirode samog znanja. Ponosna intelektualna zdanja Fichtea, Schellinga i Hegela, stoga stoje bez temelja. Međutim, nedostatak takvog sustava također je imao štetan učinak na misaone procese filozofa. Bez znanja o značaju čistog svijeta ideja, i njegovog odnosa s oblasti osjetilne percepcije, gradili su grešku na grešku, jednostranost na jednostranost. Nije ni čudo da pretjerano hrabri sustavi nisu bili u stanju odoljeti olujama doba neprijateljskog prema filozofiji, i velik dio dobrog što su sadržavali, nemilosrdno je otpuhan zajedno s onim lošim.
Sljedeća istraživanja imaju za cilj ispraviti ovdje naznačeni nedostatak. Ona ne žele pokazati, kao što je to učinio Kant, što kognitivna sposobnost ne može; već je svrha pokazati ono za što je stvarno sposobna.
Rezultat ovih istraživanja je da istina nije, kako se obično pretpostavlja, idealan odraz nečeg stvarnog, već slobodan proizvod ljudskog duha, koji uopće ne bi postojao da ga mi sami nismo proizveli. Zadaća spoznaje nije ponoviti u konceptualnom obliku ono što drugdje već postoji, nego stvoriti potpuno novo područje koje, zajedno sa svijetom koji daju osjetila, tek onda stvara punu stvarnost. Tako je najviša djelatnost čovjeka, njegova duhovna tvorevina, organski uklopljena u opće svjetske događaje. Bez ove aktivnosti, svjetski događaji se ne bi mogli promatrati kao samostalna cjelina. Čovjek nije dokoni promatrač tijeka svijeta, koji u svom duhu ponavlja ono što se događa u kozmosu bez njegova uplitanja, već aktivni sukreator procesa svijeta; a spoznaja je najsavršenija karika u organizmu univerzuma.
Za zakone našeg djelovanja, za naše moralne ideale, ovo gledište ima važnu posljedicu da se i oni ne mogu smatrati slikom nečega izvan nas, već nečim što postoji samo u nama. Moć čije bismo zapovijedi morali smatrati našim moralnim zakonima, tako je također odbačena. Ne poznajemo 'kategorički imperativ', glas o one strane koji bi nam govorio što trebamo ili ne trebamo činiti. Naši moralni ideali, naš su vlastiti slobodan proizvod. Moramo izvršavati samo ono što sami sebi propisujemo, kao normu našeg djelovanja. Gledanje na istinu kao čin slobode, tako uspostavlja i moralnu doktrinu čiji je temelj potpuno slobodna osobnost.
Ove izjave vrijede, naravno, samo za onaj dio našeg djelovanja, u čije zakone savršenom spoznajom idealno prodiremo. Sve dok su potonji samo prirodni, ili konceptualno nejasnih motiva, osoba višeg duhovnog položaja svakako može prepoznati u kojoj su mjeri ovi zakoni našeg djelovanja utemeljeni u našoj individualnosti, ali mi ih sami doživljavamo kao da na nas djeluju izvana, kao da nas prisiljavaju. Svaki put kada uspijemo jasno proniknuti u takav motiv, činimo osvajački pohod u oblasti slobode.
U kakvom su odnosu naši pogledi prema najznačajnijem fenomenu današnjice, prema svjetonazoru Eduarda von Hartmanna, čitatelj će pobliže vidjeti iz našeg teksta, što se tiče problema spoznaje.
To je filozofija slobode, kojoj smo s ovim sada stvorili predigru. O tome detaljnije uskoro.
Povećanje vrijednosti ljudske osobnosti krajnji je cilj svih znanosti. Tko ne radi s tim krajnjim ciljem, radi samo zato jer je vidio svog učitelja kako to radi, on 'istražuje' jer je to slučajno naučio. Ne može se nazvati 'slobodnim misliocem'.
Ono što znanostima daje pravu vrijednost, filozofsko je objašnjenje značaja njihovih rezultata za ljude. Htio sam dati doprinos ovom objašnjenju. Ali možda prirodna znanost uopće ne traži svoje filozofsko opravdanje! Onda su dvije stvari sigurne: prva, da sam proizveo nepotreban tekst, i druga, da moderna znanost lovi ribu u mutnoj vodi i ne zna što hoće.
Na kraju ovog predgovora ne mogu suspregnuti osobnu opasku. Do sada sam svoje filozofske poglede uvijek iznosio u vezi s Goetheovim svjetonazorom, s kojim me je prvi upoznao moj učitelj Karl Julius Schröer, kojeg iznimno cijenim i koji u istraživanjima Goethea zauzima visoko mjesto, jer njegov pogled uvijek ide dalje od pojedinca do ideja.
Međutim, nadam se da sam ovim radom pokazao da je moj sustav mišljenja samoutemeljena cjelina koja ne mora biti izvedena iz Goetheova svjetonazora. Moje misli, kako su ovdje predstavljene i koje će uslijediti kao 'Filozofija slobode', razvijale su se tijekom mnogo godina. I samo s dubokim osjećajem zahvalnosti dodajem da je ljubav s kojom me obitelj Specht u Beču dočekala u vrijeme kada sam morao brinuti o obrazovanju njihove djece, pružila jedinstveni poželjan 'milje' za razvoj mojih ideja; nadalje, raspoloženje za konačno zaokruživanje mnogih misli provizorno skiciranih na stranicama 86. do 88, u mojoj 'Filozofiji slobode', dugujem poticajnim razgovorima s mojom visoko cijenjenom prijateljicom Rosom Mayreder u Beču, čija će književna djela, koja izviru iz suptilne, plemenite umjetničke prirode, vjerojatno uskoro biti predstavljena javnosti.
Napisano u Beču, početkom prosinca 1891.
Dr. Rudolf Steiner