.- Uvod: Friedrich Nietzsche i Rudolf Steiner
Američki čitatelji poznaju spise Friedricha Nietzschea na engleskom nešto manje od pedeset godina. Prvi prijevodi Nietzscheovih djela počeli su se pojavljivati u ovoj zemlji ubrzo nakon prijelaza stoljeća. Otada su popisi američkih izdavača gotovo bez prekida uključivali zbirke njegovih spisa, izbore iz njegovih pisama, izvatke iz časopisa, komentare njegovih djela, i iznad svega, brojne opise njegove tragične životne priče; a američki interes za Nietzschea nastavlja se i danas.
S obzirom na to, čini se osobito prikladnim da ova knjiga, s dubokim uvidom u Nietzscheovo stvaralačko djelovanje, briljantnom analizom njegova lika i jasnom ocjenom njegovog značaja, bude prvi put objavljena u engleskom prijevodu kao drugi svezak knjige 'Stoljetno izdanje glavnih spisa Rudolfa Steinera'.
U 'Friedrich Nietzsche, borac protiv svog vremena', Rudolf Steiner predstavlja nezaboravan portret čovjeka čiji spisi i dalje imaju važan utjecaj na oblikovanje svijeta u kojem danas živimo, a koji će naša djeca sutra naslijediti.
*
Friedrich Wilhelm Nietzsche rođen je u malom selu Röcken blizu Leipziga 15. listopada 1844. Kako je kasnije napisao: "Rođen sam na bojnom polju kod Lützen-a, a prvo ime koje sam čuo bilo je Gustavus Adolphus". Protestantski element bio mu je u samoj krvi, jer su luteranski svećenici bili među njegovim precima i s očeve i s majčine strane, dok je njegov otac bio pastor u Röcken-u. Tradiciju da su njegovi preci bili poljski plemići iz obitelji Niëzky zabilježio je sam Nietzsche, kao i izjavu da je njegova baka pripadala krugu Goethe-Schiller u Weimaru.
Župski život tijekom Nietzscheova ranog djetinjstva bio je tipičan za većinu seoskih svećeničkih kuća tog vremena. Atmosfera je bila ona 'običnog življenja i visokog razmišljanja', a obitelj je spajala čast i pobožnost s društvenim životom sreće i veselja, u kojem je ljubav prema glazbi, knjigama i prijateljstvima, igrala ulogu. Kada je dječaku bilo skoro pet godina, u ljeto 1849, pastor Nietzsche doživio je težak pad, uslijed čega je umro. Udovica je nekoliko mjeseci kasnije odvela svoju djecu u Naumburg i oni su se smjestili kod djeda i bake s očeve strane.
Friedrich je isprva bio upisan u općinsku školu u Naumburgu, ali je ubrzo nakon toga prebačen u privatnu školu u istom gradu. U listopadu 1858, kao odgovor na ponuđenu stipendiju, dječak je upisan u Landes-Schule u Pforti. Ova poznata ustanova osnovana je kao cistercitska opatija sredinom dvanaestog stoljeća; u vrijeme reformacije postala je svjetovna škola. Među imenima koji su tamo studirali su Klopstock, Fichte, Schlegel i Ranke. U devetnaestom stoljeću Landes-Schule u Pforti često je nazivana 'Njemačkim Etonom' zbog svoje izvrsnosti u klasičnim studijima i kao pripremna škola.
Friedrich Nietzsche pronašao je drugi dom u Landes-Schule; jako je uživao u studiju – posebno u jezicima, književnosti i povijesti. U ljeto 1860. osmislio je ideju o organizaciji književno-umjetničkog kluba među studentima, što je naišlo na spreman odaziv njegovih školskih kolega. Ubrzo je organiziran Germania klub, kako su ga počeli nazivati, a Nietzsche je klupskom listu pridonio s nizom eseja o književnim i povijesnim temama. Mnogo sretnih sati proveo je u klubu Germania u aktivnim raspravama o grčkim i latinskim klasicima, djelima aktualnih njemačkih i engleskih autora i sličnim temama. Među Nietzscheovim omiljenim spisima u to vrijeme bili su Emerson, Shakespeare, Tacit, Aristofan, Plato i Aeschylus. O Tristamu Shandy napisao je svojoj sestri Elizabeti: 'Čitao sam je stalno iznova'.
*
Dok je Friedrich Nietzsche bio student na Landes-Schule, Rudolf Steiner rođen je 27. veljače 1861. u malom mjestu Kraljevec na granici između Mađarske i Hrvatske. Otac mu je bio šef kolodvora u službi Južnoaustrijskih željeznica, a dječakova prva sjećanja vezana su uz djelatnost željeznice. Od druge pa sve do osme godine imao je dojmove o mirnom seoskom naselju Pottsach, smještenom u prekrasnoj zelenoj dolini u podnožju veličanstvenih Štajerskih Alpa. Rijetki dolasci i odlasci vlaka, svakodnevne aktivnosti seljana, bogoslužja u crkvici, živopisni seljaci i šumari, život na mjesnom mlinu, i uvijek tajanstveno čudesna ljepota okolne prirode: sve je to bilo dio dječjeg svijeta. Jedno vrijeme je pohađao školu u selu; poslije se njegov otac obvezao podučiti ga osnovama elementarnog obrazovanja.
Ali uporedo s ovim svijetom, dijete je poznavalo drugi svijet, duhovni svijet, koji mu je bio jednako stvaran kao i šume, polja i planine oko njega. Ovaj duhovni svijet bio je ispunjen stvarima i bićima, kao što je svijet oko njega sadržavao kamenje i biljke, životinje i ljude. Još prije svoje osme godine dijete je znalo razlikovati ta dva svijeta, a oba su mu bila jasna i neposredna.
Mnoga djeca imaju iskustva slična ovom Rudolfa Steinera. Međutim, općenito govoreći, s godinama djetinjstva i ta iskustva malo po malo nestaju, sve dok u retrospektivi kasnijih godina ne izgledaju kao 'nježno tkanje sna'. Ali u slučaju Rudolfa Steinera, stvarnosti i neposrednost duhovnog svijeta nisu nestali; proširile su se i produbila u jasnu, svjesnu percepciju bića i događaja toga svijeta.
U začuđenim očima ovog tihog dječaka bilo je mnogo pitanja. Međutim, znao je da su to pitanja koja ne može postaviti nikome oko sebe. Štoviše, ni s kim nije mogao razgovarati o 'drugom' svijetu koji mu je bio tako blizak i stvaran kao što su bile kuće i polja Pottsacha. Tako je šutio, a pitanja su ostala živa u njemu. I, premda je dijelio svakodnevne aktivnosti djece oko sebe i potpuno ušao u život svoje obitelji, bio je nesretan. Više od toga, bio je usamljen...
*
U rujnu 1864. Nietzsche je napustio Landes-Schule s odličnim ocjenama, osobito u jezicima i književnosti. Ubrzo je upisao Sveučilište u Bonnu, upisao je kao student teologije i filologije. Međutim, nije dugo bio na sveučilištu kada ga je prijateljstvo s profesorom filologije Friedrichom Wilhelmom Ritschelom natjeralo da odustane od teoloških studija u korist filologije. Taj je postupak priredio veliku žalost njegovoj majci i ostalim članovima obitelji, koji su od njega tražili da nastavi svećeničku tradiciju svoga oca.
Godinu dana nakon što je upisao Sveučilište u Bonnu, Nietzsche se povukao kako bi pratio Ritschela, koji je prebačen na fakultet Sveučilišta u Leipzigu. Tu je nastavio filološki studij, a tu su se dogodila i dva vrlo važna događaja njegova života. Prvi put susreće Richarda Wagnera u domu profesora Brockhausa u Lepizigu; drugi susret dogodio se na pomalo neobičan način.
Jednog dana dok je pregledavao Rohm-ovu knjižaru polovnih knjiga u Leipzigu, 'kao slučajno' Nietzsche je uzeo primjerak Schopenhauer-ovog 'Welt als Wille und Vorstellung' ['Svijet kao volja i predodžba']. Ne zastajući niti da otvori knjigu, platio je za to i odjurio u svoj smještaj. Tamo se bacio na krevet i počeo željno čitati. Kako kaže u svom dnevniku, 'Ne znam koji mi je demon rekao da knjigu ponesem sa sobom. ... Iz svakog retka koji sam pročitao čuo sam krik poricanja, nijekanja, rezignacije. U knjizi sam vidio ogledalo svijeta; život i moja vlastita duša odrazili su se sa strašnom vjernošću. Tupo, nezainteresirano oko umjetnosti pogledalo me. Vidio sam bolest i ozdravljenje, progonstvo i obnovu, pakao i raj'.
Tako je, u dobi od dvadeset i jedne godine, njegovo čitanje Schopenhauer-ove knjige – čiji prvi dio je bio prodan kao otpadni papir ubrzo nakon objavljivanja jer nije bilo prodaje – promijenilo Nietzscheov pogled na život. U Schopenhaueru je osjećao da je pronašao svog učitelja u punom, najidealnijem smislu.
Nakon kratkog razdoblja provedenog u vojnoj službi, tijekom kojeg je zadobio ozbiljnu ozljedu prsnog koša uslijed pada s konja, Nietzsche se vratio u Leipzig kako bi nastavio studij u jesen 1868. U međuvremenu su vlasti Sveučilišta u Baselu pročitale niz članaka kojima je sudjelovao u časopisu Rheinisches Museum, gdje je bilo upražnjeno mjesto profesora klasične filologije. Ritschelu je upućeno pismo u kojem se traže pojedinosti o Nietzscheu i ukazuje se na to da bi katedra na sveučilištu mogla biti ponuđena mladom studentu. Ritschelov odgovor bio je nedvosmislen: 'Nietzsche je genij i može učiniti sve što mu padne na pamet'.
Ovo odobravanje zacijelo je impresioniralo vlasti u Baselu, jer su Nietzschea imenovali na to mjesto, unatoč činjenici da još nije stekao titulu doktora. Jedan član odbora, međutim, bio je pomalo sumnjičav u vezi s imenovanjem, jer je rekao: 'Ako je predloženi kandidat zapravo toliki genije, možda bi bilo bolje da ga ne imenujemo, jer će sigurno ostati samo kratko na tako malom sveučilištu kao što je naše'!
Kad je vijest o imenovanju stigla do Leipziga, sveučilišne vlasti odmah su Nietzscheu dodijelile doktorat, ne zahtijevajući od njega daljnje ispite. U skladu s tim, 28. svibnja 1869., Nietzsche je održao svoju nastupnu riječ na Sveučilištu u Baselu, o Homeru i klasičnoj filologiji. Na toj funkciji ostao je sljedećih deset godina, a konačno je umirovljen isključivo zbog zdravstvenih razloga. Slutnja dužnosnika koji je smatrao da bi mogao ostati 'samo kratko', pokazala se neutemeljenom.
Njegova rezidencija u Baselu dala je Nietzscheu priliku da nastavi svoje prijateljstvo s Richardom i Cosimom Wagner, a često je bio gost na njihovom imanju Triebschen na jezeru Luzerne, pod sjenom planine Pilatus. Istovremeno se sprijateljio s Jacobom Burckhardtom, 'pustinjakom, osamljenim misliocem', kako ga je opisao Nietzsche. Burckhardt je bio nedavno završio svoju poznatu 'Geschichte der Renaissance in Italien' [Povijest renesanse u Italiji], 1867, i bio je poznat kao autor niza kritičkih povijesnih spisa o talijanskom slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi. Uz to je držao i katedru profesora povijesti na Sveučilištu u Baselu.
*
1869, bila je godina od značaja u životu Rudolfa Steinera, sada dječaka od osam godina. Okružen ljepotama i čudima prirode, zbunjen zamršenošću takvih mehaničkih sprava kao što su telegrafska oprema na željezničkoj stanici i strojevi u mjesnom mlinu, dječakova su pitanja prešla u još širi plan. Kako je mogao uskladiti svoje izravno iskustvo duhovnog svijeta sa svijetom osjetila koji ga je okruživao? Kakva je veza između to dvoje? Kako se može pronaći most između vanjskog i unutarnjeg iskustva?
Odgovor je stigao na krajnje neočekivan način.
Među knjigama svog učitelja u malom mađarskom selu Neudörfl gdje je sada živio sa svojom obitelji, dječak je pronašao udžbenik iz geometrije. Taj je svezak otvorio novi svijet za Rudolfa Steinera. U studiju geometrije pronašao je odgovore na svoja pitanja. Možda čak i važnije, kaže, 'po prvi puta sam spoznao sreću'. Njegovo zadovoljstvo je bilo potpuno, jer je otkrio da se 'može živjeti unutar uma u oblikovanju formi koje se opažaju samo u sebi'. Otkrio je da mu je došla unutarnja radost, dok je kroz proučavanje geometrije naučio da 'zahvati nešto samo u duhu...'.
U blizini njegova doma u Neudörfl-u nalazio se samostan Reda Presvetog Otkupitelja. Kako je dječak na svojim šetnjama često susretao tihe redovnike, oni su u njemu budili svečane osjećaje i silno je želio da razgovaraju s njim. Ali nikad nisu.
U listopadu 1870, Rudolf Steiner, koji sada ima jedanaest godina, ušao je u Realschule u Wiener-Neustadt-u u Austriji, putujući svaki dan amo-tamo iz svog doma u Neudörfl-u koji je bio preko granice s Mađarskom. Uz svoje intimne kontakte s prirodom koji su još uvijek bili važan dio njegovom svakodnevnog života, dječak se sada počeo zanimati za znanstvena pitanja kao što su prostor i vrijeme, provlačenje i odbijanje, atomi i njihov odnos s prirodnim pojavama i mnoge druge teme. S velikim zanimanjem njegov se um okrenuo znanosti i matematici, a njegovi učitelji u Realschule bili su mu u tome od velike pomoći.
*
Francusko-pruski rat 1870. zatekao je Nietzschea kao pomoćnika u medicinskom korpusu, jer mu njegovo zdravlje nije dopustilo da aktivno sudjeluje u borbi. Međutim, i te su se dužnosti pokazale previše za njegovu snagu, te je zbog toga dobio difteriju. Vratio se svom radu na Sveučilištu u Baselu, a 1872, kada je imao dvadeset i osam godina, Nietzsche je objavio svoje prvo veliko djelo, rezultat prijateljstva s Wagnerom i Burskhardt-om, te osjećaja koje su u njemu izazvali. To je bilo 'Geburt der Tragödie aus dem Geiste der Musik' [Rođenje tragedije iz duha glazbe]. Odlomci o estetici privukli su glazbenike knjizi, ali su je Nietzscheovi kolege s filološkog područja dočekali s ogorčenim napadom koji je predvodio Wilamowitz-Moellendorf. Rezultat je bio da unatoč naporima Ritschela i Burskhardta da ga obrane, Nietzsche uopće nije imao učenika na svojim satovima filologije u zimskom roku 1872/3.
Posljedica njemačke pobjede u ratu 1870. bila je erupcija nacionalističkog duha, koji se skupljao iz prethodnih uspjeha 1864. i 1866. Nietzsche je smatrao da je ovo vrijeme da uputi vatreni poziv njemačkim intelektualcima da napuste ono što je smatrao vrlo opasnim i nedostojnim šovinističkim duhom, te da se vrate svom radu u službi prave njemačke kulture. Richard Wagner mu se pridružio u ovom nastojanju da probudi njemačku mladež na prepoznavanje odgovornosti koju je pobjednička sudbina stavila pred njih.
Nietzsche je dio svojih predavanja na sveučilištu posvetio toj temi, te je konačno 1873. izdao prvu u nizu brošura pod općim naslovom 'Unzeitgemässe Betrachtungen' [Razmatranja izvan vremena] koje je nazvao David Strauss, koje se bavi sitničarenjem epohe. Drugi koji je objavljen sljedeće godine, bio je 'Von Nutzen und Nachteil der Historie für das Leben' [Prednosti i nedostaci povijesti za život], oštri napad na pretjerivanje tadašnjih 'popularnih povjesničara' Njemačke. Treći pamflet, 'Schopenhauer als Erzieher' [Schopenhauer kao pedagog], a pojavio se iste godine kao i drugi. Posljednji u nizu bio je 'Richard Wagner in Bayreuth', a objavljen je 1876. kada je Nietzsche imao trideset i dvije godine.
Krajem kolovoza, u novoizgrađenom opernom kazalištu pod ravnanjem Hansa Richtera održana je prva cjelovita izvedba opernog ciklusa Rucharda Wagnera 'Der Ring des Niebelungen'. Ljudi su hrlili u Bayreuth iz mnogih zemalja kako bi prisustvovali ovom prvorazrednom kulturnom događaju. Među gledateljima je bio i Friedrich Nietzsche koji, međutim, nije dijelio opće oduševljenje onim što je vidio prikazano na pozornici.
Poznati francuski pisac i kritičar Edouard Schuré također je bio prisutan na festivalu u Bayreuthu i napisao je izvještaj o svom susretu s Nietzscheom, uključujući pažljivu procjenu njegovog karaktera. Schuréov se članak pojavio nekoliko godina kasnije u pariškom Paris Revue des Deux Mondes (1895).
"Upoznao sam Nietzschea 1876. kada je Prsten Nibelunga imao svoju premijeru u Bayreuthu. Dok sam razgovarao s njim bio sam impresioniran visokim kalibrom njegova uma i njegovim čudnim licem. Čelo mu je bilo veliko, kratka kosa začešljana unatrag, a jagodice su mu bile istaknute kao u Slavena. Gusti brkovi i hrabro držanje na prvi pogled su mu davali izgled konjaničkog časnika. Međutim, to je bilo ublaženo određenom mješavinom arogancije i nervoze koju je teško opisati".
"Glazba njegovog glasa i sporost govora izražavali su njegove umjetničke osjećaje. Njegovo oprezno, promišljeno držanje, ukazivalo je na filozofa u njemu. Ali ništa nije moglo biti više varljivo od prividne smirenosti njegova izraza lica. Uprti pogled otkrivao je nesretni zadatak mislioca; njegov je pogled kombinirao oštru percepciju u fanatizmom. Ova dvostruka kvaliteta činila je da njegovo oko izgleda neugodno, pogotovo jer se činilo da je uvijek prikovan za jednu točku. Kad bi progovorio, bez obzira koliko dugo, lice bi mu poprimilo dojam pjesničke blagosti, ali bi ubrzo opet poprimilo svoj antagonistički karakter".
"Kada smo zajedno napustili kazalište, on nije rekao ni riječi osude ili neodobravanja; lice mu je izražavalo samo tužnu rezignaciju poraženog čovjeka. ..."
Godina je završila loše za Nietzschea. Kako su mjeseci odmicali, zdravlje mu se pogoršavalo, a potkraj godine simptomi bolesti očiju pojačani su još težim oblicima. Povukao se sa sveučilišne nastave i dobio je bolovanje.
Prezimio je u Sorrentu u društvu svojih prijatelja, barunice Meysenberg i dr. Paul Rée-a, s kojima je trebao dosta putovati sljedećih godina. Unatoč bolesti, nekako je smogao snage da započne još jedan od svojih važnih spisa, koji će ga povremeno zaokupljati tijekom sljedeće četiri godine. To je bilo 'Menschliches, Allzumenschliches' [Ljudski, previše ljudski].
Tri godine koje su uslijedile bile su vrijeme sve veće bolesti i usamljenosti. Konačno, Nietzsche je dao ostavku na svoj položaj na Sveučilištu u Baselu 1879. i dobio je mirovinu od koje je živio do kraja života.
Tjelesnu i psihičku patnju koju je doživio samo 1879. godine, opisuje: "U ovoj godini imao sam dvije stotine dana tjeskobe. ... Puls mi je spor kao kod Napoleona Prvog. ..."
*
Godine između 1873. i 1879. bile su najvažnije u razvoju Rudolfa Steinera. Tada prolazi kroz svoju dvanaestu do osamnaeste godine. Kako je Nietzsche otkrio Schopenhauerovu knjigu u Leipzigu, Steiner je sada vidio Kantovu 'Kritik der reinen Vernunft' [Kritiku čistog uma], u izlogu knjižare, i na kraju je došao u posjed sveska. Željno proučavajući ovu knjigu, čemu je posvetio svaki slobodan trenutak koji je mogao pronaći, često čitajući pojedinačne stranice "više od dvadeset puta uzastopno", nadao se da će pronaći ono što će mu omogućiti da razumije vlastito mišljenje. Ipak, ono što je pročitao kod Kanta, bilo je oštro protivno njegovom vlastitom zaključku, koji je trebao opisati riječima, 'Mišljenje se može razviti do sposobnosti koja stvarno shvaća stvari i događaje svijeta'.
U tom razdoblju Steiner je produbio svoje znanje iz matematike i njemačke književnosti, po propisanim smjerovima učenja na Realschule. Od svoje petnaeste godine nadalje provodio je dosta vremena podučavajući druge učenike, čime je inaugurirao obrazovnu aktivnost koja će ga pratiti kroz nadolazeće godine. Otkrio je da je poznavanje praktične psihologije neophodno za ovaj zadatak, a iz svog iskustva kao učitelja, naučio je mnoge vrijedne stvari o problemima uključenim u obuku ljudskog uma.
Početkom ljeta 1879. Steiner je završio svoje učenje na Realschule i bio je upisan kao student na Technische Hochschule u Beču da bi rok počeo na jesen. Ljeto je u potpunosti proveo u proučavanju filozofije, probijajući se s najvećom pažnjom i marom kroz Kantove spise i glavna Fichteova djela. Upisan je na studij matematike, povijesti i kemije.
*
Godine od 1879. do 1889. općenito se smatraju Nietzscheovim vremenom zrele produktivnosti. Kad se uzme u obzir patnja koju je doživio, nemirna putovanja, njegova stalna usamljenost, zaprepasti se količinom kreativnog rada koji je bio u stanju proizvesti u tom razdoblju. U Italiji, na francuskoj rivijeri, u švicarskom Engadinu, želja za pisanjem nemilosrdno ga je tjerala.
U srpnju 1881. objavljena je njegova Morgenröte [Zora]. Premda je hladno prihvaćena, važna je jer označava prekretnicu u Nietzscheovom stvaralačkom razvoju. Njegovi prethodni spisi bili su uglavnom negativni i kritičkog tona. Ova knjiga označava pojavu pozitivne, konstruktivne tendencije, koja se pojačavala u radovima koji su uslijedili.
Iako njegova pisma i dnevnici ostavljaju dojam da je jesen te godine bila jedno od najsretnijih razdoblja njegova života, zimu je opisao kao vrijeme 'nevjerojatne patnje'.
Sljedećeg ljeta, dok je Nietzsche bio u Tautenbergu u Thuringia-i, dr. Rée i barunica Meysenberg upoznali su ga s gospođicom Andreas Salomé. Iz ovog i kasnijih susreta Andreas Salomé kasnije je napisala ono što je opisano kao 'najnepouzdanija knjiga o Nietzscheu koja se ikada pojavila u tiskanom obliku'.
U srpnju su u Bayreuthu izvedene prve izvedbe glazbene drame, Parsifal, pod skladateljevim ravnanjem. Nietzsche je iskoristio priliku da Wagneru pošalje prezentacijski primjerak svojih 'Menschliches, Allzumenschliches' [Ljudski, previše ljudski]. Zanimljivo je da je u točno isto vrijeme Wagner poslao Nietzscheu ispisanu kopiju svog Parsifala. Dva su se paketa ukrstila u pošti. Ni od jednog primatelja nikada nije stigla nikakva riječ potvrde; prekid između Nietzschea i Wagnera bio je potpun, iako ga je javnost trebala postati svjesna tek nakon što prođe još šest godina. U međuvremenu, Wagner je iznenada umro u Veneciji početkom 1883.
Vrhunac u Nietzscheovom stvaralačkom životu došao je u svibnju 1883. rođenjem njegovog djela 'Also Sprach Zarathustra' [Tako je govorio Zaratustra], djela koje je on, a i mnogi drugi smatrali remek-djelom. Za pisanje prvog dijela od dvadeset tri poglavlja bilo je potrebno samo deset dana, kao i za sve druge dijelove s izuzetkom četvrtog i posljednjeg koji je dovršen 1885. U pismu je naveo o pisanju Zaratustre, "Sve je to začeto u brzim šetnjama... apsolutna sigurnost, kao da je svaka rečenica dozivala drugu. Dok pišem ovu knjigu, najveća fizička elastičnost i osjećaj moći...".
Osim studija na Technische Hochschule, Rudolf Steiner je pohađao predavanja na Sveučilištu u Beču. Posebno je cijenio tečajeve slavnog Karl Julius Schröer-a o njemačkoj književnosti, posebice o Schilleru i Goetheu. Kao rezultat toga, Steiner je prvi put pročitao Goetheova Fausta u dobi od devetnaest godina. Kasnije je uživao u osobnom prijateljstvu sa Schröer-om, pod čijim je vodstvom došao do duboke svijesti o važnosti Goetheova doprinosa prirodnoj znanosti kao i književnosti.
Iz interesa za filozofske studije, Steiner je pohađao predavanja filozofa Roberta Zimmermana i Franza Brentana. Proučavao je spise Ernsta Haeckela o morfologiji i Friedrich Theodor Vischera o estetici. Spisi Eduard von Hartmanna, 'filozofa nesvjesnog', duboko su ga zanimali, i doći će dan kada će tog čovjeka sresti s licem u lice u Berlinu; konačno će Steiner njemu posvetiti svoju knjigu, 'Wahrheit und Wissenschaft' [Istina i znanost], "s toplim poštovanjem".
Među predavanjima u njegovim znanstvenim tečajevima, ona Edmunda Reitlingera o mehaničkoj teoriji topline i o povijesti fizike ostavila su dubok dojam na Rudolfa Steinera.
U to vrijeme Steiner je bio angažiran kao učitelj u obitelji u kojoj su bila četiri dječaka, od kojih je najmlađi bio retardirano dijete. Trojica starijih dječaka nisu mu predstavljala poseban problem, a njihov je studij bez poteškoća išao dalje pod njegovim vodstvom. Ipak, retardirano dijete bilo je veliki izazov. Da se Steiner suočio s tim izazovom jasno je iz činjenice da je dijete za dvije godine moglo završiti osnovnu školu i upisati gimnaziju. Na kraju je upisao medicinski fakultet i konačno diplomirao kao liječnik. Iskustvo s tim djetetom odrazilo se u metodama liječenja i njege retardirane djece koje je četrdesetak godina kasnije dao Rudolf Steiner i tako postavio temelje za sustav kurativnog odgoja koji se danas uspješno prakticira i u Europi i u Americi.
Godine 1884. profesor Schröer preporučio je Steinera na mjesto urednika i komentatora Goetheovih prirodoznanstvenih spisa koje je izdavač, Joseph Kürschner, želio uključiti u svoj niz svezaka o njemačkoj književnosti. Prisjećajući se prirode ovog zadatka godinama kasnije, Steiner je napisao: "U Goetheu sam vidio osobnost koja bi, zbog posebnog duhovnog odnosa u koji je postavio čovjeka u odnosu na svijet, također mogla uklopiti znanost o prirodi u cijelo područje ljudske kreativne aktivnosti na pravi način... Za mene je Goethe bio utemeljitelj znanosti o organici... primjenjive na ono što je živo".
Od tog vremena nadalje, Steiner je bio zaokupljen Goetheovim istraživanjima u područjima prirodne znanosti kao što je metamorfoza, arhetipska biljka, svijet životinja i minerala i tako dalje. I iz ove studiju u svijetlu Goetheovih istraživanja i komentara, Steiner je shvatio da ako netko želi razumjeti Goethea kao prirodoslovca, to se može učiniti samo na temelju učenja o tome kako treba percipirati da bi se ušlo u fenomen života.
Konačno je shvatio da nijedna teorija znanja koja je tada postojala nije objasnila Goetheov poseban oblik znanja. Stoga je Steiner, kao dio svog pripremnog rada prije nego što je krenuo uređivati i pisati komentare Goetheovih prirodoznanstvenih spisa za Kürschnera, izradio kratku studiju Goetheove teorije znanja. To je dovršeno 1886, kada je Steiner imao dvadeset pet godina, i jasan je dokaz njegovog sveobuhvatnog razumijevanja Goetheova načina razmišljanja. Knjiga nosi naslov 'Erkenntnistheorie der Goetheschen Weltanschauung' [Teorija znanja u Geotheovoj koncepciji svijeta], i jedan je od temeljnih spisa Rudolfa Steinera.
*
Godine 1886. Nietzsche, sada u svojoj četrdeset i drugoj godini, napisao je svoju knjigu 'Jenseits van Gut und Böse' [S one strane dobra i zla], čiji je veliki dio nastao tijekom njegovog boravka u Italiji.To je bio njegov prvi pokušaj da se bavi temom nastanka morala. Reakcija na knjigu općenito je bila nepovoljna, iako su Jacob Burckhardt u Baselu i Hyppolyte Taine u Parizu pisali o njoj s poštovanjem.
8. srpnja Nietzsche je svojoj sestri napisao: "Moje zdravlje je zapravo sasvim normalno, ali moja je duša vrlo osjetljiva i ispunjena je čežnjom za dobrim prijateljima moje vrste. Nabavite mi mali broj ljudi koji će me saslušati i razumjeti, i bit ću izliječen. ..." Nikakve riječi ne bi mogle bolje izraziti dirljivost patetične borbe za zdravlje i čežnju za ljudskim bićima koja 'razumiju'.
Godine 1887. došla je njegova 'Zur Genealogie der Moral' [Genealogija morala], daljnji razvoj teme koja mu je u to vrijeme okupirala um.
Konačno, 1888. došlo je do obznanjivanja njegovog prekida s Richardom Wagnerom nakon pojave Nietzscheove knjige 'Der Fall Wagner' [Slučaj Wagner]. Svezak je izazvao senzaciju. Bilo je to prvo Nietzscheovo djelo koje je recenzirao javni tisak, a Nietzsche je po prvi puta privukao široku pozornost kao autor.
Nedugo prije toga, Nietzsche je napisao: "Ja sam autor petnaest knjiga i nikad još nisam vidio iskrenu njemačku recenziju niti jedne od njih". Iako je to možda bio slučaj, Nietzsche je tijekom svojih produktivnih godina imao odane i posve sposobne čitatelje. Među njima su bili Jacob Burckhardt, švicarski povjesničar, i Hyppolite Taine, francuski kritičar, kao što smo vidjeli, a također i Augustin Strindberg, švedski dramaturg, i Georg Brandes, danski povjesničar književnosti. Brandes je bio taj koji je 1888. napisao svoj poznati esej o Nietzscheu, čime je njegovo ime postalo poznato u vodećim intelektualnim krugovima diljem Europe. Nietzscheove knjige počele su se naveliko prodavati. Slava je konačno došla...
Ali Nietzsche se brzo trošio; iz dana u dan borio se protiv loših izgleda. U žalosnom pismu Brandesu krajem godine rekao je: "Dao sam ostavku na profesorsko mjesto na sveučilištu; ja sam tri dijela slijep. ..."
Nekako je uspio dovršiti svoj 'Götzendämmerung' [Sumrak idola], prije nego što je godina došla do kraja.
S zorom Nove godine, 1889, bitka koju je Nietzsche tako dugo vodio bila je skoro gotova. Četiri dana borio se protiv sjena koje su se skupljale, ali je konačno svijetlo njegove svijesti odtreperilo.
Četvrtog siječnja Nietzsche je napisao svoje posljednje pismo olovkom na komadu papira istrgnutom iz dječje bilježnice. Bilo je upućeno Georgu Brandesu, iz Torina: "Prijatelju Georgu: Kada si me jednom otkrio, bilo je dovoljno lako pronaći me; sada je teško da me se riješiš". Pismo je potpisano 'Raspeti'.
Nietzsche je imao četrdeset pet godina; počela je duga noć duhovne tame. ...
*
Dok je radio na Goetheovim prirodoslovnim spisima, Steiner je bio aktivan u književnim i umjetničkim krugovima Beča u posljednje dvije godine osamdesetih. Imao je mnogo prijatelja međi piscima, pjesnicima, glazbenicima, arhitektima, novinarima, znanstvenicima i svećenstvom. Pred Goetheovim društvom u Beču održao je predavanje koje je odrazilo njegov veliki interes za pitanje umjetničke ljepote. Ovo je predavanje naknadno objavljeno pod naslovom 'Goethe als Vater einer neuen Ästhetik' [Goethe kao otac nove estetike].
Tu godinu obilježilo je Steinerovo prvo putovanje u Njemačku. To je bio odgovor na pismo uprave Goethe-Schiller arhiva u Weimaru u kojem ga se poziva da djeluje kao suradnik na poznatom Weimarskom izdanju Goetheovih djela koje se tada pripremalo po nalogu nadvojvotkinje Sofije od Saske. Steiner je bio dobro prihvaćen u Weimaru, a odatle je otišao u Berlin gdje je, kao što smo već vidjeli, upoznao Eduarda von Hartmanna.
Čitanje 'Jenseits von Gut und Böse' [S one strane dobra i zla], 1889. bilo je Steinerovo prvo upoznavanje s Nietzscheovim spisima. Rekao je: "Bio sam fasciniran ... ali u isto vrijeme odbijan. Bilo mi je teško imati ispravan stav prema Nietzscheu. Volio sam njegov stil, volio sam njegovu odvažnost, ali nisam volio način na koji je govorio o najvažnijim stvarima a da ne ulazi u njih ... potpune svijesti. Ali tada sam vidio da je rekao mnoge stvari s kojima sam ja bio vrlo blisko povezan svojim vlastitim duhovnim iskustvom. Osjećao sam se blizu njegovoj borbi. Meni se Nietzsche činio jednom od najtragičnijih figura tog vremena".
"Osjećao sam da je Nietzsche fotografirao svijet iz točke iz koje je duboko značajna ličnost bila prisiljena, ako je morala opstati samo na duhovnoj supstanci tog vremena, odnosno ako vizija duhovnog svijeta nije prodrla u njegovu svijest. ..."
"To je bila slika Nietzschea koja se pojavila u mojim mislima. To mi je otkrilo osobnost koja nije vidjela duh, ali u kojoj se duh nesvjesno borio protiv neduhovnih pogleda tog doba..."
Steinerovo preseljenje iz Beča u Weimar bio je početak nove faze njegova života. Kao slobodni suradnik u Goethe-Schiller arhivu mogao je promatrati događaje sa stajališta jednog od središta kulturnog života tog vremena. Upoznao je mnoge vodeće ličnosti tog vremena. Razgovarao je s ljudima kao što su Hermann Grimm, povjesničar umjetnosti i Goethe-znanstvenik, Ernst Haeckel, znanstvenik i njemački tumač Darwina, Ludwig Laistner, autor i književni savjetnik međunarodno poznate izdavačke kuće Cotta, i mnogi drugi. Laistner je pozvao Steinera da uređuje izdanja Schopenhauera i Jean Paula Richtera, koje je Cotta objavila u svojoj Biblioteci svjetske književnosti. Steiner je ispunio taj zadatak, uključujući pisanje uvoda u spise oba autora.
Godine 1891. Steiner je doktorirao na sveučilištu u Rostocku. Njegov rad se bavio znanstvenim učenjem Fichtea. U nešto proširenom obliku ova se teza pojavila pod naslovom 'Wahrheit und Wissenchaft' [Istina i znanost], kao predgovor Steinerovom glavnom filozofskom djelu, 'Die Philosophie der Freiheit' [Filozofija slobode], 1894.
A sada su se dogodili događaji koji su konačno doveli Rudolfa Steinera u društvo onih oko Nietzschea, o kome su se brinuli u domu njegove majke u Naumbergu.
U svojoj autobiografiji Steiner opisuje značajan susret: "Jednog dana Nietzscheova sestra Elizabeth Foerster-Nietzsche, posjetila je Goethe-Schiller arhiv. Spremala se napraviti prvi korak prema formiranju Nietzscheovog arhiva i željela je znati kako se upravlja Goethe-Schiller arhivom. Nedugo nakon toga u Weimaru se pojavio i izdavač Nietzscheovih djela, Fritz Koegel, i ja sam ga upoznao. ..."
"Zahvalan sam gospođi Foerster-Nietzsche što me je tijekom prvog od mojih brojnih posjeta (Nietzscheovom domu) odvela u sobu Friedricha Nietzschea. Tamo je na kauču ležao u duhovnoj noći, sa svojim čudesno lijepim čelom, onim umjetnika i mislioca u jednom. Bilo je rano poslijepodne. Te oči, koje su čak i u polu zamračenoj sobi imale učinak prodiranja duše, još su imale sliku okruženja, ali to nije ulazilo u dušu. Netko je stajao tamo i Nietzsche toga nije bio svjestan. Pa ipak se moglo vjerovati da ovo duhovno osvijetljeno lice izražava dušu koja je cijelo jutro u sebi stvarala misli, a sada se želi malo odmoriti. Duboki unutarnji drhtaj koji je obuzimao moju dušu ... pretvorio se u razumijevanje za genija čiji je pogled bio usmjeren prema meni, ali koji se nije susreo s mojim..."
"I pred mojom dušem stajala je duša Nietzschea, kao da lebdi iznad njegove glave, već bezgranična u svom duhovnom svijetlu, slobodno se predala duhovnom svijetu, za kojim je čeznula prije ovog zamračenog stanja, ali nije ga našla. ..."
"Prije sam čitao Nietzschea koji je pisao; sada sam vidio Nietzschea koji je iz dalekih duhovnih polja nosio u svom tijelu ideje koje su još svjetlucale ljepotom, unatoč činjenici da su na putu izgubile svoju izvornu snagu svjetlosti. Vidio sam dušu koja je donijela bogato zlato posvijetljenja iz ranijih zemaljskih života, ali koje nije mogla dovesti do punog sjaja u ovom životu. Divio sam se onome što je Nietzsche napisao, ali sada sam iza svog divljenja nazirao blistavu sliku".
"U mislima sam mogao samo mucati o onome što sam vidio, a to je mucanje sadržaj moje knjige. ... Bila je to slika Nietzschea koja je to nadahnula.
"Gospođa Foerster-Nietzsche me zamolila da uredim Nietzscheovu knjižnicu. Tako mi je bilo dopušteno nekoliko tjedana provesti u Nietzscheovom arhivu u Naumbergu. Bio je to prekrasan zadatak koji je pred mene iznio knjige koje je Nietzsche napisao. Njegov je duh živio u dojmovima koje su ti svesci ostavljali. ... Emersonova knjiga, prekrivena rubnim bilješkama, nosila je tragove posvećenog, intenzivnog proučavanja. ..."
"Moj odnos s Nietzscheovim arhivom bio je vrlo poticajna epizoda u mom životu u Weimaru. ..."
*
1897. Nietzscheova majka je umrla, a sestra ga je odvela u svoj dom, gdje je proveo svoje posljednje godine. Iste godine Rudolf Steiner napisao je svoj 'Goethes Weltanschauung' [Goetheov svjetonazor], bogatu žetvu iz njegova rada u Beču i Weimaru u pomnom proučavanju Goetheova doprinosa poznavanju čovjeka i prirode. Ova knjiga je označila kraj Steinerova boravka u Weimaru, jer se sada preselio u Berlin kako bi preuzeo uredništvo 'Das Magazin für Literatur', dobro poznatog književnog časopisa kojeg je osnovao Joseph Lehmann 1832.
*
Dvadeset i petog kolovoza umro je Friedrich Nietzsche. Pokopan je na groblju u Röckenu u blizini crkve u kojoj je propovijedao njegov otac i župnog dvora u kojem se rodio prije pedeset i šest godina.
U Berlinu, dva tjedna nakon smrti Friedricha Nietzschea, Rudolf Steiner održao je spomen obraćanje njemu u čast, čiji je tekst uključen u ovu knjigu.
*
U svojim Fors Clavigera, John Ruskin je napisao: "Mladost je zapravo vrijeme formiranja – ono u kojem čovjek sam gradi sebe, ili postaje, ono što će biti. Zatim dolazi vrijeme rada, kada, postavši najboljim što može, radi najbolje što može. Zatim vrijem smrti, koje je u sretnim životima vrlo kratko; ali uvijek vrijeme. Prestanak disanja samo je kraj smrti".
Za borca za slobodu konačno je došao kraj smrti.
Paul Marshall Allen
Englewood, New Jersey
veljača 1960.