.- Predgovor novom izdanju 1923. godine
Ovim sam tekstom, prije više od dvadeset godina, želio odgovoriti na pitanje: zašto se u razdoblju od trinaestog do sedamnaestog stoljeća sudaraju određeni oblik mistike i počeci suvremenog znanstvenog mišljenja?
Nisam htio pisati 'povijest' misticizma toga vremena, nego samo odgovoriti na ovo pitanje. Po mom mišljenju, publikacije koje se na tu temu objavljuju već dvadeset godina ne daju razloga za promjenu ovog odgovora. Pisanje se stoga ponovno može pojaviti nepromijenjeno.
Mistici o kojima ovdje govorimo posljednji su izdanci stila istraživanja i mišljenja koji je u svojim pojedinostima stran suvremenoj svijesti. Samo raspoloženje duše koje je živjelo u ovoj vrsti istraživanja, prisutno je u nekim intimnim prirodama sadašnjice. Način gledanja na stvari u prirodi, s kojim je ovo raspoloženje duše bilo povezano, prije ovdje opisanog doba, gotovo je nestao. Sadašnja prirodna istraživanja zauzela su njegovo mjesto.
Niz ličnosti koje su ovdje okarakterizirane, nije bio u stanju prenijeti raniji tip istraživanja u budućnost. On više ne odgovara spoznajnim moćima koje su se razvile u europskom čovječanstvu od trinaestog i četrnaestog stoljeća nadalje. Ono što su Paracelsus ili Jakob Böhme još uvijek sačuvali od ove vrste istraživanja može se promatrati samo kao reminiscencija prošlosti. U biti, to raspoloženje duše ostaje kod onih ljudi koji promišljaju. I za to traže poticaj u sklonostima same duše, dok je prije svijetlilo u duši dok je promatrala prirodu. Neki ljudi koji su danas skloni misticizmu, neće mistična iskustva htjeti rasplamsati na temelju onoga što govore aktualna prirodna istraživanja, već na temelju onoga što sadrže spisi vremena opisanog ovdje. Ali to ih čini strancima za ono što najviše zaokuplja sadašnjost.
Moglo bi se sada činiti kao da sadašnje poznavanje prirode, gledano u njezinoj istini, ne naznačuje put koji bi mogao tako ugoditi dušu da u mističnoj viziji pronađe svijetlo duha. Zašto mistično nastrojene duše nalaze zadovoljstvo u Majstoru Eckhartu, Jacobu Böhme itd.; ali ne u knjizi prirode, onoliko koliko je ona danas otvorena pred čovjekom kroz znanje?
Međutim, oblik u kojem se danas uglavnom govori o ovoj knjizi ne može dovesti do mističnog raspoloženja duše.
Ali ovaj tekst želi ukazati da se ne mora tako govoriti. Tu se također pokušava govoriti o onim duhovima koji su, iz raspoloženja starog misticizma, razvili način razmišljanja koji također može apsorbirati novije uvide. To je slučaj s Nikolom Kuzanskim.
Takve osobnosti pokazuju da su današnja prirodna istraživanja sposobna i za mistično produbljivanje. Zato što bi jedan Nikola Kuzanski mogao uvesti svoja razmišljanja u ta istraživanja. U njegovo se vrijeme moglo odbaciti stari način razmišljanja, zadržati mistični ugođaj, i prihvatiti suvremena prirodna istraživanja, da su ona postojala.
Ali što god ljudska duša smatra spojivim s nekom vrstom istraživanja, ako je dovoljno jaka da to učini, mora moći nešto izvući iz toga.
Htio sam opisati bit srednjovjekovnog misticizma kako bih ukazao na to kako se razvija kao samostalni misticizam, odvojen od svog matičnog tla, starog načina razmišljanja, ali se ne može održati jer mu sada nedostaje duhovnih impulsa koje je imao u drevno doba kroz istraživanje.
To navodi na pomisao da se moraju tražiti elementi modernog istraživanja koji vode misticizmu. Iz toga se zatim mogu ponovno steći duhovni impulsi, koji se ne zaustavljaju na mračnom, mističnom, s osjećajima povezanom unutarnjem životu, nego se od mističnog polazišta uzdižu do spoznaje duha. Srednjovjekovni misticizam je atrofirao jer je izgubio temelj istraživanja, koji silama duše daje smjer duha. Ova mala knjiga ima za cilj da se iz ispravno shvaćenih novijih istraživanja, dobije poticaj od onih sila koje su usmjerene prema duhovnom svijetu.
Goetheanum u Dornachu kod Basela
jesen 1923. Rudolf Steiner