.- Zaključak
Prošla su gotovo dva i pol stoljeća otkako je Angelus Silesius sakupio duboku mudrost svojih prethodnika u svom 'Kerubinskom lutalici'. Ova su stoljeća donijela bogate spoznaje o prirodi. Goethe je otvorio veliku perspektivu prirodnoj znanosti. Nastojao je pratiti vječne, željezne zakone djelovanja prirode, do vrha, gdje oni čovjeka stvaraju s jednakom nužnošću kao što na nižoj razini stvaraju kamen (usporedi moju knjigu 'Goetheov svjetonazor'). Lamarck, Darwin, Haeckel i drugi, nastavili su raditi u duhu ove koncepcije. "Pitanje svih pitanja', ono o prirodnom podrijetlu čovjeka, našlo je svoj odgovor u devetnaestom stoljeću. Ostali srodni zadaci iz područja prirodnih procesa, našli su svoja rješenja. Danas se razumije da ne treba iskoračiti iz područja stvarnog i osjetilnog ako se želi razumjeti razvoj bića na čisto prirodan način, sve do čovjeka. - A uvid J. G. Fichtea zasjao je i u bit čovjekova 'Ja' i pokazao ljudskoj duši gdje treba tražiti sebe i što jest (vidi gore, i dio o Fichteu u mojoj knjizi 'Welt- und Lebensanschauungen im neunzehnten Jahrhundert', u novom izdanju kao 'Rätsel der Philosophie'). Hegel je proširio područje mišljenja na sva područja biti i nastojao konceptualno shvatiti vanjsko, osjetilno prirodno postojanje kao najviše kreacije ljudskog duha u njihovim zakonima (usporedi, moje predstavljanje Hegela u 'Rätsel der Philosophie'). - Kako se duhovi čija je misao ocrtana u ovom djelu, pojavljuju u svijetlu pogleda na svijet koji se oslanja na znanstvena dostignuća vremena, koja su slijedila njihove epohe? I dalje su vjerovali u priču o 'nadnaravnom' stvaranju. Kako izgledaju njihove misli u usporedbi s jednom 'prirodnom' koju je stvorila prirodna znanost u devetnaestom stoljeću? Ova prirodna znanost nije prirodi dala ništa što joj ne pripada; samo je oduzela ono što joj ne pripada. Potjerala je sve što se u njoj ne nalazi, već se nalazi samo u ljudskom biću. Ona u prirodi ne vidi biće koje je poput ljudske duše i koje je kreativno na ljudski način. Više ne dopušta da forme organizama stvara Bog sličan čovjeku; slijedi svoj razvoj u svijetu osjetila prema čisto prirodnim zakonima. Majstor Eckhart kao i Tauler, kao i Jacob Böhme i Angelus Silesius, trebali bi osjetiti najdublje zadovoljstvo kada razmišljaju o ovoj prirodnoj znanosti. Duh u kojem su željeli promatrati svijet prenio se i na ovaj pogled na prirodu u najpotpunijem smislu, ako se ispravno razumije. Ono što još nisu bili u stanju učiniti, uključujući činjenice same prirode, da se iznesu na svijetlo koje im je zasjalo, to bi nedvojbeno bila njihova čežnja da im je ova prirodna znanost bila dostupna. Nisu mogli; jer im nikakva geologija, nikakva 'priča o prirodnom stvaranju' nije govorila o procesima u prirodi. O takvim događajima govorila im je jedino Biblija na svoj način. Tražili su dakle, koliko su mogli, ono duhovno tamo gdje ga se jedino može naći: u ljudskoj nutrini. Danas bi imali potpuno drugačije alate nego u svoje vrijeme, da pokažu da se duh koji postoji u osjetilnom obliku može pronaći samo u ljudima. Danas biste se svim srcem složili s onima koji traže duh kao činjenicu, ne u korijenu prirode već u njezinu plodu. Oni bi priznali da je duh u osjetilnom tijelu rezultat razvoja i da takav duh ne treba tražiti na nižim stupnjevima razvoja. Shvatili bi da nikakva 'kreativna misao' nije bila na djelu u nastanku duha u organizmu, kao što nikakva takva 'kreativna misao' nije omogućila majmunu da izađe iz tobolčara. - Naša sadašnjost ne može govoriti o činjenicama prirode kao što je o njima govorio Jacob Böhme. Ali u današnje vrijeme postoji i gledište koje približava pristup Jacoba Böhme svjetonazoru koji uzima u obzir modernu prirodnu znanost. Nema potrebe klonuti duhom ako u prirodi nalazite samo prirodne stvari. Međutim, mnogi ljudi danas vjeruju da ako netko jednostavno prihvati 'činjenice' koje je otkrila prirodna znanost, da mora pasti u plitak i trezven materijalizam. I sam sam potpuno predan ovoj prirodnoj znanosti. Definitivno imam osjećaj da gledajući prirodu poput Ernsta Haeckela, samo onaj tko joj pristupa s površnim svijetom ideja može postati površan. Osjećam nešto više i divnije kada dopustim otkrivenjima 'Priča o prirodnom stvaranju' da utječu na mene, nego kada priče o nadnaravnim čudima iz vjerovanja utječu na mene. Ne znam ništa ni u jednoj 'svetoj' knjizi što bi mi otkrilo nešto tako uzvišeno kao što je 'trezvena' činjenica da svaki ljudski embrij u majčinoj utrobi kratko ponavlja životinjske oblike kroz koje su prošli njeni životinjski preci. Ako svoje umove ispunimo slavom činjenica koje vide naša osjetila, tada će nam malo ostati za 'čuda' koja nisu dio ciklusa prirode. Ako duh doživljavamo u sebi, onda nam ne treba vani u prirodi. U svojoj 'Filozofiji slobode' opisao sam svoj svjetonazor koji ne vjeruje da tjera duh, jer na prirodu gleda onako kako je gledaju Darwin i Haeckel. Biljka, životinja, ne daju mi ništa ako ih naselim dušama o kojima moja osjetila ne znaju ništa. Ne tražim 'dublju', 'duševnu' prirodu stvari u vanjskom svijetu; zapravo, niti ne pretpostavljam, jer vjerujem da me znanje koje sija u meni štiti od toga. Vjerujem da su stvari osjetilnog svijeta onakve kakvima nam se predstavljaju, jer vidim da nas ispravna samospoznaja navodi da u prirodi ne tražimo ništa drugo osim prirodnih procesa. Ne tražim božanski duh u prirodi, jer vjerujem da u sebi opažam bit ljudskog duha. Mirno priznajem svoje životinjske pretke jer vjerujem da shvaćam da nijedan duh sličan duši ne može djelovati tamo odakle ti životinjski preci potječu. Mogu se samo složiti s Ernstom Haeckelom kada daje prednost 'vječnom počinku u grobu' nego besmrtnosti, kako naučavaju neke religije (usporedi Haeckel: 'Welträtsel', strana 139). Jer nalazim poniženje duha, odvratan grijeh protiv duha, u ideji da duša nastavlja na način osjetilnog bića. - Čujem reski nesklad kad se znanstvene činjenice u Haeckelovu izlaganju sukobe s 'pijetetom' uvjerenja nekih suvremenika. Ali za mene, činjenice koje ne odgovaraju dobro prirodnim činjenicama ne prenose ništa od duha više nego pobožnost koju nalazim kod Jacoba Böhme i Angelusa Silesiusa. Naprotiv, ova viša pobožnost je u potpunom skladu s djelovanjem onog prirodnog. Nema proturječja proniknuti u spoznaje moderne prirodne znanosti i istodobno slijediti put koji su prema duhu tražili Jacob Böhme i Angelus Silesius. Svatko tko krene tim putem u duhu ovih mislilaca ne treba se bojati da će pasti u površni materijalizam ako dopusti da se misterije prirode predstavljaju 'pričom o prirodnom stvaranju'. Onaj tko u tom smislu razumije moje misli, na isti način shvaća i posljednju izreku 'Kerubinskog lutalice', kojom bi ovaj spis trebalo i završiti: "Prijatelju, dosta je. Ako želiš čitati više: idi i sam postani zapis i smisao". [Dodatak novom izdanju (1923). Ove posljednje rečenice ne smiju se reinterpretirati u smislu neduhovnog poimanja prirode. Htio sam samo snažno naglasiti da se duh koji je u osnovi prirode mora pronaći u njoj i da se u nju ne smije unijeti izvana. Odbacivanje 'misli o stvaranju' odnosi se na stvaranje koje je po svrsi slično ljudskom stvaralaštvu. Ono što se može reći iz povijesti razvoja može se naći u mojoj knjizi 'Erkenntnistheorie der Goetheschen Weltanschauung' (predgovor novom izdanju)]