.- Giordano Bruno i Angelus Silesius
U prvom desetljeću šesnaestog stoljeća, u dvorcu Heilsberg u Pruskoj, znanstveni genij Nikole Kopernika (1473-1543) osmislio je strukturu ideja koje su natjerale ljude sljedećih razdoblja da gledaju u zvjezdano nebo s koncepcijama drugačijim od one koje su njihovi preci imali u antici i u Srednjem vijeku. Za potonje je Zemlja bila prebivalište koje se nalazilo u središtu svemira. Zvijezde su pak za njih bile entiteti savršene prirode čije se kretanje odvijalo u krugovima jer je krug slika savršenstva. - U onome što su zvijezde pokazivale ljudskim osjetilima odmah se vidjelo nešto duševno, duhovno. Stvari i procesi na Zemlji govorili su čovjeku jednim jezikom; a drugim blistave zvijezde koje su se pojavile iza Mjeseca u čistom eteru poput duhovnog bića koje ispunjava prostor. Nikola Kuzanski već je imao drugačije ideje. Po Koperniku je Zemlja postala bratsko biće ostalim nebeskim tijelima, zvijezda koja se kreće poput drugih. Sve različitosti koje ima za ljude, sada se mogu pripisati samo činjenici da je to njihovo prebivalište. Bio je prisiljen ne razmišljati više drugačije, o procesima na ovoj Zemlji i onima u svemiru. Njegov se osjetilni svijet proširio do najudaljenijih granica. Sada je ono što mu je u oči dolazilo iz etera, morao prihvatiti kao svijet osjetila, jednako kao i stvari na Zemlji. Više nije na osjetilni način mogao tražiti duh u eteru. Svatko tko je od tada nadalje težio višem znanju morao se pomiriti s tim proširenim svijetom osjetila. U ranijim stoljećima, ljudski duh koji je razmišljao, suočavao se s drugačijim svijetom činjenica. Sada je dobio novi zadatak. Nisu više stvari ove Zemlje same po sebi mogle izraziti bit unutar ljudskog bića. Ta nutrina morala je obuhvatiti duh osjetilnog svijeta koji je posvuda na isti način ispunjavao prostorni univerzum. - Pred takvim se zadatkom našao mislilac iz Nole, Philotheo Giordano Bruno (1548-1600). Osjetila su za sebe osvojila prostorni svemir; duh se više ne može naći u prostoru. Tako su ljudi bili upozoreni izvana da od sada trebaju tražiti duh samo tamo gdje su, na temelju dubokih unutarnjih iskustava, tražili veliki mislioci, o kojima je bilo riječi u prethodnim izlaganjima. Ti mislioci iz sebe crpe svjetonazor koji kasnije napredna prirodna znanost prisiljava ljude da prihvate. Svijetlo Sunca ideja, koje će kasnije pasti na novi pogled na prirodu, za njih je još ispod horizonta; ali se njegova svjetlost već pojavljuje kao zora, u vrijeme kada su misli ljudi o samoj prirodi još u tami noći. - Šesnaesto stoljeće dalo je prirodnoj znanosti nebeski prostor osjetilnog svijeta koji joj s pravom pripada; do kraja devetnaestog stoljeća ova je znanost bila toliko napredna da je osjetilnom svijetu činjenica, mogla dati ono što zaslužuje, čak i unutar pojava biljnog, životinjskog i ljudskog života. Ni gore u eteru ni u razvoju živih bića, ova prirodna znanost ne može tražiti ništa drugo osim stvarnih osjetilnih procesa. Kao što je mislilac u šesnaestom stoljeću morao reći: Zemlja je zvijezda među zvijezdama, podvrgnuta istim zakonima kao i druge zvijezde - tako je mislilac u devetnaestom stoljeću morao reći: "Čovjek, bez obzira na njegovo podrijetlo, njegovu budućnost, za antropologiju je samo sisavac, onaj čija su organizacija, potrebe i bolesti najsloženiji, a čiji je mozak, sa svojim zadivljujućim performansama, dosegnuo najviši stupanj razvoja". (Paul Topinard: 'Anthropologie', Leipzig 1888, strana 528.) - S takvog stajališta koje je postigla prirodna znanost, više ne može doći do zbrke između duhovnog i osjetilnog ako čovjek sebe ispravno shvaća. Razvijena prirodna znanost, onemogućuje u prirodi tražiti duh zamišljen na način materijalnog, kao što zdravo razmišljanje onemogućuje pronaći razlog pomicanja kazaljki na satu izvan mehaničkih zakona (duh anorganske prirode), ali ne u posebnom demonu koji je uzrokovao pomicanje kazaljke. Kao prirodoslovac, Ernst Haeckel s pravom je morao odbaciti grubu ideju o Bogu zamišljenu u materijalnim terminima. "U višim i apstraktnijim oblicima religije ovaj fizički izgled je napušten i Bog se štuje samo kao 'čisti duh', bez tijela. 'Bog je duh i tko god ga štuje, neka ga štuje u duhu i istini'. Ipak, duševna aktivnost ovog čistog duha ostaje potpuno ista kao ona antropomorfne Božje osobe. U stvarnosti, ovaj nematerijalni duh se ne smatra netjelesnim, već nevidljivim, plinovitim. Tako dolazimo do paradoksalne ideje o Bogu kao plinovitom kralježnjaku." (Haeckel, 'Die Welträtsel', strana 333.) U stvarnosti, osjetilno, činjenično, postojanje duhovnog može se pretpostaviti samo tamo gdje izravno osjetilno iskustvo pokazuje nešto duhovno; i može se pretpostaviti samo takav stupanj duhovnosti kakav se percipira na ovaj način. Vrsni mislilac B. Garnen smio je reći (U djelu 'Empfindung und Bewußtsein', strana 25.): "Rečenica: nema duha bez materije, ali ni materije bez duha - dala bi nam pravo da pitanje proširimo na biljku, da, na najbližu gromadu, u kojoj jedva da ima ičega što govori u prilog ovoj korelaciji". Duhovni procesi kao činjenice, rezultat su različitih aktivnosti organizma; duh svijeta nije prisutan u svijetu na materijalan način, već samo na duhovan način. Ljudska duša je zbroj procesa u kojima se duh najizravnije pojavljuje kao činjenica. U formi takve duše, međutim, duh postoji samo u ljudima. A to znači krivo razumijevanje duha, to znači počinjenje najgoreg grijeha protiv duha, ako netko duh u formi duše traži negdje drugdje osim u ljudima, ako netko zamišlja da su druga bića jednako animirana kao ljudi. Tko to čini, samo pokazuje da nije sam iskusio duh; doživio je samo vanjsku manifestaciju duha koji vlada u njemu, dušu. Ali to je isto kao kad bi netko uzeo krug nacrtan olovkom kao stvarno matematički idealan krug. Svatko tko ne iskusi ništa osim duševnog oblika duha, osjeća se prisiljenim takav oblik duše pretpostaviti i u neljudskim stvarima, kako ne bi morao stati na grubom osjetilnom materijalizmu. Umjesto da o podrijetlu svijeta razmišlja kao o duhu, on o njemu razmišlja kao o duši svijeta i pretpostavlja opću animaciju prirode.
Giordano Bruno, koji je bio pod utjecajem novog kopernikanskog pogleda na prirodu, nije mogao shvatiti duh u svijetu, iz kojeg je istisnut u starom obliku, nikako drugačije nego kao dušu svijeta. Kad se zadubi u spise Bruna (osobito njegovu duboku knjigu 'O uzroku, principu i jednom'), ima se dojam da je o stvarima razmišljao na produhovljen način, iako u različitim stupnjevima. Duh zapravo nije iskusio u sebi, pa ga zamišlja na način ljudske duše, u kojoj ga je jedino susreo. Kada govori o duhu, on ga shvaća na ovaj način: "Univerzalni razum je najviše unutarnja, najstvarnija i najprikladnija sposobnost, i potencijalni dio duše svijeta; to je identična stvar koja ispunjava svemir, osvjetljava svemir, i upućuje prirodu da proizvede svoje vrste kakve bi trebale biti". Duh u ovim rečenicama nije opisan kao 'plinoviti kralježnjak', već kao biće koje je poput ljudske duše. "Neka stvar bude mala i sićušna koliko god hoće, ona u sebi ima dio duhovne supstance, koja, ako za to nađe prikladnu podlogu, teži da postane biljka, životinja, i organizira se u tijelo neke vrste, koje se obično naziva animiranim. Jer duh se nalazi u svim stvarima i ne postoji ni najmanje tijelo koje ne sadrži takav njegov dio da ne oživi". - Budući da Giordano Bruno nije doista doživio duh kao duh u sebi, također je bio u mogućnosti pobrkati život duha s vanjskim mehaničkim aktivnostima, u kojima je Raymundus Lullus (1235-1315) u svojoj takozvanoj 'Velikoj umjetnosti' želio razotkriti duh. Noviji filozof, Franz Brentano, opisuje ovu 'Veliku umjetnost' na sljedeći način: "Koncepti su zapisani na koncentričnim, sporadično rotirajućim kružnim diskovima, i zatim su stvorene razne kombinacije". Ono što se slučajno naguravalo tijekom rotacije, oblikovalo se u sud o najvišim istinama. I Giordano Bruno pojavio se kao učitelj ove 'velike umjetnosti' u raznim školama u svojim lutanjima Europom. Imao je smjelosti razmišljati o zvijezdama kao o svjetovima, potpuno analognim našoj Zemlji; proširio je viziju znanstvenog mišljenja izvan Zemlje; više o nebeskim tijelima nije mislio kao o tjelesnim duhovima, ali ih je ipak smatrao duševnim duhovima. Ne smije se biti nepravedan prema čovjeku čiji je napredni način razmišljanja dao Katoličkoj crkvi mogućnost da ga kazni smrću. Bilo je potrebno jako puno da se cijeli nebeski prostor uklopi u isti pogled na svijet koji je do tada bio primjenjivan samo na zemaljske stvari, čak i ako je Bruno još uvijek razmišljao o osjetilnom na duševan način. Johann Scheffler, zvani Angelus Silesius (1624-1677), pojavio se u sedamnaestom stoljeću koja je još jednom u velikom duhovnom skladu osvijetlila ono što su pripremili Tauler, Weigel, Jacob Böhme i drugi.
Ideje spomenutih mislilaca pojavljuju se u njegovoj knjizi kao sakupljene u duhovnom žarištu i sjaje pojačanom svjetlošću: 'Kerubin lutalica', 'Geistreiche Sinn- und Schlussreime'. I sve što Angelus Silesius izgovara pojavljuje se kao tako neposredno, samorazumljivo otkrivenje njegove osobnosti, kao da je ovaj čovjek bio pozvan posebnom providnošću da u osobnosti utjelovi mudrost. Prirodni način na koji iznosi mudrost izražava se time što je iznosi u izrekama koje su i po svojoj umjetničkoj formi vrijedne divljenja. On lebdi poput duhovnog bića iznad sve zemaljske egzistencije; a ono što on govori je kao dah iz drugog svijeta, oslobođen ishodišta svega grubog i nečistog iz čega inače ljudska mudrost teškom mukom izbija. - U smislu Angelusa Silesiusa, samo oni koji dovedu oko svemira da vide unutar sebe mogu istinski znati; samo oni koji osjećaju da je to djelo izvršila ruka svemira mogu svoja djela vidjeti u pravom svijetlu: "Bog je vatra u meni, a ja svijetlo u njemu: nemamo li mnogo toga zajedničkog jedan s drugim?" - "Bogat sam kao Bog; ne može biti ni trunke prašine koju ja - vjerujte mi - nemam zajednički s njim". - "Bog me ljubi iznad sebe: ako ja njega ljubim iznad sebe: onda mu dajem onoliko koliko on meni daje od sebe." - "Ptica u zraku, kamen počiva na zemlji; riba živi u vodi, moj duh u Božjoj ruci". - "Ako si rođen od Boga, onda Bog cvjeta u tebi: i njegovo je božanstvo tvoj sok i tvoja ljepota". - "Stani, kuda ćeš; nebo je u tebi: ako tražiš Boga negdje drugdje, zauvijek će ti nedostajati". - Za onog koji se tako osjeća da postoji u svemiru, prestaje svaka odvojenost između njega i drugih bića; više se ne osjeća individuom; dapače, sve o sebi doživljava kao član svijeta, ali svoju stvarnu bit doživljava kao sam ovaj svemir. "Svijet te ne drži, ti si sam svijet koji te drži tako zarobljenim u sebi". - "Čovjek nema potpunu sreću: dok jednotu ne proguta drugost". "Čovjek je sve: ako mu jedno nedostaje, on doista ne zna svoje bogatstvo". - Kao osjetilno biće, čovjek je između ostalog i stvar, a njegovi osjetilni organi, kao osjetilnoj individualnosti, donose mu osjetilno znanje o stvarima u prostoru i vremenu izvan njega; ali ako duh govori u osobi, onda nema izvana i iznutra; ne postoji ništa ovdje i ništa tamo, što je duhovno; ništa nije ranije i ništa nije kasnije: prostor i vrijeme nestali su u pogledu univerzalnog duha. Samo dok čovjek izgleda kao individua on je ovdje i ono što postoji; i samo dok izgleda kao individua, ovo je ranije a ovo kasnije. "Čovječe, ako zanjišeš svoj duh kroz vrijeme i mjesto, možeš u svakom trenutku biti u vječnosti". - "Ja sam vječnost kada napustim vrijeme i saberem sebe u Bogu, a Bog u meni". - "Ruža koju tvoje vanjsko oko ovdje vidi, cvjetala je u Bogu od vječnosti". - "Stavite se u središte i vidjet ćete sve u isto vrijeme: što se događa sada i tada, ovdje i u kraljevstvu nebeskom." - "Sve dok ti, prijatelju, imaš mjesta i vremena u svom umu, nećeš shvatiti što su Bog i vječnost." - "Kad se čovjek povuče od različitosti i obrati Bogu, dolazi do jedinstva".
- Time je dosegnuta visina na kojoj čovjek nadilazi svoje individualno jastvo i uklanja svaku suprotnost između svijeta i sebe. Za njega počinje viši život. Unutarnje iskustvo koje ga obuzima izgleda mu kao smrt starog života i uskrsnuće u novom životu. "Kad god se uzdigneš iznad sebe i dopustiš Bogu da vlada, u tvom duhu se odražava uzašašće na nebo." - "Tijelo mora ustati u duhu, duh u Bogu: ako u njemu, u čovjeku, želiš vječno blažen živjeti". - "Koliko god moje 'Ja' klone i gubi težinu u meni, toliko je Gospodinovo 'Ja' ojačano". - S takvog gledišta čovjek prepoznaje svoj smisao, i smisao svih stvari u carstvu vječne nužnosti. Prirodni svemir pojavljuje mu se izravno kao božanski duh. Misao o univerzalnom božanskom duhu, koji bi još uvijek mogao postojati iznad i iz, stvari svijeta, nestaje kao ideja koja je prevladana. Čini se da je ovaj univerzalni duh utekao u stvari na takav način, da je toliko postao sastavni dio stvari, da se o njemu više ne bi moglo razmišljati ako bi se mislilo samo na jednog jedinog člana njegova bića. "Ništa nije osim mene i tebe; a ako nas dvoje nismo, onda Bog više nije Bog i nebo će pasti". - Čovjek se osjeća kao neophodna karika u svjetskom lancu. Njegovi postupci više nemaju nikakve proizvoljnosti ili individualnosti. Ono što on radi potrebno je u cjelini, u svjetskom lancu, koji bi se raspao kad bi iz njega ispalo njegovo djelovanje. "Bog bez mene ne može napraviti ni jednog crva: ako se ne slažem s njim, odmah će se srušiti". - "Znam da bez mene Bog ne može živjeti ni trenutka: ako ja postanem ništa, on će zbog nužde morati izdahnuti". - Samo na ovoj visini čovjek vidi stvari u njihovoj pravoj biti. On više ne treba pripisivati, izvana, duhovni entitet onom najmanjem, grubo osjetilnom. Jer takva kakva je ova najmanja stvar, u svoj svojoj malenkosti i gruboj osjetilnosti, ona je član svemira. "Nijedno zrnce prašine nije tako jadno, nijedna točkica nije tako mala: u svemu tome mudar čovjek vidi Boga koji je veličanstven". - "U zrnu gorušice, ako shvatite: slika je svega gore i dolje." - Čovjek se na ovoj visini osjeća slobodno. Jer prisila postoji samo kad se može prisiliti izvana. Ali kad se sve izvanjsko pretočilo u unutarnje, kad je nestala suprotnost između 'Ja' i svijeta, 'vani i iznutra', 'prirode i duha': tada sve što ga pokreće čovjek osjeća kao vlastiti impuls. "Zaključajte me u tisuću okova, koliko god strogo želite: bit ću potpuno slobodan i oslobođen okova". - "Ako je moja volja mrtva, onda Bog mora učiniti ono što ja želim: ja mu sam pišem obrazac i cilj". - Sada prestaju sve moralne norme koje dolaze izvana; čovjek sam sebi postaje mjera i cilj. On nije ni pod kakvim zakonom; jer je i zakon postao njegova bit. "Zakon je za zle ljude; da nije napisana nikakva zapovijed, pobožni bi i dalje ljubili Boga i bližnjega". - Na taj način, na višoj razini znanja, čovjeku je vraćena nevinost prirode. Zadaće koje mu se postavljaju izvršava sa sviješću o vječnoj potrebi. Kaže sebi: kroz ovu željeznu nuždu daje ti se u ruke da iz iste ove nužde povučeš ono što ti je dodijeljeno. "Ljudi, učite od malog livadskog cvijeća: kako možete ugoditi Bogu, a opet biti lijepi". - "Ruža nema razloga, ona cvjeta jer cvjeta: ne obraća pažnju na tebe, ne pita vidiš li je". - Osoba koja se uzdigla na višu razinu, osjeća u sebi vječni, nužni impuls svemira, poput livadskog cvijeta; ponaša se kao livadski cvijet kad cvjeta. Osjećaj njegove moralne odgovornosti neizmjerno raste u svim njegovim postupcima. Jer ono što on ne čini je povlačenje iz svega, to je ubijanje svega, u mjeri u kojem mogućnost takvog ubijanja leži u njemu. "Što nije grijeh? Ne trebate dugo pitati: idite tamo, tiho cvijeće će vam reći." - "Sve se mora ubiti. Ako ne ubiješ za Boga, vječna smrt će te naposljetku ubiti za neprijatelja".