.Ono što će ovdje biti predstavljeno spomenuto je u najavi 'Teozofija prema metodi ružokrižara'. Ovdje se misli na drevnu i uvijek novu mudrost, prema metodi koja je primjerena našoj sadašnjosti, prema metodi koja je zapravo poznata još od četrnaestog stoljeća, kao što će ovdje biti prezentirano. Ali na ovim predavanjima ne želim govoriti o povijesti ružokrižarstva.
Svi znate da se danas u osnovnim školama uči određena geometrija, što uključuje, naprimjer, Pitagorin teorem. Elementarni aspekti ove geometrije uče se posve neovisno o tome kako je sama geometrija nastala, jer što učenik koji danas uči prve elemente zna o Euklidu! A ipak se uči euklidska geometrija. Tek mnogo kasnije, kada već poznajemo činjenice, sadržaj, možda se može upoznati povijesni oblik i formu, onoga što je sada općenito dostupno u osnovnim školama, što se prvobitno pojavilo u ljudskoj evoluciji. Baš kao što se izvorni način na koji je Euklid čovječanstvu dao geometriju malo tiče učenika koji danas uči elementarnu geometriju, tako nas ne bi trebalo zanimati ni kako se takozvano ružokrižarstvo razvijalo tijelom povijesti. I baš kao što učenik uči pravu, istinsku geometriju iz same te stvari, tako ovu ružokrižarsku mudrost razmotrimo iz nje same.
Svatko tko poznaje povijest, a posebno vanjsku povijest ružokrižarstva, kako je navedena u literaturi, zna vrlo malo o stvarnom sadržaju teozofije ružokrižara. Ono što je teozofija ružokrižara, postoji od četrnaestog stoljeća kao istinito, neovisno o svojoj povijesti, baš kao što je geometrija istinita i može je se spoznati neovisno o povijesti geometrije i njenom postupnom nastanku. Stoga se treba samo kratko osvrnuti na neke stvari iz povijesti.
Godine 1459. visoka duhovna individualnost, utjelovljena u ljudskoj osobnosti koja pred svijetom nosi ime Christian Rosenkreutz, prvi put se pojavila kao učitelj malom krugu iniciranih učenika. Godine 1459. Christian Rosenkreutz je unaprijeđen u 'Eques lapidis aurei' ili 'Viteza zlatnog kamena', unutar strogo zatvorenog duhovnog bratstva, 'Fraternität Roseae crucis'. Tijekom predavanja biti će nam sve jasnije što to znači. Ta visoka duhovna individualnost, koja je na fizičku razinu ušla u vanjskoj osobnosti Christiana Rosenkreutza, djelovala je uvijek iznova kao vođa i učitelj ružokrižarske struje u 'istom tijelu', kako se kaže u okultizmu. Također ćemo se upoznati sa značenjem izraza 'uvijek iznova u istom tijelu' na sljedećih nekoliko sati, kada ćemo govoriti o sudbini čovjeka nakon smrti.
Sada, sve do duboko u osamnaesto stoljeće, ova mudrost o kojoj ovdje govorimo bila je zatvorena unutar uskog bratstva, koje je imalo stroga pravila po kojima je bilo zatvoreno od vanjskog, egzoternog svijeta.
U osamnaestom stoljeću to je Bratstvo imalo misiju unijeti nešto ezoterično u kulturu Srednje Europe na duhovan način, i stoga vidimo kako unutar vanjske kulture blistaju mnoge stvari koje su izvana egzoterne, ali koje nisu ništa drugo nego vanjski izraz ezoterne mudrosti. Tijekom stoljeća mnogi su ljudi nastojali nekako prozreti tu mudrost, koju nazivamo ružokrižarskom mudrošću; nisu uspjeli. Tako se Leibniz uzalud pokušavao približiti izvoru ružokrižarske mudrosti. Ali ta je ružokrižarska mudrost zasjala poput munje u egzoternom spisu koji se pojavio kad se Lessing približavao svom savršenstvu na fizičkom planu. To je Lessingov 'Odgoj ljudskog roda'. Samo ovaj spis treba čitati između redaka, tada će se prepoznati, u njegovom zaključku - doduše samo kao ezoterik - da je to vanjski izraz ružokrižarske mudrosti.
Konkretno, ova mudrost zasjala je u onoj osobi koja je odražavala kulturu tadašnje Europe oko prijelaza osamnaestog stoljeća, pa i međunarodnu kulturu: u Goetheu. U relativno ranim godinama Goethe je došao u dodir s izvorom ružokrižarstva i tada je doživio, u određenom smislu, neobično visoku inicijaciju. Lako se može pogrešno shvatiti kada se govori o inicijaciji Goethea; stoga možda treba nešto reći o tome kakav je to osebujan način inicijacije. To je bilo u međuvremenu, kad je otišao sa Sveučilišta u Leipzigu dok nije otišao u Straßburg. To je bilo vrlo čudno. Imao je iskustvo koje je prodrlo vrlo duboko u njegovu dušu a izvana se izrazilo u činjenici da je u proteklom periodu u Leipzigu bio prilično blizu smrti. U svom bolesničkom krevetu, imao je važno iskustvo, neku vrstu inicijacije. Goethe toga u početku nije bio svjestan, ali to je u njegovoj duši djelovalo kao neka vrsta pjesničke struje, i to je bio vrlo čudan proces kako je ta struja djelovala na njegovu kreativnost. To bljesne u njegovoj pjesmi 'Die Geheimnisse', koju su najintimniji prijatelji Goethea opisali kao jednu od njegovih najdubljih kreacija, i doista je tako da Goethe nikada nije mogao pronaći snagu da zaključi te fragmente. Kultura tog vremena nije bila u stanju dizajnirati cijelu dubinu života izvana, koja u ovoj pjesmi pulsira. Ovu pjesmu treba smatrati da dolazi iz najdubljih izvora Goetheove duše, i za sve Goetheove komentatore to je knjiga sa sedam pečata. Ali ta je inicijacija nastavila djelovati, a Goethe je napokon uspio stvoriti neobičnu proznu pjesmu koju znamo kao 'Bajka o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani', kako je postajao sve svjesniji toga. To je jedno od najdubljih spisa svjetske književnosti; svatko tko ga može protumačiti na ispravan način zna puno o ružokrižarskoj mudrosti.
U vrijeme kada je ružokrižarska mudrost trebala postajati dio opće kulture, dogodilo se, na način o kojem sada ne moram govoriti, da je počinjena jedna vrsta izdaje, tako da su određene ideje o ružokrižarskoj mudrosti prodirale u egzoterni, vanjski svijet. To s jedne strane, a s druge strane, potreba da na zapadnu kulturu tijekom devetnaestog stoljeća na fizički plan ne utječe ezoterija, te dvije stvari donijele su potrebu da se izvori ružokrižarske mudrosti, a nadasve njen veliki utemeljitelj, koji je od tog vremena uvijek bio na fizičkom planu, trebaju povući; tako da se u prvoj polovini devetnaestog stoljeća, čak i u velikom dijelu druge polovine, moglo otkriti malo od ružokrižarske mudrosti. Tek u naše vrijeme postalo je moguće otvoriti izvore ružokrižarske mudrosti i uključiti ih u opću kulturu, a ako pogledamo ovu kulturu, pojaviti će se razlozi zašto je to morao biti slučaj.
Sada bih vam želio dati dvije karakteristične stvari za ružokrižarsku mudrost, koje su važne za njenu misiju u svijetu. Jedna stvar je povezana sa cjelokupnim čovjekovim stavom prema ovoj ružokrižarskoj mudrosti, što je nešto drugo od okultnog oblika kršćansko-gnostičke mudrosti. Za sada moramo dotaknuti samo dvije činjenice duhovnog života, ako želimo pred naše duše jasno postaviti ovaj čudan položaj ružokrižarske mudrosti. Prva od ove dvije činjenice je ono što se naziva odnos učenika prema učitelju, a mi moramo razmotriti dvije stvari u vezi s tim odnosom. Prvo, razgovarat ćemo o vidovitosti, a drugo o onome što se naziva 'vjerovanje u autoritet'. Riječ vidovitost - izraz je zapravo neadekvatan - uključuje ne samo duhovno gledanje, već i duhovno slušanje. U to dvoje, izvor je svake mudrosti koja nas uči o skrivenoj mudrosti svijeta, i pravo znanje o duhovnim svjetovima ne može doći ni iz jednog drugog izvora. U ružokrižarstvu postoji bitna razlika između otkrivanja duhovnih istina i njihovog razumijevanja.
Samo oni koji su razvili više duhovne sposobnosti, tj. vidovitost, duhovne istine mogu pronaći izravno u višim svjetovima. Vidovitost je preduvjet potreban za pronalaženje duhovne istine. Sve do danas i dugo u budućnost, ni jedno istinsko ružokrižarstvo neće egzoterično podučavati ono što se ne može shvatiti s uobičajenim, općim logičkim razumijevanjem. To je ono što je važno. Prigovor da je vidovitost neophodna za razumijevanje ružokrižarskog oblika teozofije nije valjan. Nije sposobnost percepcije ono što je važno. Oni koji razmišljanjem ne mogu dokučiti ružokrižarsku mudrost, jednostavno još nisu razvili logičko razumijevanje. Ako apsorbirate sve što daje trenutna kultura, ono što danas možete postići samo ako imate strpljenja i upornosti i niste previše lijeni za učenje, onda možete razumjeti ono što ružokrižarski učitelj podučava. Svatko tko nekako sumnja u takvu mudrost ružokrižara i kaže: ne mogu razumjeti, ne smije svaljivati krivnju na činjenicu da još ne može doseći višu razinu, već ne želi dovoljno napregnuti svoje razumijevanje ili nema dovoljno iskustva iz običnog obrazovnog života da bi to stvarno razumio.
Razmislite o ogromnoj popularizaciji mudrosti koja se dogodila otkad je kršćanstva do danas, i pokušajte zamisliti kršćansko ružokrižarstvo u četrnaestom stoljeću pred vašom dušom. Pomislite na odnos, pojedinca koji je živio vani u svijetu, sa svojim učiteljem. U to vrijeme moglo se raditi samo kroz izgovorenu riječ. Ljudi obično ne procjenjuju ispravno ogroman razvoj od tog vremena. Treba se sjetiti samo postignuća umijeća tiskanja. Razmislite o tisuću i tisuću kanala kroz koje su dostignuća kulture mogla ući u život. Od knjiga do najnovijih novinskih članaka, možete uočiti nebrojene kanale kroz koje ideje teku u život. Ti su načini razvijeni tek od tog vremena i uzrokovali su da intelekt zapadne kulture usvoji potpuno drugačije oblike. Zapadni intelekt, um, od tog vremena radi sasvim drugačije.
Novi oblik mudrosti morao je to uzeti u obzir. Takav oblik morao je izdržati sve ono što u tisuću kanala teče u opći život. Ružokrižarska mudrost je ona koja može izdržati bilo koji prigovor koji bi mogla postaviti popularna ili visoka znanost. Sama po sebi, ružokrižarska mudrost sadrži izvore koji joj omogućuju da se suprotstavi svakom prigovoru znanosti. Pravo razumijevanje moderne znanosti, ne diletantsko razumijevanje koje se može naći čak i kod sveučilišnih profesora, već razumijevanje koje je slobodno od apstraktnog teoretiziranja i materijalističkih nagađanja, čvrsto stojeći na temelju činjenica i ne nadilazi ih, može iz same znanosti pronaći dokaze duhovnih istina ružokrižarstva.
Druga strana kod ružokrižarske mudrosti - u položaju između učitelja i učenika - je da je u osnovi odnos od učenika do 'gurua', orijentalnog učitelja, bitno drugačiji u odnosu na druge. O načinu na koji se učenik suočava s guruom, zapravo se ne može reći da se temelji na vjeri u autoritet u ružokrižarsku mudrost. S primjerom iz običnog života, to ću pojasniti. Ružokrižarski učitelj želi stajati uz svog učenika u istom odnosu kao što to čini učitelj matematike sa svojim učenicima. Može li se govoriti da učenik matematike ovisi o svom učitelju jednostavno iz vjere u autoritet? Ne! Može li se govoriti o činjenici da učeniku matematike ne treba učitelj? Da - mogli bi mnogi reći, jer su možda pronašli način da uče iz dobre knjige. Ali to je jednostavno drugačija situacija od one u kojoj učenik i učitelj sjede jedan ispred drugog. U principu biste, naravno, mogli. Isto tako, svaka bi osoba, ako se uzdigne na određenu razinu vidovitosti, mogla pronaći duhovne istine, ali to će biti nerazumno dug put. Bilo bi jednako nerazumno reći: moje vlastito unutarnje biće mora biti izvor svih duhovnih istina. – Ako učitelj poznaje matematičku istinu i preda je učeniku, onda učenik više ne treba vjerovati u autoritet, onda matematičke istine gleda kroz njihovu vlastitu korektnost i ne treba mu ništa drugo nego da ih pravilno gleda. Nije drugačije ni s cijelim okultnim razvojem u ružokrižarskom smislu. Učitelj je prijatelj, savjetnik, koji je već proživio okultna iskustva i pomaže učeniku da to sam učini. Jednom kada čovjek doživi ta iskustva, ne treba ih prihvaćati kao autoritet, ništa više nego u matematici izjavu: tri kuta trokuta iznose 180 stupnjeva. Sav autoritet u ružokrižarstvu nije autoritet u uobičajenom smislu, već onaj koji je neophodan za skraćivanje puta do najviših istina.
To je jedna strana. Druga strana je odnos duhovne mudrosti prema općoj duhovnoj kulturi. U prezentacijama koje će se ovdje odvijati sljedećih nekoliko dana, vidjet ćete da se duhovna istina može izravno pretočiti u praktični život. Ne postavljamo nekakav sustav koji se može koristiti samo teoretski, već nešto što se može koristiti ako se žele prepoznati duboki temelji našeg znanja o svijetu, ako se želi pustiti da duhovne istine teku u naš svakodnevni život. Ružokrižarska mudrost ne smije teći samo u glavu, ne samo u srce, nego i u ruku, u naše manualne vještine, u ono što čovjek radi svaki dan. To nije sentimentalno suosjećanje, to je svladavanje vještina funkcioniranja koje nam omogućuju da služimo općem dobru čovječanstva. Pretpostavimo da je neko društvo istupilo i učinilo bratstvo svojim jedinim ciljem; ne čineći ništa osim propovijedanja bratstva. To ne bi bilo ružokrižarstvo, jer ružokrižar kaže: zamislite osobu sa slomljenom nogom kako leži na ulici ispred vas. Ako četrnaest ljudi stoji okolo osjećajući toplinu i suosjećanje, a u blizini nema nikoga tko bi mogao pomoći, svih četrnaest manje je bitno od onog koji dolazi, koji možda uopće nije sentimentalan, ali ima sposobnost pomoći i to čini. – I to je stav koji prožima ružokrižara. Bitno je uporabljivo znanje, mogućnost interveniranja u životu na temelju znanja. Sva priča o suosjećanju čak je i opasna za ružokrižarsku mudrost, jer se stalno naglašavanje suosjećanja čini poput neke vrste astralne požude. Ono što je niži osjećaj požude na fizičkoj razini, to je i na astralnoj razini, samo želi osjećati a ne znati. Djelotvorno znanje koje može intervenirati u životu - međutim, ne u materijalističkom smislu, već preuzeto iz duhovne razine - omogućuje nam praktičan rad. Harmonija dolazi sama od sebe, iz nužnog prepoznavanja da svijet treba ići naprijed, a teče tim sigurnije jer slijedi znanje. Moglo bi se reći za nekoga tko može pomoći kod slomljene noge: ako nije filantrop, mogao bi ostaviti patnika da leži. – To je moguće pukom spoznajom na fizičkom planu. Međutim, u slučaju duhovnog znanja, ovaj prigovor nije moguć. Ne može postojati duhovno znanje koje se ne bi pretočilo u praktičan život.
To je ono što se naziva drugom stranom ružokrižarske mudrosti: da se može otkriti samo snagama vidovitosti, ali se može vidjeti zdravim razumom. Očito je da ovo izgleda kao nešto vrlo čudno. Kako biste imali iskustva u duhovnom svijetu, morate postati vidoviti; to vam ne treba da vidite ono što vidovnjak vidi. Tko god siđe iz duhovnih svjetova kao vidovnjak i ispriča stvari koje se gore događaju, tako donoseći nešto od spoznaje onoga što je potrebno današnjem čovječanstvu, može se razumjeti ako to slušatelj želi, jer čovjek je takve prirode da mu to može biti smisleno.
Prvo ćemo upoznati sedmerostruku ljudsku prirodu prema metodi ružokrižara. Upoznat ćemo cjelokupnu ljudsku prirodu kakva stoji pred nama. Upoznat ćemo fizičko tijelo za koje svi misle da ga poznaju, a zapravo ga uopće ne poznaju. Koliko se malo može vidjeti kisik u vodi, već se prvo mora odvojiti od vodika da bi se mogao prepoznati, isto tako se malo vidi fizičko biće kada se gleda drugog čovjeka ispred sebe. Čovjek je mješavina fizičkog tijela, eterskog tijela i astralnog tijela i ostalih članova njegove više prirode, baš kao što se voda sastoji od vodika i kisika, a pred sobom vidite kombinaciju svih tih članova. Ako želite vidjeti samo fizičko tijelo, prvo morate podići astralno tijelo; to imate u spavanju bez snova. Spavanje je vrsta višeg kemijskog odvajanja astralnog tijela u jedinstvu s višim članovima ljudske prirode, od eterskog i fizičkog tijela. Ali čak ni tada još uvijek nemate pravo fizičko tijelo ispred sebe. Tek nakon smrti, kada se etersko tijelo povuče iz fizičkog tijela, fizičko tijelo ostaje samo.
Ovo ima neposredni praktični značaj. Poslužit ću se primjerom da vam pojasnim značenje ovoga. Razmislite o bilo kojem određenom dijelu astralnog tijela. U davnoj čovjekovoj prošlosti, ono što je on tada mogao opažati u tupoj, sumračnoj vidovitosti bilo je sasvim drugačije od onoga što je danas. Te su se slike utisnule, prije svega, u astralno tijelo. Pretpostavimo da su u jednom trenutku slike triju dimenzija prostora - duljine, širine i dubine - bile utisnute u astralno tijelo. Ova slika trodimenzionalnog prostora, kakva je bila ucjepljena u astralno tijelo iz izvorne sumračne vidovitosti, prenijeta je dalje u etersko tijelo. Kao što se utiskuje pečat u tekući pečatni vosak, tako se astralna slika utiskuje u etersko tijelo, a ono je plastično razradilo oblike fizičkog tijela. Tako slika trodimenzionalnog prostora izgrađuje organ u određenom području fizičkog tijela. Izvorno je u astralnom tijelu postojala slika triju okomitih smjerova prostora; ova se slika utisnula, poput pečata u vosak, u etersko tijelo, i određeni dio eterskog tijela oblikovao je organ u unutrašnjosti ljudskog uha, naime, tri polukružna kanala. Svi ovo imate u sebi. Ako su oni oštećeni na bilo koji način, više se ne možete orijentirati u tri prostorne linije. Čovjeku se vrti u glavi; više ne može stajati uspravno. Tako su slike astralnog tijela povezane sa silama eterskog tijela i organima fizičkog tijela. Cjelokupno fizičko tijelo čovjeka sa svojim plastičnim oblicima nije ništa drugo nego rezultat proizašao iz slika astralnog tijela i povezanih sila u eterskom tijelu. Stoga nitko ne razumije fizičko tijelo, tko prvo ne upozna astralno i etersko tijelo. Astralno tijelo je prethodnik eterskog tijela, a etersko tijelo je prethodnik fizičkog tijela. Eto koliko je to komplicirano.
Tri polukružna kanala su fizičko organ, poput nosa; svi nosovi su različiti jedni od drugih, ali možete pronaći sličnost koja postoji između nosova roditelja i djece. Kad biste mogli proučiti tri polukružna kanala kod čovjeka, otkrili biste da tu postoji isto toliko razlika i istovjetnosti kao i kod nosova, te da čovjek i po tim kanalima može biti sličan svojoj majci ili ocu. Ono što se ne nasljeđuje je ono najdublje duhovno, ono vječno, što se provlači kroz čovjekova utjelovljenja. Ono što se naziva specifičnim talentima, sposobnostima, ne temelji se na mozgu. Logika se u matematici ne razlikuje od one u filozofiji ili svakodnevnom životu. Razlika u sposobnostima pojavljuje se samo kada se logika primjeni na područja gdje znanje ovisi, primjerice, o funkcioniranju polukružnih organa u uhu. Tako je matematika posebno izražena kod osobe koja ima posebno razvijene te organe. Primjer za to je obitelj Bernoulli u kojoj su se jedan za drugim pojavljivali dobri matematičari. Bez obzira na to koliko početnog talenta osoba može imati za glazbu ili nešto drugo, ako nije rođena u ljudskom tijelu koje može naslijediti potrebne oblike i organe, ne može izraziti te talente.
Dakle vidite, fizički svijet se ne može upoznati bez znanja o tome kako je napravljen. Ružokrižar ne vidi svoju zadaću u povlačenju iz fizičkog svijeta. To bi bila loša stvar, jer je njegov posao produhoviti fizički svijet. Mora se uzdići do najviših oblasti duhovnog života i sa tamo stečenim znanjem aktivno raditi u fizičkom svijetu, posebno svijetu ljudi. To je ružokrižarstvo, izravni ishod ružokrižarske mudrosti. Razmotriti ćemo takav sustav mudrosti koji će nam omogućiti da razumijemo i najmanje stvari; i ne zaboravimo da je najmanja stvar na svijetu važna najvećoj, i da najmanja, postavljena na pravo mjesto, može voditi ka najvećem cilju.