.Danas želimo govoriti o principu inicijacije ili ezoternog treninga. I želimo govoriti o dvije metode treninga koje prije svega uzimaju u obzir ono što je ovdje objašnjeno o razvoju čovječanstva; jer čovjek mora shvatiti da istinu pronalazi vraćajući se na određeni način u ranija stanja čovječanstva.
Rečeno je da su ljudi drevne Atlantide mogli raspoznati mudrost iz svega što ih je okruživalo. Što se više vraćamo u daleku prošlost, to više nalazimo stanja svijesti kroz koja su ljudi mogli percipirati kreativne sile koje prožimaju svijet, duhovna bića koja nas okružuju. Sve što nas okružuje stvorila su ova bića, a vidjeti ih doista znači 'znati'.
Kada se čovječanstvo razvilo do našeg sadašnjeg stupnja svijesti, zapravo tek tijekom naše pete post-atlantske epohe, u duši je ostala čežnja da ponovno prodre u duhovne sfere. I rekao sam vam kako je u starom indijskom narodu prvobitno živjela ta duboka čežnja za stvarnim prepoznavanjem duhovnog iza svega što nas okružuje u svijetu. Vidjeli smo kako su imali osjećaj da je sve što ih okružuje san, iluzija; osjećaj da je njihov jedini zadatak razvijati se prema drevnoj mudrosti koja je bila kreativna i djelovala u davna vremena. – Učenici drevnih Rishija nastojali su započeti put koji ih je, kroz yogu, doveo do toga da pogledaju gore u carstva iz kojih su i sami potekli. Udaljavali su se od maye i težili gore u ova duhovna carstva.
To je jedan put kojim čovjek može krenuti. Najnoviji način postizanja mudrosti je ružokrižarski put. Taj put ne upućuje čovjeka u prošlost nego u budućnost, u one uvjete koje će dalje proživjeti. Preko određenih metoda učenik se uči da u sebi razvije mudrost koja postoji u nutrini svakog ljudskog bića. To je put koji je dao osnivač ružokrižarskog ezoternog pokreta, izvana poznat kao Christian Rosenkreutz. To nije nekršćanski način; to je samo kršćanski put postavljen za moderne uvjete, koji se nalazi između stvarnog kršćanskog puta i puta yoge.
Taj je put djelomično pripremljen mnogo prije kršćanstva. Poprimio je poseban oblik preko onog velikog posvećenika koji je, kao Dionizije Areopagit, utemeljio to školovanje u Pavlovoj ezoterijskoj školi u Ateni, iz koje su proizašle sve kasnije ezoterijske mudrosti i školovanja.
To su dva puta ezoterijskog školovanja koji su posebno izvedivi za Zapad. Sve što ima veze s našom kulturom i životom koji vodimo i koji moramo voditi, sve je to uzdignuto do načela inicijacije kroz kršćanski i ružokrižarski trening. Čisto kršćanski put donekle je težak za današnjeg čovjeka; stoga je za čovjeka koji mora živjeti u sadašnjosti ustanovljen ružokrižarski put. Svatko tko želi slijediti stari, čisto kršćanski put usred suvremenog života, mora se moći na neko vrijeme odvojiti od vanjskog života, da bi poslije mogao intenzivnije ući u ovaj život. Ali ružokrižarskim putem može hodati svatko, u kojoj god profesiji i u kojoj god sferi života bio.
Želimo okarakterizirati čisto kršćanski put. Metodološki je propisan u najdubljoj kršćanskoj knjizi, koju zagovornici kršćanske teologije najmanje razumiju, Evanđelju po Ivanu, a sadržajem u Apokalipsi ili Otkrivenju.
Evanđelje po Ivanu je prekrasna knjiga; morate je živjeti, a ne samo čitati. Može se živjeti shvaćajući da su ono što je u njoj zapisano zapovijedi za unutarnji život i da ih se treba pridržavati na pravi način. Kršćanski put zahtijeva od svog učenika da Evanđelje po Ivanu promatra kao knjigu meditacije. Osnovni zahtjev koji je više manje odsutan u ružokrižarskoj obuci je da osoba treba imati najsnažniju vjeru u osobnost Krista Isusa. Čovjek mora imati barem mogućnost vjerovanja da je ta vrhunska individualnost, ovaj vođa vatrenih duhova sunčevog razdoblja, bio fizički inkarniran kao Isus iz Nazareta; da to nije samo 'skromni čovjek iz Nazareta', ne individualnost poput Sokrata, Platona ili Pitagore. Mora se prepoznati temeljna razlika od svih ostalih. Čovjek se mora čvrsto držati Bogočovjeka jedinstvene naravi ako želi proći čisto kršćansko školovanje, inače nema pravog osnovnog osjećaja koji se budi u duši. Stoga se mora doista moći vjerovati u prve riječi Evanđelja po Ivanu: 'U početku bijaše Logos, i Logos bijaše u Boga, i Logos bijaše Bog', sve do riječi 'I Logos postade tijelom i boravio među nama'. Dakle, isti duh koji je bio vladar vatrenih duhova, koji je bio povezan s transformacijom Zemlje, kojeg također nazivamo duhom Zemlje, stvarno je živio među nama u tjelesnom ovoju, stvarno je bio tamo u fizičkom tijelu. Morate to prepoznati. Ako to ne možete učiniti, onda je bolje proći drugu metodu obuke. Onaj, međutim, koji je prihvatio ovaj osnovni uvjet, i pred svoju dušu svako jutro u meditaciji kroz tjedne i mjesece u meditaciji priziva riječi Evanđelja po Ivanu sve do odlomka 'pun milosti i istine', i to na takav način da ih ne samo razumije, već da živi u njima, to će imati moć buđenja za dušu; jer to nisu obične riječi, već buđenje moći koje pozivaju druge moći u duši. Samo učenik mora imati strpljenja da to stalno iznova, svaki dan, priziva pred svoju dušu. Tada se pobuđivanjem specifičnih osjećaja budi snaga potreba za kršćansku obuku. Kršćanski put je više prema unutra, dok u ružokrižarskom treningu iskustva raspiruje vanjski svijet.
Kršćanski način je način izazivanja osjećaja. Postoji sedam faza osjećaja koje treba izazvati. Postoje i druge vježbe koje se daju samo od osobe do osobe i prilagođene su individualnom karakteru. Bitno je međutim, doživjeti 13. poglavlje Evanđelja po Ivanu, doživjeti ga onako kako ga sada želim opisati. Učitelj kaže učeniku: moraš razviti vrlo specifične osjećaje u sebi. Zamisli: biljka raste iz zemlje. On je višeg reda od mineralnog tla iz kojeg raste, ali to joj je potrebno. Ona, viša, ne bi mogla postojati bez nižeg. I kad bi biljka mogla misliti morala bi zemlji reći: ja sam viša od tebe, ali ne mogu bez tebe - i zahvalno bi se morala nakloniti. Životinja mora isto učiniti s biljkom, jer bez biljke ne bi mogla postojati, a isto tako i čovjek sa životinjom. A kad se čovjek uzdigne više, mora sebi reći: nikada ne bih mogao stajati na ovoj razini bez one niže. Mora se nakloniti sa zahvalnošću, jer mu je ona omogućila egzistenciju. Nijedno biće na svijetu ne bi moglo postojati bez baze kojoj bi trebalo biti zahvalno. Na isti način Krist, najviši, ne bi mogao postojati bez dvanaestorice, a osjećaj zahvalnog klanjanja njima prikazan je u 13. poglavlju Evanđelja po Ivanu: On, najviši, pere noge svojim učenicima.
Ako mislite o ovome kao o osnovnom osjećaju koji se budi u ljudskoj duši, ako učenik živi tjednima ili mjesecima u razmišljanjima i kontemplacijama koje u njegovoj duši produbljuju ovaj osnovni osjećaj, kako one više stvari, trebaju zahvalno gledati dolje na one niže, koje im omogućuju život, tada se probudi prvi temeljni osjećaj, i dovoljno ga je okusio u trenutku kada se pojave određeni simptomi: vanjski simptom i unutarnja vizija. Vanjski simptom je da čovjek osjeća stopala kao da su okupana vodom; u unutarnjoj viziji vidi sebe kao Krista koji pere noge dvanaestorici. To je prva faza, ona pranja nogu. Ovo nije samo povijesni događaj; svatko ga može doživjeti, događaj iz 13. poglavlja Evanđelja po Ivanu. To je vanjski simptomatski izraz činjenice da se čovjek toliko uzdigao u svom svijetu osjećaja da bi to mogao iskusiti, i ne može se toliko uzdići u svom svijetu osjećaja a da se ne pojavi ovaj simptom.
Druga faza, bičevanje, je kad zaronite u sljedeće: kako ćete se nositi kad vam bol i bičevanje dolaze sa svih strana? Treba se uspraviti, treba ojačati u smislu svega što život nudi u smislu patnje, i treba to izdržati. – To je drugi osnovni osjećaj koji se mora doživjeti. Vanjski osjećaj toga je svrbež i trzanje u svim vanjskim dijelovima tijela, a više unutarnji izraz je vizija u kojoj se vidi bičevan, prvo u snu, a zatim u viziji.
Zatim dolazi treći, a o je krunjenje trnjem. Kroz osjećaj morate prolaziti tjednima i mjesecima: kako će vam biti, ako ne samo da morate proći kroz patnju i bol života, nego ako čak i ono najsvetije, vaše duhovno biće, bude obasuto porugom i prezirom? – I opet ne smije biti jadikovke, već učeniku mora biti jasno da mora stajati uspravno. Razvoj njegove unutarnje snage mora mu omogućiti da stoji uspravno usprkos prijeziru i ismijavanju. Što god da prijeti da uništi njegovu dušu, on stoji uspravan! Zatim u unutarnjoj astralnoj viziji, vidi sebe s krunom od trnja i u glavi osjeća vanjsku bol. To je simptom da je dovoljno napredovao u svom svijetu osjećaja da može doživjeti ta iskustva.
Četvrti je raspeće. Učenik ponovno mora razviti vrlo specifičan osjećaj u sebi. Današnji čovjek poistovjećuje svoje tijelo sa svojim 'Ja'. Svatko tko želi proći kršćansku inicijaciju mora se naviknuti svoje tijelo nositi kroz svijet kao što se nosi strani predmet, poput stola. Njegovo mu tijelo mora postati strano. Kao stranca nosi ga kroz vrata. Kad je ljudsko biće dovoljno napredovalo u ovom osnovnom osjećaju, otkriva mu se ono što se zove 'iskušenje krvi'. Dolazi do određenog crvenila kože na određenim mjestima na način da čovjek može proizvesti Kristove stigme, na rukama, na nogama, i na desnoj strani grudi. Kada kroz toplinu osjećaja ljudsko biće može u sebi razviti iskušenje krvi, koji je vanjski simptom, tada dolazi i unutarnji, astralni element, tako da čovjek sebe vidi razapetog.
Peti je mistična smrt. Čovjek se sve više uzdiže do osjećaja: pripadam cijelom svijetu. Nezavisno biće sam koliko i prst na ruci. – Osjeća se uklopljenim u ostatak svijeta, kao da mu pripada. Tada doživljava kao da sve oko njega postaje mračno, kao da ga obavija crni mrak, poput zastora koji se zgušnjava oko njega. Tijekom tog vremena kršćanski inicijat upoznaje svu patnju i bol, svo zlo koje je vezano uz egzistenciju. Ovo je silazak u pakao; to svatko mora doživjeti. Tada se nešto događa, kao da se zastor pokida, i čovjek tada vidi u duhovne svjetove. To se zove kidanje zastora.
Šesti je pogreb i uskrsnuće. Kad je učenik toliko napredovao, mora reći: navikao sam se na svoje tijelo gledati kao na nešto strano, ali sada sve na svijetu smatram bliskim kao vlastito tijelo, koje je doista i samo uzeto od tih tvari. Svaki cvijet, svaki kamen blizak mi je kao moje tijelo. – Tada je čovjek pokopan u planetu Zemlju. Ta je razina nužno povezana s novim životom, s osjećajem sjedinjenja s najdubljom dušom planeta, s dušom Krista, koja kaže: 'Oni koji jedu moj kruh, mene gaze'.
Sedmo, uzašašće, ne može se opisati. Čovjek mora imati dušu koja više ne ovisi o razmišljanju kroz instrument mozga. Da bi osjetio ono kroz što ta osoba prolazi kao kroz ono što se zove uzašašće, čovjek mora imati dušu koja može živjeti kroz taj osjećaj.
Prolazak kroz stanja ponizne predanosti bit je kršćanske inicijacije. Tko god kroz to tako ozbiljno prođe, doživljava svoje uskrsnuće u duhovnim svjetovima. Danas to ne može svatko. Stoga je neophodno da postoji druga metoda koja vodi do viših svjetova. To je ružokrižarska metoda.
Ovdje opet želim ponovno navesti sedam faza, koje imaju za cilj dati sliku onoga što je unutar ove obuke. Nešto od ovoga već je opisano u Lucifer-gnozi, nešto se može dati samo od osobe do osobe unutar samog treninga, ali morate imati ideju o tome što trening daje osobi. Opet ima sedam faza, ali ne uzastopnih; ovisno o individualnosti učenika. Učitelj ukazuje na ono što smatra prikladnim za svog učenika, a postoje i mnoge druge stvari koje izlaze iz okvira javne rasprave.
Sedam faza je kako slijedi:
1.Proučavanje
2.Imaginativna spoznaja
3.Inspiracijska spoznaja ili čitanje okultnih zapisa
4.Priprema kamena mudraca
5.Podudarnost makrokozmosa i mikrokozmosa
6.Življenje u makrokozmosu
7.Pobožnost
Proučavanje u ružokrižarskom smislu znači biti u stanju proniknuti u misaoni sadržaj koji nije uzet iz fizičke stvarnosti nego iz viših svjetova; ono što se zove življenje u čistoj misli. To uglavnom poriču čak i današnji filozofi; kažu da svako mišljenje mora imati neki ostatak osjetilne percepcije. Ali to nije slučaj, jer nijedno ljudsko biće nije u stanju vidjeti pravi krug, naprimjer. Krug se mora vidjeti u umu; na ploči je samo hrpa sitnih komadića krede. Do pravog kruga se može doći samo ako se zanemare svi primjeri iz vanjske stvarnosti. Dakle, u matematici je mišljenje nadosjetilno. Ali mora se također naučiti nadosjetilno razmišljati o drugim stvarima u svijetu, a inicirani su uvijek imali takav način razmišljanja o ljudskoj prirodi. Ružokrižarska teozofija je takvo nadosjetilno znanje, a njeno proučavanje, kako smo sada napravili, prvi je stupanj samo ružokrižarskog treninga. Ne predstavljam ružokrižarsku teozofiju iz nekog vanjskog razloga, već zato jer je to prvi stupanj ružokrižarske inicijacije.
Pretpostavljam da ljudi često misle da je nepotrebno govoriti o članovima ljudske prirode, ili o evoluciji čovječanstva, ili o različitim planetarnim evolucijama. Radije bi stekli lijepe osjećaje, ne žele ozbiljno proučavati. Ali ma koliko lijepih osjećaja čovjek stekao u svojoj duši, nemoguće je uzdići se u više svjetove samo time. Ružokrižarska teozofija ne želi pobuditi osjećaje, već pustiti da osjećaji sami zazvuče kroz snažne činjenice duhovnog svijeta. Kada pridobiva ljude osjećajima ružokrižar smatra to nekom vrstom drskosti. On ih uvodi u evoluciju čovječanstva, pretpostavljajući da će osjećaji tada nastati sami od sebe. Uzrokuje da se pred njima u kozmičkom prostoru pojavi planet, a kada duša doživi te činjenice, tada će snažno biti zahvaćena osjećajima. Samo je prazna priča da treba izravno ići na osjećaj. To je samo lijenost. Ružokrižarska teozofija dopušta činjenicama da govore, a kada se te misli zatim pretoče u osjećaj, preplave ga, onda je to pravi put. Samo ono što čovjek osjeća u sebi može ga učiniti sretnim. Ružokrižar dopušta činjenicama da govore u kozmosu, jer to je najmanje osobni način poučavanja. Nije važno tko stoji ispred vas, jer vas ne treba zahvatiti ta osobnost, već ono što vam ta osobnost govori o činjenicama razvoja svijeta. Stoga je u ružokrižarskoj obuci eliminirana svaka izravna odanost učitelju. Ne traži je, ne treba mu. Želi s učenikom razgovarati o onome što je tamo, odvojeno od samog sebe.
Svatko tko želi prodrijeti u više svjetove mora se naviknuti na mišljenje u kojem jedna misao proizlazi iz druge. Takvo mišljenje razvijeno je u mojoj 'Filozofiji slobode', i 'Istina i znanje'. Ove knjige nisu napisane na takav način da možete uzeti ideju i staviti je negdje drugdje; nego su pisane kao što nastaje organizam; na isti način, jedna misao izrasta iz druge. Ove knjige nemaju nikakve veze s onim tko ih je napisao. On se prepustio onome što su same misli u njemu izrodile, kako su se ustrojile.
Dakle, za one koji žele stati na određenom elementarnom stupnju, proučavanje je upoznavanje s elementarnim činjenicama same znanosti duha, dok je za one koji žele ići više, to je udubljivanje u konstrukt misli, koje dopušta jednoj misli da izraste iz druge, izraste iz same sebe.
Drugi stupanj je imaginativno znanje, znanje koje je povezano s onim što je ljudskom biću preneseno kroz mišljenje tijekom proučavanja. Proučavanje je osnova, mora se dalje razvijati kroz imaginativno znanje. Ako vam se razjasne neke od stvari na koje sam ukazao na prošlim predavanjima, tada ćete, primjerice, osjetiti odjeke procesa koji su bili svakodnevica na Saturnu. Moguće je sve oko sebe promatrati kao fiziognomiju unutarnjeg duhovnog elementa. Ljudi hodaju Zemljom; ona je za njih konglomerat stijenja i kamenja; ali čovjek mora razumjeti da je svuda oko njega pravi fizički izraz duha Zemlje. Baš kao što je tijelo ispunjeno dušom, zemaljski planet je izraz duha koji prebiva u njemu. Kada ljudi gledaju na Zemlju kao što gledaju na čovjeka, s tijelom i dušom, tek tada imaju predodžbu o tome što je Goethe mislio kada je rekao: 'Sve prolazno samo je parabola' [Alles Vergängliche Ist nur ein Gleichnis]. Kada vidite suze kako se kotrljaju niz ljudsko lice, ne koristite zakone fizike da odredite koliko brzo ili koliko sporo se suze kotrljaju; umjesto toga, one su izraz unutarnje tuge duše, baš kao što je nasmijani obraz izraz unutarnjeg spokoja. Učenik mora doći do toga da kada hoda livadom da u svakom cvijetu vidi vanjski izraz živog bića, izraz unutarnjeg zemaljskog duha. Neki mu se cvjetovi čine kao biserne suze; drugi su radosni izraz zemaljskog duha. Svaki kamen, svaka biljka, svaki cvijet, sve je vanjski izraz unutarnjeg zemaljskog duha, fiziognomija koja govori. I sve prolazno postaje parabola za nešto vječno što je u njemu izraženo.
Ovako su se morali osjećati učenik Grala i ružokrižar. Učitelj bi rekao: pogledaj čašku koja prima sunčevu zraku. Evocira čiste reproduktivne snage koje su uspavane u biljci. Zato se sunčeva zraka naziva 'svetim kopljem ljubavi'. Pogledaj sada čovjeka. On stoji više od biljke. On u sebi ima iste organe, ali ono što biljka sadrži u sebi savršeno čisto i čedno, u njemu je prožeto nečednom požudom i željom. – Budućnost ljudske evolucije sastoji se u tome da čovjek ponovno izgovara svoju sliku u svijet, čednu i čistu, kroz drugi organ, koji će biti njegov preobraženi reproduktivni organ. Čedan i čist, bez impulsa, bez želje, poput kaleža od cvijeća koji se čedno okreće prema svetom koplju ljubavi, biti će čovjekov reproduktivni organ. On će se okrenuti prema duhovnoj zraci mudrosti, a to će ga oploditi da izrodi slično biće. Taj organ će biti grkljan. Učeniku Grala je pokazano: biljka koja je na nižoj razini ima ovaj čestiti kalež, čovjek ga je izgubio. Razvio se u nečednu želju. Iz produhovljene sunčeve zrake trebao bi dopustiti da ovaj kalež opet dođe, u čednosti mora razviti ono što tvori Sveti Gral budućnosti.
Tako se učenik ugleda na veliki ideal. Posvećenik ranije doživi ono što se događa u sporom razvoju čovječanstva. Prikazuje nam evoluciju čovječanstva u slikama, a te slike imaju potpuno drugačiji učinak od apstraktnih pojmova koje je proizvelo današnje materijalističko doba. Ako zamislite ovaj razvoj u tako uzvišenim i moćnim slikama kao što je Gral, onda je učinak drugačiji od običnog znanja, koje nije u stanju imati bilo kakve duboke učinke na organizam. Imaginativno znanje djeluje dolje do eterskog tijela i odatle djeluje na krv, a to je posrednik koji preobražavajući djeluje na organizam. Čovjek postaje sve sposobniji za rad na svome organizmu kroz svoje etersko tijelo. Sva imaginativna znanja koja proizlaze iz istine, ujedno su i zdrava i ljekovita, čine krv zdravom u njenom optoku. Imaginativno znanje je najbolji odgajatelj, samo ako je čovjek dovoljno jak i predan da ono može na njega djelovati.
Treća faza je čitanje okultnih spisa, što znači ne samo gledanje pojedinačnih slika, već dopuštanje da odnos tih različitih slika ima učinak na vas. Tada to postaje ono što se naziva okultnim pismom. Čovjek kroz imaginaciju počinje kreativno slagati linije sile, koje kreativno prolaze kroz svijet, u određene figure i obrasce boja. Čovjek uči osjećati unutarnju povezanost koja je izražena u tim figurama: to djeluje kao duhovni ton, kao harmonija sfera, jer su te figure modelirane prema stvarnim svjetskim proporcijama. Naše pismo posljednji je dekadentni ostatak ovog drevnog okultnog pisma i modelirano je po njemu.
Do četvrte, 'pripreme kamena mudraca', čovjek dolazi kroz vježbe u procesu disanja. Ako čovjek diše onako kako mu prirodni proces nalaže, onda mu je da bi disao potreba biljka. Da nema biljke ne bi mogao živjeti, jer mu biljka daje kisik i asimilira ugljik koji on sam izdiše. Biljka od njega gradi svoj organizam i vraća kisik, tako da čovjekov kisik stalno obnavlja biljni svijet. Čovječanstvo nije moglo postojati samo; uništite biljni svijet i čovječanstvo bi uskoro izumrlo. Dakle vidite ciklus: udišete kisik koji biljka izdiše. Izdišete ugljik koji biljka udiše i od kojeg gradi vlastitu tjelesnost. Dakle, biljka mi pripada; ona je alat koji održava moj život. U ugljenu možete vidjeti kako biljka gradi svoje tijelo od ugljika, jer ugljen nije ništa drugo nego leševi biljaka.
U posebno reguliranom procesu disanja, ružokrižarski trening vodi ljudsko biće da razvije onaj organ koji u sebi može dovesti do transformacije ugljika u kisik. Ono što biljka danas radi vani, kasnije će u njoj djelovati organ budućnosti, koji čovjek vježbom već razvija u sebi. Polako se sprema. Reguliranim procesom disanja čovjek će u sebi nositi instrument za pripremu kisika. Postati će kao biljka, dok je sada mineralne prirode. Zadržat će ugljik i od njega izgraditi svoje tijelo, pa će njegovo tijelo kasnije više nalikovati biljci; tada će moći upoznati sveto koplje ljubavi. Cijelo čovječanstvo će tada imati svijest koju danas posvećenik stječe kada se uzdigne u više svjetove. To se zove transmutacija ljudske tvari u onu tvar kojoj je osnova sam ugljik. To je alkemija koja dovodi do toga da će on vlastito tijelo izgraditi na sličan način kao što to danas čini biljka. To se zove 'priprema kamena mudraca', a ugljik je vanjski simbol za to. Ali to nije kamen mudraca sve dok ga čovjek sam ne može proizvesti svojim reguliranim procesom disanja. Učenje se može primiti samo od osobe do osobe; obavijeno je dubokim misterijem, i tek nakon što se temeljito pročisti, učenik može primiti taj misterij. Kada bi se to danas javno objavilo, ljudi bi u svom egoizmu ovu najvišu tajnu koristili za zadovoljenje svojih najnižih potreba.
Peto je podudaranje makrokozmosa i mikrokozmosa. Ako promatramo razvoj čovječanstva, onda vidimo da je ono što je danas u čovjeku, da je postupno nastalo izvana, npr. žlijezde su rasle vani na Suncu kao danas spužve. Sve što je danas integrirano u ljudsku kožu nekada je bilo izvana. Ljudsko tijelo kao da je sastavljeno od onoga što je rašireno vani. Svaki član vašeg fizičkog tijela, eterskog tijela i astralnog tijela, bio je tamo negdje u svijetu. To je makrokozmos u mikrokozmosu. Sama vaša duša bila je vani u božanstvu. Ono što je u nama korespondira s nečim što je izvana, a te prave korespondencije moramo iskusiti unutar sebe.
Poznato vam je mjesto ispred čela, iznad hrpta nosa; ono izražava činjenicu da je nešto specifično što je nekad bilo izvana ušlo u ljudsko biće. Ako meditativno prodrete u ovaj organ, uronite u njega, onda je to više od pukog razmišljanja o ovoj točci; tada upoznajete onaj dio vanjskog svijeta koji tome odgovara. Također ćete upoznati grkljan i sile koje su ga izgradile. Tako se upoznaje makrokozmos uranjajući u vlastito tijelo.
Ovo nije puko introspektivno razmišljanje. Ne biste trebali reći: unutra je Bog kojeg želim tražiti! – Pronašli biste samo neznatno ljudsko biće koje sami uzveličate u Boga. Onaj tko ovako govori nikad neće doći do prave spoznaje. Doći do toga putem ružokrižarske teozofije je neugodnije i zahtijeva konkretan rad. Svijet je pun slave i veličanstvenosti. Morate se u to udubiti; Boga treba upoznati u njegovim pojedinostima, tada ga možemo pronaći u sebi, ali tek kada naučimo spoznati Boga u cjelini. Svijet je poput velike knjige. U stvorenim stvarima imamo slova za to; moramo čitati od početka do kraja: tada učimo čitati knjigu Mikrokozmos i knjigu Makrokozmos, od početka do kraja. I to onda više nije puko razumijevanje; živi se u osjećajima, čovjek se utapa u cijeli svijet, i sve osjeća kao izraz božanskog duha Zemlje. Kada je čovjek spreman, sva svoja djela izvršava u skladu s voljom cijelog kozmosa, a to je pobožnost.
Ako možemo ovako razmišljati, onda hodamo ružokrižarskim putem. Kršćanski trening se više gradi na razvoju unutarnjeg osjećaja; u ružokrižarskoj školi, dopušteno je svemu onome što je rašireno u fizičkoj stvarnosti kao božanstvenost Zemlje da ima učinak na nas, i odjekne u nama kao osjećaj. To su dva puta koja su izvediva za sve. Ako razmišljate na način na koji ljudi sada razmišljaju, tada možete kročiti ružokrižarskim putem, bez obzira koliko ste znanstveni. Moderna je znanost čak i pomoć ako ne proučavate evoluciju čitajući samo slova, nego tražite i ono što se krije iza njih, kao što se u knjizi ne gledaju slova nego se iščitava značenje. Iza znanosti morate tražiti duh, tada je znanost za vas samo slovo za duh.
Sve ovo nije sveobuhvatan prikaz ružokrižarskog treninga; samo naznake, koje daju naslutiti što se u njemu može pronaći. To je put za suvremenog čovjeka; čini ga sposobnim za rad u budućnosti. Ovo su samo elementarne faze koje karakteriziraju put. Dobivamo koncept kako se kroz samu ružokrižarsku metodu može prodrijeti u više misterije.
Znanost duha neophodna je čovječanstvu za njegov daljnji napredak. Ono što će se dogoditi za preobrazbu čovječanstva moraju učiniti sami ljudi. Svatko tko apsorbira istinu u sadašnjoj inkarnaciji, oblikovati će vanjski oblik za same dublje istine u kasnijim inkarnacijama.
Dakle, ono o čemu smo raspravljali na ovom ciklusu povezuje se u cjelinu. To je instrument koji treba kreativno djelovati na kulturu budućnosti. Poučava se danas jer ljudi budućnosti trebaju ta učenja, jer ih treba uvesti u tijek ljudskog razvoja. Svi koji ne žele prihvatiti tu istinu budućnosti žive na račun drugih. Ali tko je prihvaća živi za druge, makar ga u početku tjerala egoistična čežnja za višim svjetovima. Ako je sami put ispravan, onda je on sam po sebi uništavač čežnje i najbolji učitelj nesebičnosti.
Čovječanstvu je sada potreban okultni razvoj i mora se u njega usaditi. Ozbiljan, istinit, od jedne stvari do druge teži istini, koja jedina vodi istinskom bratstvu, to je čarobnjak koji može dovesti do ujedinjenja čovječanstva. Ovo bi trebalo poslužiti kao sredstvo za postizanje velikog krajnjeg cilja čovječanstva, jedinstva, a mi ćemo postići taj cilj ako sredstva razvijemo u sebi, ako nastojimo razviti ta sredstva na najplemenitiji i najljepši način, jer ono što je važno je posvećenje čovječanstva kroz ta sredstva.
Tako nam se znanost duha ne pokazuje samo kao veliki ideal, nego kao sila kojom se prožimamo, a iz te sile nam izvire znanje. Znanost duha postajati će sve popularnija stvar, prožimat će sve više i više sve religijske i praktične aspekte života, baš kao što veliki zakon egzistencije prožima sva bića; ona je čimbenik u evoluciji čovječanstva.
U tom je smislu ovdje predstavljena ružokrižarska teozofija. Ako je to shvaćeno, ne samo apstraktno, već na takav način da je znanje unijelo u osjećaje, tada može imati izravan učinak na život. Kada ovo znanje teče u sve naše udove, iz glave u srce i odatle u ruke, u sve naše postupke i kreacije, tada smo shvatili osnovu znanosti duha. Tada ćemo shvatiti veliku kulturnu zadaću koja nam je stavljena u ruke, a onda će se iz tog znanja razviti osjećaji koje bi, oni koje vole lagodnost, izravno razvili.
Ružokrižarska metoda ne želi se valjati u osjećajima, ona želi pokazati činjenice duha. Čovjek mora surađivati, mora pustiti da ga potaknu činjenice koje je dobio u opisu, mora kroz njih u sebi pobuditi osjećaje i senzacije. U tom smislu, ružokrižarska teozofija trebala bi postati snažan impuls za svijet osjećaja, ali u isto vrijeme biti ono što nas izravno vodi u činjenice nadosjetilnih percepcija, što im prvo dopušta da nastanu kao misli, a zatim vodi tragatelja gore u više svjetove.
To bi trebala biti svrha ovih predavanja.