.Na nama je danas da raspravimo nekoliko stvari o napretku ljudske evolucije u budućnosti i o onome što se naziva inicijacija, pri čemu čovjek u sadašnjosti anticipira faze života kroz koje bi čovječanstvo inače prošlo tek u budućnosti.
Ako se najprije pozabavimo prvim pitanjem, moglo bi vam se učiniti drsko željeti razgovarati o budućnosti, ili čak da je nemoguće bilo što odrediti o budućnosti čovjeka. Ipak, ako malo razmislite o tome, uvidjet ćete da gledište da se nešto može znati o budućnosti ipak nije sasvim neutemeljeno. Trebate samo usporediti te stvari s onim što obični istraživač, naprimjer prirodoslovac, može znati o budućnosti. On vam točno može reći da kada miješa kisik, vodik i sumpor, pod bilo kojim uvjetima, uvijek nastaje sumporna kiselina. Može se točno reći što se događa kada se zrake uhvate u zrcalu. Da, to ide čak i dalje u odnosu na stvari vanjskog života; mogu se predvidjeti pomrčine Sunca i Mjeseca na neodređeno dugo vremena.
Zašto se može? Može se u toj mjeri u kojoj se poznaju zakonitosti fizičkog života. Ako netko sada prepozna duhovne zakone života, iz tih zakona se može reći i što se mora dogoditi u budućnosti. Samo jedno pitanje obično deprimira ljude. Tako je lako misliti da je unaprijed znati što se događa u suprotnosti sa slobodom, s proizvoljnim ljudskim djelovanjem. To je također kriva predodžba. Ako spojite sumpor, vodik i kisik pod određenim uvjetima, nastaje sumporna kiselina; to je uvjetovano zakonitošću miješanja. Ali hoćete li to učiniti ovisi o vašoj volji. A tako je i u duhovnom odvijanju ljudskog razvoja. Što će se dogoditi, čovjek će činiti svojom voljom, a što se čovjek više razvija, to će čovjek biti slobodniji. Niti treba misliti da je ono što će čovjek činiti u budućnosti već sada određeno zato jer on to može predvidjeti. Samo što većina ljudi baš i ne razumije ovo pitanje, a zapravo i jest jedno od najtežih. Od pamtivijeka su se filozofi borili s pitanjem ljudske slobode i zakona predodređenosti. Gotovo sve što je napisano na ovom području krajnje je nedostatno, jer ljudi obično ne mogu razlikovati predviđanje od predodređenosti. Gledanje unaprijed nije ništa drugačije od gledanja u udaljene točke u prostoru. Ako u prostoru pogledate neku točku, recimo onaj ugao tamo, i vidite da jedna osoba daje drugoj deset feninga, jeste li onda i pokrenuli ovu akciju? Je li to što ste to vidjeli dalo neki povod? Ne, samo vidite da se to radi, a to ne tjera na akciju. A određenom pogledu to je isto u vremenu, a ljudi to ne mogu shvatiti. Pretpostavimo da se reinkarnirate za nekoliko tisuća godina. Tada činite nešto svojom voljom; to je isto kao i primjer danih deset feninga. Vidovnjak može vidjeti što će se dogoditi u budućnosti, a ova buduća radnja jednako je malo određena sadašnjom točkom u vremenu kao što je dar od deset feninga određen točkom u prostoru. Često se kaže da kada netko vidi da će se nešto dogoditi, da je to zapravo unaprijed određeno. – Ali onda brkate budućnost sa sadašnjošću. To ne bi bilo predviđanje budućnosti da je već određena. Ne vidite nešto što je tu, već nešto što će tek doći. Morate precizno shvatiti koncept gledanja u budućnost. To se mora prakticirati i njegovati u strpljivoj meditaciji; tek tada će se naći mogućnost da se ove stvari ispravno shvate.
Nakon ovih uvodnih riječi želimo raspraviti nešto od onoga što se može reći o razvoju čovječanstva u budućnosti. Dosegnuli smo točku u kojoj je čovječanstvo zašlo najdublje u materiju, gdje koristi svoje duhovne moći za konstruiranje i proizvodnju alata i strojeva koji služe osobnom životu. S tim je bilo povezano sve veće zgušnjavanje, kako u čovječanstvu tako i Zemlje općenito. Vidjeli smo da je ono što danas nazivamo najgušćim, carstvo minerala, nastalo tek u određenom trenutku naše evolucije. S time je čovjek tek ušao u svoj sadašnji zemaljski razvoj. Ruku pod ruku s time je išla i dvojna spolnost i druge pojave. U to vrijeme, kada čovjek još nije ušao u ovaj fizički razvoj, gdje postoji mineralno carstvo, on je također bio mnogo finije, mekše prirode. Čisto da imamo predodžbu, treba reći kako se odvijalo razmnožavanje ljudske rase u ta davna vremena, kada nije bilo dvojnog spola. U to je vrijeme dvospolno ljudsko biće, koje je bilo mekše, finije tjelesnosti, iznjedrilo drugo biće. To se nije događalo na način na koji se to događa danas, nego nešto kao na način na koji etersko tijelo nekog drugog bića izlazi iz medija na spiritističkim seansama. To vam daje približnu sliku ovog materijaliziranja iz sebe, kako se u davna vremena čovječanstvo razmnožavalo: bilo je to poput izguravanja ljudskih bića koja su bila spremna nastaviti vlastiti razvoj.
Dakle, vidite kako je čovjekov silazak u materijalni svijet povezan s njegovim zgušnjavanjem. S tim je povezan razvoj druge sile koja se uopće ne bi mogla razviti bez ovog silaska: to je egoizam. On ima dobru i lošu stranu. On je osnova za čovjekovu neovisnost i slobodu, ali je s druge strane i uzrok svega lošeg i zlog. Ali da bi čovjek svojom voljom naučio činiti dobro, mora proći kroz tu moć egoizma. Preko sila koje su ga vodile u prošlosti, trebalo ga se stalno tjerati da čini dobro; ali mu je trebalo dati priliku da krene svojim putem. Kao što je sišao, mora se ponovno uspinjati u duhovnost, i kao što je to silaženje povezano s prevladavanjem egoizma, tako i uspon ovisi o nesebičnosti, osjećaj suosjećanja među ljudima postaje sve jači. Čovječanstvo je evoluiralo kroz različita doba, najprije kroz staroindijsko, zatim perzijsko, preko egipatsko-kaldejsko-babilonskog i kroz grčko-latinskog do današnjeg, a slijediti će šesto. I dok ljudska evolucija ide prema ovom cilju, ona također ide prema prevladavanju tog principa, koji je bio najjači od vremena kada se etersko tijelo ujedinilo s točkom u mozgu o kojoj sam vam jučer govorio. Bilo je to vrijeme pada u najdublji egoizam.
U ranijoj evoluciji čovjek je također bio egoist, ali to je bio drugačije vrste. Taj egoizam koji tako duboko prodire u dušu kao što to čini u našem današnjem dobu, u potpunosti je povezan s razvojem materijalističkog stava; duhovno doba označava prevladavanje tog egoizma. Stoga je kršćanstvo i svi pokreti prožeti istinskim religioznim životom, radilo na razbijanju svih starih krvnih veza. Kršćanstvo je dalo radikalnu izjavu: 'Tko ne ostavi oca, majku, ženu, dijete, brata, sestru, ne može biti moj učenik'. Ovo ne ukazuje ni na što drugo nego na to da mjesto starih krvnih veza mora zauzeti duhovna veza između duše i duše, između čovjeka i čovjeka. Sada se samo postavlja pitanje: koji su načini i sredstva da čovječanstvo postigne duhovnost, odnosno prevladavanje materijalizma, a ujedno i ono što bi se moglo nazvati bratstvom, očitovanjem opće ljudske ljubavi? Netko bi sada mogao imati mišljenje da treba samo snažno naglasiti opću filantropiju, a onda bi trebalo osnivati udruge koje bi za cilj imale opću filantropiju. To nikada nije gledište okultizma. Upravo suprotno! Što se više govori o općoj bratskoj ljubavi i ljudskosti u smislu da je čovjek kao opijen, to su ljudi sebičniji. Jer baš kao što postoji čulna požuda, postoji i požuda duše; pa čak je i profinjena sladostrast reći: želim moralno postajati sve veći i veći! U osnovi, to je misao koja ne proizvodi obični, svakodnevni egoizam, već iz takve žudnje izvire rafinirani egoizam.
Opća bratska ljubav tijekom evolucije ne stvara se naglašavanjem ljubavi i suosjećanja. Umjesto toga, čovječanstvo vodi do tog bratstva nešto drugo, a to je samo duhovno znanje. Nema drugog načina za postizanje općeg ljudskog bratstva osim širenja okultnog znanja u svijetu. Stalno se govori o ljubavi i ljudskom bratstvu, osnivaju se tisuće udruga, ali one neće dovesti do cilja do kojeg bi trebale dovesti, ma kako dobro mislile. Ono što je važno je učiniti pravu stvar, znati kako započeti ovo bratstvo. Samo ljudi koji žive u zajedničkoj okultnoj istini koja vrijedi za sve ljude nalaze se zajedno u jednoj istini. Kao što Sunce spaja biljke koje mu teže, i od kojih je svaka individualna, tako i istina mora biti jedinstvo prema kojem svi teže; to će sve okupiti. Ali ljudi moraju energično raditi za istinu; samo tada mogu zajedno živjeti u skladu.
Moglo bi se prigovoriti: svi teže istini, ali postoje različita gledišta, pa zato opet nastaju prepirke i razlike. – To još nije dovoljno temeljito poznavanje istine. Ne smije se pozivati na činjenicu da u istini mogu postojati različita gledišta; prvo treba iskusiti da može postojati samo jedna istina. To ne zavisi o glasu javnosti, ona je sama po sebi istinita. Ili biste glasovali o tome je li tri kuta trokuta daju 180 stupnjeva? Priznali to milijuni ljudi ili niti jedan, to je za vas istina. U istini nema demokracije. A oni koji se još usaglašavaju nisu još dovoljno odmakli u 'istini'. Odatle i sve svađe oko istine. Netko može reći: da, ali netko tvrdi ovo, a drugi ono o okultnim stvarima! To u pravom okultizmu nije slučaj. U okultnim stvarima je isto kao i u materijalističkim stvarima; ali onda jedan od njih nije u pravu. Isto je i u pravom okultizmu: samo što često postoji loša navika prosuđivanja okultnih stvari prije nego što ih čovjek razumije.
Ovo je cilj prema kojem će težiti šesto doba čovječanstva: popularizacija okultne istine u cijelom svijetu. To je misija te epohe. A društvo koje je ujedinjeno u duhu ima zadatak ovu okultnu istinu svugdje prenijeti u život i tamo je izravno primijeniti. To je upravo ono što nedostaje u naše doba. Vidite samo kako je naše doba traži i kako nitko ne može pronaći onu pravu. Postoje bezbrojna pitanja, pitanje obrazovanja, pitanje žena, medicine, socijalno pitanje, pitanje prehrane. I onda se netko petlja s tim pitanjima, napišu se brojni članci i knjige, i svatko govori sa svoje točke gledišta, ne želeći proučavati ono što je središnje, okultnu istinu. Nije riječ o spoznaji nečeg apstraktnog o istinama znanosti duha, već o njihovom izravnom uvođenju u život, proučavanju društvenih pitanja, pitanja obrazovanja, zapravo cijelog života sa stajališta stvarne okultne mudrosti. – 'Ali onda treba prepoznati najvišu mudrost!', moglo bi se prigovoriti. To se temelji na pogrešci da čovjek uvijek mora razumjeti ono što koristi u životu. Ali to nije potrebno; spoznaja najviših principa često dolazi mnogo kasnije od njihove primjene. Da je čovječanstvo htjelo čekati s probavom dok se ne spoznaju zakoni probave, ljudski razvoj ne bi bio moguć. Dakle, nije potrebno prepoznati sve duhovne zakone kako bi se znanost duha pustila u svakodnevni život. Upravo je to način na koji ružokrižarska metoda tretira duhovno: manje apstrakcije, već razmatranje svakodnevnih životnih pitanja. Nije važno da netko kaže: znanost duha je znanost duha - nego da se ozbiljno shvati u neposrednom životu. Mislite li da dijete zna sva gramatička pravila jezika nakon što je naučilo govoriti? Prvo uči govoriti, a zatim gramatiku. Stoga je važno da se čovjek prvo pozabavi onim što ga neposredno okružuje uz pomoć duhovnih učenja, prije nego se uhvati u koštac s onim što se nalazi u višim svjetovima, s astralnom razinom, što se tiče znanja o razini devahana. Jer tek tada shvaćamo što postoji u našem okruženju i to je gdje moramo intervenirati. Stoga je konkretan zadatak ujediniti razjedinjeno čovječanstvo, otrgnuto od starih krvnih i plemenskih veza, kroz jedinstvenu okultnu duhovnu mudrost.
Dakle, kako napredujemo od petog do šestog, a zatim i do sedmog doba, stare plemenske i krvne veze se sve više gube. Čovječanstvo se miješa u grupe s duhovne točke gledišta. U teozofiji je bila loša navika govoriti o rasama kao da će one zauvijek ostati. Koncept rase gubi svoj smisao u bliskoj budućnosti, što svakako znači tisućama godina. Stalno govoriti da se sedam i opet sedam rasa oduvijek razvijalo u svijetu, špekulativno je proširenje ideje koja vrijedi samo za naše doba - gledajući unatrag i unaprijed; to nikad nije rečeno iz vidovitosti, iz okultizma. Kako sve nastaje, tako su nastajale i rase, a kako sve nestaje, tako će i rase, a oni koji su uvijek govorili samo o rasama, morat će se naviknuti da im ideje budu fluidne. To je samo zgodno! Ako samo malo pogledate u budućnost, pojmovi koje ste koristili u prošlosti i sadašnjosti više ne vrijede. Glavno je da čovjek ne uzima za vječnu mudrost ono što je jednom uneseno u lijep pojam. Treba se naviknuti na fluidnost pojmova, shvaćanje da se koncepti mijenjaju, i to će biti napredak. Ta mogućnost prelaska iz krutih, dogmatskih koncepata u fluidne, ono je što se mora razviti kod onih ljudi koji žele biti nositelji budućnosti. Jer kao što se vremena mijenjaju, tako se moraju promijeniti i naši koncepti ako želimo razumjeti ova vremena.
Duše sada žive u ljudskom tijelu, koje jasno možete promatrati osjetilima. Na koji je način nastalo? Nekada je bilo vrlo drugačije nego danas, čak komično drugačije s današnjeg materijalnog gledišta, kada je duša silazila. Duša je u njemu zauzela svoje mjesto. Na koji je način čovjek evoluirao u ovo što je danas? Zato jer je u samom tijelu radila duša tijekom svih svojih inkarnacija. Predodžbu o tome kako je duša radila na tijelu možete dobiti ako razmislite o tome što je čovjeku u našem materijalističkom dobu ostavljeno kao mogućnost rada na svom tijelu. Ono što čovjek može raditi na svom gustom fizičkom tijelu je relativno malo. Naprimjer, primijetite kako danas radite na tijelu i njegovoj fizionomiji. Nešto vam, naprimjer, izaziva užas, strah. Dojmovi tjeskobe i straha vas čine blijedim. Fizički izgled se također mijenja crvenilom. To će proći, ali vidite kako se to događa: nešto utječe na dušu tako da se učinak proteže na krv i, neizravno, na fizičko tijelo, na vaš neposredni izgled. Učinak može biti još intenzivniji. Vi znate da ljudi koji vode duhovni život, drže ga čvrsto u svojim rukama, da u svojoj vanjskoj fizionomiji stvore otisak svoje duhovne kreativnosti. Može se reći je li osoba živjela misleći ili nepromišljeno. Dakle, čovjek još uvijek radi na svom vanjskom izrazu, i čovjek koji se osjeća plemenito, kod njega se taj osjećaj izražava u plemenitim pokretima. To su samo mali ostaci onoga na čemu je čovječanstvo radilo tisućama godina.
Dok danas možete samo tjerati krv u obraze i iz obraza, u ranijim vremenima čovjek je bio potpuno pod utjecajem svijeta slika koji je bio izraz duhovnog svijeta. Učinak toga bio je da je čovjek u daleko većoj mjeri mogao raditi na transformaciji svoj organizma. Tijelo je također bilo mekše. Bilo je vrijeme kada niste mogli samo ispružiti ruku, kada niste mogli samo pokazati prstom, već ste u svoju ruku mogli poslati svoju volju, i mogli ste oblikovati ruku tako da ispružite te prste kao nastavke. Postojalo je vrijeme kada stopala nisu bila trajna, nego su ih ljudi rastezali kao produžetak prema potrebi. Tako je čovjek oblikovao vlastito tijelo kroz slike koje je primio iz svijeta oko sebe. Danas, u našem materijalističkom vremenu, ta je preobrazba nezamislivo spora, ali doći će vrijeme da će opet biti brža. U budućnosti će čovjek ponovno imati više utjecaja na svoje fizičko tijelo. Način na koji stječe taj utjecaj vidi se kada uključimo inicijaciju. Čak i ako to ne može postići u jednom životu, ipak će moći učiniti mnogo za sljedeću inkarnaciju.
Dakle, čovjek je sam taj koji će donijeti budući oblik svog tijela. Kako čovjek postaje sve mekši, odnosno kako se odvaja od tvrdih dijelova, približava se svojoj budućnosti. Dolazi doba kada će čovjek živjeti, takoreći, iznad svog zemaljskog dijela, kao u prošlosti. Ovo stanje, koje je usporedivo s vašim trenutnim stanjem sna, tada će biti zamijenjeno drugim, u kojem će čovjek moći povući svoje etersko tijelo iz svog fizičkog tijela po želji. Ovdje dolje na Zemlji biti će gušći dio čovjeka, da tako kažem, i čovjek će ga koristiti izvana kao instrument. Čovjek više neće nositi svoje tijelo na način da u njemu boravi, nego će lebdjeti iznad njega; samo će tijelo postati finije i rjeđe. Ovo se danas čini fantastičnom mišlju, ali to se može sa sigurnošću znati iz duhovnih zakona, kao što se pomrčine Sunca i Mjeseca za budućnost izračunavaju iz zakona astronomije. I iznad svega, čovjek će imati transformirajući učinak na reproduktivnu snagu. Mnogi ne mogu zamisliti da će ikada postojati drugačija moć reprodukcije od današnje. Ali ona će biti tu, način razmnožavanja će se promijeniti. Sve što je danas reprodukcija i što je povezano s ovim instinktom u budućnosti će se prenijeti na neki drugi organ. Organ koji se već priprema da postane budući reproduktivni organ je ljudski grkljan. Danas može proizvoditi samo vibracije zraka, može samo zraku prenijeti ono što živi u riječi, tako da se vibracije podudaraju s riječi. Kasnije, ne samo da će riječ izroniti iz ovog grkljana sa svojim ritmom, nego će tu riječ čovjek ozračiti, prožeti je samom tvari. Kao što danas riječ postaje samo val zraka, tako će u budućnosti čovjekova nutrina, njegov vlastiti lik, kakav je danas u riječi, izlaziti iz grkljana. A u budućnosti će to biti rođenje novog ljudskog bića, koje će izgovoriti drugo ljudsko biće.
Takve stvari bacaju određeno svijetlo na pojave koje žive oko nas koje nam nijedna prirodna znanost ne može objasniti. Ta preobrazba načina razmnožavanja, koji će opet biti nespolan, tada preuzima funkcije starog razmnožavanja. Stoga se u muškom organizmu u razdoblju spolne zrelosti i događa preobrazba grkljana. Glas se produbljuje. To vam odmah daje naslutiti kako su te dvije stvari povezane. Tako okultizam uvijek iznova obasjava životne činjenice i rasvjetljuje pojave za koje materijalistička znanost nije u stanju dati objašnjenje.
I kao što će se ovaj organ grkljana preobraziti, tako će se i ljudsko srce preobraziti. To je onaj organ koji je usko povezan s cirkulacijom krvi. Sada znanost vjeruje da je srce vrsta pumpe. To je groteskno nestvarna ideja. Nikada okultizam nije iznio takvu fantastičnu tvrdnju kao suvremeni materijalizam. Ono što je pokretačka snaga krvi su osjećaji duše. Duša pokreće krv, a srce se pokreće jer ga krv pokreće. Dakle, točno je suprotno od onoga što kaže materijalistička znanost. Samo danas čovjek ne može svojevoljno usmjeravati svoje srce; kada je uplašen, ono kuca brže jer osjećaj djeluje na krv, zbog čega se srce brže pokreće. Ali ono što čovjek danas nehotice trpi kasnije će imati pod kontrolom, na višem stupnju razvoja. Kasnije će svojevoljno pumpati krv i pokretati srce kao što danas pokreće mišiće ruke. Srce, sa svojom osebujnom građom, srž je za današnju znanost, križ. Ima poprečno-prugasta mišićna vlakna koja se inače nalaze samo u mišićima volje. Zašto? Jer srce još nije došlo do kraja svog razvoja, već je organ budućnosti, jer će postati mišić volje. Svoga već u svojoj konstituciji to pokazuje.
Sve što se događa u ljudskoj duši mijenja strukturu ljudskog organizma. A ako sada pomislite na ljudsko biće koje je u stanju stvoriti svoju vrstu izgovorenom riječi, čije je srce postao voljni mišić, koji će također promijeniti i druge organe, onda imate ideju o budućnosti ljudske rase na budućim inkarnacijama naše Zemlje. Na našoj Zemlji čovječanstvo će napredovati onoliko koliko može pod utjecajem mineralnog carstva. Ovo mineralno carstvo, iako je posljednje nastalo, najvjerojatnije će nestati u svom sadašnjem obliku. Čovjek tada više neće graditi svoje tijelo od mineralnih tvari kao danas; buduće ljudsko tijelo će u početku integrirati samo ono što je biljna tvar. Sve što danas ima mineralni učinak kod ljudi će nestati. Da vam dam primjer koji izgleda groteskno: danas čovjek ispljune svoju običnu slinu. To je mineralni proizvod jer je ljudsko fizičko tijelo interakcija mineralnih procesa. Kad čovjek završi svoj mineralni razvoj, on više neće bljuvati mineralnu slinu, nego će ta slina biti biljne prirode, a čovjek će bljuvati cvijeće, da tako kažemo. Nijedna žlijezda više neće lučiti mineralno, već samo biljno. Na taj se način prevladava mineralno carstvo, čovjek opet vraća u biljnu egzistenciju.
Na taj način ljudsko biće prelazi na Jupiter utoliko što izbacuje sve što je mineralno i prelazi na biljnu kreativnost. A kada kasnije prijeđe na kreativnost životinja - životinje će biti drugačije nego danas - kada njegovo srce bude spremno za kreativnost, tada će stvarati u životinjskom svijetu kao što danas stvara u mineralnom carstvu; tada će nastupiti stanje Venere. A kada može stvoriti vlastitu vrstu izgovarajući tu sličnost, tada je smisao naše evolucije potpun, tada je ispunjena riječ: 'Stvorimo čovjeka na svoju sliku...'.
Samo promatranjem ovog aspekta, da se tijelo transformira iz duše, čovjek će stvarno preobraziti ljudski rod. Samo razmišljanjem u okultnom, duhovnom smislu, dogodit će se ono što je opisano kao preobrazba srca i grkljana. Ono što čovječanstvo danas misli, to će u budućnosti biti. Čovječanstvo koje razmišlja materijalistički, proizvest će užasna bića u budućnosti, a čovječanstvo koje misli duhovne misli, imati će takav transformirajući učinak na organizam budućnosti, da će iz njega proizaći prekrasna ljudska tijela.
Ono što donosi materijalistički način mišljenja još nije gotovo. Danas imamo dvije struje, veliku materijalističku koja ispunjava cijelu Zemlju, i malu duhovnu, koja je ograničena na nekolicinu. Razlikujte razvoj duše i razvoj rase. Nemojte misliti da kada rase odu u neki groteskni oblik, da duše čine isto. Sve materijalistički misleće duše rade na stvaranju zlih rasa, a sve što se radi duhovno donosi rađanje dobre rase. Kao što je čovječanstvo iznjedrilo ono što je nazadovalo u životinjama, biljkama i mineralima, tako će se jedan dio odvojiti i predstavljati zli dio čovječanstva. A u tijelu koje će u međuvremenu omekšati, unutarnja zloća duše izrazit će se izvana. Baš kao što nam se stariji uvjeti koji su se spustili na majmunsku rasu danas čine grotesknim, tako i materijalističke rase ostaju na stajalištu zla i nastanjivat će Zemlju kao zle rase. U potpunosti će ovisiti o ljudskom biću hoće li duša htjeti ostati sa zlom rasom ili će se kroz duhovnu kulturu uzdići do dobre.
To su stvari koje moramo znati ako želimo živjeti u budućnosti sa stvarnim znanjem. U protivnom idemo svijetom zavezanih očiju, jer u čovječanstvu djeluju sile koje treba prepoznati i na koje treba obratiti pozornost, a svoju dužnost prema čovječanstvu bi zanemario onaj tko se nije htio upoznati sa silama koje idu u jednom ili drugom smjeru. Znanje radi znanja bio bi egoizam. Svatko tko želi vidjeti u više svjetove ponaša se egoistično. Ali tko god želi prenijeti ovo znanje u neposrednu praksu svakodnevnog života, radi na daljnjem razvoju evolucije čovječanstva. Izuzetno je značajno da sve više učimo u praksi provoditi ono što postoji kao duhovno-znanstveni pogled.
Dakle, vidite da duhovni pokret ima vrlo specifičan cilj, a to je unaprijed oblikovati buduće čovječanstvo. Ovaj cilj se ne može postići drugačije nego upijanjem duhovno okultne mudrosti. Tako razmišlja netko tko znanost duha shvaća kao veliku zadaću čovječanstva. On o njoj razmišlja u vezi s evolucijom i ne smatra je željom, već dužnošću koju je prepoznao. I što više to prepoznajemo, to se brže krećemo prema budućem obliku čovječanstva u šestom dobu. Kao što su na drevnoj Atlantidi, u blizini današnje Irske, napredni ljudi krenuli na istok kako bi osnovali nove kulture, tako je sada naš zadatak raditi prema velikom trenutku u šestom dobu kada će čovječanstvo imati veliki duhovni uspon.
Moramo pokušati izaći iz materijalizma, pa se duhovna društva moraju sjetiti da takvu vodeću ulogu u čovječanstvu igraju, ne iz neskromnosti i ponosa, već iz dužnosti. Stoga se određena skupina ljudi mora okupiti kako bi se pripremili za budućnost. Ali ovu skupinu ne treba pojmiti lokacijski. Svi koncepti lokacije izgubili su na važnosti jer to više nije pitanje rasnih odnosa; ono što je važno jest da se ljudi diljem svijeta duhovno okupljaju kako bi pozitivno oblikovali budućnost. Zato je prije četiri stotine godina, kada je naše doba najdublje uplovilo u materiju, ružokrižarsko bratstvo utemeljilo tu praktičnu znanost duha koja ima za cilj pružiti informacije o svim pitanjima svakodnevnog života. Tu imate uzlazni razvoj nakon silaznog.
Baš kao što staro znanje ima destruktivan učinak, kao što je prikazano u Mauthner-ovoj 'Kritici jezika', tako duhovno usmjerenje traži vezu s duhovnom mudrošću. Otuda nova škola inicijacije, koja izravno anticipira prijelaz čovječanstva u novi ciklus vremena. Na taj je način načelo evolucije povezano s konceptom inicijacije.