.- Pojedinačni komentari i dopune
Na stranici 13. Donedavno se govoriti o 'životnoj sili' smatralo znakom neznanstvenog uma. U današnje vrijeme ljudi u znanosti su sve više neskloni ideji takve 'životne sile' kakva je bila prihvaćena u starim vremenima. Svatko tko razumije tijek znanstvenog razvoja sadašnjeg vremena, uvidjet će dosljednu logiku onih koji ne žele ništa znati o 'životnoj sili'. 'Životna sila' uopće ne spada u ono što se danas naziva 'prirodnim silama'. I svatko tko ne želi prijeći s navika mišljenja i ideja sadašnje znanosti na one više, ne bi trebao govoriti o 'životnoj sili'. Samo način razmišljanja i preduvjeti 'znanosti duha' omogućuju pristup takvim stvarima bez proturječja. Oni mislioci koji svoje poglede žele steći na čisto znanstvenoj osnovi, također su trenutno napustili uvjerenje da su u drugoj polovici 19. stoljeća za objašnjenje pojava u životu, korištene samo one sile koje su također učinkovite u neživoj prirodi. Knjiga tako značajnog prirodoslovca kao što je Oscar Hertwig: 'Razvoj organizama. Opovrgavanje Darwinove teorije slučajnosti.' široko je rasvjetljujući znanstveni fenomen. To je u suprotnosti s pretpostavkom da puke fizičke i kemijske veze mogu oblikovati živa bića. - Značajno je također da se u takozvanom neovitalizmu postavlja gledište koje ponovno dopušta primjenu posebnih sila na živa bića, slično onome što su činili stariji pristaše 'životne sile'. - Ali nitko na ovom području neće ići dalje od mračnih apstraktnih pojmova, tko ne može prepoznati da se ono što je u životu djelotvorno izvan anorganskih sila može postići samo percepcijom koja se uzdiže do gledanja nadosjetilnog. Ono što je važno nije nastavljanje sličnih znanstvenih spoznaja usmjerenih na anorgansko u području života, već postizanje drugačije vrste znanja.
Na stranici 13. Kada ovdje govorimo o 'osjetilu opipa' nižih organizama, ova riječ ne znači ono što se ovim izrazom odnosi na uobičajene prikaze 'osjetila'. Čak bi se moglo iznijeti dosta prigovora protiv opravdanosti ovog izraza sa stajališta znanosti duha. Umjesto toga, ono što se ovdje misli pod 'osjetilom dodira' je opća svijest o vanjskom dojmu, za razliku od posebne svijesti koja se sastoji od gledanja, slušanja i tako dalje.
Na stranicama 14-24. Može se činiti da se struktura ljudskog bića dana u ovim izjavama temelji na čisto proizvoljnom razlikovanju dijelova unutar jedinstvenog duševnog života. Suprotno tome, treba naglasiti da ova struktura ima slično značenje u jedinstvenom duševnom životu kao pojava sedam nijansi duginih boja kada svjetlost prolazi kroz prizmu. Ono što fizičar postiže da objasni pojavu svjetlosti proučavajući ovaj dio i sedam nijansi boja iza njega, duševni istraživač to na odgovarajući način postiže za duševno biće. Sedam članova duše nisu puke apstraktne razlike. Ništa više nego je to sedam boja u usporedbi sa svjetlom. U oba slučaja razlika počiva na unutarnjoj prirodu činjenica. Samo što sedam članova u svijetlu postaje vidljivo kroz vanjski uređaj, sedam članova duše kroz duhovno promatranje koje ide u bit duše. Prava bit duše ne može se dokučiti bez poznavanja ove strukture. Jer kroz tri člana: fizičko tijelo, životno tijelo, tijelo duše, pripadaju prolaznom svijetu; preko ostala četiri člana ukorijenjena je u vječnom. U 'jedinstvenoj duši' ono prolazno i vječno su sjedinjeni. Ako ne razumijete strukturu, ne možete upoznati odnos duše prema svijetu kao cjelini. Može se koristiti još jedna usporedba. Kemičar rastavlja vodu na vodik i kisik. Ove dvije tvari se ne mogu uočiti u 'jedinstvenoj vodi'.Ali one imaju suštinu. I vodik i kisik tvore spojeve s drugim tvarima. Tako u smrti tri 'niža člana duše' stupaju u vezu s prolaznim bićem; četiri viša pristaju uz vječno. Svatko tko se upire uplitanju u strukturu duše je poput kemičara koji ne želi znati ništa o razlaganju vode na vodik i kisik.
Na stranici 16. Opisi u znanosti duha moraju se uzeti vrlo pažljivo. Jer oni imaju vrijednost samo u preciznom oblikovanju ideja. Naprimjer, u rečenici: 'Kod nje (odnosno kod životinje) oni (osjeti i tako dalje) nisu protkani neovisnim mislima koje nadilaze neposredno iskustvo', riječi 'neovisno, nadilaze neposredno iskustvo' zanemaruju se, čovjek bi lako mogao zapasti u grešku tvrdeći da nema misli sadržanih u osjećajima ili instinktima životinja. Ali prava znanost duha temelji se na spoznaji koja kaže da je svo unutarnje iskustvo životinja (kao i cjelokupna egzistencija općenito) protkano mislima. Međutim, životinjske misli nisu nezavisne misli 'Ja' koje živi u životinji, već su one 'Ja' životinjskog grupnog 'Ja', koje treba promatrati kao biće koje kontrolira životinju izvana. Ovaj grupni 'Ja' nije prisutan u fizičkom svijetu poput ljudskog 'Ja', već na životinju djeluje iz svijeta duše opisanog na stranici 39 i dalje. (Više detalja o ovome može se pronaći u 'Tajnoj znanosti'.) Ono što je važno kod ljudi je da misli u njima stječu neovisno postojanje, da se ne doživljavaju neizravno osjetom, već izravno i kao misli također duševno.
Na stranici 19. Kada se kaže mala djeca govore: 'Karlo je dobar', 'Marija to želi', mora se primijetiti da je manje važno koliko rano djeca govore riječ 'Ja', nego kada odgovarajuću ideju povezuju s tom riječi. Kad djeca čuju riječi odraslih, mogu iste riječi koristiti bez ideje o 'Ja'. Međutim, uglavnom kasna uporaba riječi ukazuje na važnu razvojnu činjenicu, naime na postupno otkrivanje ideje o 'Ja' iz nejasnog 'Ja' osjećaja.
Na stranici 20. U mojoj knjizi 'Kako se stječe uvid u više svjetove?' i u mojoj 'Tajnoj znanosti' može se naći opis stvarne biti ove 'intuicije'. Ako se tome ne bi posvetilo dovoljno pažnje, lako bi se mogla pronaći proturječnost između uporabe ove riječi u dvije knjige, i one koja se nalazi na stranici 20 ove knjige. Ali nje nema za svakoga tko obraća dovoljnu pozornost na činjenicu da se ono što dolazi iz duhovnog svijeta kroz intuiciju otkriva u punoj stvarnosti za nadosjetilno znanje, a u svom najnižem otkrivenju, ono se objavljuje duhu-samom na isti način na koji se vanjsko postojanje fizičkog svijeta otkriva u osjetu.
Na stranici 26 i dalje. O 'reinkarnaciji duha i sudbine'. U vezi s objašnjenjima u ovom odjeljku, treba imati na umu da se ovdje pokušava steći ideja o tome u kojoj mjeri ovaj ljudski život i njegova sudbina ukazuje izvan njega samoga na ponovljene živote na Zemlji. Ove ideje će se, sasvim prirodno, činiti vrlo upitnima onima koji samo one uobičajene koje se fokusiraju na život pojedinca smatraju 'čvrsto utemeljenima'. No, treba uzeti u obzir i to da se ovdje iznesenim izlaganjem pokušava opravdati mišljenje da takav uobičajeni način razmišljanja ne može dovesti do uvida u razloge vlastitog života. Stoga se moraju tražiti druge ideje koje su naizgled u suprotnosti s uobičajenim. A ove druge ideje ne tražite samo ako u osnovi odbijate primijeniti misaono razmatranje na tijek procesa koji se može dokučiti duševno, kao na onaj koji se odvija u fizičkom. Kod takvog odbijanja, naprimjer, ne pridaje se nikakva važnost činjenici da se udarac sudbine koji pogađa 'Ja', po osjećaju pokaže sličnim utjecaju sjećanja na iskustvo, koje je povezano s onim kojeg se sjećamo. Ali svatko tko pokuša percipirati kako se zapravo doživljava udarac sudbine, može razlikovati ovo iskustvo od izjava koje se moraju pojaviti kada se perspektiva uzme iz vanjskog svijeta, i kao rezultat toga svaki živi odnos između udarca i 'Ja' prirodno nestaje. S takve točke gledišta, udarac se pojavljuje ili kao slučajnost ili kao vanjska determiniranost. Budući da postoje i takvi udarci sudbine koji u određenoj mjeri imaju inicijalni učinak na ljudski život i čije će posljedice tek kasnije postati vidljive, tim je veće iskušenje generalizirati ono što se na njih odnosi i ne obraćati pozornost na bilo koju drugu mogućnost. Čovjek počinje obraćati pozornost tek kada životna iskustva vode njegove predodžbe u smjeru kakav nalazimo kod Goetheova prijatelja Knebela, koji u pismu piše: "Ako pažljivo promatrate otkrit ćete da u životima većine ljudi postoji određeni plan koji je za njih, takoreći, unaprijed određen njihovom vlastitom prirodom ili okolnostima koje ih vode. Koliko god uvjeti njihova života bili raznoliki i promjenjivi, na kraju nastaje jedna cjelina koja otkriva izvjesno suglasje.....Ruka izvjesne sudbine, ma kako skriveno izgledala, također se točno pokazuje, može biti pokrenuta vanjskim utjecajima ili unutarnjim impulsima: da, kontradiktorni razlozi često se kreću u njenom smjeru. Koliko god tijek izgledao zbunjujući, razlog i smjer uvijek se vide." Takvo zapažanje lako može naići na prigovore, posebno od strane onih osobnosti koje se ne žele upustiti u razmatranje duševnih iskustava iz kojih ono potječe. U svojim objašnjenjima o ponovljenim zemaljskim životima i sudbinama, autor ove knjige smatra da je točno povukao granice unutar kojih se mogu stvarati predodžbe o razlozima oblikovanja vlastitog života. Istaknuto je činjenicu da se način promatranja stvari do kojeg te koncepcije vode može definirati samo njima, takoreći u 'sjeni', da samo mogu pripremiti misli za ono što treba otkriti pomoću znanosti duha. Ali ova misaona priprema je unutarnja aktivnost duše koja, ako ne procjeni krivo svoj značaj, ako ne želi 'dokazivati', već samo ''vježbati' dušu, čini da osoba nema predrasude i da je prijemčiva za znanje, koje se bez takve pripreme čini glupim.
Na stranici 39. Ono što je samo ukratko rečeno u ovoj knjizi, u kasnijem poglavlju 'Put spoznaje', o 'duhovnim organima opažanja', može se detaljno pronaći u mojom knjigama 'Kako se stječe uvid u više svjetove?' i u mojoj 'Tajnoj znanosti'.
Na stranici 53. Bilo bi netočno kada bi se željelo pretpostaviti nemir u duhovnom svijetu jer u njemu 'nema mirovanja, zadržavanja na jednom mjestu, kakvo postoji u fizičkom svijetu'. Tamo gdje su 'bića koja stvaraju arhetipove' nema onoga što bi se moglo nazvati 'odmor na mjestu', ali postoji onaj mir koji je duhovne prirode i koji je spojiv s aktivnom kretnjom. Može se usporediti sa smirenim zadovoljstvom i blaženstvom duha, koji se otkriva u djelovanju, a ne nedjelovanju.
Na stranici 55. Mora se koristiti riječ 'namjere' u odnosu na pokretačke sile evolucije svijeta, iako to dovodi do iskušenja da se te sile zamišljaju jednostavno kao ljudske namjere. To se iskušenje može izbjeći samo ako se netko uzdigne do značenja, koje je takvim riječima oduzeto jer se moraju izvući iz ljudskog svijeta, dok im je umjesto toga pridano značenje koje im čovjek daje u trenucima svog života kada se uzdiže iznad sebe.
Na stranici 55. Daljnje informacije o 'duhovnoj riječi' mogu se pronaći u mojoj 'Tajnoj znanosti'.
Na stranici 62. Kada se na ovom mjestu kaže: '...iz onog vječnog on može odrediti smjer za budućnost', to je pokazatelj posebnog stanja ljudske duše u odgovarajućem vremenu između smrti i novog rođenja. Udarac sudbine koji pogodi osobu u životu fizičkog svijeta, može izgledati kao nešto potpuno suprotno volji osobe: u životu između smrti i rođenja u duši prevladava sila slična volji, koja čovjeku daje smjer nakon što doživi ovaj udarac sudbine. Duša vidi, da tako kažem, da ima nesavršenost iz prethodnih zemaljskih života. Nesavršenost koja proizlazi iz neugodne radnje ili misli. Između smrti i rođenja, u duši se javlja impuls sličan volji da kompenzira nesavršenost. Stoga u svoju bit uzima tendenciju da uroni u nesreću u ostatku svog zemaljskog života kako bi kroz patnju donijela naknadu. Nakon rođenja u fizičkom tijelu, duša koja je pogođena udarom sudbine, nema pojma da je u čisto duhovnom svijetu prije rođenja dala smjer u skladu s tim udarcem sudbine. Dakle, ono što se čini potpuno neželjenim iz perspektive života na Zemlji, duša želi u nadosjetilnom. 'Čovjek određuje svoju budućnost iz vječnosti'.
Na stranici 68 i dalje. Poglavlje ove knjige 'O misaonim oblicima i čovjekovoj auri' vjerojatno je ono koje najlakše dovodi do nesporazuma. Antagonistički osjećaji tim izjavama najbolja su prilika za prigovore. Naprimjer, zaista ima smisla zahtijevati da se tvrdnje vidioca na ovom polju dokažu eksperimentima koji odgovaraju znanstvenom načinu razmišljanja. Može se zahtijevati da se određeni broj ljudi koji tvrde da vide duhovni aspekt aure suoči s drugim ljudima, i dopuste njihovoj auri da djeluje na njih. Tada vidioci mogu reći koje misli, osjećaje i tako dalje, vide kao aure kod ljudi koje promatraju. Ako se njihove izjave slažu jedna s drugom, i ako se pokaže da su promatrani ljudi stvarno imali misli, osjećaje i tako dalje, koje su vidioci vidjeli, tada bi se moglo vjerovati u postojanje aure. Ovo je svakako posve znanstveno razmišljanje, u obzir treba uzeti sljedeće: rad duhovnog istraživača na vlastitoj duši, koji mu daje sposobnost gledanja, usmjeren je na stjecanje upravo te sposobnosti. Da li on tada nešto opaža u duhovnom svijetu u pojedinačnom slučaju, i ono što opaža, ne ovisi o njemu. To mu pritječe kao dar iz duhovnog svijeta. Ne može to uzeti silom, mora čekati dok mu ne dođe. Njegova namjera da dođe do percepcije nikako ne može spadati u uzroke te percepcije. Ali upravo ova namjera je ono što prirodna znanost zahtijeva za eksperiment. Ali duhovnim svijetom se ne može zapovijedati. Ako bi do pokušaja došlo, morao bi biti pokrenut iz duhovnog svijeta. U ovom slučaju, biće bi imalo namjeru otkriti misli jednog ili više ljudi, ili više vidioca. Ti bi vidioci tada morali biti okupljeni radi promatranja putem 'duhovnog poticaja'. Tada bi se njihove informacije sigurno slagale jedna s drugom. Koliko god sve ovo izgledalo paradoksalno za čisto znanstveno razmišljanje, istina je. Duhovni 'eksperimenti' ne mogu se provoditi poput fizičkih. Ako naprimjer, vidioca stranac primi u posjet, on se ne može jednostavno 'odlučiti' promatrati auru te osobe. Ali on vidi auru kada unutar duhovnog svijeta postoji razlog da mu se otkrije. - Ovih nekoliko riječi ima za cilj samo ukazati na pogrešno shvaćanje gore naznačenog prigovora. Ono što znanost duha mora učiniti je ukazati na to kako osoba vidi auru; kako se može sam steći iskustvo njenog postojanja. Dakle, znanost može odgovoriti samo onima koji žele znati: primijenite uvjete gledanja na vlastitu dušu, i vidjet ćete. Bilo bi međutim, zgodnije vidjeti da je gornji zahtjev znanstvenog načina mišljenja ispunjen; ali tko god ga postavi, pokazuje zapravo da se nije upoznao s osnovnim rezultatima znanosti duha.
Predstavljanje 'ljudske aure' dano u ovoj knjizi nema namjeru prilagoditi se senzacionalizmu 'nadosjetilnog', koji je zadovoljan duhovnim svijetom kada se nešto predstavlja kao 'duh' koji se u predodžbi ne razlikuje od osjetilnog, i stoga se kod prezentacije mogu udobno ostati u ovom osjetilnom svijetu. Ono što je rečeno na stranici 68 o posebnom načinu na koji boja aure treba biti predstavljena, svakako bi moglo biti prikladno za zaštitu ovog prikaza od takvog nesporazuma. Ali također treba shvatiti svatko tko želi imati ispravan uvid u ovu oblast, da ljudska duša nužno predstavlja duhovno - ne osjetilno - gledište aure, kada ima duhovno i duševno iskustvo. Bez takvog gledišta, iskustvo ostaje u nesvjesnom. Ne treba brkati slikovni prikaz sa samim iskustvom; ali također treba biti načisto da iskustvo u ovom slikovnom prikazu ima svoj točan izraz. Ne onaj koji duša koja misli proizvoljno stvara, već onaj koji se oblikuje u nadosjetilnoj percepciji. - Prirodnom znanstveniku danas bi se oprostilo ako nađe razloga govoriti o nekakvoj 'ljudskoj auri' na način na koji je profesor dr. Moritz Benedikt govorio u svojoj knjizi o 'Teoriji štapa i njihala'. "Postoje ljudi, iako mali broj, koji su 'prilagođeni mraku'. Relativno veliki dio te manjine u mraku vidi puno predmeta bez boja, a samo mali broj ih vidi obojene.... Veliki broj učenjaka i liječnika ispitali su u mojoj tamnoj komori moja dva klasična 'tami prilagođena čovjeka'..... i kod onih koje su pregledavali isti ljudi nije mogla biti opravdana sumnja u ispravnost zapažanja i opisa.... Ljudi prilagođeni tami koji percipiraju boje, sada vide prednji dio čela i vrh glave plavi, ostatak desne polovice isto tako plavo, a lijevo crveno, ili neki vide.... narančasto žuto. Straga se nalazi ista podjela i ista boja." Ali duhovnom istraživaču nije tako lako oprostiti kada govori o 'auri'. Ovdje ne želim ni na koji način komentirati ove izjave Benedikta - koje su među zanimljivijim u suvremenoj prirodnoj znanosti - niti trebamo iskoristiti jeftinu priliku da za znanost duha nađemo 'izgovor' u prirodnoj znanosti. Treba samo istaknuti kako u nekom slučaju prirodoslovac može doći do tvrdnji koje nisu posve različite onima znanosti duha. No, valja također naglasiti da je aura koja se može dokučiti duhovno, o kojoj se govori u ovoj knjizi, nešto sasvim drugo od aure koja se može istražiti fizičkim sredstvima, o kojoj govori Benedikt. Naravno, čovjek se grdno vara ako misli da 'duhovna aura' može biti nešto što se može istraživati vanjskim znanstvenim sredstvima. Dostupna je samo duhovnom vidu koji je hodao stazom spoznaje(kako je opisano u posljednjem poglavlju ove knjige). Ali također se temelji na nesporazumu kada se tvrdi, da se stvarnost onoga što se percipira duhovno, treba dokazivati na isti način kao i stvarnost onoga što se percipira putem osjetila.