Putevi do novog stila u arhitekturi 5

5. Peto predavanje, Dornach, 26. srpnja 1914 (Putevi do novog stila u arhitekturi)
Povezanost umjetničkih postignuća s kulturom. Kulturne tvorevine renesanse kao izraz općeg, jedinstvenog duhovnog života. Neplodnost suvremenog znanstvenog svjetonazora za likovno stvaralaštvo na primjeru pogleda na boju. Živo iskustvo stvarne suštine boje. Crvena i plava: prilagodba i distanciranje. Oblik i boja, mirovanje i pokret.

Sekcija motiva arhitrava i freske u maloj kupoli

Motiv u maloj kupoli
Kentaur i slavenski čovjek

Danas ćemo nastaviti naše proučavanje tema povezanih s umjetnošću. Predavanja su namijenjena da nam pomognu s obzirom na vrstu misli koja mora prožeti rad koji nam predstoji. Ako bi uparili prave misli s zadatkom koji ovdje počinjeno na primitivan način, javlja se nužnost da pred dušu postavimo mnoge stvari koje nas impresioniraju kada proučavamo čovjekova postignuća u umjetnosti i njihovu povezanost s ljudskom civilizacijom.

Herman Grimm, veoma intuitivan student umjetnosti u devetnaestom stoljeću, dao je naizgled radikalnu izjavu o Goetheu. Govorio je o datumu kada će čovječanstvo tek razviti pravo razumijevanje za Goethea, smještajući ga oko godine 2000. Prema ideji Grimma, dakle, trebati će proći dosta vremena prije nego se čovječanstvo razvije do točke razumijevanja stvarnog značaja Goethea. I, zaista, kada netko promatra sadašnje doba, ne osjeća se sklon suprotstaviti takvoj izjavi. Za Grimma, Goetheov najveći značaj ne leži u činjenici da je bio pjesnik, da je stvorio ovo ili ono umjetničko djelo, već da je uvijek stvarao iz cijelog i potpunog čovještva — impuls tog punog čovještva leži iza svakog detalja njegove stvaralačke aktivnosti. Naše doba je veoma daleko od razumijevanja tog punog čovještva koje je živjelo, na primjer, u Goetheu. Time naravno ne želim govoriti uvredljivo o specijalizaciji koja je ušla u proučavanje znanosti, što je stvarno često osuđivano — jer sa određenog stajališta ta specijalizacija je nužnost. Mnogo značajnije od specijalizacije u znanosti je ono što se uvuklo u sam moderan život, jer, kao rezultat toga, pojedina duša, zatvorena unutar neke određene sfere specijaliziranih koncepcija i ideja, postaje sve manje sposobna razumjeti druge duše koje se specijaliziraju u različitoj sferi. U određenom smislu sva ljudska bića su danas „specijalisti“ utoliko što se tiče njihovih duša. Posebno smo pogođeni s tim specijaliziranim načinom percepcije kada proučavamo razvoj umjetnosti u čovječanstvu. I baš iz tog razloga je nužno — premda to može biti samo primitivni početak — da ponovno dođe do naprednog razumijevanja duhovog života u njegovoj ukupnosti. Pravi oblik umjetnosti će se pojaviti iz tog naprednog razumijevanja duhovnog života. Ne trebamo ulaziti u dalekosežno proučavanje da bi dokazali istinitost toga. Doći ćemo do boljeg razumijevanja ako krenemo od nečeg što je pri ruci, i stoga ću govoriti o jednoj maloj točci u brojnim beznačajnim i često smiješnim napadima na naš duhovni pokret u sadašnje vrijeme.

Tako je jeftino da nas pokušaju, pomoću čistih izmišljotina, oklevetati u očima svijeta, govoreći, na primjer, da smo na krivom putu jer smo tu ili tamo dali našoj zgradi oblik koji smatramo pogodnim za naš rad. Prigovaraju nam da imamo obojane zidove u nekim našim sobama za sastanke i već smo umorni od slušanja o ‘senzacionalizmu’ u našoj zgradi — za koji se kaže da je sasvim suvišan za pravu 'teozofiju’ — tako se izražavaju. U određenim krugovima ‘prava teozofija’ se smatra vrsta spiritističke papazjanije, prepune opskurnih senzacija, likujući u nekoj mjeri u činjenici da duša može iznutra razviti viši ego. To je, međutim, zaista ništa drugo nego egoizam. Sa stajališta te opskurne spiritističke papazjanije ljudi misle da je suvišno da duhovna struja bude izražena u bulo kakvoj vanjskoj formi, premda ova vanjska forma, točno je, može biti samo primitivni početak. Takvi ljudi misle da opravdano brbljaju o tim spiritualnim stvarima bez obzira gdje god da jesu. Zašto je, dakle — tako misle—nužno bilo što izraziti u određenim formama? Zaista ne možemo očekivati da nađemo bilo kakvu sposobnost za pravu misao kod ljudi koji nas obasipaju ovakvim prigovorima — zapravo je možemo očekivati od veoma malo ljudi u sadašnje vrijeme — ali, ipak, moramo biti jasni u našim umovima o mnogim točkama ako ćemo moći barem dati prave odgovore na pitanja koja se javljaju u našim vlastitim dušama.

Želim skrenuti vašu pažnju na Carstensa, umjetnika koji je ostavio traga u oblasti umjetnosti krajem osamnaestog stoljeća kao dizajner i slikar određenog talenta. Nikako ne predlažem govoriti o vrijednosti Carstensove umjetnosti, niti opisivati njegovo djelo — niti ću vam dati biografsku skicu njegova života. Vašu pažnju želim skrenuti na činjenicu da je zasigurno posjedovao veliki talent za dizajn, ako ne i za slikarstvo. U duši Carstensa nalazimo određeno umjetničko stremljenje, ali također možemo vidjeti što mu nedostaje. Želio je crtati ideje, utjeloviti ih u slikarstvu, ali nije bio u položaju ljudi kao Rafael ili Leonardo da Vinci — ili uzmimo primjer iz poezije —Dante. Rafael, Leonardo i Dante su živjeli u kulturi koja je vrvjela smislom — kulturi koja je prodirala u, i u isto vrijeme okruživala dušu čovjeka. Kada je Rafael naslikao njegove Madone one su živjele u srcima i dušama ljudi i u najvišem smislu nešto je strujalo od duše javnosti kao odgovor na djela tog velikog umjetnika. Kada je Dante krenuo prebaciti dušu u duhovne oblasti morao je samo oslikati njegov materijal, njegovu supstancu, iz nečega što je odjekivalo, takoreći, u svakoj ljudskoj duši. Ti umjetnici su u njihovim vlastitim dušama posjedovali supstancu opće kulture doba. U bilo kojem djelu znanstvene kulture tog vremena — koliko god da je postalo neupotrebljivo — naći ćemo poveznice s elementom koji je živio u svim ljudskim dušama, sve dolje do najponiznijih krugova. Učeni čovjek oblasti kulture gdje je Rafael stvorio njegove Madone bio je potpuno svjestan ideje u pozadini lika Madone, čak i više, ideja je živjela u njihovim dušama. Tako umjetnička djela izgledaju kao izraz općeg, ujednačenog duhovnog života. Ta osobina ponovno dolazi na svijetlo u Goetheu kao pojedincu, na način koji je bio moguć na prijelazu osamnaestog u devetnaesto stoljeće. To je tako malo shvaćeno u naše vrijeme, da će, po mišljenju Hermana Grimma, kao što sam već rekao, biti nužno čekati do godine 2000 prije nego svijet ponovno otkrije takvo razumijevanje.

Vratimo se ponovno na Carstensa. On uzima Homerovu Ilijadu, i izvlači u tankim crtama forme procesa i događaja o kojima čita. Kakav različit odnos postoji prema Homerovim likovima u osamnaestom i početkom devetnaestog stoljeća od odnosa koji je postojao između duše Rafaela i likova Madone i drugih motiva tog doba! U najvećim epohama sadržaj umjetnosti bio je neposredno opaziv jer je utjecao. Od nečeg što je pokretalo najdublje biće čovjeka. U devetnaestom stoljeću počelo je biti nužno za umjetnike da traže sadržaj njihovih djela pomoću napora i uskoro vidimo da umjetnici postaju vrsta ‘kulturalnih pustinjaka’, oni koji se bave jedino sobom i od kojih ljudi pitaju, ‘Kakav je tamo odnos između njega samog i njegova određenog svijeta forme?’ Proučavanje povijesti umjetnosti u devetnaestom stoljeću otkriti će pravo stanje stvari u vezi toga.

Tako se tamo postepeno javio, ne samo indiferentan stav prema umjetnosti, već hladan koji postoji danas. Promislite na nekog u modernom gradu kako hoda kroz galeriju slika ili izložbu. Duša nije pokrenuta onim što je viđeno, nije se osjetilo unutarnje povjerenje. Osoba je suočena s onim što stvarno iznosi mnoštvo zagonetki — da se izrazim radikalno — zagonetki koje mogu biti riješene samo ako se u nekoj mjeri prodrlo u određeni odnos ovog ili onog umjetnika prema prirodi, ili prema drugim stvarima. Duša je suočena s čisto individualnim problemima ili zagonetkama, i značajna stvar je da, iako ljudi vjeruju da rješavaju probleme umjetnosti, oni, u velikoj većini slučajeva, pokušavaju riješiti probleme koji stvarno nisu povezani sa samom umjetnošću — razumske, psihološke probleme. Problemi kao: Kako ovaj ili onaj umjetnik gleda na prirodu — problemi su filozofije ili slično i nisu od važnosti kada zaista prodiremo u velike epohe umjetnosti. Baš suprotno, kada je poduzeta ta penetracija, problemi koji se pojavljuju ne samo za umjetnika već i za onog koji kontemplira umjetničko djelo, uistinu su artistički, uistinu estetski. Jer to je ono što je stvarna manira kreativnih umjetnika, dok je sama materija, sama supstanca, samo element koji teče oko njega, u koji je uronjen. Mogli bi se čak i izraziti: naši umjetnici više nisu umjetnici. Oni su kontemplatori svijeta, svaki sa svog gledišta i ono što vide, na što naiđu u svijetu, to naume oblikovati. Ali to je teorija, problemi povijesti i tako dalje, dok je s druge strane naše doba gotovo u cijelosti izgubilo moć — ili zaista srce — da opaža umjetnost u njenoj esenciji, da opaža manire, ne samu tvar.

Našu koncepciju svijeta— teoretsku u samim temeljima — dobrim dijelom za to treba kriviti. Praktični kakvi su ljudi postali u tehničkim, industrijskim i trgovačkim stvarima, postali su eminentno teoretski utoliko što se tiče njihova mišljenja. Težnja da se izgradi most između moderne znanosti i koncepcije svijeta umjetnika nije samo bremenit teškoćama, već činjenicom da tako malo ljudi ima potrebu da ga izgradi. Riječi kao one od Goethea: „Umjetnost je manifestacija skrivenih zakona prirode bez kojih nikada ne bi našla izraza” našem dobu su potpuno nerazumljive, premda tu i tamo ljudi misle da ih razumiju. Naše doba čvrsto se drži sasvim vanjskih, najapstraktnijih prirodnih zakona — zakona koji su sami temeljeni na krajnje apstraktnim matematičkim principima — i neće priznati valjanost bilo kakvog prodiranja u stvarnost koja prekoračuje svu apstraktnu matematiku ili takve sustave. Nije čudo da je naše doba izgubilo živi element duše koji osjeća djelovanje same supstance svjetskih povezanosti — supstance koja zaista mora izvirati iz tih svjetskih povezanosti prije nego može nastati umjetnost. Misli i ideje evoluirane od modernog doba u vezi s univerzumom neumjetničke su u samoj njihovoj prirodi — dapače, čak tome i teže. Boje — što su one postale prema modernom znanstvenom mišljenju? Vibracije najapstraktnije supstance u eteru, eterske vibracije toliko mnogo valnih duljina. Ti valovi vibrirajućeg etera traženi od moderne znanosti, koliko su daleko od direktne, žive esencije boje! Što je drugo moguće osim da je čovjek vođen da potpuno ignorira živu esenciju boje? Već sam vam rekao da je taj element boje, u samom svom biću, fluidan i živ — štoviše element u kojem živi naša duša. I doći će vrijeme — kao što sam također naznačio — kada će čovjek ponovno percipirati živu vezu tekućeg mora boje s bojama stvorenja i objekata manifestiranih u vanjskom svijetu.

To je za čovjeka teško, pošto je tijekom zemaljske evolucije morao razviti svoj ego, on se izdigao vani iz tog tekućeg mora boje u modalitet kontemplacije koja proizlazi čisto iz ega. S njegovim egom, čovjek se izdiže iz mora boje; životinja živi potpuno u njemu i činjenica da neke životinje imaju perje ili kožu određene boje povezana je s cijelim odnosom koji postoji između duša tih životinja i tekućeg mora boje. Životinja percipira objekte s njenim astralnim tijelom (kao što ih mi percipiramo s egom) i u astralno tijelo teku snage koje žive u grupnoj duši životinje. Besmislica je zamišljati da životinje, čak i više životinje, promatraju svijet kako ga promatra čovjek. Sada nema razumijevanja za ove stvari. Čovjek zamišlja da ako stoji pokraj konja, konj njega vidi na potpuno isti način kao što on vidi konja. Što je prirodnije nego misliti da pošto konj ima oči da ga vidi na isti način kao i on njega? To je, međutim, potpuna besmislica. Bez izvjesne vidovitosti konj ne bi više vidio ljudsko biće nego što bi ljudsko biće, bez problema psihološke vidovitosti, vidjelo anđela, jer čovjek za konja jednostavno ne postoji kao fizičko biće, već jedino kao duhovno biće. Konj posjeduje određeni red vidovitosti i ono što konj vidi u čovjeku sasvim je različito od onog što čovjek vidi u konju: dok kružimo okolo mi smo za konja spektralna bića. Ako bi životinje mogle govoriti njihovim vlastitim jezikom — ne na način kako ih se ponekad natjera da ‘govore’ ovih dana, već njihovim vlastitim jezikom — čovjek bi shvatio da se nikada ni slučajno ne događa životinji da ga kontemplira kao biće sličnog reda već kao ono koje stoji više od njih samih — spektralno, biće slično duhu. Čak i ako životinje pretpostavljaju da se njihovo vlastito tijelo sastoji od mesa i krvi, one zasigurno imaju različitu koncepciju o tijelu čovjeka. Modernom umu to naravno zvuči kao čista besmislica — toliko je sadašnje doba udaljeno od istine!

Kao rezultat odnosa između astralnog tijela i grupne duše, osjetljivost na živu, kreativnu snagu boja utječe u životinju. Baš kao što mi možemo vidjeti objekt koji u nama pobuđuje želju i mi se pružamo prema njemu pokretom ruke, utisak je napravljen na cijeli životinjski organizam direktnom kreativnom snagom u boji; taj utisak teče u perje ili kožu i životinji daje njenu boju. Već sam rekao da naše doba ne može shvatiti zašto je polarni medvjed bijel; bijela boja je učinak proizveden od okruženja i kada polarni medvjed sebe ‘bijeli’, to je, na različitom nivou, praktično ista stvar kao kada se čovjek pruža s pokretom ruke da ubere ružu kao odgovor na želju. Živi kreativni učinak okruženja radi na polarnom medvjedu na takav način da je unutar njega otpušten impuls i on sebe ‘boji’.

Kod čovjeka, to živo tkanje i kretanje u elementu boje prešlo je u supstrat njegova bića jer on nikada ne bi mogao razviti svoj ego da je ostao potpuno uronjen unutar mora boje i osjećao bi, na primjer, kao odgovor na utisak ružičaste nijanse zore impuls da utisne te nijanse kroz kreativnu imaginaciju u određene dijelove njegove kože. Tijekom drevnog perioda Mjeseca ta stanja su još vrijedila. Kontemplacija scena u prirodi kao što je ružičasta zora radila su na čovjeku kakav je on tada bio; taj utisak je reflektiran natrag, takoreći, u njegovu vlastitu obojanost; to je prodiralo u biće čovjeka u tim vremenima i zatim je bilo izvana izraženo u određenim područjima njegova tijela. Tijekom perioda Zemlje, ta živa tjelesna egzistencija u moru boje koje teče morala je nestati da bi mogao razviti njegovu vlastitu koncepciju o svijetu u njegovu egu. Što se tiče njegove forme morao je postati neutralan prema tom moru boje. Nijansa ljudske kože kakva se javlja u temperaturnim zonama esencijalno je izraz ega, apsolutne neutralnosti u licu vanjskih valova boje; to obilježava čovjekov uspon iznad tekućeg mora boje. Ali čak i najelementarnije činjenice duhovne znanosti podsjećaju nas da je čovjekov zadatak pronaći put povratka.

Fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo — ona su razvijena tijekom perioda Saturna, Sunca i Mjeseca; ego se mora razviti tijekom perioda Zemlje. Čovjek mora naći načine i sredstva da još jednom produhovi njegovo astralno tijelo, da ga prožima sa svime što je ego stekao za sebe. I kako produhovljava njegovo astralno tijelo i tako otkriva put povratka, mora opet naći tekuće, uzburkane valove boje iz kojih se pojavio da bi se njegov ego mogao razviti — baš kao što čovjek koji se podigne iz mora vidi samo ono što je iznad mora. Mi zaista već živimo u dobu kada ta penetracija u duhovnu struju moći prirode — odnosno duhovnih moći iza prirode — mora početi. Za nas mora opet biti moguće ne samo da gledamo boje, da ih izvana reproduciramo ovdje ili ondje, već da živimo s bojom, da doživimo unutarnju životnu silu boje. To se ne može samo proučavajući kod slikarstva, na primjer, učinke boje i njihovu međuigru dok ih gledamo. To se može samo ako ponovno uronimo našu dušu u struju crvene ili plave, na primjer, ukoliko protok boje stvarno živi — ako možemo produhoviti esenciju boje da umjesto da razvijamo bilo kakav simbolizam boje (što bi naravno bio upravo suprotan način nego poduhvatiti se toga) stvarno otkrijemo ono što već živi u boji kao što snaga smijeha postoji u čovjeku koji se smije. Stoga moramo tražiti putove povratka do protočnog svijeta boje, jer kao što sam već rekao, čovjek se sa svojim egom podigao iznad njega. Ako nema nikakve druge percepcije nego reći ‘ovdje je crvena, ovdje je plava’ — što je čest slučaj danas — nikada se ne može ići dalje do živog doživljaja prave esencije boje. To je još manje moguće ako tu esenciju odjene u intelektualizam i opaža crvenu kao simbol, plavu također, i tako dalje. To nikada neće voditi do pravog doživljaja boje. Moramo znati kako cijelu dušu predati onom što nam se obraća iz boje. Tada, kada smo suočeni s crvenom imamo osjećaj napada, agresije — to nam dolazi od crvene. Ako bi dame kružile okolo odjevene u crveno, čovjek koji posjeduje delikatan osjećaj za boje bi šutke uobrazio, jednostavno na račun njihove odjeće, da bi ga u svakom trenutku mogle snažno zaskočiti! U crvenom, dakle, postoji osobina agresije, nečeg što ide prema nama. Plavo ima element koji izgleda da odlazi od nas, da nas napušta, nešto u što zurimo sa određenom sjetom, s čežnjom.

Koliko je današnje doba udaljeno od ovakvog shvaćanja boje može se shvatiti iz onog što sam već rekao o Hildebrandu, izvrsnom umjetniku, koji izričito izjavljuje da je boja na površini jednostavno to i ništa više; tamo je površina, prekrivena bojom — to je sve — iako da bi bili sigurni to nije potpuno jednako u slučaju forme koja izražava udaljenost, na primjer. Boja izražava više nego samo udaljenost i ne možemo si pomoći ne vidjeti da je to duboko simptomatično za cijelu prirodu sadašnjeg doba da to nije percipirano, čak i od umjetnika kao Hildebrand. Nemoguće je živjeti u esenciji boje ako se ne može odmah priječi iz mirovanja u kretanje, shvaćajući da nam crveni disk pristupa, a plavi disk se, s druge strane, povlači. Te boje se kreću u suprotnim smjerovima. Kada duboko prodremo u ovu živu esenciju boje vođeni smo sve dalje i dalje. Počinjemo shvaćati — ako doista vjerujemo boji — da jednostavno ne možemo nacrtati takva dva obojana diska ostavljajući ih da tamo miruju. Slikati takvu stvar bilo bi umrtviti sav živi osjećaj, jer živi osjećaj se odmah mijenja u shvaćanje da se crveni i plavi disk okreću jedan oko drugog, jedan prema gledatelju, drugi od njega. Odnos između crvene koja je naslikana na slici, u kontrastu prema plavoj, takav je da slika prima život i kretanje kroz same boje. Slika je uhvaćena u univerzum života jer to sjaji u bojama. Forma je naravno element koji miruje, stacionarna; ali u trenutku kada slika ima boju, unutarnje kretanje u boji diže se iz forme, i vrtlog kozmosa, vrtlog duhovnosti prolazi kroz formu. Ako bojite formu obdarujete je duševnim elementom univerzuma, s kozmičkom dušom, jer boja nije samo dio forme; boja koju dajete određenoj formi smješta tu formu u cijeli lanac povezanosti njenog okruženja i zaista u cijeli univerzum. Bojeći formu trebali bi osjećati: ‘Sada formu obdarujemo dušom.’ Udahnjujemo dušu u mrtvu formu kada je, preko boje, oživljavamo.

Trebamo se samo malo približiti tom unutarnjem živom tkanju boja i osjetiti ćemo ne kao da se suočavamo s njima poravnati već kao da stojimo bilo iznad ili ispod njih — to je opet kao da boja postaje iznutra živa. Za ljubitelje apstrakcija, za onog tko samo zuri u boje i ne prodire živo u njih, crvena oblast može zaista izgledati kao da se kreće oko plave, ali on ne osjeća potrebu da mijenja kretanje u bilo kom smislu. Može biti veliki matematičar, ili veliki metafizičar, ali ne zna kako živjeti s bojom jer izgleda kao da prelazi kao mrtva stvar s jednog mjesta na drugo. U stvarnosti nije tako; boja zrači, mijenja se u sebi, i ako se crvena kreće poslati će prije toga vrstu narančaste aure, žute aure, zelene aure. Ako se plava kreće poslati će nešto drugo prije toga.

Imamo, tada, igru boja takoreći. Nešto se stvarno zbiva kada doživljavamo u boji; tako crvena izgleda da napada, plava da se povlači. Crvenu osjećamo kao nešto što želimo odbiti, plavo kao nešto što bi pratili kao sa sjetom. I ako bi se mogli osjetiti u boji na takav način da su crvena i plava stvarno žive i kreću se, trebali bi zaista iznutra teći s uzburkanim morem boje, naše duše bi osjetile vrtložni vir napada i čežnji, osjećaj letenja i molitvu predaje koji se jedno s drugim miješaju. I ako bi to izrazili u nekoj formi, artistički naravno, tu formu bi, koja je sama po sebi u mirovanju, odcijepili od odmora i spokoja. U trenutku kada imamo formu koju slikamo, imamo, umjesto forme koja je u mirovanju, živo kretanje koje ne pripada samo formi već silama i tkanju oko forme. Dakle preko života duše mi istrgnemo materijalnu formu od njenog pukog spokoja, od njene puke osobine rigidne forme. Nešto kao to zasigurno mora jednom biti naslikano u ovom svijetu od kreativnih elementarnih snaga univerzuma. Jer sve što je čovjek predodređen da primi putem snage stremljenja — sve to je nešto što može naći izraz u plavoj. To u jednu ruku čovjek mora nositi kao formirajući, oblikujući princip u njegovoj glavi, dok sve što nalazi izraz u crvenoj mora nositi u sebi u obliku koji navaljuje gore od ostatka tijela do mozga. Dvije takve struje su zaista aktivne u strukturi ljudskog mozga. Oko čovjeka izvana je svijet — sve ono za čime čezne — i to je stalno preplavljeno s onim što navaljuje prema gore od njegovog vlastitog tijela. Po danu se dogodi da sve što plava polovina sadrži teče intenzivnije nego crvena i žuta: noću, utoliko što se fizičkog ljudskog organizma tiče je obrnuto. I ono što imamo običaj nazvati dvo-latični lotosov svijet zaista je prava slika onog što sam ovdje opisao, jer taj dvo-latični lotosov cvijet stvarno vidovnjaku otkriva upravo takve boje i kretanja. Nitko neće stvarno dokučiti što u svijetu forme živi kao kreativni element, kao gornji dio ljudske glave, ako ne može slijediti taj tok boje koji je u čovjeku zaista „skriveni“ tok boje.

Ponovno mora biti težnja umjetnosti da uroni dolje u život elemenata. Umjetnost je dovoljno dugo promatrala i proučavala prirodu, dovoljno dugo pokušavala riješiti sve zagonetke prirode i u drugoj formi izraziti sve što može biti promotreno tim prodiranjem u prirodu. Ono što živi u elementima je, međutim, što se tiče moderne umjetnosti mrtvo. Zrak, voda, svijetlo — sve je mrtvo kao što se danas i slika; forma je mrtva kako je izražena u modernoj skulpturi. Nova umjetnost će se pojaviti kada ljudska duša nauči prodrijeti u dubine svijeta elementala, jer taj svijet je živući. Ljudi to mogu grditi; mogu misliti da tako ne bi trebalo biti, ali to grđenje samo je rezultat ljudske inertnosti. Ukoliko čovjek cijelim bićem ne uđe u svijet elemenata, i u sebe apsorbira duh i dušu vanjskog svijeta umjetnost će sve više postajati rad ljudske duše u izolaciji. To naravno može na svijetlo donijeti mnogo interesantnih stvari s obzirom na psihologiju određenih duša, ali nikad neće postići ono što samo umjetnost može postići. Te stvari pripadaju dalekoj, dalekoj budućnosti ali moramo ići ususret toj budućnosti s očima koje su otvorene duhovnom znanošću — inače u toj budućnosti ne možemo vidjeti ništa osim smrti i paralize.

Zato moramo tražiti unutarnje veze između svih naših oblika i boja ovdje i duhovnog znanja koje pokreće najveće dubine duše; moramo tražiti ono što živi u duhu na isti način kao što je Madona živjela u Rafaelu, tako je živjela u njemu da je mogao naslikati onako kako je to napravio. Madone su živjele u samom biću Rafaela, baš kao što su živjele u učenom čovjeku, radnicima u polju i zanatlijama njegova vremena. Zato je on bio pravi umjetnik Madone. Tek kada uspijemo u dovođenju u naše forme u čisto umjetničkom smislu, bez simbolizma ili alegorije, sve što živi u našoj ideji o svijetu — ne kao apstraktna misao, mrtvo znanje ili znanost, već kao živa supstanca duše — tek tada proričemo nešto što budućnost ima u pripremi.

Dakle treba postojati jedinstvo između onog što je stvoreno izvana i svega što prožima dušu u najvećim dubinama njenog bića — jedinstvo koje je bilo prisutno kod Goethea kao rezultat posebne karme. Mostovi trebaju biti izgrađeni između onog što je još mnogim ljudima toliko apstraktan koncept u duhovnoj znanosti i onog što nastaje od ruke, dlijeta i kista. Danas je gradnja tih mostova ometana od kulturalnog života koji je u mnogim pogledima površan i apstraktan, i neće dopustiti da život utječe u djela. To objašnjava pojavu potpuno neutemeljene ideje da duhovno znanje može značiti smrt umjetnosti. U mnogim je slučajevima naravno paralizirajući učinak bio evidentan, na primjer u svom alegoriziranju i simboliziranju koje se odvija, u stalnom propitivanju, ‘što ovo znači?’ ‘što ono znači?’ Već sam rekao da ne bi uvijek trebali pitati što nešto ‘znači.’ Ne bi trebali razmišljati da pitamo o ‘značenju’ grkljana, na primjer. Grkljan ne ‘znači’ bilo što, jer to je živi organ ljudskog govora i to je smisao u kojem trebamo gledati na sve što živi u oblicima i bojama kada su živi organi duhovnog svijeta. Tako dugo dok ne prestajemo pitati o alegorijskim i simboličkim značenjima, tako dugo dok mitove i sage interpretiramo alegorijski i simbolički umjesto da osjetimo živi dah duha koji prožima kozmos, shvaćajući kako kozmos živi u slikama svijeta mitova i bajki — mi nismo dosegnuli pravo duhovno znanje.

Početak, međutim, treba biti napravljen, koliko god bio nesavršen. Neka nitko ne misli da taj početak uzimamo kao savršen; ali kao i mnoge primjedbe na naš duhovni pokret od modernog doba, besmislica je reći da naša građevina nije esencijalni dio ovog duhovnog pokreta. Mi smo sami već svjesni činjenica koje ljudi mogu iznijeti. Shvaćamo također da sve lupetanje o ‘višem ja,’ i sve rapsodije s obzirom na ‘božanstvenost čovjekove duše’ mogu također biti izražene u vanjskim formama sadašnjeg doba; i naravno znamo da je za čovjeka svuda moguće da promovira duhovnu znanost u njenim mentalnim i intelektualnim aspektima. Ali preko i iznad tog čisto intelektualnog aspekta osjećamo da ako će duhovna znanost uliti život u duše ljudi ona zahtijeva ruho drugačije vrste od bilo čega što može biti proizvod umiruće kulture naših dana. Nije uopće nužno da nas vanjski svijet podsjeća na jeftinu istinu da duhovna znanost također može biti proučavana u njenom mentalnom aspektu u okruženju drugačije vrste od onog koje je oživljeno našim formama. Ideal koji duhovna znanost mora uliti u naše duše mora biti iskren i stalno postajati više iskren. Mnogo stvari je još nužno prije nego ta iskrenost, ta unutarnja pokretačka snaga duše može postati dio samog našeg bića. Sasvim je jednostavno govoriti o duhovnoj znanosti i njenom izrazu u vanjskom svijetu na takav način da njena jezgra i krijepost potpuno nedostaju. Obrazac uzet od najžešćih napada usmjerenih protiv našeg duhovnog pokreta stvara čudan dojam. Oni koji pročitaju neke od tih napada će se čuditi, ako su obratili pažnju, na što oni pobogu ciljaju. Opisuju svakakve fantastične besmislice koje ni izdaleka nemaju veze s nama, i zatim je opozicija usmjerena protiv tih apsurdnosti! Svijet je toliko malo sposoban apsorbirati novi duhovni kvasac da izmišlja potpuno grotesknu karikaturu i zatim ulazi u borbu protiv toga. Postoje čak i ljudi koji misle da cijeli pokret treba skončati. Napad je naravno uvijek moguć ali to je reductio ab absurdum uništiti invenciju koja nema nikakve sličnosti s onim što bi trebala oslikavati. Priliči nam, međutim, da shvatimo kakav smisao za istinu je u pozadini tih stvari, jer to će nas ojačati da primimo sve što nam mora pritjecati od duhovne znanosti, i, oživljeno od te duhovne znanosti, sjaji u materijalnoj egzistenciji. Da svijet nije sazrio za toleranciju ili razumijevanje pokazano je stavom usvojenim prema duhovnoj znanosti. Svijet nije sazrio ni u jednoj od tih osobina.

Ne možemo slaviti unutarnje slijevanje duše s duhovnom znanošću na bolji način nego produbljujući sebe u problemima kao što je ovaj o prirodi i biću boje, jer u doživljaju živog tijeka boje mi premašujemo mjeru vlastitog stasa i živimo u kozmičkom životu. Boja je duša prirode i cijelog kozmosa i mi sudjelujemo u toj duši dok doživljavamo boju.

To je ono što sam danas želio naznačiti, da bi slijedeći puta prodrli još dublje u prirodu svijeta boje i bit slikarstva.

Nisam mogao ne razasuti ove napomene s napomenama o napadima koji su napravljeni na nas sa svih strana — napada koji emaniraju od svijeta nesposobnog za razumijevanje ciljeva našeg antropozofskog pokreta. Možemo se jedino nadati da će oni unutar našeg pokreta biti u stanju, produbljujući njihovo biće, razumjeti nešto stvarno simptomatično za naše vrijeme, laž i neistinu koja se uvlači u čovjekovu koncepciju onog što teži naći svoje mjesto unutar duhovnog svijeta. Mi naravno nemamo želje izdvojiti našu duhovnu struju, ušutkati je pred svijetom; onoliko koliko je svijet voljan primiti, toliko će i imati. Ali jednu stvar svijet mora prihvatiti ako će nas razumjeti, a to je jedinstvo cjelokupne prirode čovjeka — jedinstvo koje svako ljudsko postignuće čini rezultatom tog punog i potpunog ‘čovještva.’

Ove riječi nisu napad na naše sadašnje doba. Govorim ih s određenim osjećajem bola, jer što se više naša volja i napori u ovom našem pokretu povećavaju, zlonamjernije — možda ne svjesno, ali više ili manje nesvjesno zlonamjerne — suprotne snage postaju. Nadalje, tako sam govorio jer način na koji ove stvari treba gledati još uvijek nije potpuno shvaćen čak i među nama samima. Nepokolebljivo stajalište mora biti da je barem nešto novo, novi početak, namjera našeg pokreta. Ono što leži iza te ‘namjere’ naravno tek treba doći. Mi s našom zgradom još uvijek ne možemo više nego ‘namjeravati.’ Oni koji mogu više od namjere — oni će doći, čak i ako to ne bude prije vremena koje Herman Grimm misli da treba proći prije nego bude potpuno razumijevanje Goethea. S razumijevanjem toga je vezana izvjesna poniznost a postoji malo poniznosti u modernom duhovnom životu. Duhovna znanost je pogodna da dade tu poniznost i u isto vrijeme da dovede dušu do razumijevanja gravitacije tih stvari.

Bolan utisak je izazvan opozicijom koja se pojavljuje na svim stranama protiv našeg pokreta, sada kada svijet počinje vidjeti stvarne rezultate. Tako dugo dok je naš Pokret bio tamo samo u duhovnom smislu svijet nije mogao vidjeti ništa. Sada kada vidi, i ne može razumjeti ono što vidi, disonantni glasovi počinju odjekivati sa svih strana. Ta opozicija će sve više jačati. Kada shvatimo njeno postojanje u početku ćemo biti ispunjeni određenom tugom, ali unutarnja snaga će nam omogućiti da se založimo u ime onog što za nas nije samo uvjerenje, već sam život. Duša će biti prožeta bestjelesnom, živom aktivnošću, ispunjena nečim što je više od teoretskih uvjerenja na koja je moderni čovjek tako ponosan. Iskreno raspoloženje duše će na njene tračnice dovesti povjerenje da će nas temelji našeg svijeta i naše egzistencije kao ljudskih bića moći podržati, ako ih tražimo u duhovnom svijetu. Nekada to povjerenje trebamo više, nekada manje. Ako govorimo o tuzi uzrokovanoj odjekom kojeg naš Pokret nalazi u svijetu — ta tuga mora donijeti snagu izvedenu iz znanja da su korijeni čovjekova života u duhu i da će duh čovjeka voditi izvan svakog nesklada koji mu može jedino donijeti bol. Snaga će utjecati u čovjeka iz tog raspoloženja moći.

Ako ovih dana ne možemo ne govoriti o duhovnim stvarima s tugom čak i većom nego onom uzrokovanom raskorakom između onog što bi željeli u našem duhovnom pokretu i odjeka koji to nalazi u svijetu — ipak treba reći da će disharmonija svijeta uzeti drugačiji kurs kada ljudi shvate kako ljudska srca mogu biti upaljena duhovnim svijetlom za kojim mi u antropozofiji težimo. Tuga povezana s našim Pokretom čini se mala kada pogledamo na tugu koja leži u sudbini Europe. Riječi koje sam vam izgovorio prožete su tugom, ali one su izgovorene s živim uvjerenjem da kakva god bol čekala europsko čovječanstvo u bližoj ili daljoj budućnosti da može, ništa manje, u nama živjeti povjerenje rođeno iz znanja da će duh čovjeka voditi pobjedonosno kroz svaku divljinu. Čak i u ovim danima tuge, u satima prepunim takve gravitacije, možemo u samoj istini, zaista moramo, govoriti o svetim stvarima duhovne znanosti, jer možemo vjerovati da koliko god nejasno sunce duhovne znanosti danas sjaji, njegovo zračenje će se stalno povećavati dok to ne bude sunce mira, ljubavi i harmonije među ljudima.

Koliko god ove riječi bile ozbiljne, opravdavaju naše razmišljanje o užim stvarima duhovne znanosti sa svom snagom srca i duše, kada su se sati iskušenja pokazali kroz prozore svijeta.