.- 4. Četvrto predavanje, Dornach, 5. srpnja 1914 (Putevi do novog stila u arhitekturi)
Stvarni estetski zakoni forme temelje se na jedinstvu mikrokozmosa i makrokozmosa. Pravi odnosi između Sunca, Zemlje i Mjeseca. Čovjek kao izraz velikih kozmičkih veza: srce, pluća i mozak kao mikrokozmos za Sunce, Zemlju i Mjesec; krvotok kao slika duhovnih strujanja između nebeskih tijela. Istinska umjetnost kao manifestacija tajnih prirodnih zakona. Različiti odnosi između ljudi i životinja prema svijetu boja. Duševni doživljaj plave i crvene. Umjetnost je izvorno proizašla iz atavističkog, vidovitog iskustva kozmosa. Potreba za istinskim umjetničkim stvaranjem.
Rudolf Steiner radi na središnjoj figuri velike drvene statue
Arhitravi i kapiteli za vrijeme izgradnje
Unutrašnjost Goetheanuma
Motiv stupova
X - tu je trebala stajati u drvu oblikovana grupa predstavnika čovječanstva
X - tu je trebala stajati u drvu oblikovana grupa predstavnika čovječanstva
Na zadnjem predavanju smo govorili o Duhu koji treba prožeti oblike u našoj građevini. Iz svega što je rečeno shvatiti ćete da, misliti da su ti oblici rezultat imitacije vanjskog fizičkog svijeta nije više od puke špekulacije. Vaš osjećaj će biti da su oblici izvedeni iz duhovnog svijeta kojeg je čovjek integralni dio i za koji se može nadati da će ga postati svjestan razvojem njegova znanja o duhovnoj znanosti. Želim vas još jednom podsjetiti na važnu činjenicu, koja se već spominjala, naime, da se ljudski život odvija u periodima od otprilike sedam godina svaki, i — kao što sam vam zadnji puta to pokušao objasniti iz duhovno znanstvene kozmologije — kada promatramo cjelokupno odvijanje tih perioda od sedam godina, možemo reći da je nakon svakog perioda čovjekovu biću dodana određena potpora. Kada je prošao sedam takvih perioda, dakle, dosegnuo je otprilike pedesete godine, posjeduje sedam stupova te ‘životne-potpore’.
Ako bi sada zamislili sebe kako ulazimo u građevinu za zapada, u prva sva stupa imamo izraz oslonaca koje je čovjek podigao u svom vlastitom biću nakon što je prvi završio; drugi par stupova su izraz oslonaca koje je dodao nakon drugog perioda od sedam godina; i tako se nastavlja, jedino se treba sjetiti da su kod čovjeka ti oslonci isprepleteni, dok u građevini trebaju biti smješteni jedan iza drugog u prostoru. Tada kada prolazimo kroz zgradu od zapada prema istoku možemo biti prožeti osjećajem da je, sve što djeluje na nas s desna i lijeva otkrivenje procesa u samom ljudskom životu. To nam pokazuje da postoje čvrsto utemeljeni kozmički zakoni kojih je čovjek dio ali koji su beskonačno dublji od takozvanih ‘prirodnih zakona’ vanjskog fizičkog svijeta, i nadalje da su oblici u našoj građevini evoluirali iz tih dubokih kozmičkih zakona.
Proučavanje svakog detalja s ovog stajališta odvelo bi nas veoma daleko, premda se to može. U sadašnjoj materijalističkoj epohi, gdje nema znanja duhovne znanosti, bilo bi malo razumijevanja za ove dublje zakone ‘bivstvovanja i postajanja.’ Stoga se možemo naći suočeni s pitanjem — i ono je sasvim razumljivo sa stajališta vanjskog znanja — ‘Zašto su stupovi napravljeni od različitih vrsta drva?’ Nema alegorijskog i simboličkog značenja u tome, i svatko tko postavlja to pitanje dokazuje da mu život nije dao mogućnosti za kontemplaciju dubljih kozmičkih zakona. Možemo uzvratiti jedino ovako: ‘Zašto, dakle, smatrate da je nužno da violina nema samo A strune?’ Čovjek koji bi želio koristiti samo A strune na violini bio bi u potpuno istom položaju kao i onaj tko bi — možda potpuno nesvjesno i naivno — kao rezultat površnog znanja pitao, zašto su naši stupovi napravljeni od različitog drva.
Ove stvari možemo razvijati polako, jer ćemo se često nalaziti ovdje zajedno. Temama koje se mogu pokazati plodonosnima možemo dopustiti da postupno uđu u naše osjećaje. Danas, stoga, samo želim govoriti o materiji koja će pomoći da stimulira našu percepciju onog što je u pozadini zakona prave estetske forme, s jedne strane u kozmosu, i s druge strane u mikrokozmosu, u konstituciji čovjeka. Za ne tako dugo, takozvana današnja znanost će proći nadmoćnu ekspanziju, i tek tada će postojati razumijevanje pravih i dubljih zakona estetske forme.
Da bi evocirali konkretnu percepciju onog što sam ovdje spomenuo u pukim apstraktnim riječima, razmotrimo slijedeće. Predstaviti ću vam nešto što odgovara kozmološkoj činjenici, moćnoj kozmičkoj činjenici. Crtež naravno može biti samo dijagramski. Recimo da taj dijagram predstavlja, ovdje Sunce, ovdje Zemlju i ovdje Mjesec. Skica je samo dijagramska, jer naravno ne mogu izraziti dimenzije i distance nebeskih tijela. Međutim, u tome nije stvar. Kada vidovita svijest okultnog vidovnjaka uđe u određeni odnos s ta tri nebeska tijela, odnosno, s onim što ona duhovno predstavljaju, cijeli univerzum izgleda skroz naskroz prožet međuigrom duhovnog sadržaja tih raznih nebeskih tijela. Na svim nebeskim tijelima bića imaju svoj dom, kao što ste često čuli; ne samo to, već ona šalju svoj utjecaj. Viša bića nastanjuju nebeska tijela dugo vjekova; podređena bića su slana s jednog nebeskog tijela na drugo i uzrok su struja pokrenutih u kozmosu. Te struje su često ništa manje nego bića koja su odaslana od elementarnih ili viših bića od jednog kozmičkog tijela do drugog. Na prvom mjestu, dakle, vidovita svijest opaža kako magnetske ili električne struje u kozmosu teku od jednog nebeskog tijela do drugog; kod točnije opservacije to se pretvara u mnoštvo, struju, roj duhovnih bića koja prelaze od jednog nebeskog tijela na drugo.
Sada ta tri nebeska tijela (vidi dijagram) stoje u izvjesnom zajedničkom odnosu jedno s drugim; ona jedno drugom otkrivaju njihove aktivnosti i ja želim govoriti o jednom određenom aspektu tih aktivnosti. Na ovom kraju najprije ću podijeliti Sunce dijagramski kao što se stvarno javlja okultnom vidovnjaku kada usmjeri svoju pažnju na te stvari. Sunce je viđeno podijeljeno u vrstu križa, u četiri komore. Izvanredna stvar je da u prvim trenucima vizije vidimo vrstu strujanja, ali pomnije ispitivanje otkriva činjenicu da imamo posla s mnoštvom bića koja prolaze amo tamo. Možemo vidjeti takvu struju duhovnih bića kako prelaze iz određene „komore” Sunca na Zemlju, prodirući u Zemlju i vitalizirajući Zemlju s solarnom esencijom, odnosno, s duhovnom snagom Sunca, i odatle strujeći u njihovu vlastitu komoru u Suncu.
To je kozmička stvarnost ali vidi se još nešto — vidi se migracija mnoštva duhovnih bića koja teku oko i kroz Mjesec (vidi dijagram). Ona polaze od druge komore Sunca: ali također teku u drugom smjeru i izlijevaju se kroz Mjesec. Do ove točke mi opažamo aktivnosti stanovnika tri komore u Suncu. Još jedna migracija struje javlja se iz činjenice da se ta bića uvijek vraćaju Suncu nakon što su prošla kroz Mjesec; dakle javila se dvostruka struja. U jednu ruku bića se vraćaju u četvrtu komoru u Suncu nakon što su se izlila kroz Mjesec, ali još jedna struja je formirana jer određena bića nemaju udjela u migraciji na Mjesec; prije nego dosegnu Mjesec ona se vraćaju natrag ponovno Suncu. Ta nam konfiguracija otkriva vrstu zrcalne slike u kozmosu, ali tu sliku ćemo na trenutak ostaviti po strani. Biti će formirana od simetričnog širenja figure koja je ugravirana tamo u kozmosu. To znači, u suštini, da je vidovitoj svijesti otkrivena čudesna kombinacija formi, figura ugravirana u kozmosu koja predstavlja međuigru između snaga Sunca, Mjeseca i Zemlje.
Sada ću dijagram nacrtati dosta drugačije, sa Suncem više okrenutim (Dijagram II). Križ također mora biti okrenut. Linija koja povezuje s Mjesecom sada treba biti drugačije nacrtana. Predstavljam iste struje kao i na prvom dijagramu jedino je Sunce sada malo okrenuto. Linije su nekako drugačije ali javljaju se unutar i teku u ista nebeska tijela.
Sada ću dijagram opet nacrtati drugačije (Dijagram III). Ovdje sam pretpostavio hipotetski da su ušli Ahriman i Lucifer, donoseći poremećaj u njihov vlak. Nacrtati ću Sunce, Mjesec i Zemlju nepravilnije i opet povući veze između njih. Što sam sada nacrtao? Upravo istu stvar kao i u ostalim dijagramima, samo nekako iskrivljeno kao rezultat intervencije Ahrimana i Lucifera. Sada sam nacrtao skicu cirkulacije krvi u čovjeku, skicu kako krv teče od lijeve komore srca kroz tijelo, s jedne strane kroz mozak a s druge kroz ostatak tijela, vraćajući se kao venska krv; također vidite kurs male cirkulatorne struje kroz desnu komoru i pluća ponovno natrag do takozvane lijeve aurikule.
Sada ću dijagram opet nacrtati drugačije (Dijagram III). Ovdje sam pretpostavio hipotetski da su ušli Ahriman i Lucifer, donoseći poremećaj u njihov vlak. Nacrtati ću Sunce, Mjesec i Zemlju nepravilnije i opet povući veze između njih. Što sam sada nacrtao? Upravo istu stvar kao i u ostalim dijagramima, samo nekako iskrivljeno kao rezultat intervencije Ahrimana i Lucifera. Sada sam nacrtao skicu cirkulacije krvi u čovjeku, skicu kako krv teče od lijeve komore srca kroz tijelo, s jedne strane kroz mozak a s druge kroz ostatak tijela, vraćajući se kao venska krv; također vidite kurs male cirkulatorne struje kroz desnu komoru i pluća ponovno natrag do takozvane lijeve aurikule.
Dakle iz kozmosa možemo čitati što je čovjek kao mikrokozmos, samo treba zapamtiti da su mu pristupili Ahriman i Lucifer. Čovjek je vezan uz kozmos; on je stvarni izraz svih velikih kozmičkih veza. Sada samo trebate misliti o srcu u čovjeku kao mikrokozmosu Sunca, plućima kao mikrokozmosu Zemlje (toj specifičnoj hijerarhiji sila) i mozgu kao mikrokozmosu Mjeseca, i imate nešto visoko i sugestivno i značajno.
Ako bi od ovog dijagrama bila napravljena figura — odnosno, figura kopirana iz kozmosa i izražena u nekom motivu — trebali bi pred nama imati duboku kozmičku misteriju samo u kombinaciji forme. Kada je određena kombinacija linija u podlozi figure ovakve vrste — gdje je možda samo nekoliko tih linija izraženo a druge su nacrtane sasvim drugačije — oni koji imaju stvaran osjećaj a ne samo intelektualno razumijevanje, u samoj formi će percipirati kozmičku misteriju. Oni će sebi reći: ‘Što je to što je izraženo u ovoj formi? To zapravo ne znam, ali osjećam da izražava misteriju.’ To je ono što inspirira naše duše i užari naša srca kada pogledamo određene forme. Ne možemo uvijek biti svjesni onog što leži iza njih, ali naše astralno tijelo, naše podsvjesno biće, sadržava misterije kozmosa i osjeća ih u dubinama baš kao što sadrži tajne matematike, kako sam vam kazao na prethodnom predavanju. Kada čovjek kaže, ‘Osjećam ovdje ljepotu, ali ne mogu sebi objasniti što je to zapravo,’nešto se odvija u njegovu astralnom tijelu. To može izraziti govoreći da osjeća postojanje dubokih i misterioznih tajni kozmosa koje ne uzimaju oblik ideja i misli već su izražene u osjećaju, ‘Ah, kako je ovaj oblik divan.’ Razlog zašto to osjeća kao toplinu izlivenu kroz njegovo srce i dušu je taj da ako bi u njegovu astralnom tijelu bio svjestan kao što je u njegovu egu on bi imao duboko znanje o kozmosu.
Te nas stvari moraju podučiti da razumijemo kako se u ljudskoj evoluciji postupno razvila umjetnost i shvatimo da su prava djela umjetnosti u goetheanskom smislu ‘manifestacija viših zakona prirode nego to običan intelekt čovjeka može proreći.’ Nagovještaj istine ovih stvari nalazimo posebno kada se vratimo na ono što moderno mišljenje drži da je „primitivna umjetnost” ranijih perioda ljudske evolucije. To je zato jer je u onim starijim vremenima određena primitivna, atavistička vidovitost bila uobičajena osobina čovječanstva i jer je čovjek tada kreirao oblike iz te vidovitosti. Mnogi oblici koji se mogu naći u primitivnoj umjetnosti mogu se razumjeti tek kada shvatimo da su oni rezultat te prvobitne vidovite svijesti. Ljudi su doživljavali sadržaj njihovih astralnih tijela kao živi pokret, pokušavajući ga izraziti u vrsti uzvišenog plesa, a zatim ga pretvorili od dionizijskog plesa u apolonski dizajn i slikarstvo. Takvo je porijeklo određenih formi rane umjetnosti koja nama često izgleda samo primitivna, ali koja je u stvari iznikla iz dubljeg razumijevanja duhovnog svijeta pruženog od vidovitosti tih vremena.
To će vam, mislim, pokazati da je u smislu istinske, izvorne umjetnosti, laka fraza ‘o ukusima se ne raspravlja’ potpuno netočna u njenom uobičajenom smislu. Načelno govoreći, naravno, može se raspravljati o svemu, čak i o matematičkim principima. Kada netko primjeni matematički princip i dobije različit rezultat od nekog tko ga je također primijenio, prirodno dolazi do rasprave i čak postaje oštra, međutim jedan od dvojice je napravio grešku. Grešku, naravno, nije lako otkriti u slučaju ljepote umjetnosti. Ipak čovjek može postići takvo gledište koje ga uvjerava da su forme i zakoni istinske umjetnosti čvrsto utvrđeni i temeljeni na dubljim zakonima kozmičkog postojanja. Možda se može priznati da načelo 'o ukusima se ne raspravlja' prodire u život samo posredovanjem truda, da je to koncepcija koja se razvija samo veoma postupno. Ali tijekom njegova života čovjek može biti uvjeren u istinu toga kada shvaća da je umjetnost manifestacija viših zakona prirode koji bez umjetnosti nikada ne bi bili otkriveni. Ovdje opet koristim Goetheove riječi. Čovjek zaista može biti uvjeren da je umjetnost ta manifestacija viših zakona prirode o kojoj u osnovi ne može biti rasprave.
U svijetlu onog što bi sada trebalo živjeti u nama, ne toliko kao misao, već kao osjećaj, moramo postepeno iskrčiti naš put do druge percepcije. Što nam se zbilja događa kada uživamo u oblicima koji su zbilja umjetnički? Mi se odvojimo od nas, prodirući s dušom u nešto što je stvarno, izvan nas. Stoga uopće nije neprirodno da u građevini koja pripada sadašnjosti i budućnosti trebamo krenuti pri punoj svjesnosti da postavimo oblike koje će čovjeku pomoći da pobijedi svijest čisto fizičke i materijalne aktualnosti i osjeća se raširen vani u kozmosu preko arhitekture, skulpture i svega što ovo umjetničko djelo može sadržavati. Međutim, mnogo će toga trebati napraviti, prije nego taj osjećaj bude mogao prodrijeti u svaku sferu umjetnosti i bude priznat od moderne znanosti. Darwinizam, i sve što je donio na svojim tračnicama u devetnaestom stoljeću, učinio je veliku uslugu napretku ljudskog znanja i kulture, ali je iznjedrio mnogo jednostranih koncepcija, na primjer, u zakonu takozvane “selekcije vrsta” koji je postavljen kao univerzalni zakon, premda je primjenjiv samo u jednom odnosu. Znanje o tom zakonu je veoma važno, ali postaviti ga kao univerzalni zakon rezultat je izobličenih, jednostranih koncepcija. Ljudi su dovedeni da misle nekako ovako. Oni pitaju, ‘Zašto je struktura živih bića naumljena u skladu sa svrsishodnošću? Kakvo je porijeklo toga?’ Monistički materijalist sadašnjeg vremena odgovara: ‘Mi više nismo glupi kao naši preci. Imamo veliku inteligenciju i stoga ne vjerujemo da je neko duhovno biće ili bilo što drugo obdarilo žive organizme s tom „svrsishodnom” strukturom. To je dio prirode da se svrsishodno i nesvrsishodno (sposobno i nesposobno) izvorno pojavilo, istodobno. Ta dva elementa su zatim ušla u borbu za egzistenciju gdje je sposobno pobijedilo a nesposobno bilo istrijebljeno. Sposobno prolazi dolje kroz nasljeđivanje, tako da nakon nekog vremena samo ono preostaje. ’Sposobnost’ organske strukture tako je objašnjena zakonom kauzalnosti.
Ta koncepcija je potom primijenjena na posebnom slučaju. Neko stvorenje živi u određenom okruženju i ima slijedeću izvanrednu osobinu, da je njegov kolorit isti kao i onaj od okruženja. Neka stvorenja žive, recimo, u pijesku određene boje. U takvim slučajevima opservacija pokazuje da stvorenje preuzima boju pijeska. Oni koji se drže teorije selekcije i svrsishodnosti kažu: ‘Svrsishodno je za ta stvorenja da imaju boju okruženja, jer ih njihovi neprijatelji ne vide i stoga ih ne mogu progoniti. Ona nisu uništena. Imaju tu prednost nad stvorenjima čija boja je različita od one od pijeska. Jednom davno su postojala stvorenja čija boja je nalikovala onoj od pijeska, dok su druga bila svakakvih nijansi. Ali ova potonja su bila viđena od njihovih neprijatelja i uništena; bila su u nepovoljnom položaju u borbi za opstanak.’Međutim, druga, koja su bila, slučajno iste boje kao i pijesak, preostala, i ta osobina je prenesena narednim generacijama. Stvorenja koja su bila drugačije obojena su izumrla a ona kao pijesak su se održala u borbi za opstanak.' To je visoko vjerojatna linija misli i dominirala je umovima ljudi desetljećima. Na pjeskovitim mjestima naći će se mnoštvo tih sitnih stvorenja upravo iste boje kao i pijesak. Prema materijalističkom, monističkom darvinizmu pretpostavlja se da im je porijeklo kako sam opisao. Ali stvarne činjenice prevrću zaključak, jer, unatoč svemu tome, čim se ta stvorenja pokažu uništena su od njihovih neprijatelja. Cijela koncepcija je temeljena na nizu argumenata koji ne računaju sa stvarnim činjenicama. Sve te materijalističke špekulacije i fantazije jednog će dana biti zamijenjene pravim uvidom koji mnogim ljudima može zaista izgledati groteskan i paradoksalan ali koji će objasniti, na primjer, zašto je polarni medvjed bijel a ne crn ili smeđ. Pojaviti će se uvid da postoji astralna priroda, da svaka životinja ima astralno tijelo i da duševni procesi imaju svoje sjedište u tom astralnom tijelu. Sivkasto obojena stvorenja u pijesku nemaju naravno ego, ali imaju astralno tijelo, primitivno kakvo može biti. Dolazi do međuigre između astralnog tijela i boje okruženja, i učinci proizvedeni tom međuigrom između sivkastog, recimo, okruženja, i astralnog tijela, prelaze u prigušenu svijest astralnog tijela i prožimaju cijelo biće. To je baš kao ako biste ovdje pogledali okolo i rekli, ‘Ovo je drvo, znam da je to drvo.’ Stvorenje živi u pijesku, njegovo astralno tijelo je prožeto bojom pijeska i svijest o boji pijeska teče kroz cijelo njegovo biće. On prima boju, natapa se s bojom okruženja koja je svjesno apsorbirana. Boja je naravno promijenjena svakom borbom do koje dolazi između neposredne boje okruženja i direktnog sunčeva svijetla. Međutim, utjecaj direktnog sunčeva svijetla na astralno tijelo, je takav da, putem duševne prirode, nešto što zauzvrat struji vani i prožima cijelo biće ulazi u astralno tijelo. U samim bojama ptičjeg perja i kože životinja čovjek će prepoznati dublje učinke svijesti, koji su rezultat međuigre između astralnog tijela i okruženja. Živo biće živi i kreće se u oceanu boje koji teče i identificira se s tom tekućom esencijom boje. Ljudsko biće također to radi ispod praga njegova ega, ali u višem smislu. Naš život je, dakle, vezan s životom tekućeg mora boje. Kao ljudska bića imamo prednost pred životinjama u samo jednoj stvari. Sada ne mogu više nego dati nagovještaj. Promislite, putem usporedbe, o određenim životinjama koje uvijek plivaju pod vodom i nikada ne izlaze na površinu. One u svom okruženju imaju vodu. Prilagođavaju se onom što primaju u sebe od vode. Druge moraju doći na površinu i one se također prilagođavaju onom što je iznad površine vode. Umjesto na vodu, sada promislite o tekućem moru boje i svijetla. Sve životinje žive, takoreći, pod površinom mora boje i svijetla, stoga prilagođavaju njihov vanjski pokrivač u skladu s tom bojom koja teče i svijetlom. Čovjek se s njegovom ego sviješću proteže izvan mora boje i svijetla i sama činjenica da to može daje mu njegovu ego svijest. Kada je čovjekova obojanost pod utjecajem, kao kod različitih rasa, utjecaj nije, u njegovu slučaju, rezultat boje i svijetla, već uvjeta topline i klime. Razlog zašto su ptice pjevice u određenim oblastima prekrivene takvim šarolikim bojama je različit od razloga koji uzrokuje da ljudska bića u istoj oblasti budu afričko crna. Na ptice su djelovali uvjeti boje, a na ljude uvjeti topline, jer, u stvari, ljudsko biće se diže iznad mora boje i samo to radi na njegovu astralnom tijelu. Inače — koristeći radikalan i stoga paradoksalan izraz — ako poljoprivredni radnik koji je stalno okružen zelenim ne bi imao ego i time dosezao izvan mora boje, išao bi okolo s zelenkastom kožom; a koža gradskog čovjeka, koji stalno živi među sivim kućama i rijetko ih napušta, imala bi strašnu sivu nijansu — to jest ako bi iskonske sile bile na djelu. Naše astralno tijelo nije ništa manje uronjeno u tekuće more boje, ali sve što astralno tijelo apsorbira iz tog mora boje preuzima drugačiju aktivnost. Naša kosa nije obojana, niti bi perje da ga imamo bilo obojano od onog što astralno tijelo apsorbira; umjesto toga, mi imamo percepcije i osjećaje u vezi s bojom bez da boje raspršimo kroz naše biće. Ako bi jednostavno apsorbirali zeleno ili plavo ili crveno u naše astralno tijelo i raspršili ih kroz naše biće, tako dajući sebi obojanost vanjskog svijeta, trebali bi imati sasvim različit odnos prema svijetu boja nego je to u stvari slučaj. Mi to, međutim, ne radimo. Mi apsorbiramo boje u naše biće u duhovnom smislu, tako da plava, na primjer, postaje izraz odmora; crvena izraz svega što je strasno, vatreno. Boja je promijenjena u percepciju koja teče ili osjećaj u čovjeku, jer on s njegovim egom doseže izvan tekućeg mora boje. Tu je dokaz da mi plutamo u esenciji boje kozmosa i da čak i kada samo kontempliramo boje prirode moramo pokušati opaziti estetski smisao, uspostaviti standarde ljepote. To međutim implicira da moramo naučiti urasti u boje, živjeti u njima kao unutar vlastitog elementa. Rijetko se sreće taj osjećaj za boju, čak i među ljudima koji velikim dijelom misle o umjetnosti. Uzmite, na primjer, Hildebranda, koji je neizmjerno dobar umjetnik i koji je napisao genijalnu knjigu na temu artističkih formi. Tamo čitamo da sama boja nije dovoljna za stvarno opisivanje stvari; najprije mora biti dizajn, crtež. To, međutim, nije točno. Hildebrand misli da kada pred sobom ima obojani zid, jednostavno gleda boju, možda plavu ili crvenu, dok ako na njemu nacrta konture ili crtež ima izraz nečega. Ako je površina prekrivena plavim ili crvenim ne izražava ništa određeno — barem prema Hildebrandu. Niti to nije tako. Površina prekrivena plavim proizvodi utisak koji se može izraziti na slijedeći način. Umjesto područja koje se pojavljuje plavo, javlja se osjećaj da plavo nekog vodi u sve veće i veće dubine, do sve većih udaljenosti, do beskonačnog, takoreći. Plava boja nosi nekog sa sobom — neprestano. Crvena izgleda da se bori s nekim, da pristupa.
Ovo je naravno nekako radikalno izraženo, ali cijela skala boje tako se otkriva kao živo biće. Kao što forme s jasnim konturama izražavaju nešto određeno, tako boja stavlja pred nas nešto sasvim određeno, diferencirano. Proniknuti u to, međutim, biti će zadatak buduće umjetnosti — a u kojem smislu? Za to razumjeti razmotriti ćemo pravu prirodu duha ljudske evolucije.
Ljudska evolucija nastavlja se od stanja primitivne, atavističke vidovite svijesti. Čovjek je postupno utro svoj put gore kroz različite civilizacije sve dok, tijekom grčko-latinskog doba, nije rođen njegov ego u intelektualnoj ili duši razuma. Sada živimo u dobu kada se ego podiže u dušu svijesti (duhovnu dušu) i onda će se postupno podići u duh-sam ili Manas. U dobima koja su prethodila rođenju ega, ego svijesti, umjetnost je proizlazila iz direktne inspiracije koja je u čovjeka utjecala iz duhovnog svijeta, i sve razne forme umjetnosti su bile izraz toga. Recimo da je čovjek izašao vani u nadolazeću noć i pogledao Mjesec. Atavistička vidovita svijest koju je još posjedovao dala mu je znanje da je tu bilo otkrivenje o vezi između njegova mozga i Mjeseca, da njegova pluća dišu sve što mu je zemljino biće prenosilo. Sunce je zašlo, ali je on znao da u pulsirajućem kucanju njegova srca nosi djelovanje Sunca unutar sebe. Tada je čovjek osjećao — ili radije ‘vidio’ u atavističkoj vidovitosti onih drevnih vremena — osjećao je: ‘Da, zaista postoji veza između Zemlje, Sunca i Mjeseca. Duhovna bića lebde gore i dolje između Sunca i Mjeseca!’
„Kao nebeske sile što uzdižu se i silaze,
Njihove zlatne urne recipročno slijeću.”
(Iz Goetheova Fausta. Scena I.)
... Zatim dolazi doba u ljudskoj evoluciji kada je ova stara vidovitost postepeno odumrla; čovjek je ušao u stanje gdje je morao percipirati samo vanjski svijet čula. Ništa nije u njega utjecalo iz duhovnog svijeta i postalo je nužno pribjeći drugoj oblasti. Svaki artistički impuls je izvorno živio u pokretnom biću samog čovjeka. On je pokušao imitirati ili kopirati ono što je percipirao u kozmosu izražavajući kroz njegove ruke i s njegovim rukama formu koju je osjećao da živi u njegovim rukama kao kozmička sila. U to vrijeme morao je prevesti u oblik ono što je izrazio gestama. Nije mu padalo na pamet da kopira ili imitira objekt u vanjskom smislu. Sve što je živjelo i pulsiralo u njemu, tekući i dišući u njega iz kozmosa, razvilo se u umjetnost bez bilo kakve proste imitacije, jer unutarnji život uzburkavajući se u njemu koristio ga je kao instrument. Bio je instrument vođen od samog kozmosa.
To više nije bio slučaj nakon što je stara vidovita svijest, koja je povezivala čovjeka s kozmosom, nestala. Nastala je imitacijska umjetnost, jer čovjek više nije unutar sebe posjedovao snage koje su vodile linije i druge faktore umjetnosti; on nije više osjećao, približiti ću se božanstvu. „Tamo je božanstvo i ja ću pristupiti“. Kada je čovjek osjećao da se uzdiže do božanstva bio je svjestan percepcije plavog, i ako je želio izraziti taj osjećaj koristio je plavu boju. Ali ako je bio svjestan pristupanja neprijatelja, stranog bića koje ga nadvladava, tada je koristio crvenu. Doživljavao je tekuće more boje unutar sebe i nije bilo potrebe imitirati ili kopirati. To više nije bio slučaj kada je atavistička veza s kozmosom nestala. Nastala je imitacijska umjetnost i postigla svoj vrhunac, utoliko što se tiče skulpture, u grčko-latinskoj epohi, a što se tiče slikarstva, u dobu koje je označilo tranziciju u peti post-atlantski period. Za one koji imaju oči da vide, vanjska povijest također može dokazati istinu ovih stvari. Pokušajte razmisliti zašto su ljudi iz sjeverne i srednje Europe koji su došli u kontakt s grčko-latinskom kulturom ostali tako dugo u stanju barbarizma i nisu mogli naći svoj put u umjetnost. Razlog je da su ti keltski, germanski, slavenski narodi ostali na ranijem stupnju evolucije nego grčko-latinski narodi. Oni nisu dosegnuli stupanj punog rođenja ega i nisu razumjeli ništa od prave imitacijske umjetnosti. Oni su došli poslije s pojačanim impulsom. Stoga kada proučavamo umjetnost Srednjeg vijeka nalazimo da značajni elementi nisu oni od imitacijske umjetnosti. Karakteristične osobine srednjevjekovne umjetnosti naći će se u arhitekturi gdje čovjek ne imitira već stvara iz vlastitog unutarnjeg bića. Tek postupno je imitacijski element u umjetnosti ušao u sjeverne narode.
Sada, međutim, živimo u epohi kada čovjek ponovno mora naći njegov put u duhovni svijet, kada mora prijeći od imitacijske umjetnosti do novog oblika artističkog stvaranja, kada mora biti prava obnova umjetnosti. Imitacijska umjetnost je dosegla njen cvijet u antičkim skulpturama, kod Raphaela, Michelangela i drugih. Sada nad nama lebdi nešto drugo — svijest koja prodire u duhovni svijet i u isto vrijeme donosi dolje sve što postoji u oblicima i bojama u kozmičkom oceanu koji duhovno teče oko nas. Početak mora biti napravljen. Nešto što nije postignuto imitacijom i što je svuda oko nas mora biti doneseno dolje iz duhovnog svijeta. Već sam govorio o mjeri u kojoj je ta koncepcija utjecala u određene forme u našoj građevini a drugom prigodom ćemo govoriti o novoj koncepciji slikarske umjetnosti. Danas sam samo želio produbiti osjećaje i percepcije koji moraju biti naši ako ćemo zaista shvatiti tranziciju do koje mora doći prije nego stare forme umjetnosti mogu prijeći u nove.
Nadam se da će oni prijatelji čiji se nesebični i predani napori pokazuju svakog dana koji prođe, raditi na taj način prema ovladavanju formama koje su nužne za našu građevinu, tako da premda je to primitivni početak, to neće ništa manje biti stvarni početak produhovljene umjetnosti. Nadam se da će nalaziti sve više entuzijazma, sve veću radost, u svjesnosti da Duh svijeta zahtijeva od nas pomoć na zadatku utemeljenja u ljudskoj evoluciji onih stvari koje treba utemeljiti u našoj vlastitoj petoj epohi i tijekom tranzicije u šestu. Ako to razumijemo, povezujemo se s Duhom svijeta koji radi u ljudskoj evoluciji, o Kojem pokušavamo steći znanje kroz duhovnu znanost. Svi impulsi te duhovne znanosti mogu prijeći u artistički osjećaj, artističku aktivnost i doživljaj kozmosa. Istinski entuzijazam i predanost su nužni, ali oni će u nama rasti ako se nježno uzdignemo do Duha koji je vodio čovječanstvo od početka evolucije. Taj nas Duh neće napustiti ako Mu se posvetimo s čestitim srcima i u pravom smislu — ako naši napori nisu sentimentalna molitva, već istinska koja dolazi od snage koja utječe u naše unutarnje biće od Duha svijeta Koji ga vodi, i ako smo ispunjeni inspiracijom znanja da dopuštamo da rad naših ruku i duša bude vođen snagom Duha u nama.
U tom smislu, dakle, nastavimo naš rad.