.- Predgovor
Goetheanum
Goetheanum, kao završena struktura u svoj svojoj ljepoti, mogao je svoju poruku pružati čovječanstvu samo nekoliko kratkih godina. Svo njegovo čudo bilo je otkriveno samo maloj grupi ljudi, premda su se dan za danom gomile željne razgledanja penjale na brežuljak, tamo da otvore svoja srca za dah Duha, u znatiželji, čuđenju, divljenju, osjećaju, i — bogatiji za još jednu žudnju — još se jednom opet vraćali u svijet banalnosti. Kratak isječak vremena neke ljudske duše zurile su u zemlju čuda, bile uzdignute iznad sebe, dok su drugi bili ščepani silama mržnje i gnjeva. Nitko nije ostao ravnodušan. Onima, međutim, koji su naučili da razumiju jezik oblika, koji su ih zapravo oblikovali od supstance drva sa svom njenom zemaljskom čvrstoćom i u isto vrijeme eterskom savitljivošću — onima i njihovim drugovima u ovom radu obnavljanja, otkrivane su stalno dublje, stalno šire povezanosti svijeta pod moćnim zamahom arhitrava, između kapitela i postolja stupova, čiji motivi su se isticali s naprasnom smjelošću i novinom u procesu metamorfoze. Vijugali su, jedan u drugog, težeći organski od prvobitne jednostavnosti do kompleksnosti forme, a zatim natrag u de-krešendu do iznutra produbljene jednostavnosti.
To je bila arhitektura koja se dalje razvijala kao simfonija, koja protječe u skladu — arhitektura kondenzirana u zemaljskoj supstanci od eterskih svjetova, šaljući naprijed u prostor formativne snage koje su dužne zahvatiti kreativne impulse čovjeka i transmutirati ih. Proporcije ove arhitekture izražavale su san u drvu, suviše pravične da izdrže, previše čiste da ih se ne mrzi do destrukcije, ipak dovoljno jake da pozovu novi, slične prirode, da nastane.
Život, novi i rastući, odgovor je Duha na ubod smrti. Život, bogat i izobilan, dolazi da procvjeta oko urne gdje počiva pepeo Rudolfa Steinera i oko nove Zgrade koja se diže iz pepela stare. Široko razbacane iskre od gorućeg ugarka silvestarske noći u Dornahu postaju duhovno sjeme, i oni plamenovi će biti promijenjeni u duhovni život. Koliko god slaba naša djela mogu biti, tamo leži, ni više ni manje, u izvršenom djelu onog što je otišlo, budućnost koja spašava čovječanstvo od druge smrti.
Stoga sam se usudila objaviti ona predavanja u kojima nas je Rudolf Steiner vodio u oblasti gdje je njegov duh rastvorio svoju kreativnu umjetnost, dok smo s njime radili u novoizgrađenoj radionici budućeg Goetheanuma. Navečer bismo se ulogorili među daske u velikoj radionici u kojoj su sastavljani gigantski stupovi, među strojeve koji su malo prije toga neprestano radili i sada privremeno otpočinuli. Tamo smo slušali njegove riječi — riječi koje su za nas otvarale u svoj njihovoj neiscrpnoj punini, nove oblasti njegova duha, nove dubine njegova bića. Jedva da smo se usudili shvatiti da je to u stvari naša sudbina da možemo živjeti među svim tim. I zaista, blizu Rudolfa Steinera, nije bilo mogućnosti za samo-povlađivanje. Vrijeme to nije dopuštalo niti je eterski intenzitet njegove ličnosti, koji je zahtijevao, naporom stalnog primjera, neprekidno kretanje od jednog zadatka do drugog. Duša se mora napregnuti da primi veličinu i intenzitet te moćne navale struje Duha. I doista, da to nije bilo sa beskrajnom dobrotom i nježnošću onoga tko je uvijek davao i stvarao, duša, bez da ima snage primiti sve to bogatstvo, jedva je mogla izdržati pritisak. Jedino ako je duša bila spremna to prihvatiti kao nužnu žrtvu u službi čovjeka, mogla se podići iznad pravog intenziteta bujice — i tada je njena snaga nošena kao na krilima.
Rad na rastućoj zgradi zahtijevao je stalnu prisutnost Rudolfa Steinera, i tako je raniji život neprekidnih putovanja u službi znanosti duha privremeno bio prekinut. S podizanjem zgrade na njega je palo obilje novih zadataka, zadataka koje je sa zahvalnošću i spremno prihvatio, premda tek nakon ponavljanih zahtjeva i težnji koji su bile dokaz protiv svih obeshrabrenja, od prijatelja iz Münchena koji su tamo vidjeli Misterijske drame i željeli za njih izgraditi salu. Kada su planovi gradnje u Münchenu bili odbijeni plediranje se nastavilo, s istim inzistiranjem, da ih treba provesti u Švicarskoj. To je značilo veliko breme za Rudolfa Steinera, ali njegovo srce je bilo puno zahvalnosti i ta zahvalnost i osjećaj odgovornosti je strujao s toplinom i suštinom kroz sve riječi koje su nas stimulirale da radimo i da razumijemo.
Slušajući njegove riječi, koje su nas vodile u nove dubine bića, naučili smo kako u umjetnosti čovjek postaje jedno s božanskim duhovnim snagama, ako su one, a ne imitacija, izvor njegove vlastite kreativne aktivnosti; naučili smo kako božansko-duhovno živi i kreće se unutar čovjeka kao obilje snage ako on postane svjestan svoje veze s univerzumom. Dajući formu i oblikujući prema onome što živi u kozmičkim zakonima, naporom unutarnjeg prodiranja u duhovne povezanosti, čovjek stvara umjetnost koja je rođena iz dubina univerzuma i njegova vlastita bića. Nije to samo osluškivanje tajni prirode; to je pronicanje u skrivenu duhovnost aktivnu iza prirode. Vatrena snaga drhtala je kroz riječi Rudolfa Steinera i dala nam život. Mogli smo osjetiti kako su se drevne civilizacije pojavile iz tih pokretačkih snaga umjetnosti i kako se u našem bezdušnom dobu razočaranja, degeneracije i jalovosti, još jednom ponovno nude iste mogućnosti, na višem stupnju, na stupnju svjesnog znanja. U nama je treperila vatra entuzijazma i davala je našim umjetnicima snagu za rad, iz godine u godinu, s dlijetom i maljem na drvu, s dijamantnim svrdlom na prozorskom staklu, svakom svoje boje i sjajeći različite boje sa različitih položaja u Zgradi. Iznutra i izvana, Zgrada je tamo stajala kao remek djelo umjetnosti kreirano ljudskom rukom; reljefno oblikovane njene unutarnje površine mogle bi biti organ govora Bogova; prozori su u obojanim sjenama svojim šara pokazivali put do Duha, postaje duž puta do duhovnog svijeta. Ti zidovi koji postaju oživljeni putem kretanja u formama, ti svjetlosni efekti koji su debljinom ili tankoćom staklenih površina očaravali u prozorima, prizvani u dušu, sada također potiču na akciju, da se slijedi put prema oblastima čiji je govor tekao kroz eterične oblike u drvu, kroz prozore koji su povezivali unutarnji i vanjske svjetove u glazbi duhovne harmonije.
Ranije građevine su pokazivale na vezu sa Zemljom, ostajale su unutar zemaljskih sila; ovdje su zidovi bili živi, pobuđujući veličanje a jednako i produbljivanje, portretirajući napredovanje evolucije.
„Tako, o čovječe, ti nađi put do Duha!” — To je ono što su govorili oblici i prozori Goetheanuma. Gotička arhitektura je sadržavala molitvu: „O Oče svevišnji, možemo biti sjedinjeni s Tobom u Tvom Duhu”. Skriveni duh koji prožima čovjeka čini da on može doživjeti svijet u oblicima i pokretima s kojima smo danas suočeni kao s zagonetkama. Rudolf Steiner je misao o novoj umjetnosti arhitekture izrazio riječima: „S poštovanjem ulazimo u Duh, da bi se sjedinili s Duhom koji se izlijeva u formama oko nas i ulazi u kretanje — jer iza Duhova oblika stoje Duhovi kretanja”.
Danas bi, unutarnji, živi rast čovjekova bića spremno došao do izražaja u umjetnosti gradnje koja je u drevnoj Grčkoj stvorila boravište Boga, a u gotička vremena kuću zajedništva u molitvi.
Predavanja u kojima nam je Rudolf Steiner tako govorio o novom stilu u arhitekturi, o umjetnosti reljefa i prirodi boje, dostupna su jedino u nesavršenim, nepotpunim rukopisima. Skice izrađene u to vrijeme u mnogim slučajevima nedostaju, kao i citati koji se nakon dugo vremena ne mogu više naći ako je ime slučajno pobjeglo stenografu. Ipak je toliko velika punoća otkrivenja, i u duhovnom i u umjetničkom smislu, da osjećam kao svoju dužnost da ih svijetu učinim dostupnim. Ciklus ovih predavanja bio je prekinut Svjetskim ratom, na koji tužne izjave zadnjeg predavanja ukazuju proročki. Jedan po jedan su naši umjetnici pozivani na ratnu scenu. Sa samo nekoliko iznimaka, preostali su samo oni ljudi koji su pripadali neutralnim zemljama, i žene. U ranim danima rata, Rudolf Steiner nam je održao tečaj iz prve pomoći. Četiri godine smo slušali grmljavinu topova u susjednoj Alsace i bili su strašna dnevna pratnja udarcima čekića u radu mira i ljudskog bratstva. Stalna misao Rudolfa Steinera i srceparajuća briga tijekom tog vremena bila je donijeti mir, za razumijevanje za njegovu nužnost, ali taj glas upozorenja nije se čuo. Unatoč dubokoj tuzi u koju ga je uronila tragedija svjetskih događaja, riječi koje je govorio onima koji su radili na Građevini bile su pune svijetla i ljubazne kao što su i vrata koja je oblikovao, kao stubište koje izražava dobrodošlicu onima koji su ušli, plačući im da budu potpuno Ljudi u službi zračeće, Suncem obasjane snage Duha.
Kako bi se stvorio dojam o tom stubištuünchen, tim vratima i reljefnim motivima, predavanjima je dodana serija fotografija. Prva pokazuje Goetheanum sa svojom dvostrukom kupolom u vrijeme cvjetanja seoske Jure. Interpenetracija dvije kupole nejednake veličine prizvala je zapanjujuće divljenje arhitekata i inženjera. To je bio matematički problem za koji su osjećali da ga ne mogu u potpunosti riješiti. Poznati arhitekt iz Kalifornije, koji je tamo konstruirao mnoge velike javne zgrade, nije mogao dovoljno iskazati divljenje i zahvalnost: “Čovjek koji je riješio ovaj problem je matematički genij najvišeg reda. On je učitelj matematike, učitelj naše znanosti: od kojeg mi arhitekti trebamo učiti. Čovjek koji je ovo sagradio je osvojio visine jer je ovladao dubinama.”
I ovdje također, kao i u drugim oblastima, stručnjaci su prepoznali svog učitelja u Rudolfu Steineru.
MARIE STEINER.
Dornach, travanj 1926.