.- 1. Prvo predavanje, Berlin, 12 prosinca 1911 (I građevina postane čovjek)
'Zgrada' kao mjesto aktivnosti znanosti duha. Hramska umjetnost u staroj perzijskoj, babilonsko-asirskoj, egipatskoj i grčkoj kulturi, gotička katedrala. Bliskoistočni hram, čovjek koji stoji. Misterije ljudske duše zaključane u egipatskoj piramidi. Grčki hram, ljudsko tijelo koje stoji na Zemlji, ispunjeno dušom. Misterij Solomonovog hrama. Hram budućnosti: ljudsko biće koje prima duh u svoju dušu. Dizajn unutarnjeg prostora. Budući arhitektonski stil koji se može pronaći iz cjelokupnog duha trenutnog čovjekova ciklusa.
Dragi prijatelji! Johannesbau, u mjeri u kojoj bi trebao značiti mjesto djelovanja naše znanosti duha, trebao bi biti nešto što uzima u obzir razvojne uvjete cijelog čovječanstva. I ili će biti to, ili neće biti ono što bi trebao biti. U takvoj stvari čovjek ima odgovornost prema svemu što nam je poznato kao duhovni zakoni, kao duhovne snage, kao duhovni uvjeti ljudskog razvoja i onome što se može obratiti našoj duši. Iznad svega, čovjek ima odgovornost prema sudu budućeg čovječanstva. Takav osjećaj odgovornosti u naše vrijeme, u sadašnjem ciklusu, nešto je sasvim drugačije od sličnog osjećaja odgovornosti u prošlim vjekovima.
Veliki, moćni spomenici umjetnosti i kulture govore nam na različite načine iz tijeka vremena. To kako nam umjetnički i kulturni spomenici iz tijeka vremena govore o unutarnjim stanjima ljudskih duša u ono doba, mogli ste čuti jutros u lijepom, sadržanom zapažanju s ovog mjesta. [Predavanje dr. Ernst Wagner: Umjetnička djela kao zapisi razvoja čovječanstva.] Ako ćemo u našem duhu govoriti o nečemu što je na određeni način olakšalo odgovornost ljudi koji su se bavili tim spomenicima umjetnosti, onda moramo reći: ti ljudi iz prošlosti imali su na raspolaganju pomoć koje nema u naše vrijeme; pomogli su im bogovi koji su pustili da njihove moći poteku u podsvjestan ili svjestan život tih ljudi. I na određeni način je maya to kada se vjeruje da su u mislima i dušama onih koji su izgradili egipatske piramide, grčke hramove i druga djela, samo ljudske misli bile odgovorne za ono s čime se susrećemo u oblicima, bojama i tako dalje, jer su s njima radili bogovi, kroz ruke, glave, srca ljudi. Nakon što je prošlo četvrto post-atlantsko kulturno razdoblje, naše vrijeme je prvi vremenski ciklus u kojem bogovi iskušavaju ljude u njihovoj slobodi, u kojem bogovi ne odbijaju svoju pomoć, ali izlaze u susret ljudima samo kada ti ljudi u individualnoj težnji, iz vlastite duše, koju su sada primili kroz dovoljan broj inkarnacija, upijaju ono što struji odozgo. Moramo stvoriti nešto novo, u smislu da moramo stvarati u potpuno drugačijem stilu nego je to bio slučaj u prošlosti, u slobodnom djelovanju iz ljudske duše. Svijest koja se rađa s dušom svijesti koja je karakteristika našeg vremena, to je potpis našeg vremena. I moramo raditi svjesno, s potpuno prosvijetljenom sviješću, u koju se ništa ne apsorbira iz puke podsvijesti, ako će budućnost od nas primiti slične kulturne dokumente kakve smo mi primili iz prošlosti. Stoga je primjereno da danas pokušamo potaknuti svoju svijest onim mislima koje nas trebaju prosvijetliti što nam je činiti. A to možemo samo ako znamo po kojim zakonima, po kojim osnovnim duhovnim poticajima trebamo djelovati. Ali to se ne može dogoditi nikako drugačije osim ako radimo u skladu s cjelokupnim razvojem čovječanstva.
Pokušajmo sada, barem vrlo skicirano, staviti pred naše duše neke od glavnih ideja koje nas mogu potaknuti na ono što bismo trebali stvoriti novom umjetnošću, ne samo ovim novim djelom.
U određenom pogledu trebamo izgraditi hram koji je ujedno i mjesto učenja, kao što su to bili stari misterijski hramovi. Tijekom povijesti ljudskog razvoja uvijek smo davali naziv 'hram' svim umjetničkim djelima koja u sebi sadrže ono što je čovjeku najsvetije. A jutros ste već čuli kako su različita vremena u hramu izrazila dušu. A ako se s toplinom u duši dublje uđe u ono što se može znati o građevini hrama i hramskim umjetninama, tada se kod hramskih umjetnina pojavljuje velika razlika. I želim reći: osobito je velika razlika kod onih hramskih umjetnina od kojih je, međutim, malo toga ostalo izvana i čiji osnovni oblik možemo samo naslutiti, najstariji oblik, ili ga rekonstruirati iz akaša zapisa; ti oblici hramova koje možemo opisati kao one iz drugog post-atlantskog razdoblja, koji se zatim stapaju u treće, kao stari perzijski hramovi, od kojih su se neki prelili u kasnije hramove ....[praznima u rukopisu] samo utoliko što su pod utjecajem te oblasti svijeta. Neki od njih prešli su u babilonsko-asirijsku i općenito u bliskoistočnu hramsku umjetnost.
Što je bilo najznačajnije u toj arhitekturi?
Kao što je već spomenuto, vanjski dokumenti o toj arhitekturi ne govore mnogo. Ali čak i ako se ne može ulaziti u dokumente akaša zapisa, nego se radije prepusti onome što je sačuvano iz kasnijeg razdoblja da radi na duši, i ukaže na to kako su izgledale građevine hramova u tako ranom razdoblju na području o kojem se govori, mora se reći: kod ovih je hramova jako puno - da, vjerojatno sve - ovisilo o fasadi, o načinu na koji vam se hram predstavljao dok ste prilazili ulazu. I da je netko zakoračio kroz takvo pročelje u unutrašnjost hrama, o hramu bi imao osjećaj - ovisno o tome je li pripadao više ili manje profanim, ili više ili manje iniciranim osobnostima: fasada mi govori nešto što kao da govori tajanstvenim jezikom; a iznutra nalazim ono što se htjelo izraziti u fasadi.
A ako skrenemo pogled s ovih hramskih građevina, o kojima istraživanja bez akaša zapisa mogu samo nagađati, na određene egipatske hramove ili druge egipatske svete građevine kao što su piramide, nalazimo drugačiji karakter. Približavamo se zgradi egipatskog hrama - i susrećemo, misteriozno grandiozne, simbole, umjetnička djela, koja prvo moramo odgonetnuti. Sfinge, čak i obeliske, prvo ih moramo razotkriti. Nadasve, ono zagonetno čemu pristupamo kod sfinge i kod piramide stoji pred nama na takav način da je njemački mislilac Hegel ovu umjetnost nazvao umjetnost 'zagonetke'.
U osebujnoj formi piramide, bez mnogo vanjskih otvora, krije se nešto što se cijelim svojim oblikom najavljuje kao nešto tajanstveno, ne odaje se izvana, barem početnom fasadom, prvo nam postavlja zagonetku. I ulazimo i nalazimo, osim tajanstvenih poruka o svakojakim otajstvima, zapisano u starom otajstvenom pismu ili njegovom nasljedniku, u svetinji nad svetinjama, ono što treba voditi srce i dušu čovjeka do Boga, koji prebiva u najvećoj tajnosti čak i unutar hrama. Hramsku građevinu nalazimo kao zaklon najsvetije tajne božanstva, a s druge strane, u strukturi piramide nalazimo najsvetiju tajnu čovječanstva: inicijacije, inauguracije, kao nečeg što je zatvoreno od vanjskog svijeta jer se treba zatvoriti u svom unutarnjem, otajstvenom sadržaju.
Ako pogled s ovog egipatskog hrama skrenemo na grčku hramsku umjetnost, tamo ćemo pronaći osnovnu ideju mnogih egipatskih hramova, u tome da ove grčke hramove moramo shvatiti kao prebivalište božansko-duhovnog, ali u isto vrijeme nalazimo da je sama vanjska konstrukcija hrama napredovala na takav način da je samodostatna u prekrasnoj dinamici - ne samo oblika, već i unutarnjih sila koje žive u oblicima - kao u unutarnjoj beskonačnosti, kao u jednom unutarnjem savršenstvu. U samom umjetničkom djelu živi grčki bog. U ovom hramskom umjetničkom djelu - počevši od nosećih stupova, koji se na sve načine u svojoj dinamici pokazuju kao oslonci i upravo su takvi da mogu, dapače moraju, poduprijeti ono što na njima leži - nalazimo boga zatvorenog unutar nečega što je samo po sebi cjelovito i savršeno; predstavlja nešto beskonačno unutar zemljine egzistencije, u najvećem i u najmanjem.
A misao 'ono čovjekovo najdragocjenije izraženo je u hramskoj zgradi', nalazimo kada se približimo kršćanskoj hramskoj građevini, koja je sagrađena nad grobom ili također nad grobom Otkupitelja, koji se zatim pričvršćuje na toranj koji stremi gore i tako dalje. Ali ovdje se susrećemo s čudnim novim čimbenikom, čimbenikom koji temeljno razlikuje kasniju hramsku umjetnost, kršćansku hramsku umjetnost, od grčke hramske umjetnosti. Grčki hram je tako karakterističan upravo zato što je samostalan, dinamički dovršen u sebi. To nije kršćanska crkva. Jednom sam rekao: hram Palas Atene ili Apolona ili Zeusov hram, ne treba ljudsku dušu u blizini ili u sebi, jer uopće nije predisponiran da u blizini ili unutar sebe ima ljudsko biće; već bi ono trebalo stajati tamo u svojoj grandioznoj usamljenoj beskonačnosti, samo pokazujući prebivalište boga. Bog prebiva u njemu, a to boravljenje boga u njemu tvori njegovu samostalnu beskonačnost. I što su, rekli bi, ljudi udaljeniji od grčkog hrama, to se grčki hram čini istinitijim. Dopustite mi da objasnim paradoks, jer tako je dizajniran grčki hram, a to nije slučaj s kršćanskom crkvom: kršćanska crkva je poticajna za vjernika svojim oblicima osjećaja i mišljenja; a ono u što ulazimo kao prostor govori nam, kada ga pobliže proučimo, da želi primiti kongregaciju, misli i osjećaje kongregacije. I teško da bi mogao biti bolji instinkt nego za skovati riječ 'Dom' za kršćanski hram, koja izražava zbijenost ljudi, 'zajedništvo' ljudi, da upotrijebim tu neobičnu riječ. 'Dom' je usko povezano s 'tum', kao što je izraženo sufiksom u riječi 'Volkstum'.
A okrenemo li svoj pogled dalje prema gotici, kako ne prepoznati da gotika još više teži ka tome da svojim oblicima izrazi nešto što nipošto nije tako samozatajno kao, recimo, grčko graditeljstvo hramova. Može se reći: svugdje gotička forma nastoji nadići samu sebe, svugdje nastoji izraziti nešto što u prostoru u kojem se nalazi izgleda kao nešto tragajuće, kao nešto što želi prodrijeti preko granica i utkati se u prostor. Gotički su oblici luka, međutim, proizašli iz osjećaja dinamičkih odnosa; ali kako se prirodno uklapa u ono što vodi dalje od samih oblika, želi ih probiti, što u izvjesnom smislu djeluje tako divno da možemo - a ne moramo - percipirati raznobojne prozore kao nešto prirodno u gotičkoj građevini, što na neki tajanstven način povezuje unutrašnjost sa sve-tkajućom svjetlošću. Kako može biti išta sjajnije i grandioznije u tkanju prostora nego kad stojimo u gotičkoj katedrali i kroz raznobojne prozore gledamo tkanje svjetlosti u malim oblacima prašine! Kako bi se moglo grandioznije osjetiti djelovanje prostorne ograničenosti koja, nadilazeći samu sebe, teži kozmosu i njegovim misterijama, dok se širi u velikom nastajanju!
Pustili smo da naš pogled luta kroz dugo razdoblje razvoja umjetnosti hrama, i primijetili smo kako pravilno, zakonito, hramska umjetnost napreduje u ljudskom razvoju. Ali se na neki način suočavamo s nekom vrstom sfinge. Na čemu se to temelji? Zašto se to dogodilo? Postoji li objašnjenje za neobičnu fasadu koju vidimo kao posljednje ostatke prve faze hramske arhitekture, što sam pokušao implicirati, na Bliskom istoku suočeni smo s čudnim krilatim životinjama, s krilatim kotačima, s čudnim stupovima i kapitelima koji nam nešto govore, govore nešto čudno, i na neki način govore upravo ono što doživljavamo u duši kada uđemo u hram? Postoji li išta zbunjujuće u vezi s umjetnošću u oblicima koje naziremo čak i fragmentima u suvremenim muzejima? Što je u osnovi toga?
Postoji jedna stvar koja nam odmah daje objašnjenje. Ali ovo objašnjenje ne nalazimo nego tek kada pogledamo misli i umjetničke namjere onih koji su bili uključeni u izgradnju hrama. Međutim, već u početku to je stvar koja se može riješiti samo uz pomoć okultizma. Uostalom, što je bliskoistočni hram? Gdje u svijetu možemo pronaći model za to?
Primjer koji baca svijetlo na to je sljedeći: zamišljate čovjeka koji leži na zemlji i uspravlja se s prednjim dijelom tijela i lica. I u čovjeku koji leži na tlu i uspravlja se kako bi pustio da se uhvate više silazne duhovne sile, kako bi stupio u kontakt s njima, imate poticaj i nadahnuće za bliskoistočni hram. Svi stupovi, kapiteli, svi čudni oblici ovog hrama simboli su onoga što se može osjetiti, kada tako uspravljenog čovjeka suočite sa svime što se otkriva u pokretima ruku, gestama i licu. Kad bi se sada duhovnim pogledom probilo kroz to lice, prodrlo bi se u nutrinu čovjeka, u mikrokozmos, koji je otisak makrokozmosa, našlo bi se - utoliko što je ljudsko lice puni izraz onoga što je unutar čovjeka, mikrokozmosa - isti odnos između ljudskog lica i unutrašnjosti kao između pročelja bliskoistočnog hrama i onoga što je bilo unutra. Bliskoistočni hram je čovjek koji se uspravlja; ne kao kopija, već kao motiv sa svim što mu je u duši. U onoj mjeri u kojoj smo mi fizička ljudska bića, a ljudska tjelesnost se može duhovno opisati kroz antropozofiju, bliskoistočni hram je izraz čovjeka, mikrokozmosa. Tako je taj dio arhitekture deduciran iz zahvaćanja mikrokozmosa s težnjom prema gore. Ovaj fizički čovjek ima svoj vjerni duhovni otisak u tim čudnim hramovima, od kojih je malo ostalo osim ruševina. U svakom detalju, sve do krilatog kotača i arhetipova tih stvari, moglo bi se pokazati da je to tako. Vjekovi nam glasno govore: hram je čovjek!
A egipatski i grčki hramovi?
Čovjeka možemo opisati ne samo s antropozofskog nego i s psihozofskog gledišta, sa stajališta duše. Približimo li se čovjeku, utoliko što se na Zemlji susrećemo s duševnim bićem, ono što vidimo, kada se suočimo s čovjekom, u njegovim očima, na njegovom licu, u njegovim gestama, mi zaista prvo vidimo zagonetku. I koliko je čovjek velika misterija u tom pogledu! Uistinu, kad se u tom pogledu suočimo s čovjekom, to nije ništa drugačije nego kada se suočimo s egipatskim hramom koji nam predstavlja zagonetku. I kad uđemo u njegovu nutrinu, tamo nalazimo svetinju nad svetinjama ljudske duše. Ali dostupnu samo onima koji mogu transcendirati vanjsko i ući u unutarnje. Ljudska je duša zatvorena u najdublju ćeliju, poput božjeg svetišta, poput samih misterija u egipatskom hranu, u egipatskoj piramidi.
Ali duša u čovjeku nije toliko skrivena da se ne bi mogla izraziti u gestama, u svemu s čime se susrećemo kod ljudi. Tijelo može biti vanjski izraz duše kada ona u njega prodre u njegovoj posebnosti. Tada nam se to ljudsko tijelo pojavljuje kao nešto u sebi savršeno u najvišem stupnju, kao nešto prožeto dušom, kao nešto potpuno u sebi. I tražite nešto u cijeloj vidljivoj kreaciji što bi predstavljalo nešto tako savršeno kao što je ljudsko tijelo, u mjeri u kojoj je duševno: nećete naći ništa unutar vidljive kreacije - ne u smislu dinamike - osim grčkog hrama, onoga koji na taj način zatvara boga u sebe, ali i kao prebivalište za izražavanje u beskonačnom koje je samo po sebi potpuno, poput ljudskog tijela za ljudsku dušu. I onoliko koliko je čovjek, kao mikrokozmos, duša u tijelu, toliko su egipatski i grčki hram čovjek.
Čovjek koji se uspravlja: to je istočnjački hram. Čovjek koji stoji na zemlji, tajanstveno zatvoren u sebi i drži svijet, ali može mirno pustiti da taj svijet teče u njegovo biće i mirno usmjerava svoj pogled prema horizontu, zatvoren gore i dolje: to je grčki hram. I opet govore anali svjetske povijesti: hram - to je čovjek!
A mi se približavamo našem vremenu, onom vremenu koje svoje podrijetlo ima - kao što smo djelomično pokazali i pokazivati ćemo sve više - u svemu što je proizašlo iz staro hebrejske davnine i kršćanstva, misterija Golgote, koji se, međutim, najprije morao ugurati u one oblike koji su preuzeti iz Egipta, iz Grčke, ali sve se više težilo probiti te forme, probiti tako da kao prostorne granice - kao probijene u sebi - upućuju onkraj ograničenog prostora u tkanje beskrajnog kozmosa.
Sve stvari koje se dogode u budućnosti već su predisponirane u prošlosti. Na određeni način zbunjujuće je građenje hrama budućnosti u prošlosti. A budući da moram govoriti o, na kraju krajeva velikoj zagonetki evolucije, teško da to mogu a da tu zagonetku ne izrazim u pomalo zagonetnom obliku.
O Salomonovom hramu čujemo u mnogim prilikama kao o hramu o kojem znamo da bi cijeli duh čovjekova razvoja trebao doći do izražaja. Slušamo o tome; ali ljudima fizičke Zemlje postavlja se - i to je ono zagonetno - potpuno uzaludno pitanje: tko je taj Salomonov hram o kojem govorimo kao o grandioznoj istini - ako smo o tome ozbiljni - tko ga je vidio fizičkim očima? Da, u ovome što govorim je misterij! Nekoliko stoljeća nakon što je sagrađen Salomonov hram, Herodot je putovao u Egipat i na Bliski istok. Znamo iz njegovih putopisa koji spominju mnogo manje važne stvari od onoga što je Salomonov hram trebao biti, da je od hrama morao proći samo nekoliko milja - ali ga nije vidio. Ljudi nisu vidjeli Salomonov hram!
Zagonetno je to što moram govoriti o nečemu što je bilo tamo, a što ljudi nisu vidjeli. Ali je tako. Pa, i u prirodi postoji nešto što može biti tamo a ljudi ne vide. Međutim, usporedba nije potpuna i svatko tko je pokuša iskoristiti promašio bi cilj. To su biljke sadržane u njihovom sjemenu; ljudi ne vide biljke u sjemenu. Ali ne bi trebalo ići dalje u toj usporedbi, jer tko bi tako tumačio Salomonov hram odmah bi rekao nešto krivo. Onoliko koliko sam rekao, usporedba je sasvim točna, usporedba sjemena biljke sa Salomonovim hramom.
Što Salomonov hram želi? Želi isto, što treba i što jedino može željeti hram budućnosti.
Antropozofija može opisati fizičko ljudsko biće. U psihozofiji se može predstaviti čovjek utoliko što je hram same duše i prožet je dušom. I kroz pneumatozofiju se može predstaviti čovjek, utoliko što je čovjek duh. Duhovnog čovjeka, zar ne bi trebali postaviti pred sebe na način da kažemo: prvo vidimo čovjeka koji ležeći na zemlji, ustaje; zatim čovjek stoji pred nama kao biće zatvoreno u sebe, samodostatno, s pogledom usmjerenim ravno ispred sebe; i onda vidimo čovjeka kako gleda gore, svoju dušu uzdiže k duhu i prima duh. 'Duh je duhovan', to je tautologija, ali može razjasniti što imamo za reći: duh je ono nadosjetilno, umjetnost se može oblikovati samo u osjetilnom i općenito se u osjetilnom izražavati. Drugim riječima: ono što duša prima kao duh mora biti u stanju pretočiti u oblik. Kao što je čovjek koji se uspravlja, zatim je stabilan u sebi, postao hram, tako i duša koja prima duh mora moći postati hram. Naše doba je tu za to, da započne s hramskom umjetnošću koja može glasno govoriti ljudima budućnosti: hram je čovjek, čovjek koji prima duh u svoju dušu!
Ali ova se hramska umjetnost razlikuje od svih prethodnih. I ovdje se ono što sada treba reći u sadržajnom smislu, nadovezuje na polazište našeg razmatranja.
Vidimo vanjskog čovjeka kako se uspravlja; treba ga samo protumačiti. Čovjek treba osjetiti osobu kroz koju se duša utjelovila, tumačenje nije dovoljno. Osjetilo se - kao što vam je jutros tako živopisno rečeno - osjetilo se kako grčko umjetničko djelo zaista mora biti u nama, 'do same srži kostiju'. - Grčki hram živi u nama jer mi to jesmo, utoliko što smo mikrokozmos prožet dušom. Ali nevidljiva, nadosjetilna je činjenica oživljavanja duše duhom, a ipak: mora postati osjetilna ako želi postati umjetnost!
Ni jedno drugo doba ne može razviti takvu umjetnost kao naše i ono koje dolazi. Ali naše mora biti prvo. Sve su pokušaji, samo počeci, na način na koji je hram, savršen u sebi, nastojao probiti zidove u prethodnoj kršćanskoj crkvi i pronaći vezu s beskonačnim tkanjem kozmosa.
Što sada imamo za graditi?
Moramo izgraditi nešto što će biti završetak ovoga što je naznačeno! Iz onoga što nam može dati znanost duha, moramo pronaći mogućnost stvaranja tog unutarnjeg prostora koji je u isto vrijeme samodostatan u svojim učincima boja i oblika te u drugim umjetničkim prezentacijama koje sadrži, a u isto vrijeme zatvoren i u svakom detalju takav da zatvorenost nije zatvorenost, da nas gdje god pogledamo poziva da prodremo u zidove, cijelim osjećajem, tako da smo zatvoreni i ujedno u zatvorenosti povezani s ukupnošću tkanja božanskog svijeta.
'Imati zidove i nemati zidove' ono je što će imati hramska umjetnost budućnosti: unutarnji prostor koji negira sam sebe, koji više ne razvija prostorni egoizam, koji nesebično želi biti tu u svim oblicima i bojama koje nudi, samo da bi pustio kozmos unutra. Na otvaranju naše zgrade u Stuttgartu pokušao sam pokazati kako boje to mogu učiniti, koliko boje mogu biti veza s duhovnom okolinom, ukoliko su sadržane u duhovnom ozračju.
U vanjskom fizičkom očitovanju čovjeka, gdje je tu nadosjetilni čovjek? Gdje još susrećemo nagovještaj nad-fizičkog čovjeka u vanjskom fizičkom čovjeku? Nigdje drugdje nego gdje čovjek ugrađuje u riječ ono što živi u njemu, gdje govori, gdje riječ postaje mudrost i molitva i - bez uobičajene ili bilo kakve sentimentalne konotacije ovih riječi - povjeravajući se ljudskom tijelu u mudrosti i molitvi, obavija zagonetke svijeta! Riječ koja je postala tijelom u ljudskom biću je duh, to je duhovnost koja se također izražava u fizičkom ljudskom biću. I mi ćemo, ili stvoriti strukturu koju trebamo stvoriti, ili to nećemo učiniti, nego ćemo to morati ostaviti budućim vremenima. Učinit ćemo to kada prvi put budemo u mogućnosti projektirati svoj interijer na primjeren način, onoliko savršeno koliko je to danas moguće, posve neovisno o tome kako će zgrada izgledati izvana. Mogli bi je sa svih strana pokriti slamom - nema veze. Vanjski izgled je tu za vanjski profani svijet, koji se ne tiče unutarnjeg. Interijer je ono što je važno. Kakav će on biti?
Predstavit će se tako da svaki naš pogled padne na nešto što nam najavljuje: ono izraženo u bojama i oblicima, u svom cjelokupnom jeziku boja i oblika, u svemu što jest, u svojoj stvarnosti, izraz je najdublje duhovnosti koju čovjek može povjeriti vlastitom tijelu. I bit će u zgradi jedna stvar koja zagonetke najavljuje kao mudrost, kao molitvu, i ono što zatvara prostor. I prirodno će biti da se riječ koja prodire u prostoriju ograniči na način da će se, takoreći, sudarajući se s zidovima pronaći nešto što im je srodno da će se vratiti u sam unutarnji prostor. Dinamika će izvirati iz središta riječi na periferiju riječi, a ono što se predstavlja kao unutarnji prostor, ne kao prozor kroz koji se probija, već na njegovim granicama, na ono na što je i sama ograničena, istodobno se otvarajući prema prostranstvu duhovnog beskraja.
Ovo do sada nije moglo postojati, jer samo znanost duha je u stanju stvoriti tako nešto. I znanost duha mora jednog dana stvoriti nešto ovakvo. Ako to ne uspije u naše vrijeme, to će se kasnije od nje tražiti. I kao što je istina da su bliskoistočni hram, egipatski hram, grčki hram, kršćanska crkva, morali ući u ljudsku evoluciju, jednako je istinito da duhovno-znanstveni misterijski prostor, sa svojom zatvorenošću prema materijalnom svijetu, sa svojim otvaranjem prema duhovnom svijetu, mora proizaći iz ljudskog duha kao umjetničko djelo budućnosti. Ništa što već postoji ne može biti podsjetnik na idealni oblik koji bi se trebao pojaviti pred nama. U određenom pogledu sve mora biti novo. On će naravno, nastati u nesavršenom obliku, ali to je za sada dovoljno i to će biti početak. Upravo će time biti postavljen početak za sve više i više razine savršenstva na tom području.
Što je ljudima današnjice potrebno da bi koliko-toliko sazreli za takvo hramsko umjetničko djelo?
Nijedna umjetnost ne može nastati ako ne proizlazi iz ukupnog duha u ljudskom ciklusu. U ušima mi još uvijek odzvanjaju riječi koje je arhitekt Ferstel, graditelj bečke zavjetne crkve, izgovorio u svom rektorskom govoru na drugoj godini studija na Tehničkom sveučilištu u Beču, riječi koje su mi s jedne strane zvučale neskladno, a s druge kao ton koji s pravom obilježava naše vrijeme. U to je vrijeme Ferstel rekao čudne riječi: Arhitektonski stilovi nisu izmišljeni. - Ovim riječima treba dodati: Arhitektonski stilovi rađaju se iz osebujnog karaktera naroda. - Pa naše vrijeme nije pokazalo nikakvu sklonost da nađe stilove gradnje u onom smislu kako su ih pronašla stara vremena i da ih stavi pred svijet. Arhitektonski stilovi se 'pronalaze', ali mogu se pronaći samo ukupnim duhom bilo kojeg ljudskog ciklusa.
Kako možemo danas pred naše duše iznijeti dio tog sveukupnog duha, koji bi trebao pronaći budući arhitektonski stil na koje sada mislimo?
Sada ću to pokušati okarakterizirati iz sasvim drugog ugla i sa sasvim drugačijeg gledišta.
Tijekom svoje duhovno-znanstvene djelatnosti više puta sam se susreo s ovim ili onim umjetnikom na raznim područjima koji su imali određeni strah, određenu odbojnost prema duhovnim spoznajama, iz razloga što duhovno istraživanje zahtijeva određeno razumijevanje umjetničkih djela, i također i impulsa na kojima se temelje umjetnička djela. Koliko se često događa da se ono što susrećemo kao sage i legende, ali i kao umjetnička djela, pokušava protumačiti znanošću duha, odnosno pokušava se ući u trag izvornim silama. No, koliko se često događa da umjetnik od takve interpretacije odstupi jer - pogotovo kad je produktivan na nekom području - sam sebi kaže: sve izvorno izgubljeno mi je; sve što želim ukalupiti, sve - sadržaj kao i forma - za mene je izgubljeno ako, u bilo kakvu pojmovnu ili idejnu strukturu unesem ono što mi pred dušu dolazi kao živo doživljeno umjetničko djelo ili barem kao živo doživljena intuicija.
Malo je stvari koje su mi ti ljudi tijekom vremena mogli reći, a koje sam mogao bolje razumjeti od ovog straha i tjeskobe. Jer ako imate osjećaja za te stvari, možete u potpunosti razumjeti užas koji bi umjetnik morao osjetiti kad bi ovdje ili ondje našao vlastito djelo ili djelo koje voli, analizirano: umjetničko djelo koje je 'objašnjeno'! Kakva užasna misao za sve ono što je u našoj duši umjetničko. Nešto poput mirisa leša gotovo da se osjeti kada pred sobom imamo Goetheovog Fausta i čitamo donje bilješke nekog analitičara, makar on pripadao filozofima tumačima a ne filolozima tumačima! Da, što da kažemo o tome? Želio bih vam to kratko u nekoliko minuta, objasniti s primjerom.
Pred sobom imam najnovije izdanje legende o 'Sedam mudrih učitelja', koje je sada (1911.) objavio Diederichs. Ova stara legenda - koja postoji u raznim reprodukcijama, a također se i njeni dijelovi pojavljuju uvijek iznova, razasuti gotovo po cijeloj Europi - izvanredna je priča, koja je također lijepo konstruirana kao umjetničko djelo. Ja sada govorim o pjesničkom umijeću; ali isti tretman kao i ovoga, mogao bi se primijeniti i prema arhitekturi. Ne mogu vam sada reći što je sadržaj u ponekad grubim frazama u legendi o sedam mudrih učitelja, ali kostur bih želio predstaviti na sljedeći način.
U nizu pripovijesti, vezanih za glavnu temu, ono što se sada izražava strahovito je živo. Cijela stvar je naslovljena: 'Ovdje počinje knjiga o caru Poncijanu i njegovim ženama, carici i njegovom sinu, mladom princu Dioklecijanu, kako ga je htio objesiti i kako ga je svaki dan spašavalo sedam učitelja, svaki s njegovim riječima'. Car je oženjen ženom od koje ima sina, koji je ovdje opisan kao Dioklecijan. Žena umire i car se oženi dugom ženom. Njegov sin Dioklecijan njegov je zakoniti nasljednik; od druge žene nema sina. Dolazi vrijeme kada će se Dioklecijan obrazovati. Zapisano je da Dioklecijana trebaju odgajati na značajan, zadovoljavajući način najmudriji ljudi u zemlji, i govori se o sedam mudrih učitelja koji će sada preuzeti obrazovanje careva sina. I druga careva žena željela je imati sina, kako bi na bilo koji način spriječila posinka da uspije. Međutim, ne uspijeva joj. Tako ona na sve moguće načine pokušava oklevetati ovog carevog sina svome mužu, te ga se odluči na neki način riješiti. Da bi to učinila, koristi sva moguća sredstva. Sada se pokazalo da je Dioklecijana sedam godina poučavalo sedam mudrih učitelja, da je naučio velike stvari i mnoge stvari na različit, to jest na sedmerostruki način. Ali na određeni je način čak nadmašio u praktičnoj mudrosti ono što je usvojio od sedam mudrih učitelja. I tako je uspio protumačiti jednu zvijezdu na zvjezdanom nebu. To mu je nagovijestilo da mora šutjeti, ne govoriti uopće i pretvarati se da je budala, sedam uzastopnih dana kada se vrati svome ocu. Ali također je znao da carica planira njegovu smrt. Stoga sada moli sedam mudrih učitelja da ga spase od smrti. I sada, sedam puta zaredom sin dolazi kući i događa se sljedeće. Sin dolazi kući. Carica priča caru priču koja ga se jako dojmila, koja ima za cilj da ga nagovori da objesi svog sina. Car pristaje jer ga je priča uvjerila. Sina vode na vješala i putem sretnu prvog od sedam mudrih učitelja. Nakon što mu prigovore što je sina napravio tako glupog, ovaj prvi među učiteljima je progovorio i rekao caru da želi ispričati priču. Car to želi čuti. Da, kaže mudrac, ali onda najprije morate pustiti svog sina kući; jer želim da nas sin čuje prije nego što bude obješen. - Car pristane. Dođu kući i prvi od sedam mudrih učitelja ispriča svoju priču. Ona se priča toliko dojmila cara da sina nije dao objesiti nego ga je pustio. Međutim, sljedećeg dana, carica caru opet ispriča priču koja dovodi do toga da sin bude osuđen na smrt. Već ga vode natrag na vješala, a na putu sretnu drugog od sedam mudrih učitelja, koji također caru želi ispričati priču prije nego mu sina objese. To se događa, a rezultat je da sin ponovno živi. To se tako ponavlja sedam puta zaredom sve dok ne dođe osmi dan i sin ne progovori. Tako dolazi do spasenja sina.
Cijela priča, kao i kraj, izvrsno su prikazani na slikovit način. Želim sada reći: čovjek uzme knjigu u ruku i udubi se u nju i uživa u velikim, djelomično grubim slikama; divno se zaokuplja opisom duša. Ali takva priča traži objašnjenje. Zaista? - Ne, samo u naše vrijeme, jer živimo u petom post-atlantskom dobu, gdje je intelekt dominantna i sve dominantnija sila. U dobu u kojem je ova priča napisana, to nikoga ne bi navelo na objašnjavanje. Ali mi smo u naše vrijeme osuđeni na davanje objašnjenja, i onda se odlučite dati ga. Koliko smo blizu? Car je imao ženu; od nje ima sina koji je predodređen da ga odgaja sedam mudrih učitelja i koji, prema njegovoj svijesti, dolazi iz vremena kada je čovječanstvo još imalo vidovitu dušu. Vidovitost duše je umrla, ali ljudsko 'Ja' je ostalo, i može ga podučavati 'sedam mudrih učitelja', s kojima smo suočeni u raznim oblicima.
Jednom sam istaknuo da se u slučaju sedam kćeri midjanskog svećenika Jethra, koje Mojsije susreće na bunaru budućeg tasta, ali i u slučaju sedam slobodnih umjetnosti u Srednjem vijeku, u biti radi o istoj stvari.
Druga žena, koja više ne može razviti svijest o božanskom, sadašnja je ljudska duša, zbog čega ne može imati sina. Sina Dioklecijana, u tajnosti podučava sedam mudrih učitelja, i on konačno mora biti oslobođen moćima koje je stekao od sedam mudrih učitelja.
Mogli bismo ići i dalje i dati apsolutno točnu sliku, koja bi, naravno, mogla poslužiti u naše vrijeme. Ali uzmimo sada naš umjetnički smisao. Ne znam koliko će ono što sada imam reći naći odjeka! Ali ako pročitate knjigu, ako dopustite da djeluje na vas, i onda ste vrlo pametni i objasnite je sasvim ispravno, također u duhu našeg vremena, kako naše vrijeme zahtijeva, osjećate se kao da zapravo radite nešto pogrešno, kao da je knjizi nanesena ozbiljna nepravda, jer je umjesto živog umjetničkog djela zapravo postavljen slamnati kostur sastavljen od kojekakvih apstraktnih pojmova. I to se ne mijenja s obzirom na to je li ovo ispravno ili pogrešno, duhovito ili neduhovito - Možemo dalje.
Najveće umjetničko djelo od svih je sam svijet - makrokozmos ili mikrokozmos! U stara vremena tajne svijeta izražavane su slikama ili simbolima, ili sličnim stvarima, i s drevnom 'mudrošću' dolazimo - ali koja je stara samo onoliko koliko se pripremala kao sjeme za peto post-atlantsko doba, dolazimo s intelektom, dolazimo s cjelokupnom znanošću duha kao objašnjenjem svijeta. To je nešto jednako apstraktno i suhoparno u odnosu na živu stvarnost kao što je to komentar u odnosu na umjetničko djelo! Unatoč tome što znanost duha mora postojati, unatoč tome što je naše vrijeme zahtijeva, ipak je u određenom pogledu moramo osjećati kao slamku kostura u usporedbi sa živom stvarnošću. Na neki način, ona ne govori previše. Jer utoliko što teozofija ili znanost duha upošljava samo intelekt, utoliko što oblikujemo sheme i svakakve tehničke termine, posebno u dijelovima koji se odnose na samo ljudsko biće, u tom pogledu teozofija je u cijelosti kostur od slame. I počinje postajati tek malo podnošljivijim nada možemo predočiti, naprimjer, različita stanja Saturna, Sunca i Mjeseca i ranija vremena na Zemlji ili aktivnost različitih hijerarhija. Ali strašno je reći da se čovjek sastoji od fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela i 'Ja' - ili čak od Manasa ili Kama-manasa - a još je strašnije kada su te stvari izražene shemama i na pločama. Teško da to mogu zamisliti, od cjelovitog, grandioznog ljudskog bića, a do njega ljudsko biće sa sedam ljudskih članova; biti u velikoj dvorani okružen velikim brojem ljudi, a pored sebe imati ploču s nizom od sedam glavnih članova ljudskog bića. Da, tako je to! Ali to moramo osjetiti. Te stvari ne moramo stavljati pravo pred oči, jer nisu ni lijepe, već h moramo staviti pred svoju dušu! To je misija našeg vremena. I ma koliko toga se moglo reći o tim stvarima s gledišta ukusa, umjetničke produktivnosti - to pripada našem vremenu, to je zadatak našeg vremena.
Kako uopće možemo prijeći preko ove dileme? U određenom pogledu trebamo biti i dosadni teozofi, antropozofi, trebamo prebirati i listati svijet, grandiozna umjetnička djela uvlačiti u apstrakcije i čak govoriti: mi smo teozofi! Kako se izvući iz ove dileme?
Samo jednim jedinim načinom! A to znači da je znanost duha za nas križ, da je znanost duha za nas žrtva, da je stvarno osjećamo na takav način da nam oduzima svu živu supstancu tajni svijeta koje je čovječanstvo imalo do sada. I nijedan stupanj intenziteta nije prevelik za riječi u kojima vam želim reći da za sve što istinski živi - u tijeku razvoja čovječanstva i božanskog svijeta također - znanost duha u početku mora biti nešto poput polja leševa!
Ali tada kada osjetimo da nam znanost duha, kao vjesnik najvećega što postoji na svijetu, nanosi najveću bol, najveći jad, tako da osjetimo jednu od božanskih osobina njene misije u svijetu, onda ona postaje onaj mrtvac koji iz groba ustaje, tada slavi uskrsnuće, tada ustaje iz groba! Nitko neće osjetiti radost zbog ogoljenosti i pustoši sadržaja svijeta, ali nitko ne može osjetiti stvaralačku snagu tajni svijeta kao netko tko svojom produktivnošću osjeća da je Kristov sljedbenik, koji je nosio križ do Golgote, koji je prošao kroz smrt. Ali to je i križ znanja u carstvu znanja, koje znanost duha preuzima na sebe da bi umrla i iz groba doživjela kako nastaje novi svijet, novi život. Svatko tko na taj način preoblikuje svoju dušu - na način na koji intelekt to nikada ne može - kao živo unutarnje biće, koje prolazi kroz smrt kroz samu znanost duha, osjetit će i život kao živu snagu za nove umjetničke impulse, koji pretvaraju u stvarnost ono što sam danas iznio pred vama.
Ono što trebamo učiniti i za što vjerujemo da će Johannesbau-Verein otvoriti razumijevanje tako je usko povezano sa svim duhovnim osjećajima. Mislim da jedva treba reći da Johannesbau za antropozofe može biti stvar srca koju osjećaju kao vitalnu potrebu u ovom vremenu. Jer, da bismo odgovorili na pitanje shvaća li se antropozofija danas u nekom širem smislu, jako puno ovisi o odgovoru koji ne možemo dati riječima, koji ne možemo izraziti mislima, nego o poduzimanju akcije i o tome da svatko, doprinese na ovaj ili onaj način onome što naša udruga Johannesbau želi, tako se lijepo postavljajući u razvoj čovječanstva.