.Danas namjeravamo nešto dodati da bi zaokružili mnoge činjenice i poglede koje smo ove zime ovdje proučavali. Često smo naglašavali način na koji znanost duha može zahvatiti ljudski život, i kako može postati život, aktivnost i djelo. Danas, međutim, želimo dati nekoliko zaključnih aspekata na temu o velikim evolucijskim procesima kozmosa, kako su oni izraženi u čovjeku. I za početak želio bih skrenuti vašu pažnju na činjenicu koja vam mnogo može reći o prirodi kozmičke evolucije, samo ako ste pripremljeni na nju gledati na pravi način.
Razmotrite, na čisto vanjski način za početak, razliku između evolucije životinje i one od čovjeka. Trebate reći samo jednu riječ i pred sobom imati jednu ideju, i ubrzo ćete primijetiti razliku između koncepta životinjske i ljudske evolucije. Razmislite o riječi ‘edukacija’. Stvarna edukacija nije moguća u animalnom svijetu. U izvjesnoj mjeri možete trenirati životinju da radi stvari koje su strane njenim prirodnim instinktima i urođenom načinu života. Ali samo ekstremno entuzijastički ljubitelj pasa bi želio poreći da postoji radikalna razlika između edukacije ljudskog bića i onog što se može poduzeti s životinjama. Trebamo samo imati na umu jedan specifičan antropozofski uvid, i shvatiti ćemo osnovu za ovu naizgled površnu činjenicu.
Znamo da je čovjekov razvoj postupan i veoma složen proces. Stalno smo naglašavali da se u prvih sedam godina života, sve do izmjene zuba, čovjek razvija na sasvim različit način nego u kasnijem periodu do četrnaeste, i opet od četrnaeste do dvadeset prve godine. Danas ćemo to samo dotaknuti, jer to već znate. Prema znanosti duha čovjek prolazi kroz nekoliko rođenja. Ljudsko biće je rođeno u fizičkom svijetu kada napusti tijelo njegove majke i oslobodi se fizičkog materinskog ovoja. Ali znamo da kada se to dogodilo da je još zatvoreno u drugi materinski ovoj, onaj eterski. Tijekom prvih sedam godina njegova života djetetovo etersko tijelo je potpuno obavijeno vanjskim eterskim strujama koje dolaze iz vanjskog svijeta, baš kao što je fizičko do rođenja obavijeno u fizički materinski ovoj. Kod promjene zubi taj eterski ovoj je skinut, i tek je tada, u dobi od sedam, etersko tijelo rođeno. Tada je astralno tijelo još obavijeno u astralni materinski ovoj koji je skinut u pubertetu. Nakon toga astralno se tijelo razvija slobodno do dvadeset prve ili dvadeset druge godine, što je vrijeme kada je, striktno govoreći, rođen aktualni ego čovjeka. Tek tada je ljudsko biće probuđeno s njegovim punim unutarnjim intenzitetom i ego koji je evoluirao tijekom njegovih ranijih inkarnacija utire svoj put slobodno.
Vidovitoj svijesti tu postaje očita posebna činjenica. Ako promatrate veoma mlado dijete za nekoliko tjedana ili mjeseci, vidjeti ćete djetetovu glavu okruženu eterskim i astralnim strujama i silama. Međutim, te struje i sile postupno postaju manje izrazite i poslije izvjesnog vremena nestaju. Što se zaista tamo odvija? Zapravo možete otkriti što se odvija, čak i bez vidovite vizije, premda vidovita vizija potvrđuje ono što ćemo reći. Neposredno nakon rođenja ljudskog bića njegov mozak nije isti kakav će biti nekoliko tjedana ili mjeseci kasnije. Dijete već percipira vanjski svijet, naravno, ali njegov mozak još nije instrument sposoban povezati vanjske utiske na određen način. Pomoću spojnih živaca koji idu od jednog dijela mozga do drugog, ljudsko biće po stupnjevima uči povezati zajedno u misao ono što percipira u vanjskom svijetu, ali te povezujuće nervne niti razviju se tek nakon rođenja. Dijete će čuti i vidjeti zvono, na primjer, ali utisak zvuka i pogled na zvono ne spajaju se odmah da bi formirali misao da zvono zvoni. Dijete to uči tek postupno, jer dio mozga koji je instrument za percepciju zvuka i dio koji je instrument za vizualnu percepciju postaju povezani tek tijekom života. A dok se to nije dogodilo za dijete nije moguće da dođe do zaključka: ‘Ono što vidim ista je stvar kao i ono što pravi zvuk’. Takve žice poveznice se razvijaju u mozgu, a sile koje razvijaju te poveznice u prvim tjednima djetetova razvoja od vidovnjaka mogu biti viđene kao poseban prekrivač oko mozga. Ali taj prekrivač prelazi u mozak i zatim živi unutar njega, ne radeći više izvana već iznutra. Ono što radi izvana tijekom prvih tjedana djetetova razvoja ne može nastaviti raditi na cjelokupnom razvoju rastućeg ljudskog bića ako ne bi bilo zaštićeno raznim ovojima. Jer kada ono što je radilo od izvana pređe u mozak, razvija se pod zaštitnim ovojima najprije eterskog tijela a zatim astralnog tijela i tek kada je dosegnuta dvadeset prva godina ono što je prvo radilo izvana postaje aktivno od iznutra. Ono što je bilo izvan ljudskog bića tijekom prvih mjeseci njegove egzistencije i zatim je kliznulo unutra, u dvadesetoj do dvadeset druge godine po prvi puta je aktivno nezavisno od ovoja; tada postaje slobodno i budi se u intenzivnoj aktivnosti.
Sada razmotrimo postupni razvoj ljudskog bića i usporedimo ga s onim od biljke. Znamo da biljka ima samo fizičko i etersko tijelo ovdje u fizičkom svijetu, dok je njeno astralno tijelo izvan nje; ali samo fizičko i etersko tijelo unutar nje. Biljka se pojavljuje iz sjemena, formira njeno fizičko tijelo, i zatim se postupno razvija etersko tijelo. I to etersko tijelo je sve što biljka ima dodatno. Sada smo vidjeli da je čovjekovo etersko tijelo još uvijeno u astralno tijelo do puberteta, i da do tada čovjekovo astralno tijelo nije zapravo rođeno. Međutim biljka, nakon dosezanja svog puberteta, ne može poroditi astralno tijelo, jer ga nema. Dakle biljka nakon puberteta nema što dalje razvijati. Ona je izvršila njen zadatak u fizičkom svijetu kada se pojavi pubertet, i nakon što je oplođena, ona vene. Nešto slično možete promotriti čak i kod izvjesnih nižih životinja. Kod tih nižih životinja astralno tijelo sasvim evidentno nije penetriralo u fizičko tijelo u istoj mjeri kao kod viših životinja. Niže životinje karakterizira sama činjenica da njihovo astralno tijelo nije još potpuno unutar njihova fizičkog tijela. Uzmite vodencvijet (vrsta insekta, nap.pr.); on dolazi na svijet, živi dok nije oplođen, i zatim umire. Zašto? Zato jer je to stvorenje koje, kao i biljka, ima astralno tijelo većim dijelom izvan njega, i stoga nema ništa dalje za razvijati kada se dogodio pubertet. U izvjesnom smislu čovjek, životinja i biljka do puberteta se razvijaju na sličan način. Zatim biljka nema više ništa za razviti u fizičkom svijetu, i tako umire. Životinja još ima astralno tijelo, ali ne i ego. Stoga i nakon puberteta određene mogućnosti razvoja kod životinje još ostaju. Astralno tijelo postaje slobodno, i dok god se razvija slobodno i mogućnost razvoja ostaje, kod viših životinja i nakon puberteta dalji razvoj se nastavlja. Međutim astralno tijelo životinje u fizičkom svijetu nema unutar sebe ego. Ego životinja je grupni ego; on obuhvaća cijelu grupu i u astralnom svijetu postoji kao grupni ego, gdje su njegove mogućnosti razvoja sasvim različite on onih od pojedine životinje ovdje u fizičkom svijetu. Ono što životinja posjeduje kao astralno tijelo ima ograničenu mogućnost razvoja, i tu mogućnost životinja već ima unutar sebe kao prirodnu tendenciju kada dođe na svijet. Lav ima nešto u njegovom astralnom tijelu što se izražava kao suma impulsa, instinkta i strasti. I ta tendencija nastavlja živjeti u punoći dok ego ne bi mogao biti rođen; ali ego nije tamo, on je na astralnom planu. Stoga kada je životinja upravo dosegnula stupanj kada čovjek stječe svoju dvadeset prvu godinu, njene mogućnosti razvoja su sve iscrpljene. Duljina života varira prema okolnostima, naravno, jer životinje ne žive sve da budu dvadeset jedna. Ali do dobi od dvadeset jednu, kada je u čovjeku rođen ego, njegov razvoj je usporediv s onim od životinje. Ovo ne smije voditi do zaključka da je čovjekov razvoj do dobi od dvadeset jednu identičan onom od životinje, jer to nije slučaj. Ego je unutar ljudskog bića već od početka, upravo od začeća, i sada postaje slobodan. Dakle, pošto od početka postoji nešto u čovjeku što postaje slobodno u dobi od dvadeset jedne, on od početka nije animalno biće, jer ego, premda nije slobodan, ipak u njemu radi od početka. I u biti je taj ego ono što može biti educirano. Jer upravo taj ego, zajedno s onim što je postigao u astralnom, eterskom i fizičkom tijelu, ono je što prelazi iz jedne inkarnacije u drugu. Ako taj ego ne bi primio ništa novo u zadnjem utjelovljenju, čovjek kod njegove fizičke smrti ne bi mogao ništa uzeti sa sobom, od njegovog zadnjeg života između rođenja i smrti. I ako ne bi mogao ništa uzeti sa sobom, u sljedećem životu bi bio na istom stupnju na kojem je bio i na prethodnom. Kroz činjenicu da vidite da čovjek u životu prolazi razvoj, i stječe ono što životinja ne može steći, jer mogućnosti razvoja životinje ne idu dalje od njenih urođenih kapaciteta, čovjek stalno obogaćuje njegov ego, i doseže viši nivo od jedne inkarnacije do druge. Zbog toga jer čovjek u sebi nosi ego koji je već radio, premda postaje slobodan tek u dvadeset prvoj godini, ta edukacija je izvodljiva, i s njim se može napraviti nešto više izvan njegovih originalnih mogućnosti. Lavovi svoju lavlju prirodu donose sa njima i proživljavaju je. Čovjek ne donosi sa sobom samo svoju prirodu kao član opće ljudske vrste, već također i ono što je kao ego stekao u njegovoj prethodnoj inkarnaciji. To može sve više biti transformirano edukacijom i životom, i steći novi poticaj od vremena kada čovjek prolazi kroz vrata smrti i mora se pripremiti za novu inkarnaciju. Stvar je u tome da čovjek dobiva nove faktore razvoja i stalno dodaje u njegovu zalihu.
Sada pitajmo što se zapravo događa kada čovjek izvana dodaje u svoju zalihu? Da bi na to odgovorili moramo doći do tri veoma važna, prilično teška koncepta. Ali kako u ovoj grupi radimo nekoliko godina, trebali bi ih moći razumjeti. Krenimo uzimajući potpuno razvijenu biljku, na primjer đurđicu. Ovdje pred sobom imate biljku u još jednom obliku, kao malo sjeme. Zamislite da držite sjeme; tu imate sićušnu strukturu. Kada je odložite ispred sebe, možete reći: Sve što ću kasnije vidjeti kao korijen, stabljiku, lišće i svijet u tom je sjemenu. Dakle ovdje ispred sebe imam biljku kao sjeme a tamo je potpuno razvijena biljka. Ali ispred sebe ne bi mogao imati sjeme ako ne bi bilo proizvedeno od prethodne đurđice. Za vidovitu svijest stvar je drugačija. Kada vidovita svijest promatra potpuno razvijenu đurđicu, vidi fizičku biljku ispunjenu eterskim tijelom, tijelo koje se sastoji od struja svjetlosti koje je prožimaju od vrha do dna. Međutim, kod đurđice, etersko tijelo se ne širi daleko izvan fizičkog tijela biljke i ne razlikuje se mnogo od nje. Ali ako uzmete malo sjeme đurđice naći ćete da premda je fizičko sjeme malo, ono je prožeto predivnim eterskim tijelom koje zrači svuda okolo na takav način da je sjeme smješteno na jednom kraju eterskog tijela kao komet s repom. Fizičko tijelo je zaista samo gušća točka u svjetlosnom ili eterskom tijelu đurđice. Kada duhovni znanstvenik ima pred njim potpuno odraslu đurđicu, za njega, biće koje je u početku skriveno je razvijeno. Kada pred sobom ima sjeme gdje je fizički dio veoma mali a samo duhovni dio veliki, on kaže: stvarno biće đurđice je uvijeno u fizičko sjeme. Dakle kada gledamo đurđicu moramo razlikovati dva različita stanja. Jedno stanje je gdje je cijelo biće đurđice u involuciji: sjeme sadrži uvijeno biće, upetljano. Kada izlazi prelazi u evoluciju, i zatim cijelo biće đurđice klizi u novo razvijeno sjeme. Tako se evolucija i involucija izmjenjuju u uzastopnim stanjima biljke. Tijekom evolucije duhovno iščezava sve dalje i dalje a fizičko raste veliko, dok će u involuciji fizičko iščezavati sve više a duhovno postaje sve veće.
U određenom smislu možemo govoriti o izmjeni evolucije i involucije kod čovjeka u čak većoj mjeri. Kod ljudskog bića između smrti i rođenja fizičko tijelo i etersko tijelo prodiru jedno u drugo da formiraju fizičko, a duhovno također na određeni način prodire u njih, pošto je zemaljski čovjek u evoluciji. Ali kada je čovjek gledan vidovito kako prolazi kroz portal smrti, on ne ostavlja iza u fizičkom životu mnogo kao što đurđica ostavlja u sjemenu; fizičko nestaje tako potpuno da ga više ne vidite, sve je umotano u duhovno. Zatim čovjek prolazi kroz devahan, gdje je u involuciji s obzirom na njegovo zemaljsko biće. Za ovo zemaljsko biće čovjeka, evolucija je između rođenja i smrti, involucija između smrti i novog rođenja. Ipak postoji ogromna razlika između čovjeka i biljke. Kod biljke možemo govoriti o involuciji i evoluciji, ali u slučaju čovjeka moramo govoriti o još i trećem faktoru. Ako ne bi govorili o trećem faktoru, ne bi uključili cijeli ljudski razvoj. Pošto biljka uvijek prolazi kroz involuciju i evoluciju, svaka biljka je egzaktno ponavljanje zadnje. Biće đurđice stalno ide u sjeme i opet vani. Ali što se događa u slučaju čovjeka?
Upravo smo shvatiti da čovjek prima nove mogućnosti za razvoj tijekom života između rođenja i smrti. On dodaje u svoju zalihu. Stoga nije kod čovjeka isto kao što je kod biljke. Svaka evolucija čovjeka na Zemlji nije samo ponavljanje prethodne, već podizanje njegove egzistencije na viši nivo. Ono što u sebe uzima između rođenja i smrti dodano je onom što je prije tamo bilo. Zato se ne događa samo ponavljanje, jer ono što evoluira pojavljuje se na višem stupnju. Otkuda taj novi element zapravo dolazi? Na koji način ćemo razumjeti činjenicu da čovjek prima i uzima nešto novo? Molim vas da sada pažljivo slijedite, jer dolazimo do najvažnijeg i najtežeg koncepta. I ne govorim ovo bez razloga na jednom od zadnjih sastanaka, jer imati ćete cijelo ljeto za razmišljati nad time. O ovakvim konceptima trebamo razmišljati mjesecima ako ne i godinama, zatim postupno počinjemo shvaćati njihovu dubinu. Otkuda ono što je stalno dodavano čovjeku dolazi? To ćemo napraviti razumljivim uzimajući jednostavan primjer.
Recimo da vidite čovjeka kako stoji nasuprot dvoje drugih ljudi. Uzmimo u obzir sve što pripada evoluciji. Uzmimo onog koji promatra drugu dvojicu, i recimo sebi da je on prošao kroz ranije inkarnacije i razvio ono što je bilo usađeno u njemu u tim ranijim inkarnacijama. Isto vrijedi i za drugih dvoje ljudi. Zatim pretpostavimo da prvi čovjek razmišlja: Jedna osoba izgleda sjajno pored druge. Drago mu je da vidi upravo to dvoje konkretnih ljudi kako stoje zajedno. Druga bi osoba mogla ne osjetiti to zadovoljstvo. Zadovoljstvo koje čovjek osjeća gledajući dvoje da stoje jedno pored drugog nema nikakve veze s mogućnostima razvoja u drugoj dvojici, jer oni nisu napravili ništa što zaslužuje zadovoljstvo koje mu to što oni stoje skupa daje. To je nešto sasvim različito, i u potpunosti zavisi o činjenici da je posebno on taj koji stoji nasuprot dvojici ljudi. Stvar je u tome da čovjek razvija osjećaj radosti nad dvoje ljudi ispred njega koji stoje zajedno. Taj osjećaj nije uzrokovan ničim što ima veze s razvojem. U svijetu postoje stvari kao što je ova koje se javljaju jednostavno kroz koincidenciju. To nije stvar da su dvoje ljudi karmički povezani. Nas se tiče radost koju čovjek osjeća jer voli gledati kako dvoje ljudi stoje zajedno.
Uzmimo još jedan primjer. Zamislite čovjeka koji stoji ovdje u određenoj točci na Zemlji i gleda gore u nebo. On vidi određenu konstelaciju zvijezda. Da je stajao pet koraka dalje vidio bi nešto drugo. To gledanje u nebo stvara u njemu osjećaj radosti koji je nešto sasvim novo. Čovjek doživljava brojne potpuno nove stvari koje nemaju veze s njegovim prethodnim razvojem. Sve što izlazi kod đurđice određeno je njenim prethodnim razvojem; ali to nije slučaj s onim što na ljudsku dušu djeluje od okruženja. Čovjek se bavi s mnogo stvari koje nemaju nikakve veze s bilo kakvim prethodnim razvojem, ali koje su tu jer ga razne okolnosti dovode u kontakt s vanjskim svijetom. Međutim, pošto on osjeća tu radost, to je za njega postalo iskustvo. Nešto se pojavilo u ljudskoj duši što nije određeno bilo čime što je tome prethodilo već je nastalo ni iz čega. Takvo stvaranje ni iz čega stalno se javlja u ljudskoj duši. To su iskustva duše koja nisu doživljena kroz dane okolnosti već kroz odnos kojeg sami stvaramo povezujući okolnosti jednu s drugom. Želim da pravite razliku između iskustava proizvedenih danim okolnostima i onih proizvedenih odnosom između raznih okolnosti.
Život se zaista dijeli u dva dijela, bez linije razdvajanja među njima: ona iskustva striktno određena prethodnim uzrocima, karmom, i ona koja nisu određena karmom već se na našem horizontu javljaju po prvi puta. Postoje cijela područja u ljudskom životu koja potpadaju pod te naslove. Recimo da ste čuli da je negdje netko nešto ukrao. Ono što se dogodilo je naravno, određeno nečim karmičkim. Ali recimo da znate samo nešto o krađi a ne i o lopovu — dakle postoji određena osoba u objektivnom svijetu koja je izvršila krađu, ali vi o njoj ne znate ništa. Ipak, lopov neće doći k vama, i reći: ‘Zatvorite me, počinio sam krađu’, upravo suprotno, na vama je da posložite činjenice tako da pruže dokaz o tome tko je lopov. Ideje koje pridružite nemaju ništa s objektivnim činjenicama. One zavise o sasvim različitim stvarima, čak i o tome da li ste pametni ili ne. Vaša linija argumenata ne čini osobu lopovom, proces koji se odvija potpuno unutar vas ono je što se pridružuje onome što je tamo vani. Striktno govoreći, svaka vrsta logike nešto je dodano stvarima izvana. I svako mišljenje o okusima, kao i prosudbe koje pravimo o ljepoti, dodaci su. Tako čovjek stalno obogaćuje svoj život sa stvarima koje nisu određene prethodnim uzrocima, već koje doživljava dovodeći sebe u odnos sa stvarima.
Ako napravimo brzi pregled ljudskog života i vizualiziramo čovjekov razvoj kroz drevni Saturn, Sunce i Mjesec sve do naše evolucije Zemlje, nalazimo da na Saturnu ne može biti ni govora da se čovjek može odnositi prema stvarima na ovaj način. Tada je sve bila čista nužnost. Jednako je bilo i na starom Suncu a također i na starom Mjesecu, a životinje su još danas u situaciji u kojoj je čovjek bio na starom Mjesecu. Životinja doživljava samo ono što je određeno prethodnim uzrocima. Samo čovjek ima potpuno nove doživljaje, nezavisne od prethodnih povoda. Stoga je u pravom smislu riječi samo čovjek sposoban za edukaciju; samo čovjek može stalno dodavati nešto novo onom što je određeno karmom. Tek je na Zemlji čovjek stekao mogućnost dodavanja nečeg novog. Na Mjesecu njegov razvoj nije dosegnuo točku gdje bi mogao biti sposoban dodati nešto novo njegovim urođenim sposobnostima. Premda nije životinja, tada je bio na stupnju animalnog razvoja. Njegova djela su bila određena vanjskim uzrocima. U određenoj mjeri tako je još i danas, jer ona iskustva koja su slobodna iskustva tek polako krče put u čovjeku. I javljaju se u sve većoj mjeri što je čovjek na višem nivou. Zamislite da pas stoji ispred slike Rafaela. Vidio bi ono što je na samoj slici, utoliko što je to čulni objekt. Ali ako bi čovjek stajao ispred slike, vidio bi u njoj nešto sasvim različito; vidio bi ono što je sposoban stvoriti kroz činjenicu da se već razvio dalje u prethodnoj inkarnaciji. A sada zamislite genija kao što je Goethe; on bi vidio čak i više, i znao bi značenje toga zašto je nešto naslikano ovako a nešto na drugi način. Što je čovjek više razvijen on više vidi. A što je više obogatio dušu veća je njegova sposobnost da doda duševna iskustva iz duševnih odnosa. Ona postaju vlasništvo njegove duše i u njoj su pohranjena. Međutim, sve ovo je, za čovječanstvo postalo moguće od kada je počela evolucija Zemlje. Ali sada će se odigrati sljedeće.
Čovjek će se razvijati na svoj vlastiti način kroz naredne periode. Znamo da će Zemlja biti naslijeđena od Jupitera, Venere i Vulkana. Tijekom ove evolucije zbroj čovjekovih iskustava povrh svega onih koji rezultiraju od prethodnih povoda postajati će sve veći i veći, a njegovo unutarnje biće postajati će sve bogatije. Ono što je sa sobom donio od drevnih povoda, od stupnjeva Saturna, Sunca i Mjeseca, imati će sve manji značaj. Iz prethodnih povoda on razvija svoj put i odbacuje ih. I kada, zajedno sa Zemljom, čovjek bude dosegnuo Vulkan, imati će skinuto sve što je primio tijekom evolucije Saturna, Sunca i Mjeseca. Imati će sve to odbačeno.
Sada dolazimo do teškog koncepta kojeg ćemo razjasniti analogijom. Zamislite da sjedite u kočiji koja vam je dana ili ostavljena. Vozite se u kočiji, kada se pokvari kotač, vi ga zamijenite s novim. Sada imate staru kočiju ali novi kotač. Recimo da se malo potom pokvari i drugi kotač. Vi ga zamijenite, i sada imate staru kočiju s dva nova kotača. Slično zamijenite treći i četvrti kotač, i tako dalje, sve dok ne budete lako mogli zamisliti da zapravo od stare kočije nije ništa ostalo, već ste je cijelu zamijenili novim dijelovima. Nije vam ništa ostalo od onog što ste dobili kao poklon ili naslijedili; vi se još vozite u njoj, ali striktno govoreći to bi bilo potpuno novo vozilo. A sada prenesite tu ideju na čovjekovu evoluciju. Tijekom perioda Saturna čovjek je primio rudimente njegova fizičkog tijela, na Suncu njegova eterskog tijela, na Mjesecu njegova astralnog tijela i na Zemlji njegova ega, i postupno je razvijao ta načela. Ali unutar ega on sve više oživotvoruje iskustva nove vrste i svlači ono što je naslijedio, ono što mu je dano na Saturnu, Suncu i Mjesecu. I doći će vrijeme — evolucija Venere — kada će čovjek odbaciti sve što su mu bogovi dali tijelom evolucije Mjeseca, Sunca i Saturna i prve polovine evolucije Zemlje. Sve će to odbaciti, Baš kao što su u našoj analogiji bili odbačeni pojedini dijelovi kočije. I on će postupno sve to zamijeniti s nečim što je primio u sebe iz odnosa, nešto što prije nije postojalo. Dakle kada dosegne Veneru, čovjek neće moći reći: Sve od evolucije Saturna, Sunca i Mjeseca je još u meni — jer do tada će to sve odbaciti. I na kraju njegove evolucije u sebi će nositi samo ono što je stekao kroz vlastite napore, ne ono što mu je dano, već ono što je stvorio ni iz čega. Ovdje imate treću stvar kao dodatak evoluciji i involuciji: stvaranje ni iz čega. Evolucija, involucija i stvaranje ni iz čega ono je što moramo imati na umu ako ćemo oslikati cijelu veličinu i veličanstvenost ljudske evolucije. Dakle možemo shvatiti kako su nam bogovi najprije od svega dali tri naša tijela kao vozila, i kako su izgradili ta vozila stupanj po stupanj, i zatim nas obdarili sposobnošću da ih stupanj po stupanj opet savladamo. Možemo razumjeti kako možemo odbaciti dijelove, dio po dio, jer nas bogovi žele napraviti, član po član, na njihovu sliku, tako da možemo reći: Rudimenti onog što ću postati su mi dani, i iz njih sam za sebe stvorio novo biće.
Dakle ono što čovjek vidi pred sobom kao veliki i divan ideal u dalekoj budućnosti, imati ne samo svijest o sebi već i svijest o stvaranju sebe, već je razvijeno u ranija vremena od moćnih duhova na višem nivou od čovjeka. I određeni duhovi već uključeni u prošlost naše evolucije u sadašnje vrijeme razvijaju ono što će čovjek doživjeti tek u dalekoj budućnosti. Rekli smo da su tijekom Saturn evolucije Troni izlili ono što zovemo supstanca čovječanstva, i da su u tu ljudsku supstancu Duhovi osobnosti izlili ono što zovemo snage osobnosti. Ali Duhovi osobnosti, koji su u to vrijeme biti dovoljno moćni da puste da njihov karakter teče u tu supstancu izlivenu od Trona, od tada su se uspinjali sve više. Danas su dosegnuli točku gdje više ne trebaju nikakvu fizičku supstancu za njihov dalji razvoj. Na Saturnu, da bi uopće mogli živjeti, trebali su fizičku supstancu Saturna koja je u isto vrijeme bila rudiment ljudske supstance; na Suncu su trebali etersku supstancu koju su izlili za čovjekovo etersko tijelo; na Mjesecu su trebali astralnu supstancu, i ovdje na Zemlji oni trebaju naš ego. Međutim, odsada, oni će trebati ono što je formirano od samog ega, čovjekovu novu kreaciju iz samih odnosa, koja više nije fizičko, etersko ili astralno tijelo ili čak ego kao takav, već ono što ego proizvodi iz sebe. To će koristiti Duhovi osobnosti, i to već koriste da bi u tome živjeli danas. Na Saturnu su živjeli u onom što je sada naše fizičko tijelo, na Suncu u onom što je sada naše etersko tijelo, na Mjesecu u onom što je sada naše astralno tijelo. Od sredine atlantskih vremena počeli su živjeti u višim elementima koje čovjek može iznjedriti iz njegova ega.
Što su ti viši elementi koje čovjek proizvodi iz njegova ega? Oni su od tri vrste. Prvo, ono što nazivamo mišljenje u skladu s zakonom, naše logičko mišljenje. To je nešto što čovjek dodaje stvarima. Ako čovjek samo ne gleda na vanjski svijet ili ga promatra, ili samo trči za lopovom da ga nađe, već promatra na takav način da vidi zakon svojstven opservaciji, služeći se mislima koje nemaju veze s lopovom a ipak ga uhvati, tada čovjek živi u logici, čistoj logici. Ta logika je nešto što je od čovjeka dodano stvarima. Kada se čovjek posveti toj čistoj logici, ego stvara nešto izvan sebe.
Drugo, ego stvara izvan sebe kada razvija zadovoljstvo ili nezadovoljstvo u ljepoti, uzvišenosti, smiješnom, komičnom; ukratko, u svemu što čovjek sam proizvodi. Recimo da vidite nešto u svijetu što vas pogodi kao luckasto, i smijete se tome. To smijanje nema nikakve veze s vašom karmom. Može doći glupa osoba, i upravo stvar kojoj se smijete može je pogoditi kao pametna. To je nešto što se javlja iz vas u toj konkretnoj situaciji. Ili, recimo, vidite da ljudi napadaju hrabrog čovjeka koji se neko vrijeme drži ali u konačnici završi tragično. Ono čemu svjedočite određeno je karmom, ali osjećaj tragedije koji o tome imate je nešto novo.
Tako je nužnost prva stvar, zadovoljstvo i nezadovoljstvo druga, i treća je način ma koji osjećate težnju za djelovanjem pod utjecajem odnosa. Čak i način na koji se osjećate prisiljeni djelovati nije određen samo karmom, već vašim odnosom prema toj stvari. Recimo da su dvoje ljudi s jedne strane tako postavljeni s obzirom na njihov međusobni odnos da su karmički predestinirani da otplate nešto zajedno, ali u isto vrijeme jedan je u svom razvoju dalje napredovao nego drugi. Onaj napredniji će platiti, drugi će to zadržati za kasnije plaćanje. Jedan će razviti usrdnost srca, osjećaji drugog neće biti dodirnuti. To je nešto novo što ulazi u evoluciju. Ne smijete na sve gledati kao na određeno, prije to zavisi da li dopuštamo da naša djela budu vođena zakonima pravde i poštenja. Nove stvari su stalno dodavane našoj moralnosti, načinu na koji vršimo našu dužnost i našoj moralnoj prosudbi. Posebno u našoj moralnoj prosudbi leži treći element pomoću kojeg čovjek ide izvan sebe i zatim sve više napreduje. Ego to stavlja u naš svijet, i što je tako stavljeno u svijet ne nestaje. Ono što je čovjek uveo u svijet iz epohe u epohu, od stoljeća do stoljeća, kao rezultat logičke misli, istančane prosudbe ili ispunjenja dužnosti, čini kontinuiranu struju, i tvori supstancu u kojoj, u njihovoj fazi evolucije, Duhovi osobnosti uzimaju kao njihovo prebivalište.
To je način na koji živite i evoluirate. I dok evoluirate, Duhovi osobnosti gledaju na vas dolje, stalno pitajući: Hoćeš li mi također dati nešto, što mogu koristiti za moj razvoj? I što čovjek više razvija svoj misaoni sadržaj, svoje misaono blago, više pokušava rafinirati svoju istančanu prosudbu, i izvršava svoju dužnost izvan zahtjeva karme, postoji više hrane za Duhove osobnosti; što im više ponudimo, oni postaju više supstancijalni. Što ti Duhovi osobnosti predstavljaju? Nešto što sa gledišta naše ljudske koncepcije svijeta zovemo apstrakcija: duh vremena, duh raznih epoha. Za antropozofa taj duh vremena je stvarno biće. Duhovi vremena, koji su zapravo Duhovi osobnosti, kreću se kroz stoljeća. Kada pogledamo natrag na drevna vremena, indijska, perzijska, kaldejsko-babilonska, grčko-latinska vremena i sve do u naše vrijeme, nalazimo da odvojeno od nacije i odvojeno od svih drugih razlika među ljudima, ono što zovemo duh vremena uvijek se mijenja. Ljudi su mislili i osjećali se sasvim različito prije pet tisuća godina nego su to prije tri tisuće godina i nego misle i osjećaju se danas. I to je duh vremena ili, prema duhovnoj znanosti, Duhovi osobnosti, oni koji se mijenjaju. Ti Duhovi osobnosti prolaze kroz njihovu evoluciju u nadčulnom svijetu baš kao što ljudska rasa prolazi kroz evoluciju u čulnom svijetu. Sve što ljudska rasa razvija a da je nadčulne prirode hrana je i piće tim duhovima osobnosti, i oni od toga imaju koristi. Ako bi bilo doba u kojem bi ljudi provodili živote bez da razviju ikakvo misaono blago, bez zadovoljstva ili nezadovoljstva, i bez ikakvog osjećaja za dužnost izvan granica karme — u takvom dobu duhovi osobnosti ne bi imali nikakvu ishranu i postali bi iznureni. Takva je povezanost s bićima koja se nevidljivo isprepliću s našim životom.
Kao što sam vam rekao, čovjek razvoju dodaje nešto novo, stvara takoreći nešto ni iz čega kao dodatak involuciji i evoluciji. Međutim, ništa on ne bi mogao stvoriti ni iz čega, da ranije nije primio povode u koje se smjestio kao u vozilo. To vozilo mu je dano tijekom evolucije Saturna, i djelić po djelić on ga odbacuje i dalje razvija u budućnost. Međutim, morao je primiti osnovu za to, i da ga bogovi nisu snabdjeli tom osnovom ne bi bio sposoban izvršiti bilo koje djelo koje može biti stvoreno ni iz čega. Da odnosi u okolnom svijetu utječu na nas na takav način da zaista pomažu naš dalji razvoj to je zbog ovog postavljanja dobrog temelja.
Jer što je postalo moguće kroz činjenicu da čovjek može stvarati nešto novo iz odnosa, i da veze unutar kojih je smješten može koristiti tako da budu temelj za nešto novo što on sam stvara? I što znači to da je čovjek postao sposoban produživati svoje misli izvan stvari koje doživljava u okolnom svijetu i osjećati više nego što je objektivno tu ispred njega? Što se pojavilo kao rezultat toga da čovjek može raditi izvan diktata karme, i živjeti u obvezi prema istini, pravednosti i dobroti srca?
Postajući sposobnim za logičko mišljenje, razvijanjem misli u skladu s njihovom nužnošću, stvorena je mogućnost greške. Pošto zbog zadovoljstva čovjek može primiti ono što je divno, također je za njega stvorena mogućnost da uvede element ružnoće i nečistoće u evoluciju svijeta. Jer je čovjek sposoban za oboje, postavljanje sebi koncepta dužnosti i njegovo ispunjavanje izvan opsega karme, stvorena je mogućnost zla i otpora dužnosti. Dakle upravo ta mogućnost da može stvarati samo iz odnosa smjestila je čovjeka u svijet u kojem također može raditi na njegovom vlastitom duhovnom dijelu, tako da on postaje pun pogrešaka, ružnoće i zla. I čovjeku ne treba samo biti dana potpuna mogućnost da stvara iz tih odnosa, već mu treba biti dana mogućnost da naporom borbe i stremljenja iz tih odnosa postupno stvara ono što je ispravno, lijepo, i one vrline koje zaista unaprjeđuju njegovu evoluciju.
U kršćanskom ezoterizmu stvaranje iz odnosa je nazvano ‘stvaranja iz duha’. I stvaranje iz ispravnih, lijepih i moralnih odnosa u kršćanskom ezoterizmu je nazvano ‘Sveti duh’. Kada čovjek ni iz čega može stvarati ispravno ili istinito, lijepo i dobro, Sveti duh ga ispunjava blaženstvom. Ali da bi čovjek mogao stvarati u smislu Svetog duha, najprije mu treba dati temelj, kao što je slučaj kod stvaranja ni iz čega. Taj mu je temelj dan kroz dolazak Krista u našu evoluciju. Kroz iskustvo Krist doživljaja na Zemlji, čovjek se mogao uspeti do stvaranja u Svetom duhu. Dakle upravo je sam Krist Onaj koji stvara najveći, najdublji temelj. Ako čovjek postane takav da čvrsto stoji na temelju Krist doživljaja, i Krist doživljaj je kočija kojoj se pridružuje za njegov evolucijski proces, tada mu Krist šalje Sveti duh, i čovjek postaje sposoban za stvaranje ispravnog, lijepog i dobrog tijekom njegove buduće evolucije.
Tako u dolasku Krista na Zemlju vidimo ispunjenje takoreći svega što je stavljeno u čovjeka kroz Saturn, Sunce i Mjesec. I Krist događaj je čovjeku dao najveću moguću stvar, moć koja ga čini sposobnim živjeti u perspektivi budućnosti i sve većeg stvaranja iz odnosa, iz svega što nije predodređeno, ali zavisi od toga kako čovjek povezuje činjenice svijeta oko njega, što je u najširem smislu Sveti duh. Ovo je opet aspekt kršćanskog ezoterizma. Kršćanski ezoterizam je povezan s najdubljom mišlju u cijeloj našoj evoluciji, mišlju o stvaranju ni iz čega.
Dakle ni jedna prava teorija evolucije nikad neće moći izostaviti misao o stvaranju ni iz čega. Recimo da imamo samo evoluciju i involuciju, imali bi vječno ponavljanje kao što je kod biljke, a na Vulkanu bilo bi samo ono potječe od Saturna. Ali u sredini našeg razvoja evoluciji i involuciji dodano je stvaranje ni iz čega. Nakon što su Saturn, Sunce i Mjesec otišli, na Zemlju je došao Krist kao obogaćujući kvasac koji osigurava da će na Vulkanu biti nešto sasvim novo, nešto što još nije prisutno na Saturnu. Tkogod govori samo o evoluciji i involuciji, govoriti će o razvoju kao da će se sve samo ponavljati u krugovima. Ali takvi krugovi ne mogu stvarno objasniti evoluciju svijeta. Tek kada evoluciji i involuciji dodamo ovo stvaranje ni iz čega, što dodaje nešto novo u postojeće odnose, stižemo do pravog razumijevanja svijeta.
Bića nižeg reda pokazuju ne više od traga onog što zovemo stvaranje ni iz čega. đurđica će uvijek biti đurđica; najviše joj vrtlar može dodati nešto izvana što đurđica nikada ne bi sama stekla. Onda bi tu bilo nešto što bi s obzirom na prirodu đurđice bilo stvaranje ni iz čega. Čovjek je, međutim, sam sposoban u njegovo biće uključiti to stvaranje ni iz čega. Ipak čovjek tek postaje sposoban za to, i za napredovanje do slobode individualnog stvaranja preko najvećeg od svih slobodnih djela, onog koje mu može služiti kao primjer. Koje je najveće djelo slobode? To je da je kreativna Riječ našeg sunčevog sustava odlučila ući u ljudsko tijelo i sudjelovati u evoluciji Zemlje preko djela koje nije povezano s bilo kakvom prethodnom karmom. Nije bilo prethodne karme koja prisiljava Krista na Njegovu odluku da uđe u ljudsko tijelo; On je to poduzeo kao slobodno djelo potpuno temeljeno na predviđanju buduće evolucije čovječanstva. To djelo nije imalo presedan, nastajući u Njemu kao misao ni iz čega, iz Njegovog predviđanja. Ovo je težak koncept, ali uvijek će biti uključen u kršćanski ezoterizam, i sve zavisi od toga da smo evoluciji i involuciji sposobni dodati misao o stvaranju ni iz čega.
Ako to možemo, steći ćemo velike ideale koji su, premda se ne šire u ono što bi mogli nazvati kozmičke dimenzije, esencijalno povezani s pitanjem: Zašto se, na primjer, pridružujemo antropozofskom pokretu? Da bi shvatili svrhu antropozofskog društva moramo se vratiti na misao da radimo za Duhove osobnosti, za duhove vremena. Kada ljudsko biće pri rođenju dođe na svijet, za početak ono je obrazovano svakakvim okolnostima; one utječu na njega i čine prvi korak njegove vlastite kreativne aktivnosti. Ako bi se samo jasno razumjelo da je mjesto gdje je čovjek rođen samo prvi korak, i da prevladavajuće okolnosti djeluju na njega s nadmoćnom sugestivnom snagom. Pokušajmo zamisliti koliko bi različite okolnosti bile ako bi bio rođen u Rimu ili Frankfurtu umjesto u Konstantinopolu. Preko rođenja bio bi smješten u drugačije okolnosti, u drugačiju religijsku pripadnost. Pod tim okolnostima u njemu se može razviti određeni fanatizam za katolicizam ili protestantizam. Ako bi, kroz blagi pomak kotača u karmičkim vezama, bio rođen u Konstantinopolu, možda se ne bi ispostavilo da je sasvim dobar Turčin? Ovdje imate ilustraciju sugestivne sile s kojom uvjeti okruženja utječu na čovjeka. Ali čovjek je sposoban izdvojiti se od čisto sugestivne prirode uvjeta i udružiti se s drugim ljudima u skladu s načelima koje sam bira i priznaje. Tada može reći: “Sada znam zašto radim s drugim ljudima”. Na taj način iz ljudske svijesti se javljaju one socijalne grupe u kojima je stvoren materijal za duhove vremena, Duhove osobnosti. A antropozofsko društvo je takva grupa u kojoj je veza stvorena na osnovu bratstva. To ne znači ništa drugo nego da je svaki pojedinac aktivan u grupi na takav način da u sebi dobiva sve dobre osobine koje ga čine slikom cijelog društva. Tako sve misli, bogatstvo osjećaja i vrline koje razvija kroz društvo poklanja kao hranu Duhova osobnosti. Stoga je u ovakvom društvu sve što stvara zajednički život neodvojivo od načela individualnosti. Svaki pojedini član kroz takvo društvo postaje sposoban ponuditi ono što sam stvara kao žrtvu Duhovima osobnosti. I svaki pojedinac se priprema da dosegne nivo onih koji su najnapredniji, i koji su, kao rezultat duhovnog treninga napredovali do točke gdje imaju sljedeći ideal: “Kada ja mislim, to ne radim za vlastito zadovoljstvo, već da bih stvorio hranu za Duhove osobnosti. Na oltar Duhova osobnosti polažem moje najviše i najljepše misli; a ono što osjećam nije ponukano egoizmom, osjećam to jer će to biti hrana Duhovima osobnosti. A ono što prakticiram putem vrline, ne prakticiram da bih stekao utjecaj za sebe, već da bih to prinio kao žrtvu da snabdijem hranom Duhove osobnosti”. Ovdje smo kao naš ideal pred nas smjestili one koje nazivamo Učitelji mudrosti i gospodari harmonije i osjećaja. Jer ovako oni misle i pripremaju razvoj koji će čovjeka voditi sve bliže do točke gdje će uvijek stvarati novo dok konačno ne stvori svijet iz kojeg će djelovanje starih povoda nestati, i iz kojeg će novo svijetlo strujati u budućnost. Svijet ne podliježe vječnoj metamorfozi u različite oblike, već je staro usavršeno i postaje vozilo novog. Zatim će čak i to biti odbačeno i nestati u ništavilu, tako da se iz tog ništavila može pojaviti nešto novo. To je velika ideja napretka, da se stalno mogu pojavljivati nove stvari.
Međutim svjetovi su u sebi potpuni, i u danom primjeru vidjeli ste da ne možemo govoriti da bilo što stvarno dolazi do kraja. Pokazano je kako s jedne strane Duhovi osobnost gube njihov utjecaj nad čovjekom, ali kako s druge strane opet vrše njihovu vlastitu evoluciju. Dakle svijet naš se stalno pomlađuje novim kreacijama, ipak je također točno da će ono što je skinuto ometati napredak, i to je predano tako da drugi s njihove strane mogu napredovati. Nitko ne bi trebao vjerovati da mora pustiti nešto da uroni u ništavilo, jer nam je dana mogućnost stvaranja ni iz čega. Ono što će se na Vulkanu pokazati kao nešto novo, stalno će graditi nove forme i odbacivati stare, a ono što je odbačeno tražiti će vlastiti put.
Evolucija, involucija i stvaranje ni iz čega tri su koncepta koje moramo primijeniti da bi shvatili evoluciju pojava svijeta onakvu kakva stvarno jest. Samo tako ćemo stići do ažurnih koncepata koji i prosvjetljuju čovjeka u vezi svijeta i u njemu izazivaju unutarnju toplinu osjećaja. Ako bi čovjek morao priznati svoju nesposobnost da napravi bilo što osim stvaranja u skladu s impulsima koji su mu usađeni, to ne bi očeličilo njegovu volju niti bi ozarilo njegova nadanja u istoj mjeri kao kada može reći: “Mogu stvarati moje vlastite životne vrijednosti i stalno dodavati nešto novo onom što mi je dano kao temelj. Moje drevno nasljeđe ni na koji me način ne ometa u stvaranju novih cvjetova i plodova koji će živjeti u budućnosti”. Međutim, to je dio onoga što možemo opisati govoreći da antropozofska koncepcija svijeta čovjeku daje snagu, nadu i smjelost u životu, jer mu pokazuje da, u budućnosti, ima udjela u radu na kreacijama koje, danas, ne samo da leže u utrobi kauzalnosti već u ništavilu. Pokazuje mu izglede da, preko vlastitih napora, u pravom smislu riječi utire svoj put od toga da je ‘stvorenje’ do toga da je ‘stvaratelj’.