.Na predavanju prošlog tjedna upoznali smo se sa svakodnevnim izrazima čovjekova unutarnjeg života, naime sa smijanjem i plakanjem, a danas ćemo istražiti uvjete i u našem neposrednom i u udaljenom okruženju o kojima to unutarnje biće čovjeka, na određeni način zavisi. Ono na čemu smo radili na tim grupnim predavanjima ove zime je proučavanje čovjeka u obimu koji je bio moguć, i nastaviti ćemo proučavati čovjeka sa onoliko aspekata koliko je moguće.
Ako uzmete u obzir ono što znate o uvjetima na Zemlji, tada ako na njih pogledate relativno površno odmah ćete shvatiti da čovjek preuzima različiti oblik u različitim oblastima Zemlje. Vanjske tjelesne karakteristike variraju prema različitim zonama na Zemlji. Sjetiti ćete se da postoje ‘rase’, crna, crvena, žuta i bijela rasa, i da su te rase izvorno povezane s određenim oblastima na Zemlji. Također ćete to naći potvrđeno od povijesti, bilo u onom što ste naučili u školi iz promatranja čisto fizičkih, materijalnih uvjeta, ili onom što ste naučili kroz samu antropozofsku znanost. Gledajući natrag na drevnu prošlost, vidimo kako se ljudska duša a zapravo i ljudsko tijelo također, razvilo u različitim epohama evolucije Zemlje. U sferi znanosti duha gledali smo natrag na drevnu Indiju, Perziju, Egipat, i tako dalje. I vidjeli smo kako su se različite sposobnosti koje čovjek ima danas, razvile postupno tijekom epoha. Sve vam ovo daje ideju o tome kako su vanjski uvjeti povezani s razvijanjem čovjekova unutarnjeg bića. Sada, ako čak i sadašnji zemaljski uvjeti dovode do takvih razlika među ljudima, do kakvih je ogromnih razlika moralo doći prije samog početka naše zemaljske evolucije, nakon što su prošli kroz Saturn, evoluciju Sunca, i Mjeseca. Opisali smo razne detalje o tome. Međutim, ono što ćemo opisati danas, treba uzeti u obzir s drugačijeg gledišta. Jer zaista ćemo upoznati ljudske uvjete ako ih stalno razmatramo sa različitih gledišta.
Na početku evolucije Zemlje, Zemlja, Sunce i Mjesec su bili, kao što znate, još uvijek jedno tijelo. Uvjeti unutar naše cijele evolucije tada su morali biti potpuno drugačiji. Čovjek, evoluirajući u zemaljskoj evoluciji, bio bi veoma različit dok je Zemlja još bila jedno sa Suncem; a koliko se mnogo morao promijeniti pošto su se najprije Sunce a zatim i Mjesec odvojili od Zemlje! Sada znamo da se epoha nakon što su se Sunce i Mjesec odvojili od Zemlje također zove evolucija Lemurije, u kojoj je čovjek tek počeo stjecati oblik koji je imalo sličan našem sadašnjem. Često smo to opisivali govoreći da je to zapravo bilo vrijeme kada je čovjek iz viših oblasti sišao na Zemlju. Premda je u vrijeme kada je Sunce još bilo ujedinjeno sa Zemljom čovjek već bio u fizičkom tijelu, ono nije bilo kao današnje tijelo. U to vrijeme imao je vrstu fizičkog tijela kakvo možete zamisliti ako predstavite tadašnjeg čovjeka koji nogama ne stoji na Zemlji, već se podiže u zrak, kao da unutar sebe nema koščatih elemenata, već je još pripadao u oblast zraka i vode, pri čemu vodu moramo zamisliti raspršenu u zraku. Bio bi poput prozirnog bića na periferiji Zemlje. Današnje oko to ljudsko biće ne bi moglo razlikovati od njegova okruženja, baš kao što današnje oko ne može razlikovati izvjesna morska stvorenja od njihova okruženja, jer izgledaju toliko slično. Možete zamisliti takvo biće kako leti kroz zrak. Tek nakon odvajanja Sunca i Mjeseca čovjek postaje biće kakvog znamo danas. Koji su bili nužni uvjeti da se čovjek razvije u ono što je danas? Bilo je esencijalno da sunčeva sila ne radi od iznutra već od izvana na Zemlju. To je bila svrha odvajanja i Sunca i Mjeseca, da ta dva kozmička tijela trebaju slati njihove snage, kao što Sunce šalje svoje svijetlo, od izvana na Zemlju. Čovjek je svoju današnju formu mogao steći jer je Sunce na njega sijalo ne od ispod, iz središta planeta, već s boka. Samo zamislite, ako vam je stalo da uzmete takvu hipotezu, da je Mjesec pao natrag na Zemlju, i da se Sunce s njim ponovno ujedinilo; ako bi želio preživjeti u takvim uvjetima čovjek bi se morao ponovno odjenuti s tijelom zračnim kakvo je bilo ranije, i trebao bi moći lebdjeti kroz okruženje kakvo danas poznaje. Dakle sadašnju egzistenciju čovjek duguje činjenici da Sunce i Mjesec na njega sjaje od izvana. Danas ćemo zanemariti sve druge sile.
Sada, Sunce i Mjesec rade od izvana na razne načine. Način na koji Sunce djeluje u oblasti sjevernog pola veoma je različit od načina na koji djeluje na ekvatoru. Stječemo utisak ogromnog kontrasta koji dobiva značenje u trenutku kada Sunce na Zemlju počinje sijati od izvana. Znate, naravno, da što se više približavamo sjevernom polu veće su razlike između zime i ljeta. U upravo na sjevernom polu pola godine je dan a pola godine noć. Kada razmišljate o ovim razlikama, tada će ono što znanost duha ima za reći o tim stvarima imati smisla. Ona nam kaže da su na samom sjevernom polu uvjeti u lemurijska vremena bili najbliži onim uvjetima koji postoje na Zemlji kada su Sunce i Mjesec još bili s njom ujedinjeni. Danas su, naravno, ti uvjeti sasvim različiti. Ali čak je i danas u izvjesnoj mjeri točno da je na sjevernom polu najjači utjecaj iz središta Zemlje na njenu površinu, a utjecaji Sunca i Mjeseca najmanji. Ono što se počelo osjećati od lemurijskih vremena, u velikom povećanju sila zračenja koje dolaze od izvana, imalo je najmanje utjecaja na sjeverni pol, tako da je učinak središta Zemlje na njenu površinu i sve ono što na njoj živi tu najveći. S druge strane utjecaj Sunca i Mjeseca je najveći oko ekvatora, a to je već i bilo tako u vremena Lemurije. U Akaša zapisu možemo potvrditi da su se s odvajanjem Sunca i Mjeseca zemaljski uvjeti promijenili u nešto potpuno novo. To je, međutim, vodilo do sasvim određene posljedice. Pojavilo se nešto što je bilo od temeljne važnosti za cjelinu evolucije Zemlje. Iz razloga koje smo dali u području sjevernog pola bilo je za čovjeka najmanje moguće da siđe, takoreći, i da se inkarnira u fizičku ljudsku formu na takav način da se u njoj najbolje mogao izraziti. Stoga su se u drevna lemurijska vremena upravo na sjevernom polu sjatila ona bića koja, ako se smijem tako izraziti, još nisu zahtijevala da dođu baš dolje na Zemlju, već koja su radije ostala gore u oblastima gdje je zrak još bio isprepleten s parom. Dakle u lemurijska vremena na sjevernom polu je postojala vrsta duhovnih bića koja se nisu mnogo zamarala fizičkim tijelima koja su ispod preplavljivala Zemlju. S duhovnog gledišta, viđeno današnjim očima, te vrste su se sastojale od prozirnih formi koje stoga nisu bile vidljive, i kao takve su bile visoko razvijene, ali s obzirom na njihovu fizičku formu pokazivali su niži oblik čovječanstva. Živjeli su u eterskom tijelu i bili su više eterske prirode, imajući samo labavu vezu s primitivnim tijelima koja su se razvijala ispod na Zemlji o čijoj se gustoći još ne bi moglo govoriti. Ta tijela su bila previše zavisna o Zemlji, a ona duhovno naprednija bića koristila su ih samo kao ovoje u veoma maloj mjeri. Ako bi, dakle, čovjek današnjice, s njegovom moći percepcije, mogao posjetiti sjeverni pol u lemurijska vremena, on bi o njegovoj populaciji govorio približno ovako: Kakvi čudni ljudi!
Oni su zaista jako malo razvijeni s obzirom na njihova fizička tijela, ali to mora ukazati na nešto posebno, jer kao ljudi oni su vješti i inteligentni; to je kao da su bili vođeni strunama odozgo! I tako je zaista bilo, jer pravo ljudsko biće nije sišlo na zemljinu površinu. Zato su ljudi koji su u to vrijeme živjeli oko sjevernog pola u najvišem stupnju bili eterska tijela ali nedovoljno razvijena fizička tijela; bića koja su takoreći mogla dohvatiti svu mudrost svijeta s njihovim eterskim tijelima, kao da su imala velike vidovnjačke sposobnosti, i koja su gledala vani na zvjezdana nebesa s razumijevanjem bića koja su tkala život svjetskih prostora. Ali mogli biste gotovo reći da su njihova fizička tijela bila pospana. Ipak pošto su bila vođena kao sa strunama odozgo, djela koja su izvršili bila su savršeno inteligentna.
U ekvatorijalnim oblastima bilo je drugačije. Utjecaj Sunca i Mjeseca postajao je sve aktivniji od izvana. Zrak je bio isprepleten i zagrijan zrakama Sunca. Sve pojave koje su se odvijale u oblasti zraka postale su zavisne o Suncu i Mjesecu. I rezultat toga je bio da su upravo u lemurijska vremena ljudi tih oblasti sišli dublje u njihova fizička tijela, a njihova eterska tijela su duboko prožela njihova fizička tijela. Današnji čovjek s osjećajem za vid bi pretpostavio da su ta bića najviše razvijena fizička ljudska bića, dok bi za sjeverne ljude računao da su nedovoljno razvijeni. A postojala je još jedna razlika koja je od posebne važnosti.
Gdje je Sunce imalo najmanji utjecaj ljudi su se razvili na takav način da su na velikim područjima svi izgledali više manje slično jedni drugima. Jer svako od tih bića koja se nisu spustila već su još bila eterska pripadalo je brojnim oblicima ispod. Gore na sjeveru su bile grupne duše, dok su duše oko ekvatora bile više individualne duše, i svako ljudsko biće je bilo više unutar svog vlastitog tijela. Tako su stanovnici onih oblasti koje danas nalazimo na sjevernom polu imali, u lemurijska vremena, osobine bića grupne duše u najvećem zamislivom stupnju. Veliki broj ljudi je tražio njihovu grupnu dušu. I ako na te grupne duše pogledamo kao na duše vidjeti ćemo da su bile mnogo više razvijene nego duše koje su se, u lemurijska vremena, spustila u fizička tijela u ekvatorijalnim oblastima. Dakle možemo reći da je sjeverni pol bio naseljen ljudima koji su zapravo živjeli u oblastima zraka u nekoj vrsti raja, a koji još nisu sišli sve do Zemlje. Ono što smo tako razumjeli kao da je nužna posljedica prije navedenog, sada možete usporediti s onim s čime se tu i tamo susrećete u antropozofskoj literaturi, naime da su ona viša bića koja su jednom bila učitelji čovječanstva sišla s hladnog sjevera! Mi smo ih stvarno našli, grupne duše oko sjevernog pola. Ako su željeli postati učitelji onih ljudi koji su bili inferiorne duše i koji su više ušli u fizička tijela, tada su i oni morali dalje sići, također, i proturječiti sposobnosti vidovnjaštva lemurijskih vremena u njihovim eterskim tijelima, ili su se morali žrtvovati i preuzeti fizički ljudski oblik lemurijskih ljudi.
Ako bi u lemurijska vremena poduzeli putovanje od ekvatora do sjevernog pola, trebali bi ustanoviti produhovljenje populacije Zemlje. U ta vremena možemo razlučiti takoreći dvostruku populaciju: jednu vrstu koja je još ostala duhovna, a ona zemaljska tijela su izgledala stvarno kao dodatak njihovom duhovnom biću, i drugu vrstu koja je već sišla u materiju, u fizičko. Što bi se dogodilo da nije došlo do promjene sa evolucijom Zemlje? Najbolje duše polarnih oblasti uopće ne bi mogle sići u fizička tijela. A s druge strane ekvatorijalna populacija bi više manje odumrla. Prerano sišavši u fizičko tijelo, oni su pali u one zle i nemoralne prakse što je vodilo do pada Lemurije. I to je rezultiralo u migraciji najboljeg dijela stanovništva u one oblasti koje leže između ekvatora i sjevernih krajeva. Jer u lemurijska vremena nalazimo predstavnike čovječanstva s najvećom šansom za preživljavanje u zemljama između ekvatora i sjevernog pola. Ljudska tijela koja su mogla postati nositelji najnaprednijih ljudskih duša najbolje su se razvijala u onim oblastima drevne Atlantide koje danas poznajemo kao umjerene zone.
Sada, svi razni stupnjevi evolucije ostavljaju iza takozvane lutalice i postoje također lutalice preostale iz tih drevnih vremena. Ono što nazivamo lemurijska populacija Zemlje, oni izvanredni ljudi sjevera sa snažno razvijenim eterskim tijelima i manje razvijenim fizičkim tijelima, i ona druga ekvatorijalna populacija sa snažno razvijenim fizičkim tijelima i manje razvijenim eterskim tijelima, od tih ljudi nije ostalo ništa, oni su izumrli. Jer ta tijela su bila takve prirode da ne možemo naći čak ni ostatke; supstanca je bila tako mekana da ne može biti govora da ima ikakvih ostataka. Od najviše važnosti kod njihovih atlantskih potomaka je bilo da je klica ega, svijesti o sebi, temelji kojeg su u osnovi već bili tamo od vremena Lemurije nadalje, prošla kroz progresivan razvoj na Zemlji. Da čovječanstvo nije u velikom obimu migriralo u Atlantidu, ne bi došlo do aktivnog razvoja ega. Jer lemurijska populacija bi postupno odumrla, podlegavši strastima, a najbolje duše sjevera ne bi se uopće spustile na Zemlju, jer ne bi mogle naći pogodna tijela. Nedovoljno razvijena tijela ranijih vremena ne bi im pružila mogućnost razvijanja snažne svijesti o sebi unutar tjelesne prirode. Kroz činjenicu da su bolji dijelovi lemurijske populacije migrirali na Atlantidu, ljudsko tijelo je evoluiralo svoj oblik da je moglo postati nositelj samosvijesti na harmoničan način. I tek je tijekom vremena ljudsko tijelo steklo ovaj oblik u oblastima koje odgovaraju današnjim umjerenim zonama. Jer u tom periodu evolucije ljudsko tijelo je još evoluiralo. U atlantska vremena još nije bilo zatvoreno u rigidnim formama, i visoko razvijena ljudska bića, ona od velike duhovne važnosti, bila su fizički mala u tim danima, dok je osoba koja nije bila duhovno značajna u atlantska vremena imala gigantski razvijeno fizičko tijelo. I ako bi u tim danima sreli takvog giganta, mogli bi zaključiti: On nije na nekom visokom nivou duhovno, jer je u svoje tijelo utrčao cijelim svojim bićem! Sve što se odnosi na ‘divove’ u legendama apsolutno je temeljeno na znanju o istini. Ako je, stoga, stvarno sjećanje na ta vremena sačuvano u germanskim mitovima, osjećamo da je potpuno točno, s duhovno znanstvenog gledišta, da su divovi glupi a patuljci veoma pametni. To je potpuno temeljeno na onom što se može reći o atlantskoj populaciji: Gdje su ljudi mali nalazimo veliku inteligenciju, a kod rase velikih ljudi svi su glupi! Gdje ljudska inteligencija vodi tijelu nije mnogo uma ostalo. Tako je fizička veličina izražavala mogućnost da se zadrži duhovno. U tim danima tijelo je još u izvjesnoj mjeri bilo savršeno sposobno za transformaciju. Upravo u vrijeme kada je Atlantida počela tonuti postojao je veliki kontrast između ljudi koji su bili dobri zbog njihovih osobina duše, i bili su rasa malih ljudi, i divovskih oblika koji su bili zli i kod kojih se sve pretvorilo u meso. Možete čak u Bibliji naći odjeke ovih činjenica, ako vam je stalo da ih potražite.
Dakle vidimo da je u atlantska vremena ljudsko tijelo još moglo sebe oblikovati prema duhovnim osobinama. Stoga je također moglo preuzeti oblik koji mu je omogućio da oblikuje sve organe, srce, mozak, i tako dalje, na takav način da su oni mogli postati izraz stvarnog ego bića, bića sa samosviješću. Te su se sposobnosti i osobine, međutim, razvile na bezbrojno različitim nivoima. Postojali su ljudi čija je unutarnja priroda bila ispravno uravnotežena i koji su bili normalni, jer nisu razvili egoizam u prevelikoj mjeri, niti su njihov ego osjećaj razvili samo na nižem nivou. Kod njih, posvećenost vanjskom svijetu i ego osjećaj održavali su ravnotežu. Takvi ljudi su bili razbacani posvuda. I to su bili ljudi s kojima su atlantski posvećenici mogli postići najviše. S druge strane postojali su drugi ljudi koji su razvili strahovito snažan ego osjećaj, previše rano, naravno; jer ljudska bića još nisu dosegnula točku kada su od svojih tijela mogli napraviti instrument za snažno razvijen ego osjećaj. To je učinilo da tijelo otvrdne u egoizmu takoreći, i za njega je postalo nemoguće da se razvije izvan određene točke. Bilo je opet drugih ljudi koji nisu dosegnuli nešto kao normalan ego osjećaj jer su više bili podložni utjecajima iz vanjskog svijeta nego su to trebali biti; ljudi koji su se potpuno predali vanjskom svijetu. Dakle normalna ljudska bića su za posvećenike bila najbolji materijal za korištenje za evoluciju u budućnosti, i oni su također bili oni koje je veliki posvećenik Sunca, Mani, okupio oko sebe kao najsposobnije za evoluiranje. Oni ljudi čiji je ego impuls bio razvijen previše snažno, tako da je prožeo cijelo njihovo biće i načinio ga manifestacijom sebstva, ti ljudi su postupno odlutali na Zapad i postali nacija od koje su se zadnji preživjeli pojavili kao Crveni indijanci Amerike. Oni ljudi čiji je ego osjećaj bio premalo razvijen migrirali su na Istok, i preživjeli tih ljudi postali su sljedeća Crna populacija Afrike. Ako na ove stvari gledate na duhovno znanstveni način njihov dokaz vidjeti ćete pravo u fizičkim osobinama. Ako čovjek svoje cijelo unutarnje biće donosi do izražaja u njegovoj fiziognomiji i na površinu njegovog tijela, tada ono prožima njegovo vanjsko biće s bojom njegove unutarnje prirode takoreći. Sada, boja sebstva je crvena ili bakarna ili žućkasto smeđa. A nadmoćan osjećaj ega koji se javlja iz povrede samopoštovanja može čak i danas takoreći s bijesom okrenuti čovjeka u žuto. One su apsolutno povezane, ove dvije pojave: crvena boja onih ljudi koji su migrirali na Zapad i žuta boja ljudi čija ‘krv uzavre’ kako kažemo, i čija unutarnja priroda se pokazuje pravo u koži. Međutim, oni ljudi, koji su premalo razvili njihovo ego biće, i koji su bili previše izloženi utjecajima Sunca, bili su kao biljke: deponirali su previše ugljičnih sastojaka ispod njihove kože i postali crni. Zato su Crnci crni. Tako i na istoku Atlantide kod crne populacije i na zapadu Atlantide kod crvene populacije nalazimo preživjele one vrste ljudi koja nije na normalan način razvila njihove ego osjećaje. Ljudska bića koja su se normalno razvila najbolje su se priklonila napretku. Stoga su bili izabrani da se ubace u razne druge oblasti iz mjesta koje nam je poznato u Aziji.
Sada, između male grupe ljudi koje je Mani okupio oko sebe i ekstremnih slučajeva očito je bilo bezbroj posrednih stupnjeva razvoja. Oni su također uzeti u obzir, naravno. U nekoj mjeri ti posredni nivoi su bili iznimno pogodni za dalju evoluciju zemaljske civilizacije. Tako su na primjer, u migraciji od Zapada na Istok ostali iza u dijelovima Europe ljudi koji su njihov ego osjećaj razvili u znatnom stupnju, ali koji u isto vrijeme nisu bili dovoljno otvoreni utjecajima iz okruženja. Promislite kakva se osobita mješavina morala desiti u Europi. Oni ljudi koji su migrirali na Istok i postali crna rasa bili su veoma podložni vanjskim utjecajima, posebno onom od Sunca, baš zato jer su imali tako malo ego osjećaja. Ali i drugi ljudi su migrirali u te dijelove, ili barem u tom smjeru, koji su imali snažan ego osjećaj. To su bili ljudi koji su preferirali takoreći idući na Istok ići na Zapad, i oni su blaže crveni nego bi bili da su otišli na Zapad. Oni su iznjedrili rasu ljudi koja je imala snažan ego osjećaj koji je ipak držao ravnotežu između toga i njihove privrženosti vanjskom svijetu. To su ljudi Europe o kojima smo na zadnjem javnom predavanju mogli reći da je njihov snažan osjećaj osobnosti od početka bio njihova esencijalna odlika.
Dakle vidimo kako čovjekovo vanjsko okruženje djeluje na njegovu unutarnju situaciju, i kako Zemlja, kroz različite položaje u kojima su područja njene površine izložena sunčevu svijetlu, daje bezbrojne nivoe razvoja duše. Sve u skladu sa smjerom u kojem su duše gledale, našle su različite mogućnosti za razvoj u fizičkom tijelu. Veoma je važno da razumijemo vezu između sunčeva utjecaja na Zemlju i čovjekove evolucije. Ako jednog dana sa mnom slijedite sve do detalja kasnijih vremena vidjeti ćete kako mnogo toga postaje shvatljivo kroz činjenicu da su se pojavile sve te moguće nijanse kolorita. Tako je na primjer postojao poseban dio populacije koji je ostao u Europi čije su osobine bile kao što sam opisao, i vodio je nezavisnu egzistenciju sve do mnogo kasnijih vremena. Nisu se zamarali drugim ljudima; ali oni koji su migrirali u oblasti već kolonizirane od ljudi s raznim nijansama tamne kože, i miješali se s njima, stekli su sve moguće nijanse boje kože. Pogledajte boje koje se mogu naći u Aziji, od Crnaca do žutih rasa. Stoga imate tijela koja su ovoji za svaki mogući nivo duše, od potpuno pasivne duše Crnca potpuno predane vanjskom svijetu fizičke egzistencije, do drugih nivoa pasivnih duša u svakom mogućem dijelu Azije.
Različite osobine evolucije azijatskih i afričkih naroda sada će vam biti shvatljive: one predstavljaju razne kombinacije predaje okruženju i vanjske manifestacije ego osjećaja. Tako u osnovi imamo dvije grupe ljudi koji predstavljaju kombinacije: one na europskom tlu, koji čine korijenski soj bijele populacije, koji su pretežno razvili osjećaj osobnosti, ali koji nisu migrirali onamo gdje je osjećaj osobnosti prožeo cijelo tijelo, već gdje je ego osjećaj postao više unutarnji. Stoga u Zapadnoj Aziji i dijelom u Sjevernoj Africi i zemljama Europe, također, u ranija vremena, nalazite ljude sa snažnim unutarnjim ego osjećajem, ali koji se u cijelosti nisu predali da se izgube u vanjskom svijetu; njihov unutarnji karakter je bio snažan i čvrst, ali nije postavio svoj otisak na tjelesnu prirodu. S druge strane postoje oni ljudi u Aziji s pasivnim, skromnim prirodama u kojima se upravo ta pasivnost izražava u najvišem stupnju. To ljude čini pospanima, a etersko tijelo prodire veoma duboko u fizičko tijelo. To je temeljna razlika između europskih i azijatskih naroda.
Mani, s njegovom grupom normalnih ljudi, zabio se između njih. Morao je donijeti pravi oblik kulture u svaku različitu nijansu populacije, i ovu mudrost i učenje morao je obojiti da služi vanjskim uvjetima ljudi. Tako vidimo da su ljudima Azije dane takve instrukcije da ih zadovolje u njihovoj pasivnosti i skromnosti. Afroazijski narodi ne naglašavaju ego. Crnac u određenoj mjeri uopće ne bi stavio naglasak na ego. Kada su ti ljudi potražili božanstvo, rekli su: Moje najdublje biće ne nalazim unutar mene, nalazim ga u Brahmi tako da teče od mene i predajući sebe univerzumu!
Takvo učenje ne bi bilo shvaćeno u Europi. Europa je za to smještena mnogo bliže sjevernom polu, i zemlje su kroz stoljeća zadržale izvjesnu sličnost. Prisjetimo se da smo na sjevernom polu prije našli ljude koji nisu sišli pravo u fizička tijela nego čija su fizička tijela zapravo bila u izvjesnoj mjeri žgoljava. Zapravo europski narodi još nisu sasvim sišli u njihova fizička tijela. Okrenuli su svoj osjećaj osobnosti unutra. To nalazimo sve više i više što dalje idemo natrag. Samo razmislite kako je taj osjećaj osobnosti bio sačuvan sve do u kasnija vremena, kada ljudi možda više nisu vidjeli nikakvog razloga za njega. Netko tko je pripadao Istoku mogao je reći: Sjedinjujem se s jednim, sveobuhvatnim Brahmom! Ti ujedinjuješ sebe s Brahmom! Onaj čovjek ujedinjuje se s Brahmom, svi se oni ujedinjuju s jednim Brahmom! S kime se Europljanin ujedinio, ako bi morao to prihvatiti kao prihvatljivu ideju? On se ujedinjuje s jednom valkire, s jednom višom dušom. A valkire, moglo bi se reći, bila je tamo za svakog u trenutku smrti. Sve je to bilo individualna, osobna stvar. I samo na granici te dvije oblasti mogla se pojaviti stvar kao što je Mojsije-Krist religija. Mogla je doći samo pravo u sredinu između Istoka i Zapada. I dok se nije mogla ukorijeniti preko na Istoku gdje je ideja o bogu bila ona o jedinstvu, ali na prethodnom stupnju, mogla se umetnuti kao ideja o osobnom bogu, što Jehova jest i što Krist jest, među onim ljudima koji su već nosili osjećaj osobnosti unutar njih. Stoga se širila na Zapad, i vidimo da se susreće s razumijevanjem, kada je predočena kao ideja o bogu ljudi su mogli misliti kao o osobi. To je zašto to vidimo kako se razvija na taj način gotovo kao nužnost upravo u tom određenom pojasu. Osjećaj osobnosti je bio tamo, ali je bio još unutarnji, još duhovni, baš kao što je kod drevnih Lemurijaca sve još bilo duhovno, a tjelesna priroda bila je razvijana samo u manjem stupnju. Tjelesna priroda je zasigurno bila razvijena ovdje, ali osobni element, kojeg čovjek toliko cijeni, bio je unutarnji, i čovjek je također želio osvojiti ono što je bilo vanjsko pomoću nutarnjeg bića. Dakle tu su najbolje razumjeli Boga koji je imao najveće bogatstvo unutarnje prirode koja prožima njegovu vanjsku prirodu, naime Krista. U Europi je sve bilo spremno za Krista. I pošto su to bile oblasti u kojima u ranija vremena čovjek nije potpuno sišao na zemaljsku scenu, stoga je postojala neka vrsta zadnjih ostataka duhovne percepcije, još je bilo nešto preostalo od vizije duhovnih bića, stare europske vidovitosti.
Ta stara europska vidovitost također je vodila do drevne slike boga kroz cijelu Europu a također i sve do Azije, koju današnji učenjaci, možda, mogu upoznati jedino ako je otkriju u mitovima određenih izoliranih područja Sibira. Izvanredan opis tamo se pojavio znatno prije kršćanskih vremena, kada se još ništa nije znalo o tome što se zbiva na Jugu, naime ono što je opisano u Starom zavjetu, grčko-rimska evolucija i ona od Istoka. Pojavila se izvanredna ideja koja je eventualno dovela do imena koje je sada više manje izumrlo, ‘Ongod’; a Ongod je naziv koji takoreći još odzvanja u ideji o ‘jednom bogu’. Ongod bi bilo nešto kao božanstvenost koju percipiramo u svim duhovnim bićima. Dakle prema ovom načinu razmišljanja ideja o osobnom bogu bila je nešto što je bilo apsolutno poznato ljudima koji su živjeli u tom određenom pojasu Zemlje. Stoga možemo razumjeti da je upravo tu ovaj poseban pogled dao svoj glavni plod. Jer taj pojas Zemlje i njegovi stanovnici su takoreći riješili misteriju ega. Striktno govoreći sva evolucija od atlantskih vremena sastoji se bilo od ljudi koji su ego osjećaj održavali upravo u ispravnom razmjeru, ili ljudi koji su ego razvili previše ili premalo. Ništa posebno ne može doći od ljudi koji su ego razvili u prevelikom ili premalom stupnju. Ljudi koje smo upravo opisali kao ljude Bliskog istoka, a također i ljudi određenih dijelova Afrike i posebno Europe, ego su razvili na jedinstven način.
To su bili osnovni uvjeti nužni za dolazak civilizacije koja se razvila otprilike od početka naše ere. Ego je morao dosegnuti određenu točku razvoja, takoreći, ali bez pretjerivanja u bilo kojem smjeru. I naš je zadatak danas to razumjeti na pravi način. Jer sva znanost duha mora u određenom smislu pozvati na ono što zovemo razvoj višeg ega iz nižeg. Kada pogledamo natrag kroz stoljeća možemo naučiti iz činjenice da za određene dijelove zemljinih stanovnika razvoj njihova ega nije bilo moguće pomiriti s evolucijom Zemlje, koliko grešaka se može napraviti s obzirom na razvoj višeg ega iz nižeg. U drevnoj Atlantidi, na primjer, postojali su ljudi koji su istupili iz populacije Zemlje, takoreći, i postali su Crveni indijanci. Što bi oni bili rekli da su činjenice njihova razvoja mogli izraziti riječima? Oni bi rekli: Iznad svega želim razviti moje unutarnje biće, za koje vidim da je najviša stvar u čovjeku kada pogledam u sebe. I oni su taj ego razvili tako snažno da je to utjecalo čak i na boju njihove kože, i tako su postali crveni. Njihov razvoj ih je vodio u dekadenciju. Među ljudima Atlantide među kojima je sve još išlo direktno u tijelo, oni su bili oni koji su njegovali ono što bi mogli nazvati unutarnje ležanje na egu, i bili su takoreći uvjereni da unutar sebe mogu naći sve što treba biti razvijeno. Drugi ekstrem su bili oni ljudi koji su rekli: Oh, ego nije bitan. Ego se mora potpuno izgubiti, mora se potpuno raspršiti, i treba slušati samo što vanjski svijet govori! Nisu to stvarno rekli, jer nisu razmišljali na taj način. Ali to su ljudi koji su se u tolikoj mjeri odrekli njihova ega da su postali crni, jer su ih vanjske sile koje na Zemlju dolaze od Sunca napravile takvima. U budućnosti se mogu razviti samo oni ljudi koji su sposobni održavati ravnotežu s obzirom na njihov ego.
Sada pogledajmo našu sadašnju populaciju Zemlje. Danas još ima ljudi koji kažu: Oh, antropozofi govore o duhovnom svijetu kojeg traže unutar sebe. Mi, međutim, gledamo natrag na naše dobre stare religijske tradicije koje su nam dane izvana. Oslanjamo se na ono što nam dolazi izvana i ne brinemo mnogo o višem svijetu! Naravno sve je danas više duhovno nego je to bilo na Atlantidi. Danas ne idete samo natrag ako se oslanjate samo na tradicije, i kažete: Oni kojima smo povjerili dobrobit naših duša pobrinuti će se za nas, oni koji obavljaju posao, i čiji je posao vidjeti da naše duše dosežu Nebesa! Danas vas to više ne čini crnim. Ali ne želimo sve poricati, jer u dijelovima Europe ljudi još danas kažu da ako mislite na takav način da ćete postati ‘crni’! Danas je sve više duhovno! To je dakle jedna vrsta. Druga su oni koji, bez da se pomuče ići u detalje znanosti duha — istraživanja u Akaša zapisu, prirodu reinkarnacije i karmu, načela čovjekova bića, i tako dalje — što zahtijeva napor da bi se razumjelo, toliko su nemarni da kažu: Zašto bi to sve želio? Gledam unutar sebe, odnosno moj viši ego, božanski čovjek unutar mene je tu! Takav način razmišljanja se često pojavljuje, čak i u teozofskim krugovima. Ti ljudi ne žele naučiti ništa, ili se stvarno razviti i biti spremni čekati dok ego ne zahvati razne dijelove njihove prirode, već jurcaju okolo čekajući da iz njih progovori božanski čovjek, neprestano govoreći o višem egu. Zaista, postoje čak i izvjesne knjige koje vam govore: Uopće ne trebate učiti! Samo pustite da Bog u vama progovori! Danas, kada je sve više duhovno, to ljude više ne čini crvenima. Ali podlegli su istoj sudbini kao i ljudi koji su se uvijek razmetali njihovim egom.
Ono što trebamo je ego koji je mobilan, niti se gubi u vanjskim fizičkim opservacijama ili u vanjskom fizičkom iskustvu, niti ostaje stacionaran u jednoj točci, već stvarno napreduje u duhovnom razvoju. Zato nam veliki Učitelji mudrosti i harmonije percepcije nisu stalno u teozofskom pokretu govorili da trebamo pustiti da govori božanski čovjek unutar nas; upravo suprotno dali su nam sasvim specifične impulse da nalazimo mudrost svijeta u svim njenim različitim aspektima. I mi nismo učenici velikih učitelja samo želeći da bog unutar nas govori, ili zamišljajući da svaki pojedinac u sebi nosi svog vlastitog učitelja, već želeći upoznati strukturu svijeta u svim njenim aspektima. Antropozofski razvoj je težnja da se upoznaju svi suptilni aspekti kozmičkih događanja. Naš viši ego stječemo evoluirajući prema gore stupanj po stupanj. Naš ego je tamo vani, manifestiran u čudima svijeta. Jer mi smo rođeni iz svijeta i želimo živjeti naš put natrag u njega.
Tako vidimo da su uvjeti u koje čovjek danas može pasti takoreći samo moderna, više duhovna verzija onog s čime smo se susreli u atlantska vremena. Čak i onda čovjek potpada pod te tri kategorije: Postojali su oni koji su zaista željeli razviti njihov ego, i koji su uvijek primali nove stvari, i radeći tako zaista postaju nositelji post-atlantske civilizacije. Zatim su bili oni koji su samo željeli pustiti da božansko govori u njima, i njihov ego ih je napravio crvenim. I treća je grupa okrenula njihove umove isključivo prema vani, i ti ljudi postaju crni.
Moramo naučiti pravu lekciju iz ovih pojava u evoluciji Zemlje, tada ćemo u antropozofskom pokretu zaista naći pravi impuls. Ono što se događa na neki način se uvijek već dogodilo, ali događa se ponovno uvijek u novim formama. Antropozofski pokret je nešto tako veliko i značajno jer u razne dijelove Zemlje prenosi nešto što se vidljivo dogodilo na Atlantidi, ali sada je više nevidljivo. Tako čovjek žuri naprijed iz civilizacije vidljivog prema kulturalnoj epohi nevidljivog i sve više nevidljivog.