.Danas ćemo razmatrati neke stvari koje su vam s određene strane već poznate. Ali u svim teozofskim pitanjima, potpuno u njih prodiremo ako su osvijetljena s različitih aspekata. I unutar teozofske struje ovdje u našim srednjoeuropskim oblastima, raspravljane su stvari koje su izvučene iz najnaprednijih okultnih istraživanja, i koje stoga lako mogu biti krivo shvaćene. S druge strane, međutim, nećemo uspjeti ako se jednom ne usudimo govoriti o takvim stvarima sasvim otvoreno. Samo se sjetite da ako idemo natrag u ljudskoj evoluciji, kroz različite epohe post-atlantskog doba, sve do Atlantide, a zatim natrag u još starije periode čak i u Atlantidi — da tada, ako okrenemo naše duhovno zurenje na događaje tog vremena, nalazimo sasvim različiti oblik čovječanstva.
U zadnjoj trećini atlantske epohe etersko tijelo je još bilo, u određenoj mjeri, izvan fizičkog tijela. Glava eterskog tijela još nije bila ujedinjena sa snagama fizičkog tijela, koje su snage ega, samosvijesti. Ako promatramo proces koji leži iza ovoga možemo reći: progresivna evolucija sastoji se od povlačenja široko raširene eterske glave u fizičku glavu. Ako danas pogledamo konja, tada se eterska glava konja širi izvan fizičke glave. Također sam vam rekao kakvu gigantsku organizaciju formiraju eterski dijelovi slona, koja se šire daleko, daleko izvan fizičkog tijela — kao kuća, takoreći. Tako je i, kod čovjeka, također, u atlantskom dobu, etersko tijelo još bilo vani, i postepeno sve više ulazilo. Takav ulazak razrjeđenijeg člana u gušći dovodi, u isto vrijeme, do zgušnjavanja onog što je fizičko. Fizička glava čovjeka prije zadnje trećine atlantskog doba je dakle izgledala sasvim različito od onog što je bila kasnije. I ako bi išli još dalje natrag u zadnje doba Lemurije, tada bi netko duhovno vidio vrlo malo od fizičke glave. Najprije je postojala u sasvim mekanoj, transparentnoj tvari. Tek kroz postepeni ulazak eterske glave, kroz postepenu asimilaciju supstanci, dijelovi glave su postali gušći, i tako odvojeni od okruženja. Čak i u kasnijoj Atlantidi čovjek je još bio obdaren, u izvanrednom stupnju, s onim što je zaostalo — ali kao patološko stanje — kao voda u mozgu, kao vodeni mozak. Kao dodatak tome moramo razmišljati o omekšavanju kostiju, potpunom omekšavanju gornjih članova čovjeka. To modernom čovjeku zvuči strašno. Ono što danas čini čovjekovu glavu, i okružuje je, stvrdnulo se iz ove vodenaste supstance. Usporedba koju sam katkada dao nije sasvim neprikladna: kristalizacija soli iz solnog rastvora, u čaši. To daje sasvim korektnu ideju, to kristaliziranje iz vodenog solnog rastvora. Što se tako odigralo kasnije s obzirom na glavu, zbilo se s ostatkom čovjeka u mnogo ranije vrijeme.
Svi drugi članovi su se postepeno razvili iz mekane mase, tako da možemo reći: Gdje je tada bio ljudski ego, u stvari? Gdje je sadašnji ego? Nije stvarno bio unutar čovjeka u to vrijeme već još u njegovu okruženju. Možemo reći: gornji članovi čovjeka očvršćuju preko ulaska ega. Pošto je ego bio izvan čovjeka, još je bio obdaren kvalitetom koja je poslije postala različita. Preko ulaska u fizičko tijelo, ego je mogao postati individualno Ja, dok je prije još bio vrsta grupne duše.
Ovdje ću dati sliku o čemu se radi. Zamislite krug od dvanaest ljudi koji negdje sjede. Tih dvanaest ljudi sjedi u krugu. Kroz evoluciju onako kako je dana, svaki od tih ljudi ima vlastiti ego unutar sebe. Dakle dvanaest ega sjede u tom krugu. Razmotrimo ovakav krug ljudi u atlantsko doba; tada fizička tijela sjede tako okolo, ali ego je jedino u eterskom tijelu koje je još vani. Ego se dakle može naći ispred svakog od njih. Taj ego, međutim, ima još jednu osobinu. Nije toliko centralan. On razvija, takoreći, svoje snage i ujedinjuje se s egom drugog čovjeka tako da formiraju prsten koji opet šalje svoje snage prema svom centru. Tako ovdje imamo etersko okruglo tijelo koje unutar sebe formira uniju, i unutar njega, ega. Dakle imamo krug fizičkih tijela, i unutra etersku okruglu površinu, koja formira uniju jer su ega uhvaćeni u nju, i pojedini ego je zatvoren. Preko ove slike dolazimo do predodžbe o grupnim dušama.
Ako još idemo natrag, možemo zadržati ovu sliku, ali ne smijemo zamišljati takav pravilan krug ljudi; ta ljudska bića mogu biti razbacana po svijetu na najrazličitije načine. Zamislimo jednog u zapadnoj Francuskoj, drugog na istoku Amerike, itd. — odnosno, ne sjede zajedno. Kada se radi o zakonima duhovnog svijeta ega još mogu biti povezana, premda su ljudska bića razbacana po svijetu. Ta ljudska bića formiraju, tada, ovaj “krug”. Ono što je formirano preko utjecanja njihovih ega zajedno zaista nije lijepo formirano etersko tijelo, ali je ipak Unija. Tako je u to vrijeme postojala grupa ljudi, koji su bili ujedinjeni jer su njihova ega formirala uniju — i zaista, bila su stvarno četiri takva grupna ega. Morate zamisliti ta ljudska bića u skladu sa zakonima duhovnog svijeta. Grupne duše četiri grupe prešle su jedna u drugu. Nisu bile iznutra ujedinjene, već su prešle jedna u drugu. Netko ove četiri grupe zove imenima zvijeri apokalipse: Bik, Orao, Lav, Čovjek. Čovjek je, međutim, bio na različitom stupnju evolucije nego je današnji čovjek. Imena su uzeta od organizacije grupnih duša. Zašto ih netko tako zove? Želio bih to danas razjasniti s drugog aspekta.
Smjestimo se što je slikovitije moguće u rano doba Lemurijskog života. Duše koje su danas inkarnirane u ljudskim tijelima nisu se još bile spustile u fizička tijela. Još nisu imale tendenciju da se ujedine s fizičkom materijom. Čak su i tijela koja će kasnije postati ljudska tijela bila vrlo, vrlo slična životinjskim. Na Zemlji su bila najgrotesknija bića, koja bi nam čak izgledala groteskna u usporedbi s danas najgrotesknijim stvorenjima. Sve je još bilo u mekoj, ljigavoj formi — kipućoj, vodenastoj, ili vatrenoj — ljudska bića, isto tako i okruženje. Među tim grotesknim oblicima već su bili, naravno, preci ljudskih fizičkih tijela, ali ona još nisu bila zaposjednuta od ega. Četiri grupne duše, koje smo već okarakterizirali kao četiri grupne duše prije ulaska duha u fizičku organizaciju, u stvari su predstavljale četiri ega koja čekaju da se inkarniraju — takva ega kakva su bila prilagođena za sasvim posebne forme, koje su bile dolje ispod. Jedna kategorija je bila prilagođena da uđe u organizaciju koja fizički već postoji, u sasvim određene forme, druga kategorija da uđe u druge. Forma koja je bila ispod mora odgovarati svojom formacijom, na određeni način, vrsti ega kojeg je očekivala. Postojale su forme koje su bile posebno prilagođene da prime ega Lava, druge ega Bika, itd. To je bilo na veoma ranom stupnju zemaljske evolucije. Sada uzmite u obzir da grupna duša koju smo nazvali duša Bik ulazi u sasvim određene forme koje su ispod. One imaju sasvim određenu pojavnost. Slično, duša Lav je povučena do drugih posebnih formi.
Dakle ono što je na Zemlji fizičko pokazuje nam četverostruku sliku. Jedna grupa posebno razvija organe čije funkcije se podudaraju više s onima od srca. Oni su bili organizirani jednostrano u prirodi srca; u njima je bio posebno agresivni, odvažni, napadački element. Bili su odvažni, samopouzdani, težili nadvladati ostale — bili su, takoreći, već osvajači, rođeni s osvajačkom prirodom čak i u njihovoj formi. Bili su oni u kojima je srce, sjedište ega, napravljeno jakim. Kod drugih, organi probave, prehrane, stvaranja, bili su posebno razvijeni. Kod treće grupe, bili su posebno organi kretanja. Kod četvrte grupe, te tendencije su bile jednako raspodijeljene — i odvažnost, agresivnost, i mirnoća — koja dolazi preko razvoja probavnih organa. Oboje je bilo razvijeno. Grupu kod koje su agresivne kvalitete koje pripadaju organizaciji srca bile posebno razvijene, formirala su ljudska bića čija je grupna duša pripadala Lavu. Druga grupa je bila ona od Bika. Treća grupa, s pokretnim elementom koji ne želi znati mnogo o Zemlji, pripada grupnoj duši Orla. Oni su ti koji sebe mogu uzdići iznad zemaljskog. I oni kod kojih su te stvari bile u ravnoteži pripadale su grupnoj duši "Čovjeka”. Tako imamo, u pravoj formi, projekciju četiri grupne duše u fizičkom. U to vrijeme, sasvim osobit pogled bi se nudio promatraču. Netko bi našao jednu vrstu rase, o kojoj bi netko s proročkim darom mogao reći: To su fizička bića koja podsjećaju nekako na lava, koja reproduciraju karakter lava, čak iako su izgledali različito od današnjeg lava. Bili su ljudi lavovska srca, agresivni ljudski zameci. Zatim je opet bila grupa ljudi kao bikovi, sve je bilo prilagođeno fizičkom planu. Sami lako možete kompletirati treću i četvrtu rasu. Treća rasa su već bili jaki vizionari. Dok je prva bila borbena, dok je druga kultivirala sve povezano s fizičkim planom i to ponavljala, našli bi treću klasu ljudi, koji su bili veoma vizionarski. U pravilu, oni su imali nešto što je, u odnosu na druga tijela, bilo ružno. Podsjetili bi vas na ljude koji su imali mnogo psihičkog i vjerovali u vizije, i pošto ih fizičko nije mnogo brinulo, imali su nešto presahnulo, nešto zakržljalo u usporedbi s obilnom snagom druge dvije grupe. Podsjetili bi vas na prirodu ptice. “Obuzdati ću svoj Duh”, to je bila tendencija čovjeka orla. Ostali su imali nešto što je, takoreći, bilo mješavina svih dijelova. Tome treba dodati još nešto.
Ako bi išli toliko natrag da se susretnemo s ovakvim uvjetima na Zemlji, tada moramo imati na umu da sve što se pojavilo tijekom zemaljske evolucije, pojavilo se na takav način da su stvari na Zemlji bile regulirane izvana od duhovnog svijeta. Sve je to bilo zaobilaženje da bi došli do današnjeg čovjeka. Onaj tko je u ove stvari mogao vidjeti dublje, mogao je osjetiti da su ove lavlje prirode (koje podsjećaju na ono što danas možemo vidjeti na sasvim drugačiji način u tijelu lava) razvile posebnu privlačnu silu za muške oblike eterskih tijela. One su se osjećale posebno privučene čovjeku lavu, tako da su to bila bića koja su izvana imala tijelo lava — iznutra, međutim, muško etersko tijelo. Bila su snažna eterska bića s muškim karakterom, i mali dio ovog eterskog bića se zgusnuo u fizičko tijelo lava. Rasa bika, međutim, imala je posebnu privlačnu silu za žensko etersko tijelo. Tako je tijelo bika imalo posebnu snagu da privuče žensko etersko tijelo i ujedini se s njim. I sada mislite dalje — eterska tijela nastavljaju stalno radeći, penetrirajući i transformirajući se. Odnos čovjeka sličnog lavu i čovjeka sličnog biku bio je posebno važan u starijim vremenima. Drugi manje dolaze u obzir. Muška eterska tijela koja su iz sebe kristalizirala fizičko tijelo lava, imala su moć oplodnje fizičkog tijela lava iz sebe, tako da je stvaranje čovječanstva bilo posebno vršeno od lavlje rase. To je bila vrsta oplodnje iz duhovnog, ne-seksualna prokreacija. Rasa bika je, međutim, također mogla ostvariti istu stvar. Ono što je postalo fizičko ovdje je djelovalo natrag na žensko etersko tijelo. Tijekom evolucije, proces je sebe oblikovao različito. Dok je lavlja priroda zadržala ovaj način prokreacije, pošto je snaga oplodnje došla odozgo, od duhovnog, dok se ovdje ovaj proces pojačavao, drugi proces se sve više povlačio. Čovječanstvo bika postajalo je sve više neplodno. Kao rezultat je na jednoj strani bilo čovječanstvo koje se održavalo oplodnjom, na drugoj strani, druga polovina koja je postajala sve više neplodna. Jedna strana je postala ženski spol, druga muški. Moderna ženska fizička priroda ima u stvari muško etersko tijelo, dok je etersko tijelo muškarca žensko. Fizičko tijelo žene je proizašlo od lavlje prirode, dok je fizičko bik-tijelo predak muškog tijela.
Duhovno u čovjeku ima zajedničko porijeklo, neutralno je, i u fizičko tijelo je ušlo kada su spolovi već bili razdijeljeni. Tek tada je zahvaćen duh, i tek tada je glava očvrsnula. Etersko tijelo glave prvi puta se ujedinilo s fizičkim tijelom; bilo mu je svejedno da li se udružilo s muškim ili ženskim tijelom, jer su mu oba spola bila jednaka.
Moramo reći da žena, ukoliko skrenemo pogled sa onog što općenito nadmašuje ovu diferencijaciju, ima, kroz njenu evoluciju, nešto lavlje u njenoj prirodi. Zasigurno bi našli tu skrivenu hrabrost. Žena može razviti unutarnju hrabrost; n.pr. u ratu, u brizi za bolesne, da bi radila u službi čovječanstva. Muško fizičko tijelo ima ono što u pravom smislu možemo zvati priroda bika. To je povezano s činjenicom da muškarac, kako je obično organiziran, ima više od aktivnosti temeljene na fizičkom stvaranju. Okultno gledano, ove stvari se otkrivaju upravo takvima, čak i ako to zvuči nevjerojatno. Tako vidite kako su ove grupne duše radile zajedno. Radile su tako da su grupne duše lava i bika surađivale u radu. Ta božanska bića su surađivala i, u današnjem čovjeku, skrivaju se djela različitih božanskih grupnih duša.
Te slike koje sam stavio pred vas, kao skicu, zasigurno će imati efekta. Ako pratite čovječanstvo još dalje natrag, u vrijeme kada prokreacija još nije bila moguća, tada moramo reći: Vanjsko fizičko žensko tijelo mijenja se u nešto što je slično lavu, dok je muško tijelo bilo kao bik. Ove stvari, međutim, treba uzimati u svetom, ozbiljnom smislu, ako ćemo ih ispravno razumjeti. Bilo bi lako za one koji su studirali ljudsku anatomiju, da izvedu zaključak o anatomskim razlikama između fizičkih tijela muškarca i žene od ovih priroda lava i bika. Fizička znanost bi bila krajnje jalova i samo opisala vanjske činjenice utoliko što ne prodire u duh ovih činjenica. Sada vam više neće čudno izgledati da je jednom postojala rasa ljudi koji su imali lavlja tijela. Ona su uzela prirodu ega, i kroz to je lavlja priroda sve više mijenjana u žensko tijelo. Oni koji nisu primili ništa od ovog duhovnog elementa promijenili su se na sasvim drugačiji način; t.j., u modernog lava, i ono što je s njime povezano. Drugi puta ćemo se baviti razlogom zašto su i ove životinje također biseksualne. Oni koji nisu imali udjela ni u kakvoj duhovnosti formirali su modernog lava, dok su oni koji su imali razvili tako moderno tijelo. Tijekom vremena mogu se pokazati mnogi, mnogi aspekti ovih stvari. Teozofsko učenje nije kao i matematičko. Najprije je pokazano, na primjer, da su postojale četiri grupne duše kojima su samo dana imena. Tada je izabran neki aspekt, i stvar je osvijetljena izvana. I tako stalno pristupamo s druge strane. Idemo oko onog što je prvo predstavljeno, i to osvjetljavamo s najrazličitijih aspekata. Tko god to shvati nikada neće moći reći da su teozofske stvari u kontradikciji jedna s drugom. To je također slučaj, čak i kod najvećih stvari koje razmatramo. Razlike dolaze od različitih stajališta s kojih se stvar promatra. Ponesimo sa sobom sa ovog skupa ono što bi mogli nazvati unutarnja tolerancija. Možda smo uspjeli u našoj posebnoj teozofskoj struji u dovođenju unutarnjeg duha tolerancije u teozofski pokret. To ponesimo sa sobom kao sadržaj osjećaja i pokušajmo izvana raditi na takav način da ovaj duh unutarnjeg razumijevanja može postati djelotvoran.