.Danas treba krenuti od jednostavnih oblika boli, od njenih elementarnih oblika. Ako posiječete prst i osjetite bol, ili ako vam je ruka zgnječena, ili ako vam je ruka odrezana i osjećate bol, to je jedna od najjednostavnijih, najprimitivnijih boli; tu treba početi ovo razmatranje. Kada u dušu upućene znanstvenike i psihologe pitamo kako mogu pridonijeti objašnjenju najjednostavnije boli, onda ti psiholozi danas postaju pomalo smiješni. Došli su do izvanrednog otkrića, jer su otkrili da se bol ne može objasniti ni na koji drugi način osim dodavanjem osjetila boli različitim osjetilima, njuhu, vidu, sluhu, tako da čovjek percipira bol na isti način kao što okom opaža svjetlost i uhom zvukove. Kažu da čovjek osjeća bol jer ima osjetilo boli. Vanjsko iskustvo nam ne daje nikakav trag koji bi govorio u prilog prihvaćanju osjetila boli, ali unatoč tome znanost, koja se temelji na čistom promatranju, ne osjeća se nimalo spriječenom da to prihvati. Ona samo izmisli osjetilo boli. Ali ne želimo više o tome, nego se pitamo: kako nastaje tako jednostavna, primitivna bol, kakva se osjeća kada posiječemo prst?
Prst je dio fizičkog tijela. U tome su prisutne tvari vanjskog fizičkog svijeta. Prst je prošaran eterskim i astralnim tijelom koji pripadaju prstu. Koja je zadaća ovih viših dijelova, eterskog i astralnog? Ova fizička struktura prsta, koja se sastoji od ugljika, vodika, kisika, dušika i tako dalje, ove stanice koje su u njemu raspoređene, ne bi mogla biti takva da aktivni element, graditelj, etersko tijelo nije iza i nije djelovalo u razvoju prsta, tako da su se stanice spojile kako bi formirale prst, a također održava te stanice u njihovoj sadašnjoj kombinaciji, jer sprječava da prst otpadne i propadne. Ovo etersko tijelo prožima eterom cijeli prst; nalazi se u istom prostoru kao i fizički prst. Ali astralni prst je također tu. Ako imamo bilo kakav osjet u prstu, pritisak ili neku drugu percepciju, astralno tijelo prsta je naravno posrednik toga, jer je osjet u astralnom tijelu.
Ali nipošto ne postoji puka mehanička veza između fizičkog, eterskog i astralnog prsta, već je ta veza neprestano živa. Eterski prst uvijek svijetli i prožima fizički prst, neprestano radi na oblikovanju njegovih unutarnjih dijelova. Koji je stvarni interes eterskog prsta u fizičkom prstu? Zanima ga da te dijelove, s kojima je povezan, dovede do najsitnijih dijelova, na pravo mjesto u pravom omjeru.
Promislimo sada da smo napravili ogrebotinu na koži i time je ozlijedili: ovim rezom sprječavamo eterski prst da rasporedi dijelove na pravi način. On je u prstu i trebao bi držati dijelove zajedno. Ovaj mehanički rez ih drži razdvojene, tako da eterski prst ne može učiniti ono što bi trebao učiniti. U istom je položaju kao i mi da smo, primjerice, sami pripremili neki uređaj za rad u vrtu i da nam je netko uništio taj uređaj. Ne možete raditi svoj posao onako kako želite. Moramo odustati od onoga što smo željeli raditi. Ovu nesposobnost najbolje je opisati kao lišavanje. Ovu nemogućnost intervencije astralni dio prsta osjeća kao bol.
Ako odsiječete ruku, možete odsjeći samo fizičku ruku, ne i etersku ruku, i tada ova eterska ruka ne može raditi; astralna ruka ovu golemu oskudicu osjeća kao bol. Na taj način, kroz interakciju eterskog i astralnog, upoznali smo bit najprimitivnije, najelementarnije boli. Tako zapravo nastaje bol, koja traje sve dok se astralno u tom dijelu ne navikne na činjenicu da se ta aktivnost više ne provodi.
Usporedimo sada bol u kamaloki s ovim. Tamo je odjednom cijelo tijelo otrgnuto od osobe, ono više nije tu, a eterske sile više ne mogu intervenirati. Astralno tijelo osjeća da se cjelina više ne može organizirati, ono želi aktivnost koja se može provoditi samo s fizičkim tijelom, ono doživljava to uskraćivanje kao bol. Sva bol je potisnuta aktivnost. Svaka potisnuta aktivnost u kozmosu dovodi do boli, a budući da se aktivnost u kozmosu često treba potisnuti, bol je nešto neophodno u kozmosu.
Ali može se dogoditi i nešto drugo. Ruka se u određenoj mjeri može polako vraćati iz svoje posebno živahne aktivnosti kroz procese deprivacije i slično, a time se i potiskuju njene funkcije. To je slučaj, naprimjer, kada osoba počne samu sebe kažnjavati. Tu se na određeni način zaustavljaju dotada aktivni i djelatni organi tijela. Tada se, primjerice u ruci, astralni dio eterske ruke povlači. Ono tada ima višak snage, izgubilo je zadatke, iako bi jednako žustro moglo nastaviti aktivnost. Na taj način, iako nema stvarne ozljede, izgubilo je zadatak. Ako se osoba počne osjećati prema sebi na način da počne osjećati taj višak snage u astralnom tijelu i može sebi reći: ostao mi je višak snage; prije sam koristio svu svoju snagu da reguliram fizičko tijelo, sada sam ukrotio fizičko tijelo. - Više ne uzima toliku snagu – tako astralno tijelo osjeća višak snage ove vrste kao blaženstvo. Jer kao što potisnuta aktivnost uzrokuje bol, tako akumulirana snaga daje osjećaj blaženstva. Mogućnost da radi više od onog za što je predisponirano u prvom redu znači blaženstvo za astralno tijelo. Ova svijest o obilatoj sili koja se može koristiti produktivno, koja može biti usmjerena iznutra, budući da vanjsko tijelo to ne traži: to znači blaženstvo.
Koja je svrha u tome da vjerske zajednice poduzimaju nešto da ubiju fizičko tijelo? Pa što to znači? To znači: nemojte koristiti funkcije fizičkog tijela na takav način, umirite ih i tako zadržite neku snagu u eterskom tijelu. Sjetimo se osobe koja je živjela s puno oskudice, koja je postupno uspjela smiriti metabolizam fizičkog tijela, bez da je mnogo zahtijevala od fizičkog tijela, i druge osobe koja jede koliko god hoće, čiji fizički procesi su stalno u previranju, u kojoj se mnogo toga probavlja. U ranijem slučaju kod kojega se sve odvija mirno, da, kod koga fizičke funkcije čak pokazuju izvjesnu indolentnost i ne troše toliko sile eterskog tijela, ostaje snaga za etersko tijelo. Kod drugog se, međutim, cijela snaga eterskog tijela mora koristiti za potrebe nepca i želuca; sve snage eterskog tijela se troše kako bi se fizičko tijelo održalo u njegovim funkcijama. Posljedica toga je da onaj koji je svoje tijelo doveo do odmora i nezahtjevnosti ima višak sila u svom eterskog tijelu, a astralno tijelo to odražava kao moć spoznaje, a ne samo kao blaženstvo, i pred takvom osobom se pojavljuju imaginativne slike astralnog svijeta. Savonarola, naprimjer, nije imao posebno zahtjevno fizičko tijelo; bio je slab, zapravo stalno bolestan, imao je mnogo toga u svom eterskom tijelu što se nije potrošilo u fizičkom tijelu, i mogao je koristiti te sile da pronađe svoje moćne misli i impulse, mogao je držati te moćne govore, kroz koje je nadahnjivao svoju publiku. Kroz svoje vizije, koje je također imao, mogao je svojim slušateljima moćno predstaviti što bi se trebalo dogoditi u budućnosti.
A sada to možemo prenijeti u duhovne svjetove. Baš kao što inhibirana aktivnost znači lišavanje u kamaloki – a u kamaloki uvijek postoji lišavanje – sada, kada osoba uđe u devahan, sva inhibirana aktivnost nestaje jer tamo nema ničega što je na neki način povezano s fizičkim i s pohlepom koja vodi natrag u fizičko. Tu se čovjeku predaje duhovna supstancijalnost, koja postupno izgrađuje oblik svoje buduće inkarnacije. Postoji najčišća, nesputana aktivnost i čovjek je doživljava kao najčišće blaženstvo. Čovjek neprestano uči u svom životu kroz sve što je oko njega. Ali svoja tijela, koja sada ima, izgradio je prema silama svojih ranijih inkarnacija, za sebe ih je izgradio kroz te sile. Ono što sada upoznaje u svom životu još nije u njegovom tijelu. Čovjek se mijenja unutar svog života, mijenjaju se njegovi osjećaji i senzacije, njegovi ideali rastu, u čovjeku postoji velika količina inhibiranog poriva za radom – ali on ne može transformirati svoje tijelo, mora ostaviti tijelo kakvo je bilo nakon prijašnjih iskustava. On je oslobođen ovih inhibicija u devahanu, a rezultat toga je da njegova nesputana žeđ za aktivnošću živi u blaženstvu. On tamo stvara svoje astralno tijelo, svoje etersko i svoje fizičko tijelo za novi život. Ono što ovdje ostaje nepotrošeno primjenjuje se u devahanu. On ne samo da svoju sadašnju svijest uzdiže u devahan, već i ono što nadilazi njegovu osobnost. To mu daje pojačanu egzistenciju u devahanu, tako da osim onoga što je njegova individualnost ovdje, on još uvijek u devahanu doživljava ono što je osvojio kao individualnost i što još nije uspio izraziti tijekom svog života. Tako shvaćamo bol i lišavanje, od najniže razine do blaženstva. U jednom svijetu uvijek možemo pratiti tragove onoga što prolazi kroz sve svjetove.
Tako danas možemo više cijeniti asketske metode razvoja. Možemo reći: kao što je bol povezana s vanjskom ozljedom fizičkog tijela, tako je i blaženstvo koje se osjeća povezano sa smanjenjem vanjske aktivnosti, a time i s povećanjem unutarnje aktivnosti. To je razumna strana starog asketizma i možemo razumjeti zašto se u odricanju tražilo ono što bi trebalo voditi u više svjetove. Stoga si često moramo razjasniti najprimitivnije aspekte stvari, kako bismo naučili razumjeti na određeni način kako nam znanost duha objašnjava put od oskudice i odricanja do blaženstva kroz najjednostavnije stvari, kao što je ranjavanje prsta, kao što i podnošenje tjelesne boli može postati svojevrsni put znanja. Jer sve je prispodoba, a kad objašnjavamo male stvari koje su pred nama, kako ih otkriva znanost duha, tada se postupno uzdižemo do duhovnih visina koje nam omogućuju razumijevanje onih najvećih.
Ako ovo usporedimo s onim što je rečeno jučer, postaje jasno da podnošenje fizičke boli može biti svojevrsni trening, svojevrsni put do znanja. Zamislimo osobu koja nikada nije imala glavobolju. Može reći: ne znam da imam mozak jer ga nikad nisam osjetio. Zamislimo da ovakva glavobolja ne nastaje vanjskim utjecajima, već određenim stupnjem kršćanske inicijacije, koji se naziva 'krunjenje trnjem'. To je da osobi dade osjećaj: Kakva god mi se patnja i bol i inhibicije približe koje žele potkopati ono što mi je najvažnije, moju misiju – želim stajati uspravno, premda stojim sam! - Kada bi netko prakticirao te osjećaje mjesecima, čak i godinama, na kraju bi doživio osjećaj glavobolje poput šiljaka koji mu se zabijaju u glavu. Ovo je prijelaz na spoznaju okultnih sila koje su formirale mozak. Ako eterske sile mozga učine točno ono što moraju, tada se neće pronaći ništa što bi te sile moglo dovesti do ljudske svijesti. Ali u trenutku kada je fizički mozak na određeni način ranjen pod utjecajem tih osjećaja, etersko tijelo se mora odvojiti, mora se povući iz mozga, istjerano je iz mozga, a posljedica te neovisnosti eterske glave je spoznaja. Ova privremena bol samo je prijelaz do postizanja moći spoznaje, a to nije ništa drugo nego objektivizacija onoga što osoba nije znala prije. Prije nije znao da ima mozak, sada uči prepoznavati eterske sile i njihovu učinkovitost, koje su izgradile mozak i koje ga održavaju.
Moglo bi se reći različite stvari. Kada se fizički organ odvoji od svog eterskog člana tako da etersko tijelo ne može intervenirati, osjeća se bol. Zatim, kada se astralno tijelo navikne na to, kada dođe do ožiljaka, što znači da se etersko tijelo oslobodi, tj. kada se ne iskoriste sve snage eterskog tijela, javlja se suprotno: osjećaj zadovoljstva i blaženstva.