.Držati ćemo se našeg zadanog programa, a na grupnim susretima ove zime razraditi ćemo niz naizgled veoma različitih aspekata čovjekova zdravlja i bolesti. Kasnije će se ti razni aspekti grupirati u cjelinu i kulminirati razumijevanjem određenih stvari prema kojima ćemo postupno prokrčiti naš put. Na prvom predavanju ove serije napravili smo vrstu klasifikacije vrsta bolesti, a zadnji puta smo pokušali portretirati tekst Deset zapovijedi. Sve što ide izvan tog teksta slijediti će tijekom dolazećih susreta. Naša glavna briga zadnjeg tjedna bila je upoznati se sa sadržajem i stvarnim smjerom Zapovijedi. Danas želimo govoriti o drugim aspektima koji se neće činiti direktno povezanim s prethodnim ili slijedećim razgovorima, jer je to niz aspekata sveobuhvatnog značenja koji će nam se objelodaniti tek kasnije.
Danas ćemo početi gledajući na važan trenutak u čovjekovoj zemaljskoj evoluciji. Oni od vas koji već rade u antropozofskom pokretu neko vrijeme već dugo su s time upoznati; drugi će se postupno priviknuti na ovaj način razmišljanja.
Trenutak u ljudskoj evoluciji kojeg se želimo podsjetiti leži daleko unatrag. Ako idemo natrag kroz post-atlantska vremena a zatim kroz atlantska vremena sve do Lemurije dolazimo do onog trenutka kada se u kraljevstvu ljudi na Zemlji odigrala podjela na spolove. Znate da prije toga ne možemo govoriti o podjeli spolova u kraljevstvu ljudi. Želim naglasiti da ne govorimo o uopće prvoj pojavi dva spola u zemaljskoj evoluciji ili evoluciji kao cjelini, utoliko što ona uključuje carstva koja su oko nas. Pojava koja bez sumnje spada u biseksualnost javlja se ranije. Ali ono što zovemo kraljevstvo ljudi nije se podijelilo na dva spola do vremena Lemurije. Prije toga ljudski oblik je bio formiran različito, i oba spola su na neki način bila sadržana unutar njega nediferencirana. Možemo formirati vanjsku sliku o tranziciji od dvojne seksualnosti do podjele na spolove ako vizualiziramo kako se prijašnje dvostruko spolno ljudsko biće postupno razvilo na takav način da su u jednoj grupi pojedinaca karakteristike jednog spola, ženskog, postale izraženije, dok su se u drugoj grupi snažnije razvile osobine muškog spola. To je bilo još uvijek dosta prije podjele na spolove, kada je bio progresivni razvoj u jednom ili drugom smjeru, u vrijeme kada je čovjek još živio u vrlo nesupstancijalnom materijalnom tijelu.
Za početak smo fokusirali našu pažnju na ovaj trenutak u vremenu, jer želimo zaviriti u značenje pojavljivanja dva spola. Tek kada imamo duhovno znanstvenu osnovu može se istražiti takvo značenje, jer fizička evolucija svoje značenje prima od viših svjetova. Dok god smo u fizičkom svijetu, ako ga razmatramo recimo filozofski, nekako je djetinjasto govoriti o svrhama. I Goethe i drugi su imali pravo kada su se šalili s ljudima koji su govorili o svrhama u prirodi, kao da je priroda u svojoj mudrosti stvorila pluto da bi čovjek od njega mogao raditi čepove. To je djetinjast način gledanja na stvari i može nas samo odvući od glavnog pitanja. Takvo gledanje bi bilo slično kao misliti o satu da ima mala demonska bića iza sebe dovoljno mudra da postignu da kazaljke idu naokolo. U stvarnosti ako želimo znati kako sat radi moramo otići do uma koji ga je proizveo, naime izrađivača sata. Slično, kada želimo shvatiti svrhu u našem svijetu, moramo koraknuti izvan fizičkog svijeta i ući u duhovni. Tako su svrha, značenje i ciljevi riječi koje možemo primijeniti na evoluciju tek kada ih razmotrimo na duhovno znanstvenoj osnovi. U tom smislu mi postavljamo pitanje: Kakvo je značenje iza toga da se dva spola postupno razviju i zatim međusobno rade?
Značenje će vam postati jasno kada vidite da ono što zovemo oplodnja, međusobni utjecaj spolova, mijenja nešto drugo što je prije postojalo. Ne smijete misliti da se oplodnja prvi puta pojavila u trenutku kada se u ljudsko evoluciji pojavila podjela na spolove. Nije bilo tako. Moramo sebi predstaviti da se u vremenima prije biseksualnosti ta oplodnja odvijala na sasvim različit način. Vidovita vizija može vidjeti da je u čovjekovoj zemaljskoj evoluciji postojalo vrijeme kada se oplodnja događala u vezi s uzimanjem hrane, i ona bića koja su u tim ranim vremenima bila muško-ženska primila su snage oplodnje s njihovom hranom. Ta hrana je još naravno bila delikatne prirode, i kada su u tim vremenima ljudska bića učestvovala u prehrani još je nešto bilo sadržano u tim hranjivim tekućinama što je tim bićima dalo mogućnost da porode drugo takvo biće. Međutim, trebate shvatiti, da hranjive tekućine uzete od supstance njihovog okruženja nisu uvijek sadržavale plodne tekućine, već samo u određena vremena. To je zavisilo o promjenama koje su se odvijale, usporedivo s današnjom promjenom godišnjih doba, promjenama klime, i tako dalje. Prehrana upijena iz okruženja od strane tih dvospolnih bića isto tako je imala moć oplodnje samo u određenim vremenima.
Ako s vidovitom sviješću pogledamo još dalje natrag, nalazimo još jednu osobitost u razmnožavanju u drevnim vremenima. Ono što danas poznajete kao razlike između raznih individualnosti, što je izraženo u raznolikosti života u našem sadašnjem ciklusu čovječanstva, te razlike nisu postojale prije pojave spolova. Tada je tamo bila velika ujednačenost. Bića koja su se tada pojavila bila su slična jedna drugom i njihovim precima. Sva ta bića koja su bila još nepodijeljena na dva spola, bića su izvana veoma slična, a više manje i njihovi karakteri također. To da su ljudi bili toliko slični nije bilo u tim vremenima nedostatak kakav bi bio u sadašnje vrijeme. Samo zamislite kako bi beskonačno tup ljudski život bio ako bi ljudi danas dolazili na svijet s jednakom pojavnošću i karakterom, i kako bi se malo toga zapravo moglo dogoditi u ljudskom životu, pošto bi svatko želio napraviti istu stvar kao i svi drugi. Ali u drevna vremena to nije bio slučaj. Kada je čovjek bio još uvijek takoreći više eterski, više duhovni, a ne tako čvrsto ukopan u materiju, tada su kod rođenja i u djetinjstvu ljudska bića zaista bila slična jedan drugom, i učitelji nisu trebali primjećivati da li je jedno dijete bilo fakin a drugo nježno malo biće. Premda su ljudi bili različiti u karakteru u različita vremena, na neki način su u osnovi svi bili slični. Svaka osoba, međutim, nije ostajala ista kroz cijeli život. Pošto je čovjek još bio u mekšem, više duhovnom tijelu bio je mnogo više otvoren za stalne utjecaje koji dolaze od okruženja, tako da su u tim drevnim vremenima ti utjecaji dovodili do ogromnih promjena u njemu. Čovjek postaje na neki način individualiziran jer, imajući prirodu mekanu kao vosak, on postaje više ili manje otisak njegova okruženja. U sasvim određeno vrijeme u njegovu životu, što bi se danas podudaralo s pubertetom, za njega je postalo moguće da pusti da sve što se događa u njegovom okruženju djeluje na njega. Razlike između različitih vremena koje su bile usporedive s našim sadašnjim godišnjim dobima bila je veoma velika, i bilo je za čovjeka od velike važnosti da li živi u jednom dijelu Zemlje ili drugom. Ako je zemljom proputovao čak i kratku razdaljinu, to je na njega imalo veliki utjecaj. Ako ljudi danas idu na dugo putovanje koliko god da vide, vraćaju se u globalu jednaki kao što su i otišli, osim ukoliko nisu veoma osjetljivi. To je u stara vremena bilo drugačije. Sve je na ljude imalo velikog utjecaja, i dok god su imali tijela od mekog materijala mogli su zapravo tijekom života postati postupno individualizirani. Zatim je ta mogućnost prestala.
Još nešto drugo što nam se otkriva je da kako je sama Zemlja postajala sve gušća i gušća, i u istoj mjeri kao i supstanca, recimo zemaljska priroda se intenzivirala, ova uniformnost postaje štetna. Jer to je postupno reduciralo čovjekovu sposobnost da se mijenja. On postaje takoreći veoma gust pri rođenju. To je razlog zašto se sada ljudi tako malo mijenjaju tijekom njihova života. I to je vodilo Schopenhauera da misli da su ljudi bili potpuno nesposobni da unesu bilo kakvu temeljnu promjenu u njihovom karakteru. Razlog za to je da su ljudi utjelovljeni u tako gustoj supstanci. Ne mogu lako raditi na supstanci ili je mijenjati. Ako bi, kao što je jednom bio slučaj, čovjek još uvijek mogao mijenjati svoje udove po volji, i napraviti ih dugim ili kratkim prema potrebi, tada bi čovjek, naravno, još bio veoma osjetljiv. Tada bi zaista mogao u svoju individualnost primiti snagu da se promijeni. Čovjek uvijek ima unutarnji kontakt s okruženjem, posebno njegovim ljudskim okruženjem. Da bi ovo bilo sasvim jasno želio bih vam reći nešto što možda niste prije primijetili ali što je ipak točno.
Zamislite da sjedite ispred nekog i da mu se obraćate. Referiramo na običan ljudski odnos u normalnom tijeku života a ne na nekog tko je posebno duboko školovan u okultizmu. Dvoje ljudi sjedi zajedno, jedan govori a drugi samo sluša. Općenito se misli da onaj koji sluša ne radi ništa. Međutim to nije točno. U ovakvim stvarima još uvijek vidimo utjecaj okruženja. Nije primjetno za vanjsku percepciju, ali iznutra je veoma jasno, u stvari upadljivo, da se onaj koji samo sluša pridružuje u svemu što ovaj drugi radi.
On čak oponaša pokrete glasnica, i govori s govornikom. Sve što čujete vi također i kažete nježnim pokretom glasnica i drugim govornim organima. Velika je razlika da li govornik ima graktav glas i to su pokreti koje morate imitirati, ili ima ugodan glas. U ovom smislu ljudsko biće radi sve što radi druga osoba, i pošto se to događa cijelo vrijeme, ima velikog utjecaja na cjelokupni čovjekov razvoj, iako samo u ovom ograničenom smislu. Ako ove zadnje ostatke čovjekova sudjelovanja u njegovom okruženjem zamislite znatno uvećane, dobijete ideju kako je čovjek drevnih vremena živio i osjećao se s njegovim okruženjem. Čovjekova sposobnost imitacije, na primjer, bila je razvijena u strašnim razmjerima. Ako je jedna osoba napravila gestu, onda su i svi drugi također napravili istu gestu. Samo je par beznačajnih stvari u nekim određenim smjerovima ostalo od toga danas, kao na primjer kada jedna osoba zijeva, onda i drugi ljudi također zijevaju. Ali zapamtite da je u tim drevnim vremenima to u potpunosti bilo pitanje da se ima mutna svijest s kojom je ta moć imitacije bila povezana.
Sada kako je Zemlja i sve na njoj postajalo sve gušće i gušće čovjek je postajao sve manje sposoban transformirati se kroz utjecaj njegova okruženja. U relativno kasnim atlantskim vremenima izlazak Sunca, na primjer, imao je snažan kreativni učinak na čovjeka, jer je on bio potpuno otvoren i pretrpio uzvišene unutarnje doživljaje, koji su ga, ako su se stalno ponavljali, strahovito mijenjali tijekom njegova života. To se sve više smanjivalo i postupno potpuno nestalo što je čovječanstvo više napredovalo.
U Lemurijska vremena, prije nego je Mjesec napustio Zemlju, čovječanstvo je bilo u opasnoj nevolji. Bilo je u opasnosti da postane rigidno do točke mumificiranja. Preko postupnog odlaska Mjeseca od Zemlje ova opasnost je bila izbjegnuta. Međutim, u isto vrijeme kada je Mjesec odlazio, dogodila se podjela na spolove, i s tom podjelom dolazi novi impuls za individualizaciju čovjeka. Da je za ljudska bića bilo moguće da se razmnožavaju bez dva spola, ova individualizacija se ne bi bila dogodila. Sadašnja raznolikost među ljudima je zbog međudjelovanja spolova. Da je postojao samo ženski element, ljudska individualnost bila bi ugašena, i svi bi ljudi postali slični. Kroz kooperaciju muškog elementa ljudska bića su od rođenja individualni karakteri. Dakle značaj i značenje međudjelovanja spolova naći će se u činjenici da je kroz odvajanje muškog elementa individualizacija čovjeka pri rođenju zamijenila staru vrstu individualizacije. Ono što je u ranija vremena postignuto od cijelog okruženja sažeto je u međudjelovanju spolova, tako je individualizacija gurnuta natrag do pojavljivanja fizičkog ljudskog bića pri rođenju. To je značaj međudjelovanja spolova. Individualizacija se događa putem učinka muškog spola na ženski.
Sada je ovo došlo na račun nečeg drugog, i kada opisujem situaciju molim vas da je uzmete kao primjenjivu striktno na ljudska bića, jer kada smo na temeljima znanosti duha ne smijemo pretpostaviti da ono što vrijedi za čovjeka također vrijedi i za životinje. Zdravlje i bolest, u njihovim delikatnijim aspektima, podliježu sasvim različitim uzrocima kod ljudi nego kod životinja. Tako ono što je rečeno vrijedi samo za čovjeka, i početi ćemo gledanjem na finije aspekte.
Zamislite da se stvarno tamo u tim drevnim vremenima kada je čovjek bio potpuno predan okruženju, i okruženje je ulazilo u njega i s jedne strane okruženje ga je učinilo plodnim s hranjivim sokovima koje mu je nudilo, a s druge strane preko njihova utjecaja je postao individualiziran. Sada znamo kada stojimo u duhovnoj znanosti da je sve oko nas što utječe na nas, bila to svjetlost ili zvuk, toplina ili hladnoća, čvrstoće ili mekoća ili ova ili ona boja, otkrivenje, vanjski izraz nečeg duhovnog. A u ona drevna vremena čovjek nije uopće percipirao vanjske osjetilne impresije, percipirao je duhovno. Kada je pogledao gore na Sunce, nije vidio fizičku loptu Sunca, već ono što je očuvano u perzijskoj religiji kao ‘Ahura Mazdao, Velika Aura’. Duhovni dio, pojavljivala su mu se sva sunčeva duhovna bića, a isto je bilo s zrakom, vodom i cijelim okruženjem. Danas kada upijate ljepotu slike, možete imati nešto što je takoreći destilirano od nje, jedino što je u onim vremenima to bilo daleko bogatije. Ako bi željeli govoriti kao oni u tim vremenima ne bi mogli reći: ‘Ovo ili ono ima neki određeni okus’; već bi morali reći: ‘Ovaj ili onaj duh čini mi dobro!’ Tako je bilo kada su ljudi jeli — aktivnost sasvim različita od onog što je danas — i sasvim različito je, također, bilo vrijeme kada su primane snage oplodnje: to je bila pojava duhovnog okruženja. Duhovi su zakrilili čovjeka i stimulirali da iznese njegovu vrstu, i to je također doživljeno i viđeno kao duhovni proces.
Zatim je malo po malo za ljude postalo nemoguće da vide duhovno u njihovom okruženju. Ono je postajalo sve više skriveno od pogleda, posebno tijekom njihove dnevne svijesti. Malo po malo ljudi su izgubili iz vida duh iza stvari, i opažali su samo vanjske objekte koji su njihov vanjski izraz. Naučili su zaboraviti duhovnu pozadinu, i utjecaj duha je postajao manji što je čovjekovo tijelo postajalo gušće. Preko tog zgušnjavanja čovjek sve više postaje nezavisno biće i isključuje se od svog duhovnog okruženja. Što dalje idemo natrag u ona drevna vremena utjecaj koji je dolazio od okruženja bio je više duhovno božanski. Ljudska bića su zaista bila organizirana na takav način da su bili kao duhovna bića koja oko njih lebde u njihovom okruženju; slike bogova koji su u starija vremena bili prisutni na Zemlji.
Posebno je kroz međudjelovanje dva spola to bilo sve više izgubljeno, i duhovni svijet se povukao iz čovjekova vidokruga. Čovjek je osjetilni svijet promatrao sve jasnije. Tu situaciju moramo oslikati živopisno: Samo zamislite, u tim vremenima čovjek je bio oplođen iz duhovnog svijeta od bogova. Sami bogovi su bili oni koji su predali svoje snage i ljude učinili kao što su oni. Zato u tim drevnim vremenima ono što zovemo bolest nije postojalo. Nije bilo unutarnje dispozicije za bolest, i nije mogla biti tu jer je sve što je bilo u čovjeku i što je djelovalo na njega i radilo na njemu došlo od božanskog-duhovnog kozmosa koji daje zdravlje. Božanska-duhovna bića su puna zdravlja, i u tim danima su čovjeka napravili svojom slikom. Čovjek je bio zdrav. Ali što se više približavao vremenu kada je došlo do međudjelovanja spolova i zajedno s time povlačenje od duhovnih svjetova, i što je više nezavisan i individualan čovjek postao, više se iz njega povlačilo zdravlje božanskih-duhovnih bića i nešto je drugo zauzelo to mjesto. Ono što se u stvari dogodilo bilo je da su se tom međudjelovanju spolova pridružile strasti i instinkti izazvani u fizičkom svijetu. Tu pobudu u fizičkom svijetu moramo tražiti nakon što su ljudska bića dosegnula točku kada su dva spola senzualno privlačila jedno drugo. To je bilo dugo nakon što su spolovi već postojali. Učinci spolova jedno na drugo — čak i u atlantskim vremenima — dogodili su se kada je fizička svijest bila zapravo usnula, tijekom noći. Sve do sredine atlantskih vremena nije počelo privlačenje spolova, ono što bi mogli zvati strasna ljubav; odnosno, senzualna ljubav koja se miješala s čistom nadčulnom ili platonskom ljubavi. Bilo bi mnogo više platonske ljubavi da u nju nije ušla senzualna ljubav. I dok je ranije ono što je pomoglo u formiranju čovjeka došlo od božansko-duhovnog okruženja sada je dolazilo više iz strasti i instinkta dva spola koja su djelovala jedan na drugog. Vrsta senzualne žudnje koja je stimulirana viđenjem vanjske pojavnosti suprotnog spola vezana je uz zajedničko djelovanje dva spola. I stoga je nešto bilo utjelovljeno u čovjeku pri rođenju što je povezano s određenom vrstom strasti i osjećaja koje ljudska bića imaju u fizičkom životu. Dok je u ranija vremena čovjek još uvijek primao ono što je bilo u njemu od božansko-duhovnih bića iz njegova okruženja, sada je stekao nešto kroz čin oplodnje što je, kao nezavisno, samodostatno biće, primio u sebe iz svijeta osjetila.
Nakon što su se ljudska bića razdvojila u dva spola prenijeli su nasljednicima ono što su sami doživjeli u čulnom svijetu. Tako sada imamo dva tipa ljudskih bića. Ta dva tipa žive u fizičkom svijetu i svijet opažaju preko osjetila, i to ih vodi da razviju razne izvana pobuđene impulse i težnje, posebno one koje se javljaju iz njihova vlastita izvana stimuliranog privlačenja jedni drugih. Ono s čime se sada čovjek suočio vanjskim putem povučeno je u sferu nezavisnog ljudskog bića, i to više nije u potpunoj harmoniji s božansko-duhovnim kozmosom. To je ljudima pruženo kroz čin oplodnje, to je usađeno u njih. I taj njihov svjetovni život, primljen ne iz svijeta bogova već sa vanjske strane ovog božansko-duhovnog svijeta, preko oplodnje je prenesen njihovim potomcima. Ako je čovjek u tom smislu loš, tada nasljednicima prenosi lošije osobine nego druga osoba koja je dobra i čista.
I to je pravo značenje ‘izvornog grijeha’. To je koncept izvornog grijeha. Do izvornog grijeha je došlo tako da je čovjek došao do točke prijenosa vlastitih individualnih iskustava u fizičkom svijetu svojim potomcima. Svaki puta kada spolovi zažare strašću sastojci dva spola kombiniraju se u ljudskom biću koje silazi iz astralnog svijeta. Kada se ljudsko biće inkarnira ono silazi iz svijeta devahana i formira njegovu astralnu sferu u skladu s njegovom posebnom osobnošću. Nešto što pripada astralnim tijelima njegovih roditelja — njihovi impulsi, strasti i žudnje — kombiniraju se s tom astralnom sferom tako da time sudjeluje u doživljajima predaka. Ono što tako silazi kroz generacije, što je zapravo stečeno kao ljudska karakteristika i uručeno dolje kao takvo, ono je što trebamo shvatiti kao koncept izvornog grijeha. I sada dolazimo do nečeg drugog: u čovječanstvo ulazi potpuno novi poticaj preko individualizacije čovjeka.
U ranija vremena božansko-duhovna bića — i ona su bila potpuno zdrava — prave čovjeka na svoju sliku. Ali sada čovjek, kao nezavisno biće, odvaja se od sveobuhvatne harmonije božansko-duhovnog zdravlja. U određenom smislu on se u svom individualizmu postavlja nasuprot cijelog božansko-duhovnog okruženja. Zamislite da imate biće potpuno pod utjecajem njegova okruženja. Ono što on izražava bilo bi okruženje. Zamislite, ipak, da se zaključa u svoju kožu, zatim kao dodatak osobinama okruženja ima isto tako i svoje vlastite osobine. I zaista, s podjelom na spolove ljudi postaju pojedinci i razvijaju vlastite individualne osobine. I postoji proturječje između velike božansko-duhovne harmonije s njenim zdravljem i ljudskog individualizma. I kako ta individualnost nastavlja raditi, kako postaje stvarni djelotvorni faktor, u ljudsku evoluciju ulazi mogućnost postajanja bolesnim. Tu se mogućnost bolesti najprije pojavila u ljudskoj evoluciji, jer je vezana uz individualizaciju čovjeka. Kada je čovjek još uvijek bio povezan s božansko-duhovnim svijetom mogućnost bolesti nije postojala. Ona je došla u isto vrijeme kao i individualizacija, a to je isto vrijeme kao i vrijeme podjele na spolove. Ovo vrijedi za ljudsku evoluciju, i ne smijete to na isti način primijeniti na životinjski svijet.
Bolest je zaista rezultat procesa koje sam upravo opisao, i možete vidjeti da je u stvari posebno astralno tijelo ono što je izvorno pod takvim utjecajem. Za početak ljudsko biće samo povlači astralno tijelo u njegov organizam kako silazi iz svijeta devahana, i tamo se susreće s onim što u njega utječe kroz međudjelovanje dva spola. Dakle astralno tijelo je dio čovjeka koji najjasnije pokazuje ne-božansko. Etersko tijelo je više božansko, jer čovjek nema toliko veliki utjecaj na to, a fizičko tijelo je najbožanskije od svih; to je božji hram, jer je potpuno povučeno od čovjekova utjecaja. Dok čovjek u njegovu astralnom tijelu traži svakakva zadovoljstva i može imati svakakve žudnje koje mogu štetno djelovati na fizičko tijelo, čak i danas je fizičko tijelo takav instrument koji može desetljećima izdržati trovanje srca i druge štetne utjecaje astralnog tijela. I tako moramo priznati da je zbog svih ovih stvari koje se javljaju u astralnom tijelu ono postalo najgori dio čovjeka. Tkogod dublje gleda u ljudsku prirodu naći će da najdublji uzroci bolesti leže u astralnom tijelu i njegovom lošem utjecaju na etersko tijelo, a preko eterskog tijela na fizičko tijelo. Sada ćemo razumjeti brojne stvari koje se inače ne mogu razumjeti. Sada ću govoriti o običnim mineralnim lijekovima.
Medikamenti iz mineralnog carstva djeluju u prvom redu na čovjekovo fizičko tijelo. Sada, koje je značenje čovjekova davanja njegovom fizičkom tijelu mineralnog lijeka? Zapazite da nećemo govoriti o bilo kakvim biljnim lijekovima već o čisto mineralnim, onog što je pripisano putem metala i soli i tako dalje. Recimo da netko uzme neki mineralni medikament. Od vidovite svijesti tada se vidi nešto izvanredno. Ta vidovita svijest može izvesti slijedeći pothvat — ona uvijek ima sposobnost da skrene pažnju od nečega. Moguće je skrenuti pažnju od cijelog fizičkog tijela. Tada još uvijek vidite etersko tijelo, astralno tijelo i ego auru. Zahtijevali ste odsutnost fizičkog tijela snažnom negativnom pažnjom. Sada ako je netko uzeo mineralni lijek, iz vaše pažnje možete odstraniti sve i samo usmjeriti vašu vidovitu viziju na mineral ili metal kojeg on sada ima unutar sebe. Odnosno, zahtijevate odsutnost svega u njemu prirode kosti, mišića, krvi i tako dalje, i usmjerite pažnju samo na određenu mineralnu supstancu koja ga je prožela. Nešto izvanredno se predstavlja vidovitoj svijesti. Ta mineralna supstanca postaje veoma razrijeđena i poprimila je ljudski oblik. Pred sobom imate ljudski oblik, ljudskog fantoma koji se sastoji od supstance uzete od čovjeka. Pretpostavivši da je osoba uzela antimon, vi pred sobom imate ljudski oblik veoma fino raspršenog antimona, a isto je sa svakim mineralnim lijekom kojeg čovjek uzme. Unutar sebe kreirate novog čovjeka koji se sastoji od ove mineralne supstance; vi ga utjelovljujete. Sada se upitajmo koja je svrha i značaj toga?
Značaj je da ako biste ostavili čovjeka kakav je i uskratili mu lijek kojeg stvarno treba, tada bi zbog određenih loših snaga u njegovom astralnom tijelu ono djelovalo na etersko tijelo a ono dalje na fizičko tijelo i postupno ga uništilo. Vi ste u fizičko tijelo stavili dvojnika. To djeluje tako da spriječi fizičko tijelo da se podčini utjecajima astralnog tijela. Zamislite da imate biljku grahoricu. Ako joj date oslonac ona se namota i vjetar je neće otpuhati. Ovaj dvojnik sačinjen od utjelovljene supstance je kao i to, oslonac za čovjeka. On prikači fizičko tijelo za sebe i udalji ga od utjecaja astralnog i eterskog tijela. Na ovaj način napravite ljudsko fizičko tijelo nezavisnim takoreći od njegova astralnog i eterskog tijela. To je učinak mineralnog medikamenta. Ali odmah ćete vidjeti njegovu lošu stranu, jer on ima veoma ozbiljan nedostatak. Pošto umjetno povlačite fizičko tijelo iz njegove veze s ostalim tijelima oslabili ste utjecaj astralnog i eterskog tijela na fizičko tijelo i fizičko tijelo učinili nezavisnim. I što češće uzimate takve lijekove to više nestaje utjecaj astralnog i eterskog tijela, čineći fizičko tijelo očvrsnutim, nezavisnim bićem, podložno njegovim vlastitim zakonima. Zamislite što rade ljudi koji mineralne lijekove ovakve vrste uzimaju čitavog života. Čovjek koji je tijekom vremena uzimao mnogo ovih mineralnih lijekova unutar sebe ima fantoma od svih tih minerala, oko desetak njih. To je kao da je fizičko tijelo okruženo čvrstim zidovima. I kakvu vrstu utjecaja astralno i etersko tijelo mogu još imati na njega? Takva osoba u stvari vuče svoje tijelo okolo sa njim i ima veoma malo moći nad njim. Ako se čovjek koji se na taj način dozirao dugo vremena javi nekome tko ga želi liječiti psihološki i posebno raditi na njegovim finijim tijelima, on će otkriti da je postao više ili manje neprijemčiv za psihološke utjecaje. Jer čineći u prvom redu njegovo fizičko tijelo nezavisnim, lišio ga je mogućnosti da bude pod utjecajem bilo čega što bi se moglo odvijati u njegovim finijim tijelima. I to se dogodilo uglavnom jer ljudsko biće ima u njemu toliko mnogo fantoma da oni nisu u harmoniji, da ga povlače amo tamo. Ako se ljudsko biće lišilo mogućnosti djelovanja iz njegove duše i duha, ne treba biti iznenađeno ako ni duhovni tretman isto nije baš uspješan. U slučaju psiholoških tretmana, stoga, trebate uvijek razmotriti kakva je vrsta osobe pacijent. Ako je njegovo astralno ili etersko tijelo učinio nemoćnim čineći njegovo fizičko tijelo nezavisnim, tada će biti veoma teško takvoj osobi pomoći pomoću duhovnog tretmana.
Dakle sada razumijemo kako mineralne supstance utječu na čovjeka. One u njemu stvaraju dvojnike koji zadržavaju njegovo fizičko tijelo i uklanjaju ga od mogućih štetnih učinaka njegovog astralnog i eterskog tijela. Pošto je materijalistička medicina neupućena u čovjekove više članove, gotovo sva naša današnja medicina radi u smjeru tretiranja samo fizičkog tijela na ovaj ili onaj način.
Danas smo počeli s gledanjem na učinke mineralnih supstanci. Jednom ćemo morati govoriti o učincima biljnih snaga i animalnih supstanci na ljudski organizam, i zatim ćemo ići na one utjecaje ili lijekove koji djeluju od jednog bića na drugog na psihički ili duhovni način. Ali vidjeti ćete da je esencijalno za naša proučavanja da ponovno steknemo takve koncepte kao što je koncept izvornog grijeha i ispravno ih shvatimo. S određenim stvarima danas ljudi ne vide upravo ono što leži ispred njih i za to ne pokazuju uopće razumijevanja.