.Činjenica da imamo mogućnost ići prema sve naprednijim proučavanjima u ovoj grupi samo je zbog rasporeda kojeg smo napravili u vezi usporednog odvijanja ovog ciklusa s grupnim predavanjima. Stoga bih vas zamolio da ovim ciklusima date svu vašu podršku. Nužno je imati mjesto gdje možemo napredovati s predavanjima. Inače bi morali svake godine početi od početka.
Danas ćemo se baviti s nečim što će opet izgledati daleko od prethodnih predavanja ali što će se ipak uklopiti u našu sadašnju liniju misli. Kao našu početnu točku želimo uzeti opservaciju napravljenu na jednom od zadnjih javnih predavanja; onu o ‘Praznovjerju s duhovno znanstvenog gledišta’. Tamo je dana opservacija s kojom se ne može baviti na javnom predavanju jer bi, za dublje razumijevanje toga, trebalo pretpostaviti neke preliminarne koncepte koji su manje povezani s intelektualnim razumijevanjem nego s razumijevanjem koje leži u našoj cjelokupnoj duševnoj konstituciji, i koje možemo steći tek nakon godina grupnog rada. Strpljivi takav rad u konačnici nas vodi do točke gdje se ono što je izgledalo apsurdno čini mogućim i vjerojatnim, i možemo vidjeti da to život potvrđuje. Opservacija od koje želimo krenuti je da je obična činjenica i nije praznovjerje da u slučaju određenih bolesti kao što je, na primjer, upala pluća, postoji kriza sedmog dana kada pacijent lako može umrijeti, i liječnik treba napraviti sve u njegovoj moći da pacijenta provede kroz tu krizu koja se bez iznimke javlja sedmog dana. To je danas priznato od svakog osjetljivog liječnika, premda liječnici ne mogu istražiti uzroke jer nemaju pojma o duhovnim temeljima stvari. Najprije ću vam jednostavno predstaviti činjenicu da upala pluća pokazuje nešto osobito što je povezano s misterioznim brojem sedam.
Na ljudsko biće moramo gledati na način koji čini mogućim shvatiti tu činjenicu a uz to i mnoge druge. Znate iz bezbroj puta kada smo na to upućivali da se čovjeka može shvatiti samo kada znamo da on ima četverostruku strukturu, fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i ego. Ta četiri člana čovjekova bića su povezani i zavisni jedan od drugog na raznovrsne načine. Svaki član utječe na druge, i stoga su u stalnoj vezi jedan s drugim. Ali ta suradnja je veoma složena. Treba mnogo vremena da čovjek upozna te povezanosti kao i odnos tih članova s određenim snagama, procesima i bićima kozmosa kao cjeline. Jer čovjek je povezan s kozmosom preko svakog od njegovih članova; povezanost koja je stalna — a ovo je opet veoma važno — ali koja je također i promjenjiva. Ono što poznajemo kao fizičko tijelo, etersko tijelo i tako dalje povezano je jedno s drugim ali također i s kozmosom, cijelim svijetom oko nas. Jer ono što mi imamo unutar nas također je u izvjesnoj mjeri i izvan nas, i tako možemo reći da te unutarnje i vanjske veze možemo najbolje upoznati ako čovjeka promatramo i u budnom stanju i u stanju spavanja.
Kada čovjek leži uspavan, fizičko i etersko tijelo leže u krevetu a astralno i ego su u izvjesnoj mjeri izvan njih. Ali to je samo govoreći ugrubo. Gruba ideja je za mnoge stvari dovoljna, ali danas situaciju želimo shvatiti malo točnije. Astralno tijelo i ego sada nisu aktivni u fizičkom tijelu. Ali fizičko tijelo sa svojim nervima i krvnim sustavom i etersko tijelo ne mogu egzistirati ukoliko nisu prožeti astralnim tijelom i nečim što je nalik egu. Niti etersko tijelo može postojati bez da je prožeto višim entitetima. Kada vlastito astralno tijelo i ego ljudskog bića odstupe, aktivnosti ta dva člana moraju biti zamijenjene. Ljudsko tijelo ne može ostati bez da su ego i astralno tijelo aktivni unutar njega, dakle kada ljudsko biće spava tamo moraju biti aktivni ego i astralno tijelo. Da budemo precizni, trebali bi reći da su ego i astralno tijelo koji su aktivni u uspavanom fizičkom tijelu ljudskog bića također i tijekom dana unutar ljudskog bića, ali je njihova aktivnost potpuno nadjačana od vlastitog astralnog tijela i ega ljudskog bića. Ako želimo zamisliti ego kakav je danas, u budnom stanju, trebamo sebi reći da je taj ego unutar ljudskog bića kada je čovjek budan, i zbog njegove aktivnosti kroz to vrijeme on veći ego lišava njegove sfere utjecaja. Što naš ograničeni ego u stvari radi tijekom spavanja? Možemo uistinu prilično točno reći da se taj ego koji se za vrijeme dana oslobodio od velikog kozmičkog ega i u čovjekovom tijelu ima slobodne ruke, spušta u kozmički ego tijekom noći i odriče vlastite aktivnosti. I pošto se dnevni ego spušta u kozmički ego, kozmički ego može raditi neometan i riješiti se sve iscrpljenosti koja se akumulirala tijekom dana. Pošto dnevni ego uranja dolje u kozmički ego za noćni ego je moguće da bude aktivan na sveobuhvatan način. Ako to želite zamisliti slikovito, odnos dnevnog ega s noćnim egom možete vizualizirati kao da dnevni ego opisuje krug, prolazeći većim dijelom tog kruga izvan oblasti velikog ega i noću se spuštajući u veliki ego. Za prosječno šesnaest sati on je izvan noćnog ega a osam sati on je unutar njega.
Ovo ćete ispravno razumjeti samo ako ono što sam rekao uzmete sasvim doslovno, naime da vaš ego nikada ne ostaje isti cijelih šesnaest sati — uzevši da je to normalno vrijeme za koje je čovjek budan — i da se ego cijelo to vrijeme mijenja. On opisuje dio kruga i zatim uranja dolje, prolazeći kroz još promjena tijekom noći, o kojima obično ljudsko biće ne zna ništa. Te promjene postaju sve više nesvjesne dok se ne dosegne klimaks, a zatim ego polako postaje više svjestan. Možemo dakle reći, da tijekom dvadeset četiri sata ljudsko biće stalno prolazi kroz izvjesne promjene, čega vanjski simbol možemo zamisliti kao krug, kao kazaljku sata koja opisuje krug i s vremena na vrijeme nestaje u velikom kozmičkom egu.
Ljudsko astralno tijelo prolazi kroz promjene na veoma sličan način. To se također mijenja na takav način da to možemo simbolički opisati krugom. S astralnim tijelom također su promjene takve da zaista moramo govoriti o uranjanju u kozmičko astralno tijelo. Samo što današnji čovjek više ne primjećuje silazak u kozmičko astralno tijelo, dok je u ranija vremena čovjek toga bio veoma svjestan. Tada je čovjek osjećao njegove vlastite urođene astralne osjećaje koje je imao u jedno određeno vrijeme kako se izmjenjuju takoreći sa sasvim različitim osjećajima u neko drugo vrijeme. U neko vrijeme osjećao se više živ u svijetu oko njega a u neko drugo vrijeme bio je više svjestan njegovih vlastitih unutarnjih osjećaja. Možete percipirati sasvim različite nijanse osjećaja u astralnom tijelu jer je ono bilo podvrgnuto ritmičkim promjenama tijekom sedam dana, to je sedam puta dvadeset četiri sata, što se opet može usporediti s krugom. Ego je podvrgnut ritmičkim promjenama kroz period od dvadeset četiri sata, što je danas još uvijek izraženo u izmjenama budnosti i spavanja, a astralno tijelo u sedam puta dvadeset četiri sata. Kod iskonskog čovjeka ove ritmičke promjene javljale su se veoma živopisno. Dakle u astralnom tijelu ritmičke promjene idu svojim tijekom u sedam dana, a osmog dana ritam počinje iznova. Astralno tijelo stvarno uranja dolje u univerzalno astralno kozmičko tijelo dio vremena kojeg je čovjek podvrgnut tom ritmu. Jer ostatak vremena ono je više izvan tog kozmičkog astralnog tijela. To što su prisutni u čovjeku kada on spava može vam dati sliku koliko su univerzalno astralno tijelo i ego značajni za čovjekov život. To Ja u koje on uranja kada zaspe i koje noću održava protok njegove krvi, je isti ego koji tijekom spavanja radi u njegovom tijelu. Ako spava danju on također odlazi u ovaj univerzalni ego, i to unosi određenu nepravilnost u njegov ritam koji bi u ranija vremena radio destruktivno ali koji ovih dana nije toliko destruktivan jer se u naše vrijeme ljudski život značajno promijenio u tom pogledu. Tijekom sedam dana, čovjekovo astralno tijelo zapravo ide u isti dio univerzalnog kozmičkog astralnog tijela koje tijekom spavanja prožima fizičko i etersko tijelo. To dovodi do promjene u čovjekovim unutarnjim osjećajima. To jedva da se danas primjećuje, premda u ranija vremena to nije moglo biti ignorirano.
Kroz određene specifične ritmičke promjene ne prolaze samo ego i astralno tijelo već i etersko tijelo to čini također. To se odvija na takav način da se u četiri puta sedam dana ljudsko etersko tijelo, simbolički govoreći, okreće oko vlastite osi, i nakon četiri puta sedam dana dolazi opet na početak. Sasvim konkretan ritam događa se tijekom četiri puta sedam dana. Ali sada se približavamo sferi o kojoj bi trebali govoriti mnogo detaljnije ako ćete je uopće razumjeti. Sjetiti ćete se da sam rekao da je etersko tijelo muškarca žensko a žene muško. To dvoje ima drugačiji ritam, ali u to ne želimo danas ulaziti. Samo želimo naglasiti da se taj ritam pojavljuje i, zbog razlike kod muškarca i žene, samo ćemo reći da je to približno četiri puta sedam dana.
To nas, međutim, ne dovodi do kraja problematike. Sasvim konkretni procesi se ritmički ponavljaju i u fizičkom tijelu također, koliko god to nevjerojatno ljudima danas zvučalo. Danas su postali gotovo izbrisani, jer je čovjek imao postati neovisan od određenih procesa, ali su još uvijek primjetni za okultno promatranje. Ako bi fizičko tijelo bilo potpuno prepušteno sebi taj ritam bi se odvijao kroz period od deset puta sedam puta četiri dana kod žene a dvanaest puta sedam puta četiri dana kod muškarca. Tako bi bilo ako bi ljudsko biće bilo potpuno prepušteno zakonima nerazdvojnim s ritmovima. Jednom je zaista bilo tako, ali čovjek je postao slobodniji od kozmičkih utjecaja oko njega. Tako imamo protok ritmičkih procesa u četiri člana ljudskog bića. Ako želite, svaki od četiri ritma možete zamisliti kao kruženje. Ritmove koje bi čovjek ostvario u svom fizičkom tijelu, na primjer, ako bi potpuno bio prepušten sebi, samo približno, naravno, s vanjskim fizičkim, čisto prostornim procesima koji odgovaraju tim ritmovima. To je zato jer je čovjek vraćen natrag sebi u povodu slobode, i njegov odnos s kozmosom se u skladu s tim promijenio.
Primijetiti ćete iz broja deset puta sedam puta četiri ili dvanaest puta sedam puta četiri da ritam fizičkog tijela ugrubo odgovara tijeku godine. Vanjski simbol za te promjene u fizičkom tijelu možete zamisliti ako mislite da se tijekom godine ljudsko biće okrene takoreći; u jednom trenutku ono je na jednoj strani Sunca a u drugom na drugoj. Ako zamislimo da uvijek okreće lice Suncu, tada se tijekom godine jednom mora okrenuti oko svoje vlastite osi i jednom oko Sunca. Svatko tko na to gleda površno misliti će da je to bez posljedica, ali to se pokazalo kao veoma važno. Ti ritmovi koji se pojavljuju u četiri tijela usađeni su u ljude kroz duge periode vremena, a hijerarhije — entiteti o kojima smo često govorili — su izazvali da različita tijela utječu jedna na drugo. Znamo da smo mi ugrađeni u viša bića. Zbog djelovanja tih duhovnih bića, koja sa svojim djelima ispunjavaju i fizički i duhovni prostor, dolazi do tih konkretnih veza. Međutim, ako uzmete u obzir ono što sam upravo rekao, naći ćete novi način gledanja na misli koje sam često spominjao ovdje prošle zime. Utemeljenje ritma fizičkog tijela počelo je već na drevnom Saturnu. Pripajanje eterskog tijela u fizičko tijelo, tako da se ritam dva tijela harmonizira, djelo je drugih duhova, duhova Sunca. Kroz zajednički rad raznih ritmova došlo je do veze na isti način kao što je veza dvije kazaljke sata određena njihovim ritmom. Na drevnom Mjesecu pripojen je još jedan ritam, onaj od astralnog tijela.
Sada oni duhovi koji su regulirali naš cijeli kozmos — jer je sve fizičke prirode izraz tih bića — morali su stvoriti vanjsko fizičko kretanje u skladu s njihovim vlastitim unutarnjim vezama. Da je Sunce u godinu dana opasano Zemljom dolazi od ritma koji je usađen u fizičko tijelo dugo vjekova prije nego je postojala fizička konstelacija. Tako su prostorni odnosi između tih nebeskih tijela bili regulirani iz duha. Mjesec je morao ići oko Zemlje jer je njegova rotacija morala odgovarati rotaciji ljudskog eterskog tijela u četiri puta sedam dana jer je taj ritam trebao naći svoj izraz u kretanju Mjeseca. Promjena iluminacije Mjeseca od strane Sunca — mjesečeve četiri četvrtine — odgovaraju različitim ritmovima astralnog tijela, a okretanje Zemlje tijekom dana odgovara ritmu ega. Posebno u vezi s ovim ego ritmom možemo ukazati na nešto što je okultizam uvijek podučavao, ali što će ljudima danas izgledati kao čista fantazija, premda je ipak točno. U veoma davnim vremenima Zemlja se nije okretala oko njene osi; ova aksijalna rotacija pojavila se tijekom vremena. Dok je zemaljski čovjek još bio u drugačijim uvjetima, to kretanje još nije postojalo. Prvi poticaj za kretanje nije se pojavio u Zemlji već u čovjeku. Ljudskom egu je dan taj poticaj za okretanje od duhova kojima je podčinjen, i ljudski je ego zapravo uzeo Zemlju sa sobom i učinio da se oko njega okreće. Revolucija Zemlje je rezultat ego ritma. I to je točno, kolikog zapanjujuće zvučalo. Duhovni članovi čovjeka koji su razvijali njihov ego prvi su morali primiti stimulans za okretanje, i zatim su Zemlju uzeli sa sobom. Kasnije je to bilo drugačije. Čovjek je na Zemlji postao slobodan; uvjeti su se promijenili tako da je čovjek postao oslobođen od okolnih kozmičkih snaga. Ali izvorno je stvarno bilo tako. Tako možete vidjeti kako je sve što je fizičko oko nas u stvari rezultat duhovnog. Duh je uvijek tu. I duh je ono što postavlja sve u kretanje.
A sada mislite na astralno tijelo koje svoj krug ostvaruje u sedam dana. Zamislite kako su bolesti povezane s određenim nepravilnostima astralnog tijela jer su te nepravilnosti prenesene kroz etersko tijelo na fizičko tijela. Sada ćemo pretpostaviti da astralno tijelo ima određeni defekt. Kroz taj defekt ono utječe na etersko tijelo i defekt je zatim prešao na fizičko tijelo. Ono također postaje neispravno. Zatim se organizam počinje buniti protiv defekta i primjenjuje zaštitne mjere. Ta pobuna je obično u obliku temperature, koja poziva čovjekove snage oporavljanja. Temperatura nije bolest; to ljudsko biće poziva zajedno sve snage organizma da se ovaj defekt opet ispravi. Ta pobuna organizma protiv defekta u pravilu se izražava u grozničavoj temperaturi. Temperatura je najkorisniji, okrepljujući dio bolesti. Određeno područje koje je neispravno ne može se samo izliječiti, i snage mora primiti sa drugih mjesta, i to je izraženo u temperaturi.
Sada zamislite da se temperatura javlja s upalom pluća. Pluća su postala defektivna iz ovog ili onog razloga. Kada su čovjekova pluća ono što je pretrpjelo štetu, najprije astralno tijelo postaje defektivno a zatim to kroz etersko tijelo prelazi do fizičkog tijela. Kod upale pluća uzrok je uvijek u astralnom tijelu; upala pluća se ne može pojaviti ni na koji drugi način. Sada mislite na ritam astralnog tijela. Na dan kada se javlja upala pluća astralno tijelo djeluje na fizičko tijelo. Sada se tijelo počinje buniti s temperaturom. Sedam dana kasnije astralno i etersko tijelo su u istom uzajamnom odnosu; njihovi dijelovi se ponovno susreću. Ali to nije isti dio eterskog tijela, jer je ono prolazilo kroz vlastiti ritam. Ono susreće slijedeći dio. Na to je također utjecalo astralno tijelo, ali ovog puta na suprotan način. Groznica je sada potisnuta. Kroz činjenicu da se određeni dio astralnog tijela koji se podudarao s prethodnom četvrtinom eterskog tijela sedam dana ranije, podudara s njegovom slijedećom četvrtinom, prouzrokovan je proces suprotan od onog prije tjedan dana, naime reakcija na groznicu. Suprotstavljeni ritam tijela sada potiskuje temperaturu. Jer ljudsko bi tijelo trebalo biti zdravo, i to je svrha ritma. Određeni utjecaju povećavaju se prvih sedam dana, a u slijedećih sedam dana oni moraju opadati. Kod zdrave osobe to povećanje i opadanje se izmjenjuje. Međutim, kada je osoba bolesna, njen život je ugrožen kada je groznica potisnuta. Dok je kod zdrave osobe rastući proces preokrenut sedmog dana, kod bolesne osobe rastući proces bi se trebao nastaviti. Ali brzi rast uzrokuje rapidni pad. To je razlog krize upale pluća sedmog dana.
Ovo možemo razumjeti ako uzmemo u obzir da su pluća razvijena u vrijeme kada je Mjesec već bio razdvojen i pripremao se razviti vlastiti ritam, i ritam dana se također počeo razvijati. Zato su čak i danas pluća još uvijek povezana s astralnim tijelom i ritmom eterskog tijela.
Možete dakle vidjeti, da nam znanost duha pomaže donijeti sud o ovim abnormalnim stanjima u ljudskom životu, i da se cijela priroda može shvatiti samo ako vidimo ta stanja. Ponovno će postati moguće za znanost da postigne plodonosne rezultate kada ljudi budu prožeti velikim istinama znanosti duha. U ranija vremena, sve do oko sredine zemaljske evolucije, svi ritmovi u čovjeku bili su mnogo više u harmoniji s ritmovima vanjske prirode. Od tada, odnosno, od sredine atlantskih vremena, međutim, stvari su pomaknute. Čovjekov unutarnji život se emancipirao od vanjskog ritma, ali je zadržao njegov unutarnji ritam. Upravo zato jer se ritmovi ne harmoniziraju čovjek je stekao njegovu nezavisnost i slobodu, inače evolucija slobode u povijesti čovječanstva ne bi bila moguća. Čovjekov ritam u usporedbi sa Suncem, ili Zemljin u usporedbi sa Suncem, žuri naprijed. Slična stvar se dogodila i s ostalim ritmovima, na primjer onim od astralnog tijela. U ranija vremena čovjek je tijekom sedam dana doživljavao sasvim različite nijanse raspoloženja. U jednom trenutku sve izvan njega na njega je pravilo veliki utisak, u drugom trenutku živio je više u svom unutarnjem životu. Zbog toga što ritmovi nisu više u harmoniji ostaje stanje unutarnjeg iskustva, čak i kada čovjek ima više radosti iz vanjskog svijeta, i obrnuto. Oni se spajaju i uravnotežuju jedno drugo i to astralno tijelo čini smirenim, takoreći. Pomoću pažljivog promatranja te izmjene raspoloženja još možete primijetiti kod ljudi koji više žive u njihovom astralnom tijelu. Promjene u stanju astralnog tijela mogu se uspostaviti u slučaju ljudi koji su psihički ili mentalno bolesni.
Ego ritam će se zadnji pojaviti, ali i tu također, stvari su se već promijenile. Čovjek također može spavati danju, a ostati budan noću. U ranija vremena taj ritam se uvijek podudarao s vanjskim. U Atlantidi nešto bi se veoma ozbiljno dogodilo ako bi čovjek želio spavati danju a ostati budan noću. Svoj cijeli život bi doveo u poremećaj. Ritam je još uvijek danas tu u određenoj mjeri, ali je postao nezavisan od vanjskih okolnosti. To je ista stvar kao postavljanje pouzdanog sata točno u vrijeme sa Suncem. Tada bi mogli reći točno solarno vrijeme. Ali također bi mogli okrenuti sat na ponoć kada je sedam sati navečer. Tada bi ritam sata još uvijek ostao ispravan ali bi bio premješten u usporedbi s onim od Sunca. Tako je slično i sa čovjekom. Čovjek je zadržao stari ritam koje je dijelio s cijelim kozmosom, ali je postao premješten. Ako bi sat bio živo biće bilo bi opravdano razdvojiti njegov ritam od ritmova okruženja. U dalekoj budućnosti čovjek će dosegnuti točku da ponovno isturi svoje ritmove u svijet iz snage njegova vlastitog unutarnjeg razvoja. Baš kao što su jednom bila bića koja su, iz njihovih vlastitih ritmova, napravili da se Sunce, Mjesec i Zemlja kreću, čovjek će u neko buduće vrijeme prenijeti njegove ritmove svijetu, kada dosegne stupanj božanstvenosti. To je značenje toga što su ritmovi postali nezavisni. Iz ovog možemo naslutiti dublje temelje astrologije. Ali sada nećemo ići u to. Danas smo samo željeli pokazati da znanost duha nije zbroj apstraktnih ideja za one egoistične ljude koji za nju imaju interesa, već nešto što može donijeti svijetlo u većinu svakodnevnih stvari u životu. Međutim, treba imati volje, da se od vanjskih pojava prijeđe na uzroke koji su iza njih. Ritam je u materiju usađen od duha, i čovjek, danas, te ritmove u sebi ima kao nasljeđe duhovnog porijekla. Ipak što ti ritmovi znače za čovjekovo biće i za ostatak prirodne kreacije možemo shvatiti samo ako se vratimo na izvorne povezanosti. U slučaju životinja razna tijela — fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i grupni ego — imaju sasvim drugačiji odnos jedno s drugim. Postoji različiti ritam za svaku životinjsku vrstu. To je ugrubo isto za fizičko tijelo, ali različite životinje imaju sasvim različite ritmove u njihovim eterskim i astralnim tijelima. Na isti način na koji je životinjski svijet ovih dana klasificiran prema vanjskom obliku, mogao bi biti klasificiran po vrstama prema ritmovima astralnog i eterskog tijela.
Nemojte misliti da ovi ritmovi nikada nisu bili jasno prepoznati. Mogli bi pokazati da nije bilo tako davno kada su ljudi bili barem mutno svjesni tih ritmova. Tkogod svijetom ide sa sviješću za ove stvari, naći će u nekim kalendarima korištenim u seoskim oblastima određena pravila koja upućuju na određene veze između životinja i zemlje. Farmeri su uređivali svu njihovu poljoprivredu promatrajući pravila na takvim kalendarima. U farmerovom znanju svijest o tim ritmovima leži skrivena. To su stvari koje nam mogu pokazati da se od petnaestog i šesnaestog stoljeća pojavilo doba apstrakcije, vanjske znanosti, znanosti koja više nije u položaju da se vrati na uzroke. To je posebno slučaj u medicini. Ljudi danas samo pipaju, a čvrsta osnova patologije i terapije ide natrag do drevnih vremena. Za moj intelekt i moje osjećaje bilo je mučenje kada je fenacetin (analgetik, lijek protiv bolova nap.pr.) bio testiran. Ta vrsta testiranja, bez ikakve vodilje, pokazuje da je u isto vrijeme kada je izgubila duh, znanost izgubila i dubinu. Kroz duhovno znanje ta dubina će biti ponovno stečena. Apsolutno je nužno praviti razliku između karikatura znanosti i stvarnog znanja temeljenog na duhu. Ako to primite k srcu vidjeti ćete koliko je nužno imati duhovno znanstveno znanje, i ono treba naći put u svaku oblast znanja i života.