.Za one koji su o tome razmišljali, glazba je oduvijek imala nešto zagonetno u odnosu na estetski način gledanja na nju. S jedne strane, glazba je nešto najlakše shvatljivo za dušu, kao izravan osjećaj ljudske duše, a s druge strane je nešto teško za one koji žele razumjeti njen učinak. Ako želimo usporediti glazbu s drugim umjetnostima, možemo reći: zapravo, sve ostale umjetnosti imaju model u fizičkom svijetu. Naprimjer, kada kipar stvara Apolona ili Zeusa, on radi iz idealizirane stvarnosti ljudskog svijeta. Tako je i u slikarstvu. Danas i u slikarstvu, ljudi žele prihvatiti samo ono što daje neposredan dojam stvarnosti. Isto tako, poezija nastoji stvoriti sliku stvarnosti. Tko god bi tu teoriju želio primijeniti na glazbu, teško da bi mogao dobiti ikakve rezultate. Ljudi se moraju zapitati: odakle zapravo dolazi umjetnički oblikovan zvuk, na što se, zaboga, odnosi?
Duh devetnaestog stoljeća koji je iznio jasne i točne ideje u vezi umjetnosti je Schopenhauer. On glazbi pripisuje posebno mjesto među umjetnostima, i umjetnosti kao takvoj, daje joj posebnu vrijednost u ljudskom životu. Uglavnom kao lajtmotiv svoje filozofije ima rečenicu: život je nezgodna stvar i pokušavam ga učiniti podnošljivim razmišljajući o njemu. - Prema njegovom opisu, u cijelom svijetu prevladava nesvjesna, slijepa volja. Ona oblikuje kamen, pa od kamena biljku i tako dalje, jer je uvijek nezadovoljna. Čežnja za višim živi u svemu.
Sam čovjek to osjeća, ali postoje velike razlike: divljak koji živi u tupoj svijesti puno manje osjeća nezadovoljstvo volje nego čovjek višeg ranga, koji može puno jasnije osjetiti bol postojanja. Zatim Schopenhauer kaže: postoji i druga stvar koju čovjek može osim volje, a to je stvaranje predodžbi. To je poput fata morgane, poput formiranja magle ili valova, u kojima se reflektiraju formacije volje, mračnih poriva. U čovjeku se volja uzdiže do ove iluzorne strukture. Kad u tome prozre volju, postaje još nezadovoljniji. Ali postoje sredstva pomoću kojih čovjek može doći do svojevrsnog iskupljenja slijepih poriva volje. Jedan od tih alata je umjetnost. Kroz nju čovjek može sebe postaviti izvan nezadovoljstva volje.
Kada čovjek stvara umjetničko djelo, stvara iz svojih predodžbi. Ali dok su druge predodžbe samo slike, umjetnost je nešto drugo. Primjerice, Fidijin Zeus nije nastao prikazivanjem pravog ljudskog bića. Tamo je umjetnik spojio mnogo dojmova, imaju na umu sve prednosti i izostavljajući nedostatke. Iz mnogih ljudi stvorio je arhetip koji nigdje nije ostvaren u prirodi već je raspoređen na mnoge pojedince. Schopenhauer kaže da pravi umjetnik reproducira arhetipove, a ne ideje koje ljudi obično imaju, ne kopije, već arhetipove. Uranjanjem u dubine stvaralačke prirode čovjek takoreći postiže iskupljenje za sebe.
Tako je i s drugim umjetnostima osim s glazbom. Ostale umjetnosti moraju proći kroz predodžbe, tj. moraju dati slike volje. Ali zvuk je neposredan izraz same volje, bez uplitanja predodžbi. Kad je čovjek umjetnički aktivan u zvuku, one je takoreći, svojim uhom blizu srca same prirode; čuje volju prirode i reproducira je u slijedu tonova. Na taj način – kaže Schopenhauer – čovjek stoji u poznatom odnosu prema stvarima po sebi, na taj način prodire u unutarnju bit stvari. Budući da čovjek u glazbi osjeća bliskost sa svojim bićem, u glazbi se osjeća duboko zadovoljstvo.
Iz instinktivne spoznaje, Schopenhauer je glazbi dodijelio ulogu da izravno predstavlja bit kozmosa. Imao je neku vrstu instinktivnog osjećaja što se zapravo događa. Zašto glazba može govoriti svima, zašto glazba djeluje na ljude od najranijeg djetinjstva, to će nam postati jasno u onoj sferi egzistencije gdje glazba ima svoje prave uzore.
Kad glazbenik sklada, ne može ništa oponašati. Iz svoje duše mora izvući motive za glazbeno stvaralaštvo. Od kuda ih dobiva, vidjeti ćemo kada pokažemo na svjetove koji su osjetilima nevidljivi. Moramo vidjeti kako su ti viši svjetovi konstituirani. Čovjek je u stanju razviti više sposobnosti u duši koje inače leže uspavane. Kao što fizički svijet postaje osobi rođenoj slijepoj vidljiv kroz operaciju, tako se u ljudskom biću mogu otvoriti unutarnji organi, kako bi prepoznali više duhovne svjetove.
Kada osoba razvije sposobnosti koje inače u njoj spavaju, kada počne razvijati svoju dušu kroz meditaciju i koncentraciju i tako dalje, postupno se poboljšava. Prvo što osoba tada doživi, posebna je transformacija njena svijeta snova. Kada čovjek meditacijom uspije isključiti sva sjećanja na vanjski osjetilni svijet i na druga iskustva tijekom meditacije, i ako još ima duševni sadržaj, onda njegov svijet snova počinje postajati vrlo pravilan. Kada se probudi, kao da se podiže iz svjetskog oceana. Zna da je sada doživio nešto novo, izašao je iz takvog mora svijetla i boja kakvo nije poznavao u fizičkom svijetu. Njegova iskustva iz snova postaju sve jasnija. Sjeća se da su u ovom svijetu svijetla i boja postojale stvari i bića koja se razlikuju od drugih stvari po tome što se može kroz njih prolaziti, ne pružaju otpor. Upoznaje brojna bića, čiji element, čije tijelo su boje. To su bića koja se otkrivaju u boji, utjelovljuju sebe. Čovjek postupno širi svoju svijest nad ovim svijetom i, nakon buđenja, prisjeća se da je u njemu bio aktivan. Sljedeći korak je da onda ovaj svijet dovede u svakodnevni svijet. Tada čovjek postupno uči vidjeti ono što se zove čovjekovo astralno tijelo. On doživljava svijet puno stvarniji od običnog fizičkog svijeta. Fizički svijet je vrsta kondenzata kristaliziranog iz astralnog svijeta. Na taj način čovjek ima dvije razine svijesti: svakodnevnu budnu svijest i svijest sna.
Čovjek doseže još višu razinu kada je u stanju transformirati potpuno nesvjesno stanje u svjesno stanje. Chela ili učenik, ući postići kontinuitet svijesti za dio noći, za one dijelove noći koji ne pripadaju životu sna, ali koji su još uvijek nesvjesni. Zatim uči postati svjestan u svijetu u kojem inače nije svjestan. Ovaj novi svijet nije svijet boja i svjetla, već se prvo najavljuje kao svijet zvuka. U tom stanju svijesti čovjek stječe sposobnost da čuje duhovno, da čuje kombinacije tonova, raznih tonova, koji su nečujni za fizičko uho. Taj svijet se zove svijet Devahana.
Ne smije se vjerovati da kad čovjek čuje kako nastaje duhovni, zvučni svijet, da ne zadržava i svijet svjetla i boja. Svijet tona je također prošaran svjetlošću i bojom, koje međutim, pripadaju astralnom svijetu. Ali najosnovniji element svijeta Devahana je more tonova koji teku. Također, iz ovog svijeta kontinuiteta svijesti, čovjek može donijeti zvuk i tako čuti zvuk u fizičkom svijetu. U temelju svega u fizičkom svijetu postoji ton. Svaka vizija predstavlja određene tonove Devahana. Svi predmeti imaju duhovni ton u svojoj osnovi, a takav je duhovni ton u svom najdubljem biću i sam čovjek. Zbog toga je Paracelsus rekao: carstva prirode su slova, a čovjek je riječ sastavljena od tih slova. - Svaki put kad ljudsko biće zaspi ili postane nesvjesno, njegovo astralno tijelo izlazi iz fizičkog tijela. Tada je čovjek doista nesvjestan, ali još uvijek živi u duhovnom svijetu. Duhovni zvukovi ostavljaju dojam na njegovu dušu. Svako jutro čovjek se budi iz svijeta glazbe sfera, i iz područja eufonije prelazi u fizički svijet. Baš kao što ljudska duša boravi u Devahanu između dvije inkarnacije, možemo također reći da tijekom noći duša uživa u zvuku koji protječe, kao u elementu iz kojeg je zapravo satkan njezin zavičaj.
Kreativni umjetnik zvuka pretvara ritam, harmonije i melodije koje se tijekom noći utisnu u njegovo astralno tijelo u fizički zvuk. Glazbenik nesvjesno ima model duhovnog svijeta koji prevodi u fizičke zvukove. To je tajanstvena veza između glazbe koja zvuči ovdje u fizičkom i slušanja duhovne glazbe noću.
Kada je osoba obasjana svijetlom, tada se na zidu stvara sjena. To nije pravi čovjek. Tako je i glazba koja se stvara u fizičkom sjena, prava sjena, od mnogo više glazbe Devahana. Arhetip, model glazbe je u Devahanu, fizička glazba je samo slika duhovne stvarnosti.
Nakon što smo to razjasnili sami sebi, pokušajmo razumjeti učinak glazbe na ljude. Podjela čovjeka na kojoj se temelji duhovno istraživanje je sljedeća: fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i ego. Etersko tijelo je eterski prototip fizičkog tijela. Još finije tijelo, koje je povezano s eterskim tijelom i naginje prema astralnom, je tijelo osjećaja. Unutar ove tri razine tijela vidimo dušu. Za početak, povezana je s tijelom osjećaja. Duša osjećaja integrirana je u tijelo osjećaja. Nalazi se u tijelu osjećaja. Kao što mač čini cjelinu s koricama u koje je zaboden, tako i tijelo osjećaja i duša osjećaja čine cjelinu. Osim toga, čovjek još uvijek ima um ili dušu intelekta, i još viši član, dušu svijesti, a to je povezano s duhovnim jastvom ili Manasom. Kada ljudsko biće spava, tijelo osjećaja leži u krevetu s fizičkim i eterskim tijelom; viši članovi, uključujući dušu osjećaja, nalaze se u svijetu Devahana. U fizičkom prostoru osjećamo sva bića osim sebe. U Devahanu se ne osjećamo izvan bića, već nas tamo prožimaju, tamo smo unutar bića. Zato se u svim okultnim školama sfera Devahana, a također i astralnog, naziva svijetom propusnosti.
Dok čovjek živi i tka u svijetu lelujavih tonova, i sam je preplavljen tim tonovima. Ako se sada vraća iz ovog svijeta Devahana, tada su njegova vlastita duša svijesti, duša intelekta i duša osjećaja prožete vibracijama; ima ih u sebi. S njima prodire u fizički svijet. Kada apsorbira te vibracije, vibracije su takve da on može povratno raditi iz duše osjećaja na tijelo osjećaja i etersko tijelo. Budući da sa sobom donosi vibracije iz Devahana, može ih prenijeti natrag u svoje etersko tijelo. Tada naše vlastito etersko tijelo vibrira. Bit eterskog tijela i tijela osjećaja, u osnovi se temelji na istim elementima, na duhovnom tonu i duhovnim vibracijama. Etersko tijelo je niže od astralnog tijela, ali aktivnost koja se provodi u eterskom tijelu je viša od aktivnosti astralnog tijela. Razvoj čovjeka sastoji se u tome da ego transformira ono što ima, prvo astralno tijelo u Manas, zatim etersko tijelo u Buddhi, zatim fizičko tijelo u Atmu. Budući da je astralno tijelo najtanje, potrebno je najmanje snage za rad u njemu. Snaga koja je potrebna za rad u eterskom tijelu dolazi iz svijeta Devahana; moć transformacije fizičkog tijela dolazi iz svijeta višeg Devahana. Na astralnom tijelu se može raditi sa silama samog astralnog svijeta, ali na eterskom tijelu samo sa silama svijeta Devahana. Na fizičkom tijelu se može raditi samo sa silama višeg Devahana.
Tijekom noći ljudsko biće dobiva snagu iz svijeta valovitih tonova, snagu da to prenese na tijelo osjećaja i etersko tijelo. Kada osoba stvara ili percipira glazbu, to je zato što već ima te zvukove u svom tijelu osjećaja. Dok ljudi kada se ujutro probude, nisu svjesni da su tijekom noći pohvatali zvukove, dok slušaju glazbu, osjećaju da su to otisci duhovnog svijeta u njima. Kada čuje glazbu, vidovnjak može vidjeti kako tonovi teku, uhvatiti se za čvršću materiju eterskog tijela i pustiti je da rezonira, zbog čega čovjek ima taj osjećaj blagostanja. To je zato jer se ljudsko biće tada osjeća da je savladalo svoje etersko tijelo kroz astralno tijelo. To je najsnažnije, kada čovjek uspije nadvladati ono što je već u eterskom tijelu. Etersko tijelo uvijek 'odzvanja' astralno tijelo. Kada čuje glazbu, prvi dojam je u astralnom tijelu. Zatim svjesno šalje tonove u etersko tijelo i nadvladava tonove koji su već u eterskom tijelu. To je osjećaj dobrobiti kod slušanja glazbe i stvaranja glazbe. Uz određene glazbene tonove, nešto ide iz astralnog tijela u etersko tijelo. Ono je sada dobilo nove tonove. Nastaje svojevrsna borba između tijela osjećaja i eterskog tijela. Ako su ti tonovi toliko jaki da prevladaju tonove eterskog tijela, tada se javlja vesela glazba u duru. Kada nešto glazbeno djeluje u durskom tonalitetu, možete vidjeti kako tijelo osjećaja trijumfira nad eterskim tijelom. U molu, etersko tijelo pobjeđuje tijelo osjećaja. Etersko tijelo opire se vibracijama tijela osjećaja.
Kad čovjek živi u muzikalnom, on živi u slici svog duhovnog zavičaja. U sjeni duhovnog, duša nalazi svoju uzvišenost, svoj najintimniji odnos s iskonskim elementom čovjeka. Upravo iz tog razloga glazba ima tako dubok učinak čak i na skromnu dušu. Najskromnija duša u glazbi osjeća odjek onoga što je doživjela u Devahanu. Tamo se osjeća u svom zavičaju. Svaki puta tada osoba osjeti za sebe: da, ti si s drugog svijeta!
Na temelju tog intuitivnog znanja, Schopenhauer je glazbi dao središnji položaj među umjetnostima i rekao da u glazbi čovjek percipira otkucaje srca volje svijeta.
U glazbi ljudi osjećaju odjeke onoga što tka i živi u srcu stvari, što je s njima tako povezano. Budući da su osjećaji najviše unutarnji element duše, povezan s duhovnim svijetom, i budući da duša ima svoj element u zvuku u kojem se zapravo kreće, ona živi u svijetu u kojem više ne postoje fizički posrednici osjećaja, ali osjećaji još uvijek žive. Arhetip glazbe je u duhu, dok arhetipovi za ostale umjetnosti leže u samom fizičkom svijetu. Kad ljudi čuju glazbu, osjećaju se dobro jer ti tonovi odgovaraju onome što su doživjeli u svom duhovnom zavičaju.