.Vidimo kako svijet, cijela priroda oko nas, postaje shvatljiva kroz duhovno- znanstveni pristup, i kako nam sve jasnije postaje da vanjske činjenice naše okoline mogu imati više ili manje duboko značenje za unutarnje biće čovjeka. Danas ćemo se pozabaviti nečim na tu temu: zašto glazba ima specifičan, vrlo jedinstven učinak na ljudsku dušu? - Želimo obasjati svjetlom dubinu duše.
Za početak, pitamo se kako se može objasniti da se može dogoditi tako čudno naslijeđe, kao što vidimo, naprimjer, u obitelji Bach, u kojoj je, u razdoblju od dvjesto pedeset godina, niz od gotovo trideset članova eminentnih glazbenika pokazalo talent. Ili još jedna činjenica: da je u obitelji Bernoulli, slično naslijeđen matematički talent, i da su osam članova bili manje - više veliki matematičari. To su dva slučaja koja se mogu shvatiti nasljeđivanjem; ali to su ipak potpuno različite stvari.
Glazba se oduvijek činila posebnom, duhovima koji pokušavaju malo dublje proniknuti u bit stvari. Glazba je oduvijek zauzimala poseban položaj u umjetnosti. Pogledajmo stajalište Schopenhauera. U svom djelu 'Die Welt als Wille und Vorstellung', on govori o umjetnosti kao o vrsti znanja koja u božansko vodi izravnije nego što bi to moglo intelektualno znanje. Ovo gledanje Schopenhauera povezano je s činjenicom da je imao stav da je sve što nas okružuje samo odraz ljudskih predodžbi. Ova zrcalna slika nastaje samo zato što vanjske stvari pobuđuju predodžbe, kroz koje čovjek s njima dolazi u odnos. Čovjek ne može znati ništa o onome što ne može ostaviti dojam na osjetila. O specifičnim osjetilnim percepcijama govori fiziološki. Oko može primiti samo osjete svjetlosti, neosjetljivo je na ostale dojmove; može osjetiti samo ono što je svjetlost, a isto tako i osjetilo zvuka samo čuti, i tako dalje. Prema Schopenhaueru, sve što čovjek smatra svojim okolnim svijetom, odražava se u njemu kao nekakva fatamorgana, neka vrsta odraza, kojeg izaziva sama ljudska duša.
Međutim, sada Schopenhauer kaže da postoji način da se prodre iza predodžbe. Postoji jedna stvar za koju čovjeku nije potreban nikakav vanjski utjecaj da bi je uočio, a to je sam čovjek. Sve izvanjsko za njega je uvijek promjenjivo, uvijek fatamorgana. Postoji samo jedna stvar koju u sebi osjećamo nepromjenjivo i uvijek na isti način, a to smo mi sami. Ono što osjećamo je naša volja i nije nam potreban zaobilazni put izvana da bismo uočili njene učinke na nas. Ako djelujemo na vanjski svijet, tada osjećamo volju, mi sami smo ta volja, dakle znamo što je volja. Znamo to iz vlastitog unutarnjeg iskustva, a iz analogije možemo zaključiti da ta volja koja djeluje u nama također mora biti prisutna i aktivna izvan nas, da sile moraju biti prisutne izvan nas, baš kao i sila koja u nama radi kao volja. A on te sile naziva voljom svijeta.
Postavimo si sada pitanje: kako nastaje umjetnost? - Odgovor na ovo pitanje, u smislu Schopenhauera, jest: spajanjem fatamorgane u nama i izvan nas, spajanjem to dvoje. Ako umjetnik, naprimjer kao kipar, želi stvoriti idealnu formu, recimo, Zeusa, i traži arhetip, onda ne gleda u jednu osobu da bi pronašao arhetip, već promatra okolo mnoge ljude. Uzima malo od jedne osobe, malo od druge i tako dalje. Pamti sve što je snažno, plemenito, posebno, i iz toga stvara tipičnu sliku Zeusa, tako što predodžbu Zeusa nosi u sebi. To je ideja u čovjeku, koja se može steći samo spajanjem onoga što nam nudi svijet, onoga što nam dolazi u detaljima.
Usporedimo ovu misao Schopenhauera s Goetheom, čiji izraz nalazimo u riječima: u prirodi su namjere važnije. - Ovdje nalazimo da se Schopenhauer i Goethe potpuno slažu. I jedan i drugi pretpostavljaju da u prirodi postoje namjere koje ona ne može potpuno ostvariti svojim djelima, koje ne može potpuno izraziti, barem ne u pojedinim slučajevima. Kreativni umjetnik sada pokušava prepoznati te namjere u prirodi, sažeti ih i predstaviti. Tako shvaćamo da Goethe kaže da je umjetnost otkrivanje skrivenih namjera prirode, da kreativni umjetnik predstavlja nastavak prirode. Umjetnik upija prirodu; dopušta da se ona u njemu ponovno uzdigne i izađe iz sebe. Kao da priroda nije mogla postići savršenstvo i dala čovjeku mogućnost da dovrši posao. Priroda u njemu nalazi svoje savršenstvo, svoj vrhunac, raduje se, takoreći, njemu i njegovom radu.
U ljudskom srcu tako leži sposobnost da se promisli do kraja i da se izlije ono što je bila namjera prirode. Goethe u prirodi vidi veliku, kreativnu umjetnicu koja jednostavno ne može u potpunosti ostvariti svoje namjere, koja nas u određenoj mjeri suočava sa zagonetkom. Međutim, umjetnik, rješava te misterije; on je veliki rješavač zagonetki, po tome što namjere prirode promišlja do kraja i izražava ih u svojim djelima.
To se odnosi na sve umjetnosti, kaže Schopenhauer, samo ne na glazbu. Ona stoji na višoj razini od svih ostalih umjetnosti. Zašto? - Schopenhauer pronalazi odgovor kada kaže: sve druge kreativne umjetnosti, kiparstvo, slikarstvo, moraju sažeti ideje prije nego što otkriju skrivene namjere prirode; glazba, s druge strane, melodije, harmonije, one su izravni izraz same prirode. Glazbenik odmah čuje puls božanske volje dok ona preplavljuje svijet, čuje kako se ta volja izražava tonovima. Tako on stoji bliže srcu svijeta od bilo kojeg drugog umjetnika; u njemu živi sposobnost predstavljanja volje, volje svijeta. Glazba je izraz volje prirode, dok su sve ostale umjetnosti izraz ideje prirode. Budući da glazba teče bliže srcu svijeta, jer je tako neposredan izraz njegova bujanja i drhtanja, ona također ima neposredniji učinak na ljudsku dušu. Ona struji u dušu kao božansko u svojim različitim oblicima. I to je objašnjenje zašto je glazba tako neposredna, tako moćna, tako elementarna u svojim učincima na ljudsku dušu.
Ako se sada okrenemo od ove točke gledišta, koju važni umovi poput Schopenhauera i Goethea, zauzimaju prema uzvišenoj glazbenoj umjetnosti, do točke gledišta s koje okultizam baca svijetlo na ovo pitanje, nalazimo, začudo, da iz onoga što čovjek jest, da nam postaje razumljivo zašto tonovi, harmonije i melodije tako djeluju na njega. Ovdje se vraćamo na poznata tri stanja svijesti moguća za čovjeka i na njegov odnos prema tri svijeta kojima pripada tijekom ova tri stanja svijesti.
Postoje tri stanja svijesti, ali samo jedno od njih je u potpunosti poznato običnom čovjeku, budući da on ne zna ništa o sebi tijekom druga dva, živi kroz njih bez da donese sjećanja, njihov utjecaj na jedno, njemu poznato stanje svijesti. Ovo potonje je stanje svijesti koje nazivamo običnom, budnom, dnevnom sviješću. Drugo stanje svijesti djelomično je poznato običnom čovjeku; to je spavanje ispunjeno snovima, taj simbolist, koji ljudima često jednostavna svakodnevna iskustva prikazuje u simbolima. Treće stanje svijesti je spavanje bez snova, što je za običnog čovjeka stanje praznine.
Inicijacija, međutim, daje transformaciju tri stanja svijesti. Prvo, njegov život snova se mijenja. Više nije kaotičan, više nije reprodukcija svakodnevnih iskustava u često zbrkanim simbolima; već se čovjeku u snu otvara novi svijet, svijet pun boja koje preplavljuju, pun svjetlucavih bića svijetla, tamo ga okružuje, astralni svijet. To nije novostvoreni svijet, on je nov samo za ljude koji još nisu prešli niže stanje svijesti, ono od svakodnevne svijesti. Dapače, taj svijet je uvijek tu, stalno okružuje čovjeka. To je stvarni svijet, jednako stvaran kao i svijet oko nas koji nam se čini kao stvarnost. Čim je čovjek iniciran, primio inicijaciju, upoznaje ovaj divni svijet. Uči u tome biti svjestan, sa sviješću jednako jasnom, ništa manje jasnom od njegove dnevne svijesti. Također upoznaje vlastito astralno tijelo i uči svjesno živjeti u njemu. Ono što sada doživljava u ovom novom svijetu koji se otvara pred njim je u biti život i tkanje u svijetu boja i svijetla. Nakon inicijacije čovjek se počinje buditi iz uobičajenog sna sa snovima; kao da se osjeća uzdignutim iz mora preplavljenog svijetlom i bojom. A ovo blistavo svijetlo, ove svjetlucave boje su živa bića. Ovo iskustvo u svjesnom snu se tada također prenosi na cijeli život u budnoj svijesti; uči vidjeti ta bića u svakodnevnom životu.
Čovjek doseže treće stanje svijesti kada je u stanju preobraziti san bez snova u svjesno stanje. Čak mu se svijet u koji čovjek kroz to uči ulaziti, isprva samo djelomično otkriva, a onda sve više. U njemu živi kao duša, u njemu je svjestan, i u njemu doživljava nešto vrlo značajno.
Sada, ljudsko biće može doći do percepcije drugog, astralnog svijeta samo ako prođe kroz takozvanu 'veliku tišinu'. Mora postati miran, vrlo miran u sebi. Buđenju u astralnom svijetu mora prethoditi velika smirenost. I ta duboka mirnoća postaje sve veća i veća, kako se počinje približavati trećem stanju svijesti, stanju u kojem je u spavanju bez snova. Boje astralnog svijeta postaju sve više transparentne, svjetlost sve jasnija, takoreći, duhovnija. Čovjek tada ima osjećaj da i on sam živi u ovoj boji, u ovom svjetlu, kao da ga to ne okružuje nego je sam boja i svjetlost. Osjeća se astralnim unutar ovoga astralnog svijeta, kako lebdi u velikoj, dubokoj tišini. Zatim, malo po malo, ova duboka tišina počinje odzvanjati, počinje duhovno zvučati, sve glasnije; osjeća kako svijet svijetla i boja prožimaju tonovi. Ovo treće stanje svijesti, u koje čovjek postupno ulazi, sastoji se od toga da svijet boja u kojem je živio u astralnom, počinje zvučati. A to je Devahan, to je takozvani mentalni svijet, koji se sada otvara pred njim. I u ovaj čudesni svijet ulazi kroz velika vrata tišine; iz velike tišine zazvuči zvuk drugog svijeta. Takav je slučaj sa svijetom Devahana.
Neke teozofske knjige daju druge opise; ali oni se ne temelje na osobnom iskustvu stvarnosti ovoga svijeta. Leadbeater, naprimjer, daje točan opis astralne razine i iskustva na njoj, ali njegov opis devahanske razine nije točan. To je samo konstrukcija, sastavljena prema obrascu astralne razine, on ga ne doživljava. Svi opisi koji ne opisuju kako zvuk zvuči s druge strane nisu točni, nisu utemeljeni na percepciji. Za Devahan je posebno karakteristično da je to svijet zvuka, barem suštinski. Naravno, ne smije se misliti da svijet Devahana također nije onaj koji blista u bojama. Naravno, također je osvijetljen astralnim svijetom, jer nije odvojen od njega, astralno također prodire u Devahan. Ali ono što Devahan zapravo jest, to je u zvuku. Ono što je u velikoj tišini bilo svijetlo sada počinje zvučati.
Na još višoj razini Devahana, zvuk postaje nešto poput riječi. Odatle dolazi sva prava inspiracija, a u tom se području kreću i autori koji su nadahnuti. Tamo doživljavate pravi odjek istina viših svjetova. Ovo je sasvim moguće.
Sada moramo zamisliti da u ovim svjetovima ne živi samo inicirani. Jedina razlika je što inicirani živi kroz ta različita promijenjena stanja svjesno. Kod njega je samo ono što običan čovjek nesvjesno prolazi, uvijek iznova promijenjeno u svjesno. Jer i običan čovjek uvijek iznova prolazi kroz ova tri svijeta, ali o tome ne zna ništa jer nije svjestan sebe i svojih iskustava tamo. Ipak, on sa sobom donosi nešto od učinaka koje to iskustvo u njemu izaziva. Kad se ujutro probudi iz sna, ne samo da sa sobom donosi tjelesno osvježenje, već sa sobom donosi i umjetnost iz tih svjetova. Jer to nije ništa drugo do, doduše nesvjesno, prisjećanje na doživljaje astralnog svijeta, kada, naprimjer, slikar ide daleko od stvarnosti boja fizičkog svijeta, u tonovima i harmonijama boja koje postavlja na platno. Gdje je vidio te tonove, te svjetlucave boje, gdje ih je doživio? To su posljedice astralnih iskustava njegovih noći. Samo ovo more svjetla i boja koje preplavljuju, ljepota, blistave, svjetlucave dubine, u kojima je živio dok je spavao, daju mu mogućnost da ponovno koristi one boje u kojima je živio, kada u teškim zemaljskim bojama fizičkog svijeta, pokuša približno reproducirati ideal koji u njemu živi, koji je doživljen.
Tako u slikarstvu vidimo siluetu, odraz astralnog svijeta na fizički svijet, i vidimo njegove učinke, tako divno, tako veličanstveno, u ljudskom biću.
U velikoj umjetnosti postoje čudesne stvari koje okultist shvaća sasvim drugačije jer vidi kroz njihovo porijeklo. Mislim, naprimjer, na dvije slike Leonarda da Vinci koje stoje u Louvre-u u Parizu. Jedna predstavlja Bacchus-a, druga Ivana. Obje slike prikazuju isto lice; za oba je stoga korišten isti model. Posljedično, nisu toliko različiti jedan od drugog zbog svog vanjskog romanesknog učinka; slikarske misterije svjetla, temelje se isključivo na njihovoj boji i učinku svjetla. Slika Bacchus-a prikazuje osebujnu, crvenkastu svjetlucavu svjetlost koja se izlijeva po površini tijela. Kao da je tijelo upilo tu svjetlost, to govori o raskoši skrivenoj ispod kože i tako karakterizira Bacchus-ovu prirodu. Kao da upija svjetlost, i vraća je natrag, prošaranom tom raskoši. Slika Ivana, s druge strane, pokazuje čednu, žućkastu nijansu. Čini se kao da se boja samo poigrava oko tijela, ali tijelo ne upija svjetlost, samo pušta svoje oblike da budu okruženi svjetlošću, ali ne želi primiti ništa izvana. To je potpuno nesebična tjelesnost, potpuno čedna, potpuno čista, koja se obraća gledatelju ove slike.
Okultist sve to razumije. Samo se ne smije vjerovati da je umjetniku uvijek jasno kakva se tajna krije u njegovim djelima. Odjeci njegovih astralnih vizija ne moraju prodrijeti u fizički svijest, da bi oživjeli u njegovim djelima. Leonardo da Vinci možda nije poznavao okultne zakone prema kojima je stvarao svoje slike – nije u tome stvar – ali ih je instinktivno slijedio.
Tako u slikarstvu vidimo sjenu, taloženje astralnog svijeta u našem fizičkom svijetu. Glazbenik, s druge strane, dočarava još viši svijet, on svijet Devahana dočarava u fizički. Zapravo, melodije, harmonije koje nam govore iz djela naših velikih majstora, pravi su odraz svijeta Devahana. Ako igdje možemo uhvatiti sjenu, slutnju svijeta Devahana, to je u melodijama i harmonijama glazbe, u njenom djelovanju na ljudsku dušu.
Vratimo se opet na bit čovjeka. Prvo nalazimo fizičko tijelo, etersko tijelo, zatim astralno tijelo, zatim 'Ja', kojeg je čovjek prvi puta postao svjestan na kraju razdoblja Atlantide.
Kada ljudsko biće spava, astralno tijelo i duša osjećaja, odvajaju se od njegove niže prirode. Fizički čovjek leži u krevetu, povezan sa svojim eterskim tijelom. Svi ostali dijelovi se odvajaju i žive u astralnom svijetu i Devahanu. I u tim svjetovima, naime u svijetu Devahana, duša prima svijet tonova. Zapravo, svakog jutra kad se probudi, čovjek je prošao kroz nešto glazbeno, kroz more tonova. A čovjek koji je strukturirao svoju fizičku prirodu na način da prati te dojmove – on to ne mora znati – ima glazbenu prirodu. Glazbeni užitak nije ni u čemu drugom doli u ispravnom usklađivanju harmonija koje je odande donio s tonovima i melodijama. Ako tonovi izvana odgovaraju tim tonovima iznutra, tada imamo glazbeni osjećaj dobrobiti.
Za muzikalnost, od posebne je važnosti interakcija duše osjećaja i tijela osjećaja. Mora se znati da cjelokupna svijest proizlazi iz svojevrsnog prevladavanja vanjskog svijeta. Ono čega čovjek postaje svjestan kao užitka, kao radosti, označava pobjedu duhovnog nad čisto tjelesnim čovjekom, duše osjećaja nad tijelom osjećaja. Za osobu koja se vraća iz spavanja s unutarnjim vibracijama, postoji mogućnost da se jače prilagodi tonovima i da može uočiti pobjedu duše osjećaja nad tijelom osjećaja, tako da se duša može osjećati jača od tijela. Čovjek uvijek može pod utjecajem mola uočiti kako su vibracije tijela osjećaja jače, dok u duru duša osjećaja jače vibrira i pobjeđuje tijelo osjećaja. Čim se oglasi molska terca, osjeća se bol duše, dominacija tijela osjećaja; ali kad zazvuči durska terca, ona najavljuje pobjedu duše.
Sada možemo shvatiti i na čemu se temelji duboko značenje glazbe, zašto su joj oduvijek pridavali najviše mjesto među umjetnostima svi oni koji poznaju unutarnje veze, zašto joj posebno mjesto daju čak i oni koji ništa ne znaju, i zašto u našoj duši dotiče najdublje žice i pušta da zazvuče.
Kada osoba u promjeni između spavanja i budnosti, neprestano prelazi iz fizičkog u astralni svijet i iz njega u svijet Devahana, u tome vidimo sliku njegovih inkarnacija. Kad u smrti napusti svoje fizičko tijelo, uspinje se kroz astralni svijet do Devahana. Tamo pronalazi svoj pravi dom; tamo nalazi svoj mir. Nakon svečanog odmora tamo, slijedi njegov silazak u fizički svijet, i tako on vječno prelazi iz jednog svijeta u drugi.
Ali ono što pripada svijetu Devahana ono je što čovjek osjeća kao svoje, jer je tu najviše kod kuće. Vibracije koje prodiru u njega osjeća svojim najdubljim bićem. U određenoj mjeri, astralno i fizičko osjeća samo kao ljusku. Njegov izvorni dom nalazi se u Devahanu, a odjeci iz ovog zavičajnog, duhovnog svijeta, odjekuju u harmonijama i melodijama fizičkog svijeta. Oni prožimaju ovaj niži svijet slutnjama veličanstvenog, divnog postojanja; prodiru u samu njegovu srž i podrhtavaju vibracijama najčišće radosti, najuzvišenije duhovnosti, koju mu ovaj svijet ne može dati. Svijet slikarstva govori o astralnoj tjelesnosti, ali svijet glazbe govori o najdubljem dijelu čovjeka. I dok čovjek još nije posvećenik, svijet Devahana, njegov dom, dan mu je u oblasti glazbe. Otuda veliko poštovanje prema glazbi od strane svih, koji makar sumnjaju na takvu povezanost. Schopenhauer to sumnja, i u nekakvoj instinktivnoj intuiciji izražava u svojim filozofskim formulacijama.
Tako nam svijet, a prije svega umjetnost, zahvaljujući okultizmu postaje razumljiva. Sve gore je kao dolje, a sve dolje je kao gore. Svatko tko razumije ovu izreku u višem smislu, uči prepoznavati ono vrijedno u stvarima svijeta, i postupno osjećati otisak sve viših svjetova u onome što prepoznaje kao vrijedno; u muzikalnom osjeća sliku višeg svijeta.
Djelo arhitekta, izvedeno iz kamena, koji odolijeva stoljećima, materijalno je, a tako i djela kiparstva i slikarstva. Ona su tu vani, dobila su oblik.
Ali glazbena djela moraju se uvijek iznova stvarati. Ona teku u naletu svojih harmonija i melodija, koje su slika duše, koja u svojim inkarnacijama mora iznova doživljavati sebe u plimama i osekama vremena. Kako je ljudska duše u procesu nastajanja, njena slika ovdje na Zemlji se mijenja. Duboki učinak glazbe temelji se na tom odnosu. Ljudska duša slijeva se iz svog zavičaja, Devahana; ona opet juri k njemu, a tako i njene sjene, tonovi, harmonije. Otuda intiman učinak glazbe na dušu. Iz glazbe, duši govori njena srodnost, u duši zvuče tonovi njene domovine u najdubljem smislu. Iz njene pradomovine, iz duhovnog svijeta, iz zavičaja, do nas dopiru zvuci glazbe i govore nam utješno i uzvišeno, u uzburkanim melodijama i harmonijama.