.Nedavno sam više puta morao skrenuti pozornost na činjenicu da se biografija čovjeka može dati za vrijeme koje provede između uspavljivanja i buđenja kao i za vrijeme između buđenja i padanja u san. Sve što čovjek doživi između buđenja i padanja u san doživljava kroz svoje fizičko i etersko tijelo. Budući da ima razvijene odgovarajuće osjetilne organe u fizičkom i eterskom tijelu, postaje svjestan ovog svijeta, koji je, kako je njegovo okruženja povezano s fizičkim i eterskim tijelom, takoreći jedno s njim. Budući da u svom sadašnjem stanju razvoja, u svom 'Ja' i astralnom tijelu nije na sličan način razvio organe duha i duše koji bi bili – ako smijem upotrijebiti paradoksalni izraz – nadosjetilni osjetilni organi, on ne može osvijestiti ono što doživljava između padanja u san i buđenja. Tako da samo duhovni pogled može sagledati ono što bi, da tako kažem, sadržavalo biografiju ovog 'Ja' i astralnog tijela, paralelno s biografijom koja nastaje uz pomoć fizičkog i eterskog tijela.
Sada, kada se govori o iskustvima ljudskog bića u vremenu između buđenja i padanja u san, ono što nužno pripada tim iskustvima je ono što se događa, doživljeno je i uzrokovano, u njegovom fizičko- eterskom okruženju. Stoga se mora govoriti o fizičko-eterskom okruženju, o fizičko-eterskom svijetu u kojem se čovjek nalazi između buđenja i padanja u san. Ali on je u svijetu i između padanja u san i buđenja, samo što je to svijet koji je potpuno drugačije prirode od fizičko-eterskog svijeta. I postoji mogućnost da nadosjetilno gledanje govori o tom svijetu, koji je jednako naše okruženje kada spavamo kao što je fizički svijet naše okruženje kada smo budni. I na ovim predavanjima želimo pustiti da nam pred dušu dođu neke stvari koje ovaj svijet mogu osvijetliti. Elementi za to su dati u onome što ćete naći opisano, naprimjer, u mojoj 'Geheimwissenschaft im Umriß'. Tamo ćete na određeni način, iako kao skicu, naći kako se carstva fizičkog- eterskog svijeta, mineralno, biljno, životinjsko, carstvo ljudi, nastavljaju gore u oblasti viših hijerarhija. Želimo se danas na to malo podsjetiti.
Želimo si reći: ako svoje oči ili druge osjetilne organe usmjerimo u svoje fizičko-etersko okruženje dok smo budni, tada opažamo tri carstva prirode ili četiri carstva: mineralno, biljno, životinjsko, i carstvo ljudi. Ako sada idemo dalje gore u one regije koje su dostupne samo nadosjetilnom, imamo, da tako kažemo, nastavak ovih carstava: carstvo anđela, arhanđela, arhaka, Exsuzija, Dinama, Kirioteta i tako dalje [vidi crtež dolje].
Dakle, imamo dva svijeta koja prodiru jedan u drugi: fizičko-eterski svijet i nadosjetilni svijet. A već znamo da smo između padanja u san i buđenja zaista u ovom nadosjetilnom svijetu i da tamo imamo iskustva, iako ta iskustva ne dolaze u običnu svijest zbog nedostajućih duhovno-duševnih organa.
Sada se radi o tome da možemo preciznije razumjeti što čovjek doživljava u ovom nadosjetilnom svijetu ako se dade, rekao bih, svojevrsni opis ovog nadosjetilnog svijeta na isti način kao što ga daje prirodna znanost, povijest, za fizičko-eterski svijet. Za takvu, da tako kažemo, nadosjetilnu znanost o stvarima svijeta u kojemu spavamo, mora se naravno, prvo neke stvari izdvojiti. A danas ću najprije izdvojiti događaj koji je od velike važnosti za cjelokupni razvoj čovječanstva u posljednjim tisućljećima.
Često smo o ovom događaju raspravljali s jedne strane, sa strane fizičko-eterskog svijeta i njegove povijesti. Danas želimo o tome raspravljati s druge strane, da tako kažemo, s one strane koja se pokazuje kada se zauzme stajalište ne u fizičko-eterskom svijetu nego u nadosjetilnom svijetu. Događaj na koji mislim i koji sam često opisivao s jedne točke gledišta je onaj koji se dogodio u 4. stoljeću poslije Krista.
Već sam opisao kako se cjelokupno stanje ljudske duše na Zapadu mijenja u ovom 4. stoljeću nove ere, kako je zapravo slučaj da se bez duhovno-znanstvenog istraživanja materije više uopće ne razumije kako su se ljudi osjećali i percipirali u tom vremenu koje je prethodilo 4. stoljeću poslije Krista. Ali često smo opisivali taj osjećaj, to stanje duha. Drugim riječima, opisivali smo što su ljudi doživljavali tijekom razdoblja u koje pada ovo 4. stoljeće. Danas želimo malo uzeti u obzir ono što su u to vrijeme doživjela ona bića koja pripadaju ovoj nadosjetilnoj oblasti. U određenoj mjeri želimo se okrenuti na drugu stranu života, želimo gledati na stvari iz nadosjetilnog.
Predrasuda je današnjeg takozvanog prosvijećenog čovječanstva da su njihove misli samo u glavama. Ne bismo kroz misli znali ništa o stvarima da su te misli samo u glavama ljudi. Koliko god to paradoksalno zvučalo, svatko tko vjeruje da su misli samo u glavama podložan je istim predrasudama kao i onaj koji vjeruje da je gutljaj vode kojim gasi žeđ došao s jezika, a ne iz vrča vode. Uglavnom, jednako je smiješno reći da misli nastaju u ljudskoj glavi kao i reći – kad se utaži žeđ vodom koja je u vrču – da je voda nastala u ustima. Misli su raširene cijelim svijetom. Misli su sile koje djeluju u stvarima. A naš misaoni organ je samo nešto što crpi iz kozmičkog rezervoara misaonih sila, nešto što misli uzima u sebe. Dakle, ne smijemo govoriti o mislima kao da su nešto što pripada samo čovjeku. O mislima moramo govoriti na takav način da smo svjesni: misli su sile koje vladaju svijetom koje su raširene kozmosom. Ali te misli ne lete samo slobodno, uvijek ih neka bića nose, rade na njima. I što je najvažnije, ne nose ih uvijek ista, ne uvijek ista bića.
Ako se okrenemo nadosjetilnom svijetu, onda nadosjetilnim istraživanjem nalazimo da su se misli pomoću kojih ljudi čine svijet shvatljivim nošene u kozmosu – također bih mogao reći: emanirale iz kozmosa; zemaljski izrazi nisu baš prikladni za te uzvišene procese i bića – tako da su te misli sve do 4. stoljeća poslije Kriste nosili, emanirali od onih bića hijerarhija koje nazivamo Exsuziji ili Duhovi forme [vidi crtež ispod].
Kada je stari Grk želio dati kazati odakle mu njegove misli, na temelju znanja o svojim misterijima, morao je to učiniti na način da je sebi rekao: svoj duhovni pogled usmjeravam na ona bića koja mi se otkrivaju kroz znanost o misterijima kao bića oblika, kao formativne sile, kao bića forme. To su nositelji kozmičke inteligencije, to su nositelji kozmičkih misli. Ona puštaju da misli teku kroz događaje u svijetu, i te ljudske misli daju duši, koja te misli vizualizira dok ih doživljava. - Svatko tko se naviknuo na nadosjetilni svijet kroz posebnu inicijaciju u tim drevnim vremenima grčkog života i iskusio ova bića forme, gledao je ta bića forme i morao ih je gledati kako bi dobio o njima pravu imaginaciju, morao im je kao atribut pridodati blistave misli koje struje svijetom. Kao drevni Grk, sada je gledao da bića forme kao da iz njihovih udova izviru blistave misaone sile, koje su potom ušle u procese svijeta i nastavile tamo djelovati kao inteligentne sile koje stvaraju svijet. Rekao je nešto poput: Snage oblika, Exsuziji, imaju zadatak u svemiru, u kozmosu, izlijevati misli kroz procese svijeta. - I kao što osjetilna znanost opisuje ono što ljudi rade izvještavajući ovo ili ono, što ljudi čine pojedinačno ili zajedno, tako bi nadosjetilna znanost, ako razmatra djelovanje formativnih sila za konkretno doba, morala opisati kako ta nadosjetilna bića dopuštaju da misaone sile teku jedna prema drugoj, kako ih primaju jedna od druge, i kako su integrirane u ovaj tok i u ovu recepciju, kozmički procesi koji se onda čovjeku predstavljaju kao prirodne pojave.
U razvoju čovječanstva nastupilo je to 4. stoljeće nakon Krista. I to je dovelo do izvanredno značajnog događaja na ovaj nadosjetilni svijet da su Exsuziji – snage, Duhovi oblika – prepustili svoju moć nad snagama misli arhajima, 'prvobitnim snagama' ili 'prapočecima' [vidi crtež].
U to vrijeme 'prapočeci', arhaji, preuzeli su stvar koju su ranije prakticirali Exsuziji. Takve stvari se događaju u nadosjetilnom svijetu. To je bio izuzetno važan kozmički događaj. Od tog vremena Exsuziji, Duhovi oblika, zadržali su samo zadaću reguliranja vanjskih osjetilnih percepcija, odnosno svega što postoji u svijetu boja, zvukova i tako dalje, posebnim kozmičkim moćima. Tako da svatko tko se bavi ovim stvarima mora reći za doba koje je sada osvanulo nakon 4. stoljeća naše ere: on vidi kako se misli koje vladaju svijetom predaju arhajima, 'iskonskim počecima', i kako je ono što oči vide i uši čuju, u svom raznolikom oblikovanju, u neprestanoj preobrazbi, tkanina koju tkaju Exsuziji, koji su u prošlosti ljudima davali misli i koji im sada daju osjetilne percepcije, dok im 'prapočeci' sada daju misli.
A ta se činjenica nadosjetilnog svijeta ovdje u fizičkom svijetu odrazila na način da su se u ono ranije vrijeme, u kojem su živjeli, primjerice, Grci, misli objektivno opažale u stvarima. Kao što mi danas vjerujemo da opažamo crveno ili plavo u stvarima, tako su Grci našli misao, ne samo uhvaćenu svojim glavama, već kako zrači van, zrači iz stvari, kao što crvena ili plava zrači van.
U svojoj knjizi 'Die Rätsel der Philosophie' opisao sam to što je ova druga strana, želim reći ljudska strana stvari. Kako se ovaj važan proces nadosjetilnog svijeta odražava u fizičko-osjetilnom svijetu, opisano je u mojoj knjizi 'Die Rätsel der Philosophie'. Tu se koriste filozofski izrazi, jer je jezik filozofa jezik materijalnog svijeta, međutim, kada se govori o gledištu u nadosjetilnom svijetu, mora se govoriti i o nadosjetilnoj činjenici da je zadatak Exsuzija prešao u ruke arhaja.
Takve se stvari pripremaju u čovječanstvu kroz čitave epohe. Takve stvari su povezane s temeljitim preobrazbama ljudskih duša. Kažem da se ta nadosjetilna činjenica dogodila u 4. stoljeću poslije Krista; ali to je samo otprilike rečeno, jer je to samo sredina vremena, da tako kažem, dok se taj prijenos odvijao dugo vremena. Pripremao se već u pretkršćansko doba, a dovršen je tek u 12, 13 i 14. stoljeću poslije Krista. Četvrto stoljeće je, da tako kažemo, samo srednja točka u vremenu, koja je data da ukaže na nešto određeno u povijesnom razvoju čovječanstva.
Pa, u isto vrijeme se nalazimo u onoj točci ljudske evolucije kada čovjekov pogled na nadosjetilni svijet počinje postajati potpuno mračan. Svijest duše prestaje nadosjetilno gledati i opažati, kada se ova ljudska duša preda svijetu. Možda će ovo biti jasnije pred vašom dušom ako to osvijetlimo s druge strane.
U čemu se to zapravo sastoji, na što želim tako jasno ukazati? Sastoji se od toga da ljudi sve više osjećaju svoju individualnost. Kako svijet misli, prelazi od Duhova oblika do 'prapočetaka', od Exsuzija do arhaja, čovjek više osjeća misli vlastitog bića, jer arhaji žive korak bliže čovjeku nego Exsuziji. A kad čovjek počne nadosjetilno gledati, ima sljedeći dojam. Onda kaže: pa, postoji ovaj svijet koji promatram kao osjetilni svijet. Recimo da je žuta [vidi crtež] strana okrenuta mojim osjetilima, crvena je skrivena strana, okrenuta od osjetila.
Obična svijest uopće ne zna ništa o uvjetima koji se ovdje razmatraju. Ali nadosjetilna svijest definitivno ima osjećaj: ako je čovjek ovdje, onda su između čovjeka i osjetilnih dojmova anđeli, arhanđeli i arhaji; oni su zapravo s ove strane osjetilnog svijeta. Jednostavno ih ne vidite običnim pogledom, ali oni zapravo leže između ljudskog bića i cijele tapiserije osjetilnih utisaka. A Exsuziji, Dinami, Kirioteti, su stvarno izvan; prekriveni su tapiserijom osjetilnih utisaka. Tako da ljudsko biće koje ima nadosjetilnu svijest osjeća da mu se misli približavaju nakon što su predane arhajima. On ih osjeća kao da su sada više u njegovom svijetu, dok su nekada bile iza boja, crvene, plave, koje su u stvarima, u određenoj mjeri kroz crvenu, plavu, ili također kroz Cis ili G. Od ove primopredaje osjeća slobodniji kontakt sa svijetom misli. To također stvara iluziju da ljudi samo stvaraju misli.
Međutim, tek se s vremenom čovjek razvio da uzme u sebe ono što mu se nekada predstavljalo kao objektivni vanjski svijet. To se tek postupno dogodilo u ljudskoj evoluciji. Ako se sada vratimo prilično daleko u evoluciji čovjeka, ako se vratimo na atlantsku katastrofu natrag u staro atlantsko vrijeme, zamolio bih vas da zamislite ljudsku strukturu u atlantsko vrijeme kako sam je opisao u mojoj 'Geheimwissenschaft' ili u traktatu 'Aus der Akasha-Chronik'. Kao što znate, ti su ljudi formirani sasvim drugačije. Njihova tjelesna tvar bila je delikatnija nego je to kasnije postala, u post-atlantskom razdoblju. Međutim, zbog toga je duša – sve je opisano u knjigama – bila u potpuno drugačijem odnosu prema svijetu, i ti su Atlantiđani svijet doživljavali na potpuno drugačiji način. Samo želim ukazati na jedan aspekt te posebne vrste iskustva. Ti Atlantiđani, naprimjer, nisu mogli doživjeti tercu, čak ni kvintu. Zapravo mogli su započeti glazbeno iskustvo tek osjećajem septime. A onda bi osjetili daljnje intervale, od kojih je najmanji bio septima. Nedostajali su im terce i kvinte; za njih nisu postojali.
Kao rezultat toga, međutim, iskustvo s tonskim strukturama bilo je sasvim drugačije, duša je imala potpuno drugačiji odnos prema tonskim strukturama. Ako netko živi glazbeno samo u septimama bez međuintervala, i živi u septimama na takav prirodan način kao što su Atlantiđani živjeli u septimama, onda glazbeni element uopće ne percipiramo kao nešto što se događa oko ili u čovjeku kao ljudskom biću, već u trenutku u kojem uopće percipira glazbu čovjek je izvan svog tijela, živi vani u kozmosu. A tako je bilo i s Atlantiđanima. Ako Atlantiđana je bio slučaj da se njihovo glazbeno iskustvo izravno pokapalo s religioznim iskustvom. Septimu su doživjeli na takav način da nisu mogli reći da i sami imaju veze s nastankom intervala sedmice, nego su osjetili kako se bogovi, koji su talasali i tkali svijetom, otkrivaju u septimama. Nije bilo smisla u izjavi: ja stvaram glazbu. - To su mogli shvatiti smo kada bi rekli: ja živim u glazbi koju stvaraju bogovi.
Pa, ovo je glazbeno iskustvo još uvijek bilo prisutno u značajno slabijem obliku u post-atlantskom razdoblju, u tom razdoblju u kojem su ljudi u biti živjeli u intervalima kvinte. Ne smijete to uspoređivati s onim što ljudi danas osjećaju oko kvinte. Danas čovjek osjeća kvintu na način da mu to ostavlja dojam neispunjene vanjštine. Ona za njega ima nešto prazno, u najboljem smislu te riječi, ali nešto prazno. Ispraznilo se jer su se bogovi povukli od ljudi.
Čak i u post-atlantskom razdoblju, čovjek je s intervalom kvinte doživio da bogovi zapravo žive u tim kvintama. I tek kasnije, kad se unutar glazbenog elementa pojavila terca, dur i mol terca, glazbeni je element utonuo u ljudski um, tako da ljudsko biće više nije zaneseno glazbenim iskustvom. U ispravnoj dobi petice, čovjek je još bio potpuno zanesen glazbenim životom. U dobu terce, koja je, kao što znate, došla relativno kasno, čovjek je s glazbenim iskustvom unutar sebe. Preuzima glazbenost u svoju tjelesnost. Svojom tjelesnošću isprepliće glazbu. Stoga se razlika dura i mola pojavljuje s iskustvom terce, te se s jedne strane doživljava ono što se može doživjeti u duru, a s druge strane što se može doživjeti u molu. Glazbeno iskustvo s nastankom terce, s dolaskom dura i mola u glazbeni element, veže se uz povišena, radosna, potištena, bolna, tužna raspoloženja koja čovjek doživljava kao nositelj svog fizičkog i eterskog tijela. Čovjek u određenoj mjeri izvlači svoje iskustvo svijeta iz kozmosa, i povezuje se s njime. U starija vremena imao je svoje najvažnije iskustvo svijeta na takav način – a to je svakako bio slučaj i u vrijeme kvinte, ali u većoj mjeri u dobu septime, ako se smijem tako izraziti – da bi ga odmah prenijelo, da bi mogao reći: svijet tonova izvlači moje 'Ja' i moje astralno tijelo izravno iz mog fizičkog i eterskog tijela. Svoje zemaljsko postojanje ispreplićem s božansko-duhovnim svijetom, a tonske formacije odzvanjaju kao nešto na čijim krilima svijetom nadiru bogovi, čije nalete doživljavamo opažajući tonove.
Dakle, vidite u ovom konkretnom području kako se kozmičko iskustvo približava čovjeku, kako kozmos prodire u čovjeka, kako, ako se vratimo u antičko doba, moramo tražiti najvažnije ljudsko iskustvo u nadosjetilnom, i kako dolazi vrijeme, kada se čovjek kao zemaljska pojava, da tako kažem, mora uzeti u obzir pri opisivanju najvažnijih svjetskih događaja.
To se događa u onom dobu koje dolazi nakon što su misli predane od 'Duhova oblika', 'prapočecima'. To se izražava u činjenici da stara kvinta – koja je bila prije te predaje – prelazi u doba terce, u iskustvo dura i mola.
Osobito je zanimljivo kada vas ovo iskustvo vrati u vrijeme čak starije od atlantskog vremena, to jest u vrijeme evolucije koje retrospektivno vodi u zamagljenu, najudaljeniju prošlost, ali čija percepcija može ući u nadosjetilnu viziju. Dolazimo čak u doba – naći ćete to opisano u mojoj 'Geheimwissenschaft' kao doba Lemurije – kada čovjek više ne može percipirati glazbu na takav način da može postati svjestan intervala unutar oktave, već ovdje dolazimo u vrijeme kada ljudi percipiraju interval samo kada se interval preklapa s oktavom, otprilike ovako:
tako da čovjek percipira samo ovaj interval C-D, odnosno D sljedeće oktave.
Dakle, u dobu Lemurije definitivno imamo glazbeno iskustvo koje se ne može dogoditi slušanjem intervala unutar oktave, već interval ide dalje od oktave do prve note sljedeće oktave, a zatim ide na sljedeći ton druge oktave. I tada ljudsko biće doživljava nešto što je teško imenovati; ali se možda može dobiti predodžbu o tome kada kažem: ljudsko biće doživljava drugu oktavu i tercu druge oktave. Ono doživljava neku vrstu objektivne terce, a tu opet dvije terce, naime dur i mol tercu. Osim što terca – ono što ono tamo doživljava – naravno nije terca u našem smislu, jer samo ako prihvatim primu u istoj oktavi, ton na koji mislim je drugi najbliži primi, je terca. Ali time što je mogao izravno doživjeti intervale za koje bi danas rekli: prima u jednoj oktavi, sekunda u sljedećoj oktavi, terca u trećoj oktavi – ova drevna osoba je percipirala nešto što je neka vrsta objektivnog dura i objektivnog mola, koje nije doživljavao unutar sebe, već se osjećalo kao izraz duhovnog iskustva bogova. Ljudi iz doba Lemurije doživjeli su, sada se ne može reći radost i tugu, ushićenje i depresiju, već se mora reći: kroz taj poseban glazbeni osjećaj u dobu Lemurije ljudi su doživljavali ove intervale kao kozmičke zvukove radosti bogova i kozmičke zvukove jadikovki bogova, kada su bili potpuno izvan sebe u percepciji tih intervala. - I možemo se osvrnuti na to zemaljsko doba koje su ljudi stvarno doživjeli, u kojem je ono što čovjek danas doživljava u duru i molu bilo projicirano u kozmos, da tako kažemo. Ono što se danas doživljava iznutra projicira se u kozmos. Ono što danas izvire u njegovoj duši, u njegovim osjećajima, u zanosu svog fizičkog tijela je čuo kao doživljaj bogova. Ono što bismo danas morali okarakterizirati kao unutarnje iskustvo dura, on je u zanosu svog tijela izvana doživljavao kao kozmički pjesmu slavlja, kao kozmičku glazbu radosti bogova kao i izraz radosti zbog njihovog stvaranja u svijetu. A ono što danas imamo kao unutarnja iskustva mola, čovjek je nekoć u razdoblju Lemurije doživljavao kao veliku jadikovku bogova o mogućnosti da bi ljudi mogli pasti u ono što se tada u biblijskoj povijesti nazivalo Padom, otpadanjem od božansko-duhovnih snaga, od dobrih snaga.
To je nešto što odzvanja iz tog divnog znanja o starim misterijima, koje je samo po sebi bilo i umjetničko, to nije opis apstraktnim terminima da su ljudi nekad prolazili kroz lucifersko i ahrimansko zavođenje i iskušenje, i doživjeli ovo ili ono, već da su ljudi kako su u prastarim vremenima bogovi stvarali veselu glazbu u kozmosu iz radosti kozmičkog stvaranja, i kako su proročki gledali, da tako kažem, na otpadanje ljudi od božansko-duhovnih snaga, i to je bilo izraženo u kozmičkom jadikovanju.
Ovo umjetničko shvaćanje nečega što je kasnije poprimilo više intelektualni oblik, nešto je što odzvanja iz starih misterija i iz čega se može lako steći duboko uvjerenje da je to izvor iz kojeg potječe znanje, umjetnost i religija. Iz toga mora izrasti uvjerenje da se moramo vratiti u ono stanje duše koje će ponovno nastati kada duša prepozna da dok je religiozno prožeta, da je umjetnički prožeta; onom stanju duše koja s dubokom vitalnošću razumije što je već Goethe mislio riječima: 'Ljepota je manifestacija tajnih prirodnih zakona koji bi, da se nije pojavila, ostali zauvijek skriveni'. - Tajnu evolucije unutar zemaljske egzistencije, otkriva nam ovo unutarnje jedinstvo svega što čovjek mora iskusiti zajedno sa svijetom, spoznajno, religiozno i umjetnički, kako bi zajedno s ovim svijetom doživio svoj ukupni razvoj.
I istina je da je sada došlo vrijeme kada ljudi moraju ponovno postati svjesni ovih stvari, jer bi se inače ljudska priroda jednostavno morala urušiti u svojoj duševnosti. Danas i u bliskoj budućnosti čovjek bi morao duševno venuti sa znanjem koje postaje jednostrano intelektualističko, morao bi postati duševno otupljen kroz umjetnost koja je postala jednostrana i potpuno bezdušan kroz religiju koja je postala jednostrana, i ne bi mogao pronaći put koji bi vodio do unutarnjeg sklada i jedinstva to troje, ako ne bi mogao pronaći način, svjesnije nego što je to nekada bio slučaj, da izađe iz sebe i gleda i čuje nadosjetilno zajedno sa osjetilnim.
Ako se duhovnom znanošću promatraju starije, velike ličnosti u osvitu grčke kulture, čiji su potomci oni kao što su Eshil i Heraklit, tada ćemo otkriti da su te osobnosti, ukoliko su bile inicirane u misterije, sve imale isti osjećaj iz njihove spoznaje i iz njihove umjetničke stvaralačke moći, koju su osjećali upravo na isti način kao Homer – 'Pjevaj muho, o gnjevu Ahila' – ne kao nešto što vlada njima osobno, nego kao nešto što su ostvarili u svom religioznom osjećaju u zajednici s duhovnim svijetom, i kroz što su rekli: u davna vremena ljudi su sebe doista doživljavali kao ljudska bića, u tome što su izlazili iz sebe kroz najvažnije ljudske aktivnosti – kao što sam vam pokazao za glazbeni dio, ali to je bio slučaj i s mišljenjem – i doživljavali zajedno s bogovima. To što su tamo doživljavali, ljudi su izgubili.
Ovo raspoloženje gubitka drevnog spoznajnog, umjetničkog i religioznog blaga čovječanstva teško je opterećivalo dublje grčke duše.
Nešto drugo mora doći kod modernog čovjeka. Suvremeni čovjek, razvojem pravih snaga svog duševnog iskustva mora ponovno pronaći ono što je nekada izgubljeno. Želio bih to reći ovako: čovjek mora razviti svijest – živimo u dobu svjesnosti – o tome kako ono što je sada postalo unutarnje pronalazi put do božansko- duhovnog. I takve stvari će se moći dogoditi – naznačio sam to u odgovoru na pitanje koje je postavljano u Goetheanumu tijekom prvog školskog tečaja – takve će se stvari dogoditi u nekom području, naprimjer, kada se unutarnje bogatstvo osjećaja doživi u melodiji, jednog će dana prijeći na individualni ton, kada ne samo doživi intervale, već će također doživjeti pojedinačni ton kao melodiju s unutarnjim bogatstvom, s unutarnjom raznolikošću doživljaja. Danas čovjek gotovo da nema pojma o tome.
Ali vidite, stvari idu: od septime do kvinte, od kvinte do terce, od terce do prime, odatle sve do jednog tona, i odatle dalje. Tako da se ono što je nekada bilo gubitak božanskog mora promijeniti, ako čovječanstvo na Zemlji neće nestati već nastaviti svoj razvoj. Ono što se izgubilo mora se promijeniti u ponovno otkriće božanskog.
Prošlost ispravno shvaćamo samo onda kada smo u stanju suočiti se s pravom slikom našeg razvoja u budućnosti, kada možemo potresno duboko osjetiti ono što je ljudsko biće osjećalo u antičko doba: izgubio sam prisustvo bogova – i ako se tome možemo suprotstaviti iz duboke, potresne, ali intenzivne težnje duše: želimo da duh koji je u nama u klici, da procvjeta i dade plod, kako bismo mogli opet pronaći bogove.