.Doista je moguće dati samo nekoliko natuknica, jer bi se tjednima moglo razgovarati samo o pitanjima koja je postavio Herr Stuten ako bi se željelo iscrpno odgovoriti. A dokle ćemo stići danas, vidjet ćemo. Želio bih započeti s jednom temom, kako bismo možda mogli krenuti od sredine. Govorilo se o proširenju tonskog sustava, zar ne, a vjerujem da su se razni govornici zanimali za ovo proširenje tonskog sustava; među njima je vjerojatno bilo glazbenika i skladatelja.
Pa, cijelo pitanje visi, mislim, zajedno s jednim drugim koje možda nije tako lako shvatiti kako se obično misli. I ovdje bih najprije htio reći: i sam sam htio postaviti pitanje onim osobama koje su sudjelovale u ovoj raspravi o proširenju tonskog sustava. Dat ću samo nekoliko preliminarnih napomena, a zatim ću vas zamoliti da iznesete svoja subjektivna iskustva.
Gotovo da nema sumnje da se u to vrijeme doista dogodila velika promjena u glazbenom iskustvu čovječanstva, koju je Herr Bauman danas izvrsno okarakterizirao pojavom septakorda. Vjerujem da ljudi jednostavno ne znaju dovoljno o ranijim glazbenim iskustvima; to jest, teoretski da, ali to se više ne doživljava tako da je ta promjena potpuno jasna i da je se dovoljno intenzivno osjeća. Ali ono što se tamo pojavilo zapravo još nije završilo, a možda smo usred transformacije, ako tako mogu reći, glazbenih potreba ljudi. Naravno da se takve stvari ne događaju tako brzo da se mogu jasno definirati; ali one se ipak događaju i mogu se na određeni način presresti u razvoju čovječanstva.
I ovdje bi pitao, ne mogu li pojedini govornici, kada razmišljaju o tome što glazbeno doživljavaju, ukazati na nešto što znači svojevrsnu promjenu glazbenog doživljaja općenito. Da formuliram pitanje konkretnije: želim misliti da se u glazbenom iskustvu može doći do gledanja na to kako različiti ljudi – za sada želim zanemariti glazbeni aspekt – različito doživljavaju jedan ton. Pa, nema sumnje da oni to drugačije doživljavaju; ali doživljavaju li toliko različito da to iskustvo igra ulogu u njihovom razumijevanju glazbe.
Mislim da se jasno može uočiti da postoji tendencija, posebno kod ljudi koji doživljavaju glazbu, da se, da tako kažem, dublje zavuče u ton. Zar ne, možete ostati više na površini tona ili ići dublje u ton.
I zato pitam osobe koje su ranije sudjelovale u raspravi, mogu li povezati ikakvu ideju s tim ako kažem: glazbeni doživljaj sadašnjosti sve više teži cijepanju pojedinog tona u percepciji, te u određenoj mjeri preispitivanju pojedinačnog tona, u kojoj mjeri je on melodija ili nije melodija? Mislim, može li se uz to vezati bilo kakav pojam? Jer o pitanju proširenja tonskog sustava teško se može raspravljati bez pozadine iz koje se može govoriti.
Nedavno je iznesena primjedba u vezi s bukom. Na cijelu raspravu o buci možda se može odgovoriti samo ako se prvo pobrinemo za pretpostavku koju sam ovdje iznio. Jer ako pretpostavim naprimjer – ne znam je li se te stvari danas doživljavaju subjektivno – da je gospodin, koji se nadugo i naširoko bavi temom buke, da je posebno sklon, da može odgovoriti sa 'da' na pitanje može li se ton percipirati kao melodija, onda ga razumijem, potpuno razumijem njegov ulazak u pojedinačni ton ili u pojedinačne zvukove koje drugi percipiraju jednostavno kao buku, i kako uranjanjem u dubinu tona nedvojbeno pronalazi nešto u tonovima, koji formiraju buku, koju on doživljava glazbeno, i onaj koji se ne udubi u te dubine to jednostavno ne može pratiti.
Jutros je dr. Husemann skrenuo pozornost na činjenicu da se moderno čovječanstvo suočava s fenomenom podijeljene osobnosti. I također se čini da danas već postoji popriličan broj ljudi koji jednostavno imaju drugačije iskustvo tona u odnosu na pojedinačnu notu, od glazbenika koji su uvježbani u ovom ili onom smjeru. A to ima veze s drugim pitanjem, koje je također postavljeno, a to je, kako se znanost duha treba odnositi prema cijeloj stvari?
Sada bih pitao je li točno da se ikakva razumna ideja može povezati s tim da se u određenim okolnostima čak i pojedinačna nota može osjetiti kao melodija, izvlačenjem parcijalnih tonova ulaskom u dubino tona, čiji odnos, čija harmonija ipak može biti svojevrsna melodija?
Paul Baumann: Iz mog predavanja također proizlazi da šum dovodim u vezu s harmonijom, odnosno kombiniranom melodijom. Može li se zvuk šuma shvatiti kao nešto što je kombinirana melodija, možda harmonija, ali što osjećamo i glazbeno? U stvarnosti je svaki šum nedvojbeno nešto glazbeno, ali ga ne trebamo nazvati baš glazbenom umjetnošću. Ne možemo to razlikovati, ali možemo vrlo jasno osjetiti u boji zvuka da je tu uključeno u nešto glazbeno, nešto pokretne prirode, da se jasno može razlikovati puki glazbeni ton, koji se sam po sebi neće čuti, ali u njemu vrlo jasno vibrira.
Ne mislim to. Ono na što sada konkretno mislim je proširiti mogućnost doživljaja samog tona, što znači doživjeti ton da bi se ušlo u njegove dubine ili, ako hoćete, izvući nešto iz tona, tako da se nešto doživi već u samom tonu.
Paul Baumann: Mislim na odvajanje onoga što je potrebno u glazbenoj umjetnosti, onoga što odzvanja, ali s čime se osjeća i nešto glazbeno.
Ne mislim na to, nego na ono što doživite u tonu bez subjektivnog učinka. Sami podijelite zvuk i ponovno ga sintetizirate. Mislim kao čisto iskustvo. Od pamtivijeka ton se pripisivao duhu tona. Popularno rečeno: na povijesnom predstavljanju Passauera... igra iz 1250, odmah na početku, prije nego što je igra i počela, đavao je predstavljen kao zavodnik; a da bi ova atmosfera funkcionirala kako treba, đavao mora puhati u vatreni rog; čini ga tako reskim da se svi boje. To je temelj ovog duha zvuka o kojem govorim.
Iznose se još neka mišljenja.
Sve su to stvari koje ne odgovaraju onome što mislim, doživljaj izvan tona koji se pojavljuje kao melodija. Kada se odsvira nota, melodija zapravo nastaje iz note.
Dr. Stein: Treba, čini mi se, razlikovati percepciju tona i osjećaj tona¸. U percepciji osjećam nešto jako duboko, a taj osjećaj nestaje kada osjetim bol ili strah...
Ne mislim da trebamo definirati stvari koje već postoje, nego živimo li u nekom prijelaznom razdoblju u odnosu na doživljaj zvuka, pa da to zapravo postaje nešto drugačije. Mislim da se to zapravo i danas shvaća kao ton koji je vezan za druge, koji je u melodiji i tako dalje, ali da postoji mogućnost da se ide dublje, možda nešto drugo potraži iza njega, i tek kada se to vidi, moguća je plodna rasprava.
Druga mišljenja.
Kad čujete da se neki ton dugo drži, na primjer na početku uvertire 'Freischütz', možete imati osjećaj koji možda mogu ilustrirati. Dakle, ton se može predstaviti kao poluluk – to bi trebalo prikazati grafički – na ovom poluluku želio bih nacrtati nešto poput malih živaca koji tamo izlaze, gdje se u poluluku ima osjećaj za ton pri ulasku u njega, a zatim izlazi na drugu stranu luka, pa opet van duž živaca i vena, tako da postoji izvjesno unutarnje kretanje koje je ponekad s jedne strane ovog poluluka, a zatim na drugoj strani. To bi se možda moglo izraziti dinamički, da se najprije pojača i vrati natrag.
Izražavanje mišljenja.
Dugotrajno držanje služi samo da se to bolje primijeti. Dugotrajno držanje može također omogućiti da primijetite promjene u tonu. Ne mislim toliko na ilustrativnu krivulju koja se može ovako nacrtati, već mislim na onu koju bi zapravo nacrtao ovdje okomito na ploču.
Ostali komentari:... je li to zbog intenziteta?
Zato kažem: uđite dublje u zvuk!
Duže izjave sudionika.
Gospodin van der Pals govori o jednom svom iskustvu s tonom. Uvod u pjesme Jacobowskog, ton, koji postavlja sama pjesma, kroz sadržaj; čovjek nije imao nikakvu želju odstupiti od tona; ton je bio tu, mogao je ostati, bio je melodija za sebe – zapravo sam izašao iz njega samo zato jer to ne možeš svirati pola sata.
Sad kad smo malo popričali o tome, želio bih istaknuti da stvari koje se razvijaju, ponekad ispadnu vrlo nesavršene u ranim fazama. Može se istaknuti, naprimjer, da se neke stvari pojavljuju na vrlo upitan način kao ekspresionistička umjetnost – ali ovo ne treba promatrati kao kritiku cijele umjetnosti ekspresionizma, već samo nekih stvari koje ne izlaze izvan ekspresionizma – ali definitivno postoji početak nečega što će jednoga dana biti značajno.
I zato mislim da za daljnji razvoj glazbe, vrlo slično onome kako se u slikarstvu pokušavamo naviknuti na boje i stvarati iz boje – i ovo uživljavanje u ton znači nešto kao početak napretka. A ako se tu i tamo to dogodi i ne sviđa vam se, sasvim se slažem. Nije važno. Ali želio bih znati kako se zapravo mogu razumjeti takve glazbene ličnosti kao što je Debussy, ako ih ne doživimo kao prethodnice nečega što dolazi u ovom smjeru. Ako tako nešto možemo priznati, dolazimo do zaključka da je pred nama određena mogućnost, odnosno mogućnost skladanja na drugačiji način nego se to sada radi, odnosno na način da odnos između skladatelja i reprodukcijskog umjetnika postane puno slobodniji, da je svirač, reproduktivni umjetnik, mnogo manje ograničen, da može postati produktivniji, da ima mnogo više prostora. U glazbi je to, međutim, moguće samo kada je tonski sustav proširen, kada možete imati potrebne varijacije, kada zaista možete puno varirati. I onda mogu zamisliti da bi, naprimjer, ono što skladatelj u budućnosti piše više bilo kao sugestije, ali upravo zato što će biti sugestije, reproduktivni umjetnik bi trebao mnogo više mogućnosti, više tonova da izrazi stvari. Ako nađete svoj put u dubinu tona, možete ga rasporediti na razne načine, tako što ćete ga ponovno pustiti u susjedne tonove. Na taj bi način nastao fleksibilan glazbeni život. Stvar mogu samo skicirati. Mogao bi pričati cijelu noć, ali to ne bismo htjeli jer ćemo se sutra ponovno naći. Ali iz toga će proizaći puno fleksibilniji glazbeni život. I može se reći: ovo fleksibilnije glazbeno iskustvo zaista dolazi čovjeku.
To je na izvjestan način povezano s drugim pitanjem koje se uvijek iznova postavlja, s pitanjem kako se znanost duha treba odnositi prema glazbi. Jedna stvar mi se kod ovog pitanja ne sviđa. Molim vas, ne želim nikoga uvrijediti ovim što govorim, ali jednostavno mi se ovo pitanje ne sviđa, naime, postavljeno je na neumjetnički način! Uglavnom, uvijek je teoretsko i neumjetničko, čak i ako dotična osoba to ne misli. I općenito osjećam da je u raspravi o umjetnosti vrlo lako izmaknuti se od stvarnog umjetničkog elementa i uplesti se u prazno teoretiziranje. Nema sumnje da će znanost duha imati značajan utjecaj na cjelokupno ljudsko biće, na mišljenje, osjećanje i volju, budući da nije nešto intelektualno, nije nešto što zahvaća samo dio ljudskog bića, već nešto što obuzima cijelu osobu. Dok naša sadašnja materijalističko-intelektualistička znanost u osnovi ima utjecaj samo na mišljenje, na intelektualni element u čovjeku. Znanost duha potpuno obuhvaća čovjeka. A posljedica toga biti će da ljudsko biće unutar sebe može postati fleksibilnije, da ostvaruje veće mogućnosti za varijacije u svom djelomičnom iskustvu, a time dolazi i do snažnijeg zahtjeva za harmonijom tog djelomičnog iskustva. A ako do toga dođe, to u biti znači obogaćivanje cjelokupnog glazbenog rada i iskustva. A onda će se u slučaju takvih osobnosti koje su, rekao bih, protkane, prožete, vitalizirane znanošću duha, postići ono što se može postići u području glazbe iz znanosti duha. Ne možete o tome teoretizirati. Ne treba teoretizirati, već danas osjetiti kako znanost duha zapravo čini ljude fleksibilnijima i kako na taj način mogu pristupiti intenzivnijem, više nijansiranom glazbenom iskustvu.
To se može povezati sa stvarno velikim pitanjima. Vidite, duhovno-znanstveni pokret često je bio kritiziran zbog: da, da uglavnom ima žena koje to uvijek zanima, i da se na antropozofskim skupovima ne viđa muškarce. - Ne želim sad odlučivati koliko je to statistički točno ili ne. Netko je već napisao takav novinski članak prije nego je i pogledao kako stoje stvari, i tada ih se više ne može razuvjeriti, čak i ako vide suprotno od onoga što su napisali. Ali u cjelini – molim vas, to stvarno nije tako loše – može se reći: budući da je muški svijet sudjelovao u odgoju, u znanstvenom, sve više znanstvenom obrazovanju posljednjih stoljeća, dogodilo se ono što bi se moglo nazvati očvršćivanjem, otvrdnjavanjem mozga kod muškaraca. Kod žena je mozak ostao fleksibilniji i mekši. To su naravno, radikalni izrazi za te pojave, ali pojava ipak postoji. I da ne bih bio nepravedan, želim reći: mozak muškaraca je ojačan, te su postali sposobniji za korištenje logike; ženski su mozgovi ostali fleksibilniji, ostali su lakši, ali nisu sudjelovali u obrazovanju posljednjih nekoliko stoljeća, koje se zatvorilo u čvrstu logiku, pa su zbog toga postali površni i tako dalje. - Pa, stvari ne bi trebalo predstavljati jednostrano. Ali postoji nešto u svemu tome što nam može skrenuti pozornost na činjenicu da moramo ponovno učiniti pokretnim ono što je, kroz kruto i suho obrazovanje prošlog stoljeća, utjecalo na cijeli naš sustav, ulaskom u ovaj snažniji rad eterskog. No, tu se vraćamo na glazbeni element. Dolazimo u potpuno glazbeno iskustvo. I to će naravno, uroditi plodom.
I bilo bi potpuno lišeno umjetničkog kada bi se željele postaviti teorije o tome što se tamo događa. Uvijek mi se čini kao da netko pokušava vrlo precizno opisati vrijeme za prekosutra. Ne želim reći da ne postoji stanje svijesti u kojem se to može učiniti u visokom stupnju. Ali to zapravo ne znači ništa. Bolje je pustiti život da teče nego teoretizirati o njemu na takav način.
Pa, s tim tijekom misli, razmatranje je već usmjereno s glazbene na ljudsku konstituciju, pa će se u produhovljenoj fiziologiji, koja će pak imati nešto umjetničko, sve više povezivati glazba s ljudskom konstitucijom.
Pomislite samo da tvrdnja gospodina Baumanna o povezanosti melosa i disanja ima vrlo duboko opravdanje. U osnovi, melos i ljudsko disanje dvije su stvari koje u suštini pripadaju zajedno.
No, ne smijemo zaboraviti da je proces disanja proces koji se odvija u ritmičkom sustavu. Ovaj srednji sustav ljudske organizacije graniči s jedne strane s nervno-osjetilnim sustavom, s moždanim sustavom. Postoji interakcija između ritmičkog sustava i sustava nerva-osjetila. S druge strane, ritmički sustav graniči s cijelim sustavom udova i metaboličkim sustavom. A taj odnos također utječe na fizičke procese. Pomislite samo: prilikom udisaja pritisnemo dijafragmu prema dolje, potiskujemo cerebrospinalnu tekućinu prema glavi, tako da s procesom disanja imamo stalno kretanje moždane vode gore-dolje. Ali uz to imamo stalnu interakciju ritmičkog kretanja likvora s onim što su organi predodžbi. S druge strane, imamo stalno sudaranje cerebralne tekućine, koja se pak spušta, sa svim ostalim što se događa u krvi, u metaboličkom sustavu. S tim unutarnjim iskustvom, promišljeno organski, glazbeni je element povezan više nego što se misli. I to na sljedeći način: melodijski element dolazi do izražaja u istoj mjeri u kojoj se disanje približava glavi, približava nervno-osjetilnom životu, u toj mjeri melodijski element dolazi do izražaja; u istoj mjeri u kojoj se ritmički sustav približava sustavu udova, pravi ritmički element dolazi do izražaja; ali na to smo postavili riječ.
A onda, ako to imate na umu, istovremeno imate i vodiča, tako da možete, rekao bih, postupno odgovoriti na cijeli snop pitanja koja je gospodin Stuten nedavno postavio. Dakle, ono što je gospodin Stuten rekao je točno. Želio bih ući u jednu stvar koju je iznio o vezi između mišljenja, osjećaj i volje. Što se tiče organa, to odgovara onome što sam upravo rekao. Tada smo već raspravljali, a gospodin Stuten je to danas ponovio, da ono što jesu stvarni glazbeni oblici odgovara cjelokupnom ljudskom biću, odnosno sintetičkoj interakciji mišljenja, osjećanja i volje.
Postavio je i pitanje o odnosima između tematskih grupa. Oni su naravno, specifično različiti, ovisno o tome dolaze li od ovog ili onog skladatelja. A sada možemo reći sljedeće: nije li tako, sasvim ste točno rekli da melodija odgovara predodžbama, harmonija osjećaju, ritam odgovara volji, glazbena forma odgovara cijelom čovjeku. Dakle, sada imamo dio čovjeka = mišljenje, dio čovjeka = osjećaj, dio čovjeka = volja, cijelog čovjeka.
Ali sada ne samo da imamo cijelo ljudsko biće u stvarnom životu, već ljudsko biće živi sve godine između rođenja i smrti. Cijelo ovo ljudsko biće je kontinuirano prisutno, i mijenja se, preobražava. A to je pak povezano sa slijedom tematskih skupina. To je nešto specifično, čovjekova životna priča. A temeljna tajna je sljedeća: u gornjoj svijesti on ne zna kakva će biti budućnost, ali u svijesti osjećaja je usklađen s tim kako će se budućnost odvijati. Molim promatrajte čisto empirijski – to se obično ne radi, ali te stvari pripadaju finijem smislu prave antropologije, koja onda postaje antropozofija – kako se mijenja život osjećaja osobe kada se kasnije sazna da je umrla. Naravno, postoje mnoge stvari koje vas sprječavaju da se bavite takvim stvarima, ali možete to barem kasnije, vrlo jasno možete vidjeti u slučaju prerano preminule osobe kako cijeli njen život osjećaja teži smrti, i kako je to u životu prije te smrti već postavljeno. To je također nešto što je već dio ljudskog tijeka života.
Sve to dolazi u obzir kada glazbenik živi u nizu, u periodičnom vraćanju tematskih grupa i tako dalje. Ponavljanje samo po sebi ne bi trebalo biti iznenađenje. Jer se trebate osvrnuti na svoj život tek kad je prošlo mnogo vremena; osobito uobičajena razdoblja, kojih nema kod svih jednak broj, ali su ipak prisutna, mogli bi vam pokazati točne periode, mogli bi vam reći: ta godina je zatvorila etapu koja je trajala do te godine i tako dalje. Ako netko doživi neku fazu života u četrdeset petoj godini, doživi je ponovno u sljedećoj fazi u pedeset i drugoj godini. I u ljudskom iskustvu se jasno može vidjeti povratak iskustva u pedeset drugoj godini, koje ne mora biti isto, ali koje je po svom unutarnjem karakteru nekako slično onom u četrdeset petoj godini života.
Sve te stvari utječu na ono što je izraženo u glazbenom umjetničkom djelu. Jer takvo je glazbeno umjetničko djelo izraz cjelokupnog ljudskog bića, barem za vrijeme kada nastaje. Uglavnom, takve se stvari mogu samo naslutiti.
Nekoliko drugih pitanja koja su se pojavila, poput odnosa između Goetheove teorije glazbe i znanosti duha, danas bi nas stvarno odvele predaleko. Vjerujem da se još možemo okupiti nekom prilikom. Čak i odgovor na pitanje o duru i molu, o značenju grčke glazbe, danas bi nas odveo predaleko.
U odnosu na jednu stvar koja je spomenuta, a tiče se teorije disanja, pjevanja i držanja tijela, samo bih napomenuo da stvari koje su opisane u citiranoj knjizi doista nisu bez određene važnosti, ako se znate njima razumno koristiti.
Izuzetno je važno promatrati ljudsko biće u cjelini. Takvi ljudi kao što je autor knjige to u pravilu ne čine, ali donose gradivne blokove koji, čak i ako se vide u pravom svijetlu znanosti duha, mogu imati nešto plodonosno za duhovnog znanstvenika.
Također danas ne bih želio ulaziti u pitanje metode pjevanja, jer se ona vrlo lako može pogrešno shvatiti ako se ne razvije iz određenih pretpostavki, tim više što danas postoji toliko različitih metoda pjevanja. I možete upoznati ljude koji su naučili pjevati koristeći pet ili šest pjevačkih metoda zaredom, što znači da su zaboravili pjevati! Onda se stvarno ne može govoriti o različitim metodama pjevanja na tako jednostavan način.
Što se tiče onoga što je rečeno o temperamentima, o tezi, antitezi, sintezi, moram reći da je to sasvim jalov način gledanja na stvari, jer se u pravilu iz tako beskrvnih apstrakcija može stvarno sve razviti. I baš kao što možete reći: Wagner - teza, Brückner - antiteza, što može biti u principu, plus znanost duha - sinteza, netko drugi tko je upravo drugačije klasificirao bi možda mogao reći: Wagner - teza, Brückner - antiteza, Mahler - sinteza. Netko bi to zasigurno rekao kad bi se prepustio takvim beskrvnim apstrakcijama.
Da, stvarno mislim da danas ne bismo više trebali nastaviti večer, jer ipak ne možemo ovdje prenoćiti! Premda sam prilično spreman na sljedećim sastancima detaljnije govoriti o pokrenutim pitanjima, koja sam zabilježio.