.O glazbi se može govoriti u različitim smjerovima, tu ulazimo u široko područje. Danas ću se ograničiti na to da kažem kakvu ulogu glazba ima u ljudskom razvoju s duhovnog stajališta, koje mjesto zauzima u svijetu i njenom porijeklu.
Postoje različiti pogledi na glazbu, neki od njih imaju posebnu važnost. Schopenhauer u umjetnosti vidi nešto što čovjeka vodi od prolaznog prema vječnom. Po njegovu mišljenju, u umjetnosti se ostvaruju arhetipovi, ali glazba ljudima govori nešto vrlo posebno. Schopenhauer je u svijetu vidio dvije stvari: predodžbu i volju. Volju je opisao kao 'stvar po sebi', predodžbe kao odraz volje. Čovjek ne može uočiti volju, samo sliku iza nje. Ali slike nisu jednake. Neke govore puno, neke malo. Nazvao ih je idejama, i umjetnik iz njih stvara. Kada gledamo ljude možemo pronaći ružne, lijepe, odbojne, privlačne. Genij ne prikazuje ljudsko biće. Sjajni umjetnik izdvaja mnoge karakteristike i stvara sliku, ideal. Umjetnik prodire u ideje i s njima stvara svoje slike, koje su posebno karakteristične. To se odnosi na sve umjetnosti, ali ne i na glazbu. Schopenhauer tu ne vidi ideje, već 'stvar po sebi' koja nam govori. Ton, formirani tom, za njega nije ideja, već izraz 'stvari po sebi'. Glazbeni govor je izravni govor. Za Schopenhauera, to je kao da se najviše intimne stvari govore o duši.
Schopenhauerovo gledanje utjecalo je na Richarda Wagnera. Wagnerova duša nastojala je na svoj način istražiti značenje zagonetki svijeta. Veliki geniji ne traže pojmove, oni traže mjesto gdje stvarno mogu čuti bogove kako im govore. Richard Wagner se složio s Goetheom, koji je umjetnost vidio kao nastavak prirode. U našim materijalističkim vremenima čovjek na stvari gleda drugačije. Goethe u stvarima i između njih vidi ono što priroda želi izraziti. Goethe je iz Italije napisao: 'Dok stojim ispred umjetničkog djela u kojima živi velika umjetnost, vidim da kroz njih progovara nešto poput Boga'. - A 1805. godine napisao je u svojoj knjizi o Winckelmann-u: kada priroda ujedini sve svoje snage, red, mjeru i sklad, tek tada dobivamo osjećaj za umjetnost. - Drugi put kaže: stvari u prirodi nisu sasvim završene, kao da je iza njih još neka tajna. U velikoj prirodi, namjere prirode su ono što je vrijedno divljenja. Njih bi umjetnik trebao realizirati.
Tako je općenito osjećao i Richard Wagner. Želio je doći do arhetipova stvari. Namjera mora stupiti na pozornicu, i zato mu je trebao drugačiji jezik za te nadljudske forme. Stoga se okreće glazbi kako bi to izrazio.
Na čemu se temelji gledanje Schopenhauera i što je ostavilo dojam na Richarda Wagnera? Da bismo razumjeli što je živjelo u tim ljudima, moramo pokušati duboko proniknuti u biće svijeta, jer je Schopenhauer bio samo filozof, a ne okultist. Moramo nastojati razumjeti princip velikog Hermesa Trismegistosa: 'Sve je gore kao i dolje'. - Takav duboko inicirani posvuda je prepoznavao fiziognomiju duhovnog bića. Iza fiziognomije, iza geste, krije se duša koja se vidi obasjana. Sve što je u duši, u tijelu je. Hermes je vidio ono gore u duši i dolje u tijelu. Priroda je samo fiziognomija duha. U glazbi je vidio umjetnički oblikovan ton.
Plastična umjetnost se procjenjuje po sličnosti s modelom, kao i slikarstvo. Junaci koji koračaju pozornicom imaju svoje uzore. Za glazbu se to ne može reći. Buka slapa, cvrkut ptica, ne mogu se vjerno reproducirati.
Schelling i Schlegel, kao i drugi, smatrali su da je arhitektura i umjetnost gradnje, zamrznuta glazba. Kada bi se formacije mogle natjerati da teku, izgledale bi slično glazbi. Ne bi bilo nikakve sličnosti s modelom. Sva umjetnost nešto nadilazi. Ali postoji jedna razlika: glazba se obraća ljudima na mnogo elementarniji i izravniji način. Zahvaća ljude i nosi ih, htjeli oni to ili ne. Kod drugih umjetnosti pažnja se može skrenuti, to kod glazbe nije tako lako.
Ali koji su modeli glazbe u duhovnom svijetu? Ovdje se opet moramo pozabaviti ljudskim razvojem, u okultnom smislu. Kako se taj razvoj odvija već sam opisao, i danas se neću time baviti. Stoga odmah pitamo: Koje je to postignuće onoga tko se uzdiže u više svjetove? On prodire u astralni svijet. Kada počne vidjeti astralni svijet i stane pred biljku, promatra je bez detaljnog ispitivanja; kada shvati da njegovi fizički organi više nisu u to uključeni, vidjeti će kako se stvara plamen, oslobađa i uzdiže iznad biljke. Na taj način čovjek može vidjeti u astralnom svijetu kako se svojstvo odvaja od stvari. Napredni, pažljiviji učenik u snu primijeti da se budi u vrlo čudnom svijetu snova. Boje teku pomiješano i čovjek se izdvaja iz tog mora boja.
Pod vodstvom učitelja vidi kako se pojavljuju oblici koji nisu od ovoga svijeta. Kasnije te formacije boja percipira u stvarnosti uz ostale stvari. Za takve ljude dio noći postao je nešto sasvim drugo. To je međustanje između jave i sna. To je san koji otkriva više istine. To je astralni svijet.
Sada postoji nešto još više. Unutar ovih formacija boja pojavljuje ne nešto posebno. Izvan strukture boja govori ton, počinje se percipirati zvuk. U tom trenutku čovjek je ušao u Devahan, on je u stvarno duhovnom svijetu. To je prava bit dva viša svijeta u koje čovjek ulazi. Kada je u astralnom svijetu ne čuje zvukove toga svijeta. Tu vlada velika tišina, sve govori kroz boju i svjetlost. A onda, tiho, pa sve glasnije i jače, iz ovoga svijeta boja odjekuju tonovi. Kada je čovjek tu, on doživljava duh svijeta. Tamo uči razumjeti što znači kada veliki duhovi govore o glazbi sfera, poput Pitagore. Htjelo se simbolično protumačiti glazbu sfera kružećih sunca, ali to se ne da tumačiti na ovaj način. Sunce koje odjekuje svemirom, stvarnost je koja odjekuje.
Okultna slika je: vidjeti Sunce u ponoć. U trenutku kada chela ili učenik postane vidovit, on vidi kroz Zemlju, vidi Sunce. Ali još je veći uspjeh kada čuje šum Sunca. Goetheove riječi u prologu Fausta nisu samo fraza: "Sunce zvuči na drevni način". Trube koje Ivan spominje u Otkrivenju poznate su okultistima kao stvarnost.
U teozofskim spisima postoje greške. Leadbeater, naprimjer, ispravno opisuje astralnu razinu, ali njegov opis Devahana samo je umišljaj. Doduše, opisuje ga finijim od astralne razine, ali inače netočno.
Iza našeg osjetilnog svijeta i iza astralnog svijeta, imamo svijet zvuka, svijet Devahana. Svi naši organi stvoreni su iz duhovnog svijeta. Nikada ne bi postojalo srce ili slezena da nismo imali etersko tijelo. Zamislite posudu s vodom: u njoj stvarate vrtlog, a kada biste ga mogli održati, dobili biste strukturu. Jetra i mozak nastali su iz astralnog organizma. Ovdje ćete opet pronaći ono gore i dolje. Stvari koje se čine udaljenima povezane su na čudan način. Naprimjer, srce ne podliježe volji, a mi mislimo da je pokretačka snaga. Ostali mišići, poput ruke, podložni su volji. Okultist nikada neće tvrditi da je srce pokretač krvi. On uzrok pokreta srca vidi u kretanju krvi. On na srce gleda kao na organ koji će u budućnosti biti savršeniji. U budućnosti će kretanje krvi biti po volji čovjeka. Zbog toga srčani mišić izgleda ovako, a struktura srca odgovara onoj mišića volje. Tek kasnije će čovjek pokretati srce kao i mišić ruke. Srce je na posebnom putu razvija, kako je to jednom primijetio Hegel.
Sve je to povezano s ljudskim razvojem. Uzmimo tri glavna dijela čovjeka i 'Ja'. U početku čovjek nesvjesno radi u svom astralnom, eterskom i fizičkom tijelu, i pridaje im nešto od Manasa, Buddhija i Atme. Ali postoji i nešto svjesno. Etersko tijelo se sastoji od dva dijela, jednog koji je donio sa sobom, i jednog na kojem je 'Ja' radilo dok je čovjek još bio na razini životinje, na razini ribe. Srce se formira transformacijom eterskog tijela. Sve je na ovom svijetu pečat duhovnog. Tako je i sa svakim kulturnim fenomenom. Ljudsko biće ne može percipirati sve duhovno oko sebe, ali umjetnik doživljava nešto od tog pečata, otiska astralnog svijeta. Želim dati primjer kako se duhovna istina može dočarati na platnu. Dvije slije Leonarda da Vinci-a vise u Louvre-u u Parizu. Predstavljaju Ivana Krstitelja i Dioniza-Bacchusa. Čini se da je isti model poslužio i na jednoj i na drugoj. Bacchus pokazuje osebujno crvenkasto- plavkastu nijansu ljudskog tijela, dok se čini da od Ivanovog tijela dolazi žućkasto- zlatna nijansa. Slikar je to tako vidio. Čini se da Dioniz usisava svjetlost i šalje je natrag s vlastitom obojanošću. Svijetlo se također približava Ivanu, ali je odbačeno od njegovog tijela, on ga čedno gura natrag, ne miješa se s tijelom, ostaje u svojoj eterskoj čistoći. Slikar je to samo slutio.
Slikar slika astralnim bojama. Kod glazbenika, međutim, svijet Devahana zvuči u zemaljskom svijetu. Glazba je izraz zvuka u Devahanu. U harmonijama sfera doista postoji duh Devahana. Samo ne postoji osjetilni ton, postoji arhetip. Slika zvuka Devahana je u eterskom tijelu čovjeka. Ovo etersko tijelo, koje je čovjek razvio u sebi, isprepleteno je vibracijama svijeta Devahana.
Zamislite da je ovo transformirano ljudsko etersko tijelo umetnuto u donji dio tijela. I ovo novo etersko tijelo vibrira i vibrira, javlja se osjećaj pobjede višeg nad nižim eterskim tijelom. Kada se javi osjećaj pobjede višeg eterskog tijela nad nižim, zazvuči durski tonalitet. Ako više etersko tijelo ne može savladati ono nepročišćeno, izazvan je osjećaj kao da izvana zvuči molski tonalitet. Čovjek postaje svjestan svoje emocionalne dominacije kroz durski tonalitet. Ako osjeća da visoka vibracija ne može prodrijeti, tada osjeća molski tonalitet. Kada se ovaj glazbeni element poželi pridružiti kozmičkom svijetu, to je trenutak kada se Buddhi element uzburka, i tek tada čovjek može oblikovati umjetničke tonove u harmonije. Jedan od pristupa daljnjem razvoju leži u glazbi. To je nešto što kod druge umjetnosti nije sasvim ostvarivo. Postoji nešto proročansko u budućem razvoju glazbe. Novo etersko tijelo vibrira kroz glazbu, a zatim i vanjsko etersko tijelo također počinje vibrirati.
U Mozartovim ali posebno u djelima Rossini-a, u starom eterskom tijelu vibracije se nastavljaju, ali u vrlo maloj mjeri. Ali kada biste mogli promatrati publiku Lohengrina, vidjeli biste da je učinak sasvim drugačiji. Wagnerova glazba stimulira Buddhi tijelo toliko snažno da ima izravan učinak na etersko tijelo. Tako se wagnerijanskom glazbom postiže promjena temperamenta i sklonosti u eterskom tijelu, te tako možemo osjetiti ono što je Wagner osjećao, i što je također izraženo u njegovim zapisima o glazbi. Okultist kaže: kada osoba doživi razvoj i čuje glazbu sfera, čuje nebesku glazbu. Ali običan čovjek ne može prodrijeti do te točke. Dakle, čovjek ima zadatak osvojiti viši svijet u fizičkom svijetu. U onome što čovjek stvara, stvara otisak duhovnog svijeta. Schopenhauer i Wagner su to osjetili, i zato su glazbi pripisali tako važnu ulogu.
Došlo je vrijeme da znanost duha pomogne ljudima da stvaraju, ne sanjivo, nego svjesno. Htio sam pokušati pojasniti zašto glazba ima tako elementaran učinak: mi smo kod kuće u Devahanu, tamo živi nešto vječno, i kad čovjek ovdje dobije nešto iz prvobitnog zavičaja, nije čudo da je dirnut. I zato je utjecaj glazbe tako velik, čak i na skromne ljude, koji nisu svjesni što im tonovi glazbe govore: ja sam ti, a ti si od moje vrste.
Odgovor na pitanje (postavljeno pitanje nije sačuvano):
Umjetnost stvara ležaj za astralni i devahanski utjecaj. Neobična stvar kod Wagnera je da njegova glazba ima ogroman učinak na etersko tijelo. Čak i neglazbeni ljudi to osjećaju. Glazba djeluje na astralno tijelo zaobilaznim putem preko eterskog tijela. Bach je bio mnogo apstraktniji, nije imao neposrednost Wagnera. Svaki veliki glazbenik, svoj je dar stekao u ranijim inkarnacijama. Ali treba uzeti u obzir da čak i ako je netko glazbeno nadaren, ne mora to biti u drugim stvarima, primjerice moralno. Ljudi su tako raznoliki. Mora se suditi po onome što jest, a ne po onome što nije. Primijetio sam tako na svojim Goethe- predavanjima, da ljudi često vole tražiti negativno umjesto pozitivnog, ono što ljudi nemaju umjesto onoga što imaju. Vjerojatno su me sto puta pitali što se dogodilo u vezi s Frau von Stein i drugim stvarima. Sve što sam mogao reći je da je iz toga proizašlo toliko sjajnih stvari da sam se jedino njima bavio. - Za mene je to kao da se traže dragulji među kamenčićima. Poseže se samo za dragim kamenjem, drugo ignorira.