.- 12. Dvanaesto predavanje, Dornach, 10 prosinca 1923
O žučnoj osi.
Jedenje saća. Pčelinje bolesti i instinkti starih pčelara. Odnos želučanog soka i soka krvi pčele. Umjetni uzgoj biljaka oko košnice. Vinogradarstvo. Divlje smokve. Pitome smokve. Formiranje meda i smokve. Pokvarene pčele.
G. DOLLINGER želi pitati o medenom saću. Ima ljudi koji jedu vosak kao i med, a u restoranima ponekad med serviraju u saću. Želi znati da li je loše jesti saće.
Kao i za bolesti pčela, on misli da prije nije bilo tako loše kao danas kada su pčele previše eksploatirane.
G. MÜLLER je rekao da je jedenje mednog saća osobenjaštvo nekih ljudi. Naravno, to su prirodna saća a ne umjetna. On ne misli da su bolesti pčela posljedica eksploatacije, već da se prije to manje razmatralo. U to vrijeme nije bilo toliko slabih sojeva i na to se nije toliko gledalo. Bolest koja prije nije bila poznata pojavila se u Švicarskoj iz Engleske. G. Erbsmehl misli da je to možda zbog upotrebe umjetnog gnojiva, zbog toga se čak i cvijeće razboli.
DR. STEINER:
S obzirom na ove dvije stvari, može se sasvim točno reći da je jedenje medenog saća sklonost nekih ljudi; pravo pitanje je da li je to za njih dobro, a na to se može, nažalost odgovoriti samo medicinski. Moguće je odgovoriti na ovo pitanje jedino ako stvarno možemo promatrati ove ljude koji jedu medeno saće, dakle vosak, sa stajališta njihovog zdravstvenog stanja. Vidio sam razne ljude koji jedu saće, ali ga oni uvijek ispljunu kada usišu med. Nisam još nabasao na ljude koji jedu značajnu količinu voska. Treba uzeti u obzir da ljudi probavljaju na različite načine, ne svatko na isti način. Moglo bi biti ljudi koji bi dobili neku vrstu želučanih problema jedući vosak, i tim ljudima treba savjetovati da ga ne uzimaju. Ali također može biti ljudi koji mogu probaviti vosak bez nekih problema i riješiti se taloga izlučivanjem. S obzirom na ove ljude može se sigurno reći da zbog toga što jedu vosak s medom, (dakle puštajući med da još koliko je moguće bude u vezi s voskom koji je ušao u tijelo), med je probavljen više u utrobi, dok inače nije probavljen dok nije napustio utrobu i prešao u limfne sudove. To je pitanje zdravstvenog stanja osobe o kojoj se radi. Postoje ljudi koji probavljaju više u utrobi, i drugi koji probavljaju više u limfnim sudovima; ne može se reći da je jedno bolje od drugog, jer je oboje jednako dobro. Zavisi o pojedincu. Sa sigurnošću se može govoriti jedino ako se uzme određeni broj ljudi koji jedu med u saću i isti broj ljudi koji ga jedu bez saća, i zatim istražuje kako su te dvije stvari u vezi.
S obzirom na bolesti pčela pitanje je, kao i obično kod bolesti, naime, da moramo uzeti u obzir ono što je g. Müller upravo rekao. Tako je i čak i kod ljudskih bića da se određene stvari nije ranije primjećivalo, dok se danas one pažljivo proučavaju. Ali ovdje dolazimo do nečeg esencijalno različitog. Pčelar prošlosti imao je mnogo dobrih instinkta: radio je mnoge stvari bez da je mogao reći zašto ih je napravio. Danas ti instinkti više ne postoje. Danas ljudi uvijek žele znati razlog zašto. Za odrediti to zašto neophodno je, međutim, proučiti cijelu stvar vrlo temeljito. Moderno znanje u pravilu nije u poziciji da to napravi.
Vidite, pčelar starine je imao vrlo dobre instinkte kako se ponašati prema pčelama, želio bih reći, na sasvim osoban način. Na primjer, trebate uzeti u obzir da već postoji značajna razlika između davanja pčelama starih slamnatih košara kao nekada, i davanja drvenih košnica kako se radi danas. Košnice se rade od drveta, a drvo je potpuno različita tvar od slame od koje su bile napravljene stare košare. Slama iz zraka privlači sasvim različite supstance nego što to čini drvo, tako da već imamo razliku u vanjskom rukovanju. Kada ovome dodam sve što je pčelar radio u stara vremena, a iznad svega, snažni instinkt da to napravi čak iako nije uvijek znao razlog zašto, on bi, na primjer, smjestio svoje košnice na neku izabranu točku, gdje bi vjetar puhao češće s jednog nego s drugog kraja, i tako dalje. Danas netko postavlja košnice gdje ima za njih mjesta, iz razloga pogodnosti. Klimatski elementi se još razmatraju, ali ne više u istoj mjeri.
G. MÜLLER je izjavio da on posvećuje veliku pažnju ovome; on smjesti svoje košnice na greben gdje su zaklonjene od sjevernog i istočnog vjetra, i tako dalje.
DR. STEINER:
Kod ovakvih stvari drvo je manje osjetljivo od slame. Nemam namjeru agitirati u korist slamnatih košara; premda razlike postoje, i baš stvari kao ova naravno, definitivno, utječu na pčele s obzirom na njihovu unutarnju aktivnost. Ogromna aktivnost se zbiva u tijelu pčele kada najprije mora sakupiti nektar od biljaka, zatim ga apsorbirati, pa ga transformirati. Ovo je stvarno neizmjeran rad. Kako ga pčela ostvaruje? To je ostvareno kroz sasvim poseban odnos između dvije različite tekućine u pčeli. Jedna od njih su želučani sokovi a druga krvna tekućina. Kada proučavate pčelu nalazite bjeličasti želučani sok i crvenkasti sok krvi; to su dva glavna elementa od kojih se pčela sastoji, a svi drugi dijelovi su uređeni prema djelovanju želučanog soka i krvi. Zatim je glavna stvar određena proporcija između ove dvije tekućine; one se same po sebi vrlo značajno razlikuju. Želučani sok je ono što se u kemiji naziva kiselina, a krvni sok se kemijski zove lužina, što znači da nije kiselina premda može biti napravljen takvom; po sebi on međutim, nije kiselina. Kada je probavni sok nedovoljno kiselina, u pčeli se odvija nešto što prilično ometa njen unutarnji organizam u procesu proizvodnje meda. Krvni sok je dovoljno jak jedino kada su prisutni neophodni klimatski uvjeti svjetla i topline, i tako dalje.
Prema tome biti će vrlo bitno uzeti prava sredstva za uspostavljanje prave ravnoteže između želučane tekućine i krvi ako se žele prevladati mnoge bolesti koje su se u zadnje vrijeme pojavile kod pčela. Pošto se pčelarstvo ne može više odvijati kao u prošlim danima, nije više moguće doći do preventivnih metoda kroz klimatske uvjete kao toplina, itd., jer oni više ne mogu efektivno raditi na pčelama danas; treba otkriti što će moći najpovoljnije raditi na krvnom soku pčele. U budućnosti će biti neophodno da pčelari posvete posebnu pažnju da je krvni sok pčele ispravno zbrinut. Važno je slijedeće: svi znate da postoje godine kada pčele moraju uzimati nektar gotovo isključivo sa stabala. U takvim sezonama sastav krvnog soka je ugrožen, i pčele su mnogo više podložne bolesti nego u druga vremena. U budućnosti će biti neophodno da pčelar napravi čak i malu zelenu kuću — ne treba biti velika — u kojoj može uzgojiti one biljke koje pčele ne samo vole, već ih i moraju imati u određeno doba godine. Biti će neophodno imati barem malu parcelu cvijeća posebno za pčele, na primjer u mjesecu svibnju. Neće pogriješiti ako to naprave kada god biljke koje im trebaju na drugom mjestu nedostaju. Sa ovim posebnim gajenjem neophodnih biljaka u blizini košnica biti će moguće boriti se s ovim bolestima. Ovo su metode koje mogu preporučiti; Dajem samo indikacije, ali one će se sasvim sigurno pokazati zadovoljavajuće jer su izvedene iz znanja o pčelarstvu, Ako ih se isproba doći će se do toga da budu plodonosne za pčelara, jer će otkriti da se bolesti pčela mogu na ovaj način spriječiti. Ali ako će se nastaviti praktično sve gore spomenuto treba uzeti u obzir. Ne želim iznositi tvrdnje; želim samo reći da ove stvari proizlaze iz cijele prirode pčela, i da bi bilo dobro praviti eksperimente sa posebno uzgojenim biljkama u sezonama kada one najviše nedostaju, bilo djelomično ili potpuno. Na ovaj način bi trebalo biti moguće značajno unaprijediti zdravlje pčela. Ja sam prilično uvjeren da bi se ove metode pokazale uspješne ako bi se u ova pitanja moglo ući s istinskim razumijevanjem prirode. Vidite, nije se moguće vratiti na stare načine pčelarstva. Kao što ima malo potrebe biti nazadan u oblasti politike, ili života, tako to ne treba ni u drugim područjima. Treba biti u skladu s vremenom; ali ono što je stvarno bitno je da smo dok napuštamo stare metode oprezni u tome da uravnotežimo ono što smo izgubili. To je esencijalno.
G.MÜLLER je izjavio da pčelari već rade u smjeru posebnog uzgoja određenih biljaka. Na primjer, žuti šafran, koji se uzgaja u velikim količinama za pčele; druge biljke sa sličnim malim žutim cvjetovima se također uzgajaju. Zaista, više od toga, jer je sada zasađena velika količina američke djeteline; djetelina koja raste šest stopa u visinu i cvjeta cijelu godinu. Reže se samo u jesen; do tada je cvijet ostavljen pčelama. Ovo je možda također neophodno?
DR. STEINER:
Zasigurno, takve stvari se bez sumnje rade, ali u pravilu prave veze se ne poznaju. Ono što je g.Müller spomenuo na početku, izvrsno je i treba nastaviti, ali s obzirom na američku djetelinu koja cvjeta cijelu godinu, to će se u buduće izbjegavati, jer ta biljka ne može donijeti nikakvo poboljšanje u krvnom soku pčela; ona djeluje jedino kao stimulans, i to vrlo kratko vrijeme. To je dosta slično kao da čovjeka liječite alkoholom, pčele se stimulira na veću aktivnost na neko vrijeme. Danas najveća pažnja treba biti posvećena tome da se ne uzgajaju biljke koje su pčelama potpuno strane; pčele su sa svojom cijelom organskom prirodom povezane s određenom zemljom. To je vrlo evidentno, jer se pčele iz različitih dijelova svijeta sasvim razlikuju jedna od druge. Postoji, na primjer, srednje europska pčela koju smo ovdje već spominjali, uobičajena domaća pčela. Talijanska pčela je sasvim različita od španjolske pčele, i tako dalje. Pčele su svojim navikama jako povezane sa njihovom autohtonom zemljom, i ne može im se pomoći na pravi način dajući im nektar ili med koji pripada potpuno različitim zemljama. Tada one imaju, toliko posla u svojim vlastitim tijelima da tu dolazi do poremećaja; pčele su prisiljene da se prilagode, da naprave svoju organizaciju što je moguće sličnijom onih drugih pčela, u onim zemljama odakle djetelina dolazi. Čvrste činjenice će dokazati da iako ove metode mogu izgledati uspješne na par godina, katastrofalni rezultati će slijediti. Sasvim je točno kao što je rečeno, da do sada nema konačnih indikacija ovoga, ali će se ipak pojaviti, i ljudi moraju odbaciti sve ovakve metode, ili će nastaviti kao što je to bilo u slučaju vinove loze. Sjetit ćete se da se u sedamdesetima ili osamdesetima, pojavila phyloxera(filoksera) i uništila vinograde Europe, na neizmjernim područjima. U to vrijeme sam mogao proučavati ovu stvar, pošto sam imao vrlo dobrog prijatelja koji je bio farmer, i koji je također uređivao poljoprivredni list, i posvetio veliku pažnju cijelom problemu. Ljudi su se počeli čuditi zašto je američka loza izgledala imuna na ovu bolest. Ali o čemu se tu radilo? Radilo se o ovome, da lijekovi s kojima se bolesti riješila američka loza, nisu mogli jednako uspješno koristiti na europskim lozama. Posljedica je bila, da čak kada su svi počeli uzgajati američku lozu, mogli su biti uspješni u održavanju je zdravom, dok je europska loza izumrla. Od uzgoja europske loze moralo se potpuno odustati; cijeli uzgoj u vinogradima je bio amerikaniziran, i sve je bilo potpuno promijenjeno. To se dogodilo na mnogim mjestima. Misliti o ovome na mehanički način je besmisleno; treba biti sasvim jasno da su stvari sa svojom prirodom sjedinjene sa određenim lokalitetima, i tu činjenicu treba uzeti u obzir. Inače se samo može doći do privremenog uspjeha, on ne može biti permanentan.
Ima li drugih pitanja koje želite pitati? Ili ste svi zadovoljni da jedete med bez previše rasprave o njemu? Možda se nekom od vas pojavi neko pitanje.
U međuvremenu, želio bih nešto sasvim ukratko reći o prirodi ovog procesa pravljenja meda kod pčela. To je nešto toliko predivno da postoje ova mala sitna stvorenja koja mogu transformirati ono što općenito sakupe od cvijeća i biljaka, u med koji je toliko zdrav, i koji bi trebao igrati daleko veću ulogu u ishrani muškaraca i žena danas. Ne shvaća se koliko je zaista važno konzumiranje meda. Na primjer, kada bi bilo moguće utjecati na današnju socijalnu medicinu, otkrilo bi se da ako bi ljudi pred brakom jeli med kao pripremu za budućnost, oni ne bi imali rahitičnu djecu. Asimilirani med može utjecati na reproduktivne procese, i u velikoj mjeri utječe na izgradnju tijela djeteta. Konzumiranje meda od strane roditelja, a iznad svega potencijalne majke, posebno djeluje na koštanu strukturu djeteta. Ovakvi rezultati pojaviti će se kada se ova pitanja razmotre u njihovim esencijalnim aspektima. Umjesto trivijalnosti koje se iznose u današnjim znanstvenim časopisima, pitati će se, jednom kada imamo stvarno znanje o ovim stvarima: “Što je najbolje konzumirati u ovom ili onom periodu života?” “Što je najbolje u nekom drugom periodu života?” Zaista, gospodo, to bi bilo od ogromne vrijednosti, jer će se opće stanje zdravlja tada esencijalno poboljšati, i posebno će to utjecati na čovjekovu vitalnost. Danas ljudi pridaju malo važnosti ovim stvarima. Oni čija djeca ne pate od rahitisa su naravno zadovoljni, ali ne razmišljaju o tome mnogo, to se uzima kao normalno. Žale se samo oni čija su djeca rođena s rahitisom. Upravo je to slučaj da prema najvrijednijim socijalnim i medicinskim metodama ljudi ostaju indiferentni, jer se općenito misli da se ovakve mjere tiču onoga što oni smatraju za normalne uvjete. Prvo ih treba uvjeriti da to nije slučaj. Trebalo bi, međutim, biti prepoznato da će se u tom smjeru postići iznimno dobri rezultati, i ja sam siguran da ako se bude na ovaj način moglo doći do toga da je preko znanosti duha moguće doći do ovakvih zaključaka, ljudi će početi gledati prema stvarima duha. To će raditi mnogo više nego sada, kada im se samo kaže da se mole da se ovo ili ono dogodi. Zaista, gospodo, ove stvari koje se može naučiti od duha, a koje moderna znanost ignorira, su takve da se može znati da za vrijeme zaruka i trudnoće, med može biti od neprocjenjive vrijednosti.
Upravo sam rekao da je predivna stvar da pčela može sakupljati stvari iz skladišta prirode i zatim ih transformirati u med koji je toliko vrijedan ljudskom životu. Najbolje ćete razumjeti na čemu počiva porijeklo meda ako vam opišem isti proces u sasvim različitom obliku koji nalazimo kod rođaka pčela, ako ih tako smijem zvati, kod osa.
Ose ne daju čovjeku med, ali pripremaju supstance koje se mogu medicinski koristiti, iako sasvim različite vrste od one koju nam pripremaju pčele. Na slijedećem predavanju također ću govoriti o mravima, ali najprije, razmotrit ćemo određene vrste osa. Postoje ose koje imaju osobitost da ne polažu svoja jaja bilo gdje, već ih polažu na biljkama ili na lišću ili na kori drveta, čak i na cvjetove stabala. [Crtanje na ploči.] Ovdje je na primjer grana, ovdje list hrasta, i osa sa svojim ovipositorom (ovipositor = mjesto u kojem su jaja) koji je šupalj, (žalac bi bio ovdje) polaže svoja jaja na list hrasta, ili na neki drugi dio biljke. Što se onda događa? Kada je jaje položeno cijelo okolno tkivo lista je promijenjeno; list bi bio sasvim različit kada jaje tu ne bi bilo položeno. Vrlo dobro, sada pogledajmo što se dogodilo.
To utječe na kompletan rast biljke, i istureno od lista, potpuno okružujući malo jaje ose, nalazimo takozvani mali orah ili malu jabuku, te male smećkasto obojene orahe ili jabuke koje često vidimo na stablima. Oni su tu jer je osa položila jaje u ovoj točci, i svuda oko jaja je ova metamorfozirana biljna supstanca koja ga potpuno okružuje. Osinje jaje bi iščezlo kada bi bilo položeno na nekom drugom mjestu; ono može postojati i razviti se jedino zbog zaštitne supstance koja ga okružuje koju osa krade od biljke. Ose kradu biljkama ovu supstancu. Vidite, pčela polaže svoja jaja u ćeliju saća; ličinka se razvija i pojavljuje kao pčela, ona na svoj način krade od biljaka, i razlaže to unutar sebe. Osa to čini u ranijoj fazi, jer kod polaganja jaja osa već uzima supstance koje joj trebaju od biljaka. Pčela, takoreći, čeka malo dulje, osa čini to ranije. U slučaju viših životinja, i kod čovjeka, jaje je već okruženo zaštitnim ovojem unutar tijela majke. U ovom slučaju ono što osa treba uzeti od biljke daje majka. Ovaj orah jednostavno je izgrađen od supstanci biljke, baš kao što je formirana košuljica oko jaja u tijelu majke, i kasnije poslije rođenja odbačena. Vidite kako je bliska veza između osa i biljaka. U područjima posebno bogatim s osama mogu se naći stabla gotovo sasvim prekrivena s ovim ranicama. Osa živi sa stablom; zavisi od njega, jer se njeno jaje nikada ne bi razvilo kada ne bi pribavila ovaj zaštitni prekrivač sa raznih stabala ili biljaka. Ovi oraščići imaju vrlo mnogo različitih oblika, postoje neki koji ne izgledaju kao male jabučice, već su protkane i dlakave, ali svugdje je u sredini mali zametak ose. Ponekad izgledaju kao dlakavi mali oraščići. Vidimo kako je bliska veza između osa i biljaka s kojima dijele svoju egzistenciju.
Kada osa sazri, ona jede svoj put vani iz oraha oštrim čeljustima, i pojavljuje se kao osa, i nakon određenog perioda života u vanjskom svijetu polaže svoja jaja na list ili na koru stabla; stupnjevi jaja i ličinke uvijek prolaze kroz život zajedno s biljkom.
Dakle, gospodo, mogli bi možda reći — što sve ovo ima veze s proizvodnjom meda? U stvari ima dosta veze s tim, jer kada se ove stvari promatraju na pravi način učimo spoznati kako je med prvo pripremljen u prirodi, i ponovno nalazimo primjer kako je instinktivno znanje ljudi u starim vremenima uzimalo ove stvari u obzir.
Možda znate da je na jugu, posebno u Grčkoj, uzgoj smokava od velike važnosti. Postoje takozvane divlje smokve koje su sigurno dosta slatke, ali postoje ljudi s još slađim nepcima, koji žele imati stabla smokve koje daju još slađe smokve od onih divljih. Što ovi ljudi rade?
Sada zamislimo da imate stablo divlje smokve; ovo stablo divlje smokve je poseban favorit za određenu vrstu osa koja na njega polaže jaja. Predstavimo sebi ovo stablo, i na njegovim granama divlju smokvu u koju osa polaže svoje jaje. Sada uzgajivač divljih smokava je na svoj način pametan momak; on pušta ose da polažu jaja na divljoj smokvi koju uzgaja upravo iz ovog posebnog razloga. Kasnije ovaj momak sakupi dvije od ovih smokava, upravo u trenutku kada se osinje jaje još nije potpuno razvilo, kada ose još nisu spremne izmiljeti vani, i uzima drvce i spaja ove dvije smokve zajedno tako da se čvrsto drže. Sada ide do stabla smokve koje želi poboljšati, i vješa dvije smokve koje je privezao zajedno, i unutar kojih su jaja ose koja se nisu potpuno razvila, i privezuje ih za stablo smokve koje želi zasladiti. I sada se događa slijedeće: ose u smokvi osjećaju da se nešto dogodilo, jer smokve koje su sakupljene sada se počinju sušiti, jer nisu više snabdjevene sa sokom stabla, i postaju vrlo suhe. Nezrela osa unutra ovo osjeća, čak je i jaje svjesno ovoga, i rezultat je da ose strašno žure da izađu iz smokve. Uzgajivač uvijek počinje ovaj proces u proljeće; on prvo pušta da osa položi svoja jaja, i u mjesecu svibnju brzo sakupi dvije smokve i izvršava svoj plan. Malo stvorenje unutra misli, sada moram žuriti, sada je došlo vrijeme kada se smokva suši. U strašnoj žurbi osa se pojavljuje mnogo ranije nego bi se to inače. Da je smokva ostala gdje je bila prije, ona bi se izvukla u kasno ljeto; sada se mora izvući u rano ljeto sa rezultatom da postoji drugo leglo. Ona leže jaja u ljeto koja bi inače bila položena slijedećeg proljeća. Sada ova kasna jaja koja su položena na stablu koje treba dalje kultivirati, ne dostižu punu zrelost, razvijaju se samo do određenog stupnja. Rezultat ovoga je, da one smokve u koje je smješteno drugo leglo postaju dvostruko slađe od divljih smokvi. Ovo je metoda poboljšanja smokvi, praveći ih dvostruko slađim.
Što se u stvari ovdje odigralo? Ose, koje premda se razlikuju od pčela ipak su s njima povezane, ose uzimaju upravo one supstance od biljke koje su na putu da postanu med. Ako su na pametan način uzgajivača smokava, divlje smokve koje sadrže jaja ose povučene i povezane tako da ostanu tamo visjeti, i ako je netko dovoljno pametan da potakne ose da ponovno utkaju u stablo ono što je uzeto sa drugog stabla, tada je med u obliku slatkog, takoreći, filtriran u ova nakalemljena stabla; on ulazi u smokve u obliku slatkog jer su ga ose pripremile u iznimno fino stanje razrijeđenosti; Sama Priroda je dovela do toga na indirektan način.
Vidite, gospodo, ništa nije oduzeto od Prirode, esencija meda ostaje unutar Prirode. Ose ne mogu pripremiti med na način kako to rade pčele, jer njen ustroj nije za to prilagođen. Ali kada je, ovako indirektno, na to prisiljena za vrijeme razvoja, nositi slatkoću meda od jednog stabla na drugo, slatkoća nakalemljenih smokava može biti povećana; vrsta supstance meda tada je unutar nje.
Vidite, gospodo, ovdje dolazimo do nečeg veoma zanimljivog. Izgleda da ove ose imaju tijela koja ne mogu sakupljati nektar, supstancu meda od Prirode, i unutar sebe je transformirati u med. Ali čovjek može dovesti do toga da se od jednog do drugog stabla smokve odvije vrsta pravljenja meda. Pčela je dakle stvorenje koje razvija tijelo kao osa mnogo dalje tako da je sposobna to izvršiti sasvim odvojena od stabala; u slučaju osa proces treba ostati unutar samog stabla. Dakle moramo reći: pčela drži unutar sebe više one sile koju osa posjeduje u vrlo mladom stupnju, ukoliko je, u jaju, ili stanju ličinke. Kada se osa dalje razvija ona gubi snagu za proizvodnju meda; pčela je zadržava i može je koristiti kao potpuno zrelo stvorenje.
Samo promislite, gospodo, što to znači da se na ovaj način može gledati u procese Prirode, i reći sebi: unutar biljki ovaj med je prikriven, ova supstanca koja teži prema šećernoj slatkoći. Ona je tamo; pokazuje se, ako se slijedi prava staza; treba samo asistirati Prirodi gledanjem da osa dođe u pravi trenutak na stablo koje će se poboljšati.
Ovdje, u našoj zemlji takve stvari se ne mogu činiti, to danas više nije moguće. Postojalo je jednom vrijeme u zemaljskoj evoluciji kada su ose, od prije kojih 2000 godina, i zaista, još i danas, mogle biti nagovorene od nekog pametnog momka da proizvedu drugo leglo kao što sam opisao. Ove su se ose izvlačile vani i bila im je dana mogućnost da polažu jaja u smokvi, koje su zatim ponovo skupljene. Prema tome, tijekom vremena, bilo je moguće da se iz ovih osa razviju pčele.
Pčela je stvorenje koje se u drevnim vremenima razvilo od ose. Danas se još može vidjeti da je pomoću životinjske aktivnosti, naime one od osa, da je med prvo pripremljen u oblasti prirode.
Tako sada, također možete shvatiti koliko je usko povezana s ovim činjenica da pčele smještaju svoj med u ćelije medenog saća. To saće se sastoji uglavnom od voska, i vosak nije neophodan samo da bi pčele tamo mogle odlagati med, jer pčela može proizvesti med kada je cijeli organizam aktivan na pravi način. Ona prema tome mora izlučivati vosak.
Drugo smokvino stablo u kojem se slatko pojavljuje samo od sebe, također je bogatije i voskom nego divlje stablo. Posebno se razlikuje od divljeg stabla u tome što je bogatije voskom. Sama Priroda povećava vosak tako da uzgojene smokve, zaslađene smokve, rastu na stablu koje je na izvjestan način, Priroda napravila bogatijim s voskom.
Već možete vidjeti model, takoreći, onog što se događa kod pčelarstva.
Ako sada idete vrlo pažljivo raditi, i napravite presjek uzgojenog smokvina stabla, naći ćete, ako pažljivo gledate, uzorke baš kao i u voštanoj ćeliji saća. Unutar djelića stabla naći ćete izrasline slične medenim ćelijama, formirane taloženjem voska stabla. Stablo koje je bogatije voskom koristi ih u nekoj vrsti formiranja medenih ćelija.
Dakle možemo reći: kada proučavamo ovaj poseban uzgoj smokvinih stabala otkrivamo vrstu proizvodnje meda u Prirodi koja se još ne pojavljuje otvoreno, jer med ostaje unutar smokve. Pčele, ako se mogu tako izraziti, donose vani ono što još ostaje unutar Prirode u zaslađenim smokvama. Dakle, ono što bi inače ostalo unutar stabla, formirajući tamo ove prirodne ćelije, koje su samo manje definirane, manje stvarne od ćelija pčele, i ponovno nestaju, ovaj cijeli proces proizvodnje voska i meda odvija se u smokvama, tako da je i sama Priroda pčelar. Pčele su to izvukle naprijed iz Prirode i te procese imaju unutar sebe.
Što onda pčela radi? Pčela polaže svoja jaja unutar košnice, i jaja tamo zriju. Ona ne treba mijenjati supstancu u jabučicu, ona uzima nektar direktno od biljaka, niti treba ići na stablo koje je bogatije voskom, jer ona izvršava u sebi ono što se odvija u djeliću stabla, i polaže u saće sokove biljaka koje transformira u med, koji u slučaju uzgojenog stabla, ostaje u sokovima smokve. Može se reći da ono što u Prirodi leži skriveno u stablu kroz ose, sada se događa vani, i postaje jasno što je stvarno to što imamo pred nama, kada pogledamo u košnicu sa svojim veličanstveno izgrađenim saćem od voštanih ćelija. To je zaista, gospodo, predivan pogled, zar ne g. Müller? Predivan pogled je umjetnička konstrukcija ovih voštanih ćelija s medom u njima.
To trebate samo pogledati gospodo, i reći ćete sebi — pčele nam sa svojim voštanim ćelijama zaista pokazuju vrstu umjetnički oblikovanog stabla sa mnogo grana. Pčela ne treba ići na stablo polagati svoja jaja tamo, već one grade za sebe neku vrstu slike stabla, i umjesto smokava koje tamo rastu, one stavljaju med u završene ćelije. Nalazimo, takoreći, kopiju umjetno uzgojenog stabla smokve koje su napravile pčele.
Stvarno, gospodo, to je gledati u samo srce Prirode, i shvatiti što se od nje može naučiti. Čovjek još puno treba učiti od Prirode, ali za to prvo treba prepoznati duhovno u Prirodi. Bez prepoznavanja duha u Prirodi, samo stojimo i zinemo, i ako bi putovali na jug i vidjeli kako oni pametni momci tamo vežu smokve zajedno, smokve probodene od osa, i bacaju onda gore u stabla i vežu ih tamo i učvrste, mi bi zinuli kao što to rade turisti, čak i ako su gospoda znanstvenici, i ne bi znali što bi s time. Oni ne znaju da on štedi pčelama njihov rad, jer će Priroda za njega staviti med u smokvu.
U onim zemljama gdje su smokve izdašne, one daju zdravlje kao i med, jer med u ranijoj fazi je ono što je već u smokvama.
Vidite, ovo su stvari koje trebamo znati ako ćemo raspravljati o tako važnoj stvari kao što je pčelarstvo. Vjerujem da ćemo ovako s vremenom doći do toga da vidimo pravu vrijednost.