.- 13. Trinaesto predavanje, Dornach, 12 prosinca 1923
O pčelinjem otrovu i mravima.
Matica, radilice i trutovi. Svadbeni let matice. Oplođena jajašca proizvode pčele radilice i matice a neoplođena trutove. Organizacija ljudsko ega zapravo pokreće krv. Pčelinji otrov i otrov ose kao lijek za giht i reumu. Ubodi pčela. Uzgoj trutova. Gnijezda osa i mravlji humak.
(Postavljeno je pitanje o privlačnosti između pčela i cvijeća koje ih toliko zbližava; također, što bi med trebao biti, i jest, u odnosu na obrok.
Ponovno se pojavilo pitanje o polaganju jaja kada kraljica nije oplođena, pošto u normalnoj košnici postoje tri vrste jaja: jaje kraljice, jaje radilice i jaje truta).
DR. STEINER:
U redu, na današnjem ćemo predavanju raspravljati ove stvari još jednom. To je ovako: prvo imamo oplodnju kraljice za vrijeme svadbenog leta. Kraljica je tada oplođena. Zatim moramo uzeti u obzir vrijeme koje protječe između polaganja jaja dok insekti nisu potpuno zreli, dok tamo nije pčela. Kod kraljice taj period je šesnaest dana, kod radilice dvadeset jedan – dvadeset dva dana, a u slučaju truta dvadeset dva – dvadeset četiri dana. Tako moramo početi s ova tri tipa; razlikuju se jedan od drugog utoliko što sazrijevaju kroz vremenske periode različitog trajanja. Što leži u korijenu ovoga? Kada se pčela razvija kao kraljica to je zbog posebne ishrane koja joj se daje; larva kraljice hrani se drugačije tako da je njen rast ubrzan. Pčele su stvorenja Sunca, i Sunce treba približno jednako vrijeme da se okrene oko svoje osi kao što radilica treba za sazrijevanje. Kraljica u svom razvoju ne čeka dok Sunce ne završi svoju revoluciju, i iz tog razloga njen razvoj ostaje potpuno unutar utjecaja Sunca. Time postaje stvorenje sposobno polagati jaja; sve je to povezano s činjenicom da je sposobnost polaganja jaja pod utjecajem Sunca, i zaista, cijelog kozmosa također. Kada je hranjenje takvo da se razvoj nastavlja do nivoa radilice, što je skoro potpuna revolucija Sunca, najbliže je što pčela prilazi utjecaju zemaljske evolucije. Što se Sunce dalje kreće, pčela više dolazi pod utjecaj Zemlje. Radilica je zaista u velikoj mjeri stvorenje Sunca, ali već ponešto i zemaljsko stvorenje. Ali trut koji se razvija za vrijeme dužeg perioda nego što je neophodan za potpunu revoluciju Sunca, postaje potpuno stvorenje Zemlje. On se tako povlači od utjecaja Sunca.
Tada imamo ovo trojstvo; imamo kraljicu, radilice, u kojima su još nadzemaljske sile, i imamo trutove koji više ništa nemaju sa Suncem, već su potpuno stvorenja Zemlje. Sve drugo što se događa ne javlja se više pod utjecajem Zemlje, s jedinom iznimkom oplođivanja kraljice.
Sada je ovo izvanredan trenutak. Samo uzmite u obzir svadbeni let Kraljice. Niže životinje ne vole oplodnju, žele je izbjeći. To je svugdje vidljivo. Tako je let kraljice bijeg prema Suncu, i nikakva oplodnja ne može se odigrati kada je dan nikakav. Trutovi koji žele donijeti zemaljski element u sunčev element moraju se čak i hrvati u zraku, i slabiji ostaje otraga. Samo najsnažniji može letjeti visoko kao kraljica, i oploditi je. Ali čak i nakon ovoga nisu sva jaja oplođena, već samo dio njih, i ona mogu postati kraljice ili radilice; ostatak koji nije oplođen unutar tijela kraljice postaju trutovi. Kada kraljica nije oplođena mogu izaći samo trutovi, kada je oplođena, mogu izaći kraljice, radilice i trutovi, pošto je sjeme oplođeno i nebesko stupa u kontakt s zemaljskim. Tako čak i kad postoje radilice i trutovi, ovi zadnji ipak duguju svoje porijeklo dužoj izloženosti zemaljskim utjecajima, jer u njihovom slučaju nije bilo oplodnje, i prema tome moraju više biti izloženi zemaljskim utjecajima ako će postati sposobni za život; moraju duže biti hranjeni.
PITANJE:
Prije par godina, rečeno mi je da ako netko ima reumatizam i ubode ga pčela ili osa, stanje će se popraviti.
DR. STEINER:
To se dotiče pitanja koje možda prošli ponedjeljak nismo potpuno razmotrili. G. Müller nam je tada rekao o čovjeku koji je očito imao manji srčani udar, i koji se srušio kada je ubola pčela.
G. MÜLLER:
Liječnik mu je savjetovao da odustane od pčelarstva, inače bi mu to moglo biti pogibeljno.
DR. STEINER:
Bolest srca je znak da ego organizacija ne funkcionira ispravno. Već ste nešto od ovoga čuli na prijašnjim predavanjima. Sjetit ćete se da razlikujemo četiri različita dijela čovjeka; najprije, uobičajeno fizičko tijelo, koje možemo dodirnuti, kao drugo etersko tijelo, treće astralno tijelo, i četvrto ego organizaciju.
Ova ego organizacija je aktivna u krvi; u stvari, ona dovodi krv u kretanje, i u skladu s kretanjem krvi, srce kuca. U knjižicama ćete uvijek naći pogrešne činjenice, jer je predstavljeno da je srce neka vrsta pumpe, i to pumpanje srca šalje krv svuda po tijelu. To je besmislica, jer je u stvari krv ta koja je dovedena u kretanje od ego organizacije, i kreće se kroz tijelo. Ako netko procjenjuje da srce pogoni krv, tada bi morao reći ako ima turbinu, da turbina stavlja vodu u pokret, premda svatko zna da je voda ta koja pogoni turbinu. Čovjek ima istu vrstu točke otpora u svome srcu; krv dolazi nasuprot njega i pokreće srce; dakle je tako da ego organizacija radi direktno u cirkulaciji krvi.
Sada je u stvari slučaj da je ova ego organizacija na misteriozan način prisutna u otrovu pčele; sila koja je prisutna u otrovu pčele je sila slična sili koja cirkulira u vašoj krvi. Veoma je značajno da pčela ima potrebu za ovim otrovom unutar sebe. Pčela ga ne treba samo da bi mogla ubosti; to je sporedno. Pčela treba ovaj otrov kroz cijeli organizam, jer joj treba ista sila cirkulacije koju čovjek ima u svojoj krvi.
Kolonija pčela je, kako sam rekao, kao cijeli čovjek. Sada razmotrite, dobijete nešto od ovog otrova u vaše tijelo, odnosno, u vašu krv, jer svaki otrov koji uđe u tijelo odmah ide u krv. Vi ste, recimo, normalan čovjek, vaša krv će biti pokretnija, i može slijediti upala, ali se vaše srce može nositi. Ako međutim, čovjek ima neku bolest srca, i njegova ego organizacija ojača zbog otrova, tada to utječe na slabo srce, i kao rezultat čovjek se može onesvijestiti, ili čak umrijeti. Ovo objašnjava slučaj koji spominje g. Müller.
Izvanredna stvar je slijedeće; supstanca koja može čovjeka učiniti bolesnim ili ubiti, također ga može i izliječiti. To je jedna od najvećih odgovornosti koju netko ima u pripremi lijekova, jer nema takvih pripravaka koji, krivo primijenjeni, ne mogu dovesti do neke bolesti koju također mogu i izliječiti.
Što se onda stvarno događa kada ubod pčele rezultira nesvjesticom ili čak smrću?
Vidite, kada se čovjek onesvijesti, tada se njegovo astralno tijelo, a posebno njegova ego organizacija povukla iz tijela kao što se događa u snu, samo se kod sna ovo događa na normalan način, a kod nesvijesti na nenormalan način. U nesvjestici, ili kod nastupa nesvijesti, astralno tijelo ne povlači se potpuno kao u snu, brzo se nađe u škripcu, i kada čovjek ima slabu ego organizaciju, ne može ga ponovno dovesti natrag. Treba ga tresti, buditi, probuditi iz nesvjestice čineći to izvjesnim pokretima da diše jače. Znate kako u ovim slučajevima, treba uzeti čovjekove ruke, prekrižiti ih na prsima, staviti ih natrag, zatim ponovno naprijed i tako dalje, i ovo umjetno disanje stvarno uvijek znači da se pokušava ego organizaciju dovesti natrag u tijelo na pravi način.
A sada pretpostavimo da netko pati od reumatizma, ili možda gihta, ili drugih naslaga u tijelu; tada treba pokušati ojačati ego organizaciju. Zašto ljudi imaju giht ili reumatizam? Jer je ego organizacija preslaba i ne može dovesti krv u pravo kretanje. Treba napraviti da krv bude brža. Kada krv nije u pravom stanju, kada na primjer, teče presporo, sićušni kristali se svugdje talože, i prijeđu u susjedstvo krvnih sudova. Ovi sićušni kristali sastoje se od mokraćne kiseline, i idu svugdje po tijelu, i uzrokuju giht ili reumatizam — ego organizacija je preslaba.
Ako sada dam čovjeku pravu dozu pčelinjeg ili osinjeg otrova, njegova ego organizacija je ojačana; samo se ne smije dati mnogo, ili ego organizacija možda neće moći održati samu sebe. Ali ako se daje upravo koliko treba za ojačati ego tada se može doći do vrlo dobrog pripravka iz pčelinjeg ili osinjeg otrova; samo ga treba kombinirati s nekom drugom supstancom. Ove stvari su napravljene. Na primjer, stari Tartarus pripravak napravljen je na sličan način, iako od drugih supstanci.
Lijekovi se uvijek mogu pripravljati od otrovnih supstanci, kao u ovom slučaju za jačanje ego organizacije, ali za primjenu je neophodno znati sve o određenom pacijentu. Na primjer, netko ima giht ili reumatizam; prvo pitanje mora biti — čuje li mu se srce? odnosno, funkcionira li dobro pod utjecanjem cirkulacije krvi? Ako je to slučaj, može se liječiti s otrovom pčele ili ose. Ako se srce ne čuje (ovdje treba razlikovati uznemirenje srca uzrujanošću, gdje je manje štetno) ali imate pacijenta s ozbiljnom srčanom bolešću, kada su problemi s bolešću zalisaka, tada se treba biti veoma oprezan u korištenju ovog lijeka. Pčelin ili osin otrov djeluje vrlo snažno na srčani zalisak, i kada je takvo oboljenje ovi lijekovi se ponekad ne mogu upotrijebiti. To je zašto je tako opasno govoriti općenito o nekom lijeku kao o lijeku za ovu ili onu bolest. Ali netko ima pravo reći — napravio sam izvjestan preparat, lijek; u njega sam stavio osin ili pčelin otrov (mi u stvari imamo takav preparat) kombinirano s nekom veznom supstancom, nekom želatinoznom ili drugačijom biljnom veznom supstancom, što je zatim stavljeno u ampule i injektirano, baš kao što je i žalac ose injektiran, jedino je reakcija na ubod pčele mnogo jača. Netko može pripremiti ovaj lijek, i nazvati ga lijekom za reumatizam.
Ali premda je tako, to nije jedina strepnja koja se ima, jer najprije treba otkriti da li pacijentovo opće zdravstveno stanje može podnijeti lijek; medikamenti koji ulaze duboko u tijelo mogu se dati tek kada je temeljito ispitano pacijentovo zdravstveno stanje. Iz tog razloga lijekovi koji duboko ulaze u tijelo smiju biti prepisani kada je temeljito ispitano stanje zdravlja pacijenta.
Kada čujemo za svakakve preparate koji se uobičajeno reklamiraju kao lijekovi za jednu ili drugu stvar, oni su obično više manje neškodljivi, i mogu biti od koristi. Mnogi od ovih preparata mogu se kupiti, i možemo se s time složiti, čak i ako imaju neugodne rezultate. Liječenje često ima neugodne posljedice, i pacijent se obično mora oporaviti od lijeka koji ga je izliječio!
Ako imamo jakog čovjeka koji ima reumatizam, to kao pravilo, nije pravi reumatizam, već uvjeti gihta, i tada, kako je g. Burle rekao, “par uboda pčele mogu vrlo povoljno djelovati na njega.” On može biti izliječen jer je u stanju podnijeti reakciju. To je obično tako, da normalan čovjek koji pati od reumatizma, i daje mu se ispravna doza pčelinjeg otrova, može dobro podnijeti lijek i biti od njega izliječen. U drugu ruku, ubod pčele može uzrokovati razne upale pa prvo to treba reducirati a otrov, što je moguće više, treba biti uklonjen, u kom slučaju neće mnogo ostati za liječenje reumatizma. U slučaju normalnog čovjeka, vjerojatno će se dogoditi da nije ostalo dovoljno lijeka za liječenje reumatizma.
Ali sada razmotrimo slijedeći slučaj. Do reumatizma može doći također i na ovaj način. Čovjek možda nije veliki radnik, a ima odličan apetit. Dobro, općenito govoreći, čovjeku će srce zvučati prilično dobro ako previše ne radi i jede zdravo, sve dok situacija ne postane neizvjesna.
Srce je organ koji ima iznimnu snagu izdržljivosti, teško može biti ozbiljno oštećeno ukoliko nema nekih nasljednih tendencija, ili ako nije ozlijeđeno u mladosti; srce se može povrijediti samo nakon mnogo godina. Ali čovjek koji je teški jedač često uzima dosta alkohola sa svojim obrocima, tada je ego organizacija previše stimulirana, i cirkulacija krvi postaje previše nasilna; srce više ne može držati korak sa svojim otkucajima. Otrov, mokraćna kiselina, deponirana je svugdje oko njega; srce može biti jako još prilično dugo vremena, ali giht i reumatizam već vrebaju svugdje. Pod ovim okolnostima, ubod pčele može mu napraviti izvanredno dobru uslugu.
G. BURLE:
Ne znam ima li traga alkoholizma kod čovjeka kojeg sam spomenuo.
DR. STEINER:
Mislite niste ispitivali? Vidite, gospodo, kada netko ima takav lijek kao što je otrov pčele, koji je vrlo snažan, tada trebamo biti sasvim sigurni da je najveća moguća pažnja posvećena ukupnom zdravstvenom stanju pacijenta.
G. MÜLLER je izjavio da je imao napad reumatizma zbog hladnoće; tretirao ga je izlaganjem Suncu, poslije čega je nestao. Ovog ljeta ga je opet neznatno imao. On je također vjerovao da se može liječiti ubodom pčele, ali jednog nesretnog dana bio je izboden po objema nogama, i imao je oko trideset dva uboda. Jedini bolesni efekt je što je tjedan dana bio u svim duginim bojama. Otekline ne slijede uvijek; ljudska tijela su vrlo različito konstituirana. Kao što je već rečeno, netko od uboda pčele može umrijeti, dok drugi može dobiti i šezdeset uboda bez da mu srce zbog toga ubrzano kuca. Netko je otporniji od drugog.
DR. STEINER:
Kada ste dobili te mnoge ubode, da li je to bilo nakon mnogo godina rada s pčelama?
G. MÜLLER:
Mnogo godina.
DR. STEINER:
Vjerojatno se više ne sjećate kada ste prvi puta bili ubodeni. Poslije prvog puta to se počne osjećati više, ili manje. Čovjek o kojem ste nam pričali, bio je bez sumnje, uboden prvi puta. Kada je netko već imao otrov u tijelu, to jest, u krvi, on postaje sve više sposoban nositi se s njim, postaje više imun, kako se to kaže. Kada netko dobije ubod na početku pčelarenja, a inače ima zdravo srce, tada otrovi na njemu rade tako da on postaje sve manje i manje na njih osjetljiv. Ako netko zna da je jak i zdrav, može čak pustiti da bude uboden jednom ili dvaput da bi kasnije mogao biti uboden. Dugine boje pokazuju da otrov utječe jedino na kožu; krv je postala imuna. To ne zavisi samo o organizaciji, već i o tome što je prethodno ušlo u krv. Iznenađen sam da liječnik koji je pregledao ovog čovjeka o kojem ste nam pričali, nije mu rekao da drugi puta neće biti tako loše, a treću puta da će biti imun. Ali možda je njegovo srce bilo toliko loše da ne bi mogao sigurno preuzeti takav rizik. To također treba razmotriti.
I zaista danas je to opasna stvar, jer ako se liječnik jednom sretne s ovakvim stvarima, sada misli da svakog pčelara treba cijepiti prije nego počne s pčelarstvom.
Kada čovjek ide u rat cijepljen je sa svakakvim otrovima, stvar koja nikako nije preporučljiva, jer je krv tada u velikoj mjeri povrijeđena. Krv se uvijek nekako pogoršava kada se ovakve stvari stave u nju. Poslije nekog vremena ona obnovi svoju ravnotežu, krv postaje ponovno zdrava, ali je zaštićena od svježeg otrova iste prirode.
G. MÜLLER:
O trutovima i različitim vrstama jaja, dr. Steiner je rekao toliko mnogo, ali jedna stvar mu možda nije poznata. Kada se ima razloga vjerovati da je kolonija zdrava, može biti vrijeme kada je kraljica inferiorna, ili je suviše stara, i sva jaja što položi daju trutove. Poslije mnogo godina iskustva on je uvjeren da je kraljica, kada nije dobra ili je previše stara, još sposobna polagati jaja, od kojih su neka dobra, ali većina proizvodi trutove.
Zatim o medu; kako pčela u stvari radi med, i da li bi joj pčelar bi trebao pomagati dohranom šećerom. Iz onog što je ovdje rečeno, izgleda da pčelar ne bi trebao koristiti šećer; izgleda da će bilo tko ako hrani pčele šećerom staviti svoje ime na crnu listu. Točno je da se mogu imati loša iskustva prehranom stranim medom.
DR. STEINER:
Prirodno, sasvim je ispravno reći da se ne dobije isti proizvod ako se umjetno prehranjuje šećerom. Ako netko voli uzimati šećer s medom može ga sam dodati. Baš kao što netko ne vodni vino koje nudi ljudima na temelju toga da ga ne bi trebali piti tako jakog, nudi se ono što piše na naljepnici. Najbolja stvar kod meda je međusobna kontrola pčelara, jer oni najbolje razumiju stvar.
S obzirom na trutove, želio bih reći ovo. Zasigurno se može sumnjati da kraljica nije propisno oplođena; pojavljuje se previše trutova. Ako se ne želi pustiti stvar pčelama da je srede, nešto se može napraviti pomoću posebne prehrane, (ovakvi pokusi su rađeni) leglo tada izlazi ranije, t.j., poslije dvadeset — dvadeset dva dana, umjesto dvadeset tri — dvadeset četiri dana, Trutovi se tada javljaju nekako pospani, ali ipak približno slični radilicama. Ovako se sigurno ne može dugo nastaviti; to je samo primjer kako djeluju vremenski periodi.
Ovakve stvari, međutim, nisu napravljene u praktičnom pčelarstvu, zasigurno se može izjaviti da mnogo toga zavisi o hranjenju, i neporecivo je da se pčela koja neregularno leže jaja može razviti od radilice, premda to naravno neće biti prava kraljica. Sve ove stvari pokazuju kako su ova stvorenja spremna za transformaciju, ali ovakve stvari nemaju veliku vrijednost u praktičnom pčelarstvu.
G. MÜLLER:
To se zove „naknadna kraljica”; to je bolest u koloniji.
DR. STEINER:
U praktičnom pčelarstvu to nije od veće važnosti, ali posebnom prehranom, kolonija je sposobna napraviti pčelu koja polaže jaja iz obične radilice. To je vrsta bolesti. Kolonija je u sebi jedinstvena, a onda je kolonija bolesna. Ako uzmete gusku i previše je hranite dok jetra ne postane prevelika, tada je cijeli organizam bolestan. Ako radilica postane polagač jaja, to je previše razvijena radilica, ali na cijelu koloniju tada treba gledati kao na bolesnu.
Možda vam se kasnije javi još neko pitanje, onda se možemo vratiti na njega. U međuvremenu ću dodati par riječi kao odgovor na pitanje koje je pitao g.Dollinger.
Možemo jasno razlikovati one insekte koji su u širem smislu kao pčele, pčele, ose, i mravi. Ova mala stvorenja su međusobno povezana, i već sam vam ispričao zanimljivu priču o osama koje polažu njihova jaja na drveću i sličnim mjestima. Dalje sam objasnio kako se odigrava neka vrsta unutarnje pripreme meda preko ovih osa. Postoje i druge vrste osa osim ovih, koje više sliče pčelama pošto rade neku vrstu medenog saća. Postoji, na primjer, zanimljiva osa koja gradi na slijedeći način: kada nađe prilično krut list na nekoj grani, donosi male komadiće koje odgrize sa kore susjednih stabala, ili neku sličnu supstancu; ona je prožima sa svojom pljuvačkom, a zatim nastavlja graditi brojne male strukiće koje zakači na list. Kada je završila s ovim privitcima osa nastavlja raditi, miješajući te supstance s pljuvačkom i gradeći na ovim strukićima nešto vrlo slično pojedinoj ćeliji medenog saća. Pobližim uvidom u ovu supstancu, međutim, ona izgleda drugačije. Medeno saće, kao što znate, napravljeno je od voska, ali kada uzmete komad ovog osinjeg saća on ima sivkastu boju, vrlo je slična onom što mi izrađujemo kao papir. To je u stvari vrsta papirne kaše. Zatim je dodan drugi, treći, četvrti komad i spušten tamo.
Kada su jaja odložena u ove ćelije, ona su prekrivena, ali za vrijeme polaganja, osa na vrlo osobit način, pravi vrstu petlje od svoj papira, (Dijagram 15) i zatim ponovno vrstu poklopca s otvorom na jednoj strani kao otvor za letenje, tako da osa može ići unutra i vani i pristupiti ovim malim ćelijama, Zatim se dodaje još redova ćelija, prekrivač, ponovno petlja, poklopac i otvor za letenje, i tako dalje, dok ne bude prilično duga šiška, kao šiška bora. Ose grade sebi ovu strukturu kao šiška iz papira, i u svojim odvojenim dijelovima to je slično gnijezdu legla kod pčela. Ostala osinja gnijezda su, kao što znate, prekrivena vrstom kože, i imaju mnogo različitih formi.
Samo razmislite što se ovdje zbiva. Ako me pitate što radi pčela da bi napravila voštanu ćeliju, tada moram reći da pčela skuplja ono što joj treba od cvijeća, od cvjetajućih biljaka, i što je slične prirode od drveća, ali bez interesa za koru, ili drvene supstance. Pčela skuplja samo ono što je cvjetajuće prirode, ili dosta rjeđe što je kao list po svojoj prirodi. Jedino kada ovi viši insekti kao što su pčele idu na ono što nije cvjetajuće prirode (na drvene dijelove i slično oni ne idu) je kada idu na supstancu koja im u određeno vrijeme izgleda iznimno ukusno. Pčele ovo svakako rade mnogo manje nego ose, a posebno nego mravi. Premda mravi i ose koriste ono što je drvenasto za njihova gnijezda, veoma uživaju u sokovima koji su izlučeni prvenstveno od lisne uši:. To je stvarno zanimljivo. Što su čvršće supstance što ih ova stvorenja koriste za svoje strukture, to više uživaju ne samo u nektaru koji je unutar cvijeta, već i nečemu što je na cvijetu ili listu, naime, lisnoj uši. To su stvarno plemenita stvorenja, (oprostite mi ako koristim jezik mrava, u ljudskom govoru ne mogu to isto reći), lisna uš je za mrava plemenita životinja. Ona je potpuno cvjetna; ona je zaista najfiniji med na svijetu. Ose također razlikuju okus lisne uši. Međutim kada smo kod mrava, koji ne mogu praviti istu vrstu gnijezda kao ose, oni moraju raditi sasvim različito. Mravi čine hrpice na zemlji, i ove hrpe imaju mnoge prolaze unutar sebe, cijeli labirint prolaza kroz koje mravi nose sve što na putu trebaju od čvršćih supstanci od kore ili ljuske drveća. Iznad svega, mravi vole mrtve dijelove drveta, i te materijale koriste za nastavak svoje gradnje, gomilajući ih s djelićima tla. Oni uglavnom posjećuju panjeve drveća koje je odsječeno, birajući ono što trebaju od čvršće jezgre i odnoseći to za svoja gnijezda.
Dakle mravi koriste najčvršće supstance, i ne mogu razraditi svoje građevine kao strukture ćelija. Vidite, pčele koriste supstance koje su unutar biljaka; s njima grade svoje voštane ćelije, i tako su ipak ovisne o sokovima svijeta za svoju hranu, o polenu na primjer, i sokovitim supstancama cvijeta. U slučaju osa, to je već čvršći materijal kojeg trebaju za gradnju svojih ćelija, ali je u isto vrijeme, tanji i lomljiviji od medenog saća, premda je kao supstanca čvršći.
Osi se može sviđati okus lisne uši, ali se usprkos tome ona hrani također, kao pčela, onim što je sadržano u biljci. Mravi se uglavnom koriste ovim čvrstim materijalom s kojim mogu samo raditi tunele u zemlji, konstruirajući male duplje bez ikakvog saća ili ćelija. Posebno vole lisne uši; čak ih i hvataju i odnose u svoje nastambe; njih se može naći u mravljim hrpicama. To je stvarno zanimljivo. Kada idete u selo vidite red kuća, a iza njih štale gdje su krave mljekarice; mravi imaju baš isti plan. Kroz mravlju gomilu naći ćete male prostore gdje su smještene lisne uši, jer su one za mrave krave koje daju mlijeko. To je samo sve manjeg opsega, jer tamo ćete naći male štale, a lisne uši su krave. Mravi idu do njih i povuku ih svojim antenama; to je iznimno ugodno za lisne uši, i one izluče svoj sok kojeg mravi sada apsorbiraju. S ovom sokom lisnih ušiju mravi primaju najvitalniji element njihove ishrane, jer lisne uši daju ovaj sok kada ih mravi pomuzu. To je stvarno kao i kod krave, samo kravu treba povući mnogo jače. Lisne uši su mravi pokupili s biljaka, i dobro brinu za njih, tako da zaista moramo reći da je sjajno za ova mala stvorenja ako je brežuljak mrava u susjedstvu, i da ih mravi odnesu i koriste u njihovim malim štalicama. U mudrom aranžmanu Prirode sasvim malo gospodarstvo krava, mravi vode s lisnim ušima.
Dakle vidite, gospodo, oni koji koriste samo tvrde supstance za svoja staništa, ne mogu više biti zadovoljni sa čistim sokom biljaka za svoju hranu; moraju uzeti za hranu ono što je biljni sok već dao životinji. Dakle treba reći: kod pčela je čisti sok biljke dovoljan za prehranu; ose trebaju oboje cvjetni sok i životinjski sok, stoga imaju jaču strukturu ljuski. U slučaju mrava njihova prehrana je samo životinjski sok; stoga uopće nemaju konstrukcije ćelija. Mrav više nema snagu za gradnju ćelija. Čak i kada uzima nešto od cvijeća još uvijek treba tu supstancu iz malih štalica, inače ne može živjeti.
Vidite kako su zanimljivi odnosi koji postoje između cvijeća i ovih stvorenja. Pčele od cvijeća moraju koristiti čisti sok; ose, a naročito mravi, moraju najprije pustiti da cvjetni sokovi prođu kroz životinju da bi ih mogli koristiti u prehrani. Kao rezultat toga, oni mogu u građenju svojih kuća, koristiti ono što više nije sok u biljci. Postoji zaista velika razlika između voštanog medenog saća pčele, papirnatog gnijezda ose, i strukture koju grade mravi koja se može napraviti jedino iz vanjskog materijala, i ne može se dovesti do stupnja ćelije. Iz ovog razloga njihova hrana mora biti toliko različita.
U subotu moram ići u Schaffhausen, i neće biti predavanja; javiti ću vam kada će biti slijedeće.
¸¸
Samo razmislite što se ovdje zbiva. Ako me pitate što radi pčela da bi napravila voštanu ćeliju, tada moram reći da pčela skuplja ono što joj treba od cvijeća, od cvjetajućih biljaka, i što je slične prirode od drveća, ali bez interesa za koru, ili drvene supstance. Pčela skuplja samo ono što je cvjetajuće prirode, ili dosta rjeđe što je kao list po svojoj prirodi. Jedino kada ovi viši insekti kao što su pčele idu na ono što nije cvjetajuće prirode (na drvene dijelove i slično oni ne idu) je kada idu na supstancu koja im u određeno vrijeme izgleda iznimno ukusno. Pčele ovo svakako rade mnogo manje nego ose, a posebno nego mravi. Premda mravi i ose koriste ono što je drvenasto za njihova gnijezda, veoma uživaju u sokovima koji su izlučeni prvenstveno od lisne uši:. To je stvarno zanimljivo. Što su čvršće supstance što ih ova stvorenja koriste za svoje strukture, to više uživaju ne samo u nektaru koji je unutar cvijeta, već i nečemu što je na cvijetu ili listu, naime, lisnoj uši. To su stvarno plemenita stvorenja, (oprostite mi ako koristim jezik mrava, u ljudskom govoru ne mogu to isto reći), lisna uš je za mrava plemenita životinja. Ona je potpuno cvjetna; ona je zaista najfiniji med na svijetu. Ose također razlikuju okus lisne uši. Međutim kada smo kod mrava, koji ne mogu praviti istu vrstu gnijezda kao ose, oni moraju raditi sasvim različito. Mravi čine hrpice na zemlji, i ove hrpe imaju mnoge prolaze unutar sebe, cijeli labirint prolaza kroz koje mravi nose sve što na putu trebaju od čvršćih supstanci od kore ili ljuske drveća. Iznad svega, mravi vole mrtve dijelove drveta, i te materijale koriste za nastavak svoje gradnje, gomilajući ih s djelićima tla. Oni uglavnom posjećuju panjeve drveća koje je odsječeno, birajući ono što trebaju od čvršće jezgre i odnoseći to za svoja gnijezda.
Dakle mravi koriste najčvršće supstance, i ne mogu razraditi svoje građevine kao strukture ćelija. Vidite, pčele koriste supstance koje su unutar biljaka; s njima grade svoje voštane ćelije, i tako su ipak ovisne o sokovima svijeta za svoju hranu, o polenu na primjer, i sokovitim supstancama cvijeta. U slučaju osa, to je već čvršći materijal kojeg trebaju za gradnju svojih ćelija, ali je u isto vrijeme, tanji i lomljiviji od medenog saća, premda je kao supstanca čvršći.
Osi se može sviđati okus lisne uši, ali se usprkos tome ona hrani također, kao pčela, onim što je sadržano u biljci. Mravi se uglavnom koriste ovim čvrstim materijalom s kojim mogu samo raditi tunele u zemlji, konstruirajući male duplje bez ikakvog saća ili ćelija. Posebno vole lisne uši; čak ih i hvataju i odnose u svoje nastambe; njih se može naći u mravljim hrpicama. To je stvarno zanimljivo. Kada idete u selo vidite red kuća, a iza njih štale gdje su krave mljekarice; mravi imaju baš isti plan. Kroz mravlju gomilu naći ćete male prostore gdje su smještene lisne uši, jer su one za mrave krave koje daju mlijeko. To je samo sve manjeg opsega, jer tamo ćete naći male štale, a lisne uši su krave. Mravi idu do njih i povuku ih svojim antenama; to je iznimno ugodno za lisne uši, i one izluče svoj sok kojeg mravi sada apsorbiraju. S ovom sokom lisnih ušiju mravi primaju najvitalniji element njihove ishrane, jer lisne uši daju ovaj sok kada ih mravi pomuzu. To je stvarno kao i kod krave, samo kravu treba povući mnogo jače. Lisne uši su mravi pokupili s biljaka, i dobro brinu za njih, tako da zaista moramo reći da je sjajno za ova mala stvorenja ako je brežuljak mrava u susjedstvu, i da ih mravi odnesu i koriste u njihovim malim štalicama. U mudrom aranžmanu Prirode sasvim malo gospodarstvo krava, mravi vode s lisnim ušima.
Dakle vidite, gospodo, oni koji koriste samo tvrde supstance za svoja staništa, ne mogu više biti zadovoljni sa čistim sokom biljaka za svoju hranu; moraju uzeti za hranu ono što je biljni sok već dao životinji. Dakle treba reći: kod pčela je čisti sok biljke dovoljan za prehranu; ose trebaju oboje cvjetni sok i životinjski sok, stoga imaju jaču strukturu ljuski. U slučaju mrava njihova prehrana je samo životinjski sok; stoga uopće nemaju konstrukcije ćelija. Mrav više nema snagu za gradnju ćelija. Čak i kada uzima nešto od cvijeća još uvijek treba tu supstancu iz malih štalica, inače ne može živjeti.
Vidite kako su zanimljivi odnosi koji postoje između cvijeća i ovih stvorenja. Pčele od cvijeća moraju koristiti čisti sok; ose, a naročito mravi, moraju najprije pustiti da cvjetni sokovi prođu kroz životinju da bi ih mogli koristiti u prehrani. Kao rezultat toga, oni mogu u građenju svojih kuća, koristiti ono što više nije sok u biljci. Postoji zaista velika razlika između voštanog medenog saća pčele, papirnatog gnijezda ose, i strukture koju grade mravi koja se može napraviti jedino iz vanjskog materijala, i ne može se dovesti do stupnja ćelije. Iz ovog razloga njihova hrana mora biti toliko različita.
U subotu moram ići u Schaffhausen, i neće biti predavanja; javiti ću vam kada će biti slijedeće.
¸¸