.- 15. Petnaesto predavanje, Dornach, 22 prosinca 1923
Oksalna kiselina, mravlja kiselina, ugljična kiselina i njihov značaj u prirodi.
Sjećanje na entomologa Jean-Henri Fabre. Vještina drvenih pčela u izgradnji gnijezda. Čovjek je potpuno ispunjen mravljom kiselinom. Zašto zapravo imamo mravlju kiselinu u tijelu? Kako možete reći da osoba ima premalo mravlje kiseline? Oksalna kiselina nalazi se posvuda u prirodi i svugdje u ljudskom tijelu. Mravlju kiselinu u tijelu stalno stvaramo iz oksalne kiseline.Mravlja kiselina privlači dušu i duh. Procesi truljenja. Mravlja kiselina je osnova za zemaljsku dušu i zemaljski duh. Stablo smreke kao slika života Zemlje kroz Krista u moralnom smislu.
DOBRO jutro, gospodo!
Možda bi trebali još nešto reći o temi iz g. Dollingerovog pitanja. On je pitao, u vaše ime, jer je to vjerojatno u interesu svima vama, koja je duhovna povezanost između domaćinstava insekata koji, lepršajući okolo, pristupaju biljkama i onom što se može naći u biljkama. Rekao sam vam jučer, jer počeli smo odgovarati na ovo pitanje prošli puta, da svuda oko nas nije inteligencija, kisik i dušik, već da kroz Prirodu postoji inteligencija, stvarna inteligencija. Nikoga ne iznenađuje kada se kaže da je dah u zraku, jer zrak je svugdje, i današnja znanost je to toliko rasprostranila u svim školskim knjigama da svatko zna da je zrak svugdje, i da ga mi udišemo. Isto tako znao sam neke ljude sa sela koji su mislili da je ta ideja fantazija, jer oni nisu znali da je zrak svugdje; na isti način danas postoje ljudi koji ne znaju da je inteligencija svugdje. Oni misle da je fantazija ako se kaže da mi udišemo zrak s našim plućima, tako da udišemo inteligenciju, na primjer, kroz naš nos, ili kroz naše uho. Već sam davao primjere gdje ste mogli vidjeti da je inteligencija svugdje.
Govorili smo o posebno zanimljivom dijelu prirodne znanosti, o pčelama, osama i mravima. Ima, možda, malo toga u Prirodi što nam dopušta tako duboko pogledati u samu Prirodu, kao aktivnosti insekata; insekti su čudna stvorenja, i još imaju mnoge tajne za otkriti.
Zanimljivo je da smo raspravljali o insektima upravo kada je stogodišnjica čuvenog promatrača insekata, Jean Henri Fabre-a, koji je rođen 23 prosinca, prije sto godina, i čije se životno vrijeme podudara s dobom materijalizma. Fabre je prema tome sve tumačio materijalistički, ali je također iznio na svijetlo enorman broj činjenica. Tako je sasvim prirodno da ga se sjetimo danas kada govorimo o insektima.
Želio bi za početak, dati vam primjer vrste insekata koja će vas zanimati u vezi s pčelama. Rad pčela savršen je u vrlo visokom stupnju, ali najznačajnija stvar kod pčele u stvari nije to što proizvodi med već, da proizvodi veličanstvenu strukturu medenog saća sasvim iz svog vlastitog bića. Materijal koji koristi, mora sama donijeti u košnicu, ali pčela u stvari radi tako da ne koristi ovaj materijal direktno, već ga potpuno transformira, potpuno transformira ono što donosi u košnicu. Pčela radi iz svog vlastitog bića.
Sada postoji vrsta pčele koja ne radi na taj način, ali pokazuje, upravo u svom radu, da je u cijeloj Prirodi neizmjerna inteligencija. Razmotrimo ovu pčelu; obično se naziva drvna pčela, i nije toliko cijenjena kao domaća pčela, pošto je uglavnom neprijatna. Razmotrit ćemo ovu drvnu pčelu i njen rad.
To je strašno marljivo malo stvorenje, stvorenje koje da bi živjelo — ne pojedina pčela, već cijela vrsta — mora izvršavati ogromnu količinu rada. Ova pčela traži takvo drvo koje više nije na živom stablu, već je od njega nešto napravljeno. Drvnu pčelu koju ću odmah opisati nalazimo, sa njenim gnijezdom na mjestu gdje su drvene tračnice, ili stupovi bili zabijeni i drvo je prema tome očigledno mrtvo. Gnijezda se obično mogu naći u drvenim tračnicama ili stupovima, na vrtnim klupama, ili vrtnim vratima, u stvari svugdje gdje se koristi drvo. Ovdje drvna pčela pravi svoje gnijezdo, ali to radi na sasvim jedinstven način.
Predstavite sebi stup (Dijagram 16.) Drvo nije više dio stabla. Drvna pčela dolazi naprijed i najprije izvana buši nagnuti prolaz. Kada dođe unutra, kada je izbušila nekakav prolaz, počinje bušiti u sasvim drugom smjeru. Pravi malu prstenastu šupljinu, tada leti i sakuplja svakakve stvari iz okoline, i sa njima podstavlja šupljinu. Završivši podstavljanje, polaže jaje koje će se razviti u ličinku. To je sada unutar šupljine. Kada je jaje tamo stavljeno, mala pčela ga prekriva, u središtu kojeg se nalazi rupa. Sada ponovno počinje bušiti iznad prekrivača, i pravi drugu malu šupljinu za drugu pčelu koja će se izleći, podstavlja je i ostavlja rupu i položi drugo jaje. Drvna pčela nastavlja ovako dok ne konstruira deset ili dvanaest ovih nastavljenih boravišta; u svakom se nalazi jaje.
Vidite, gospodo, ličinka sada može sazrijevati u ovom komadu drva. Pčela stavlja malo hrane do ličinke koja prvo jede ono što je za nju pripremljeno, i raste dok nije spremna za izlazak. Prvo imamo ličinku koja postaje čahura, onda se transformira u pčelu s krilima koja će odletjeti. Unutra je tako uređeno (vidi Dijagram 16), da sada razvijena ličinka može izletjeti u pravom trenutku. Kada dođe vrijeme da je ličinka razvijena, pretvorena u čahuru, a zatim u potpunog insekta, tako je uređeno da ona može izletjeti kroz prolaz. Tako je vješto izrađeno da to omogućava potpuno formiranom insektu da izleti kroz prolaz koji je prvi probušen.
Dakle dobro, ali drugi insekt koji je malo mlađi, sada se pojavljuje, i treći koji je još mlađi; pošto majka insekt mora najprije napraviti ova boravišta, stvorenja ne bi našla nikakav izlaz, situacija bi bila kobna za ličinke u gornjim odajama, one bi polako uginule. Ali insekt majka ovo sprječava ležeći jaja tako da kada se mlada ličinka izleže, ona nalazi ovu drugu rupu koju sam opisao, i spušta se dolje, i leti vani. Treće stvorenje dolazi dolje kroz dvije rupe i tako dalje. Pošto je svaki insekt koji kasnije izlazi kasnije sazrio, on ne ometa one ispod njega koji su se izlegli ranije. Vremena nikada nisu ista, jer je raniji uvijek već izletio.
Vidite, gospodo, cijelo gnijezdo je tako mudro planirano da se možemo samo tome čuditi.
Danas kada čovjek mehanički imitira, stvari koje kopira su često ove vrste, ali u pravilu su manje mudro konstruirane. Stvari koje postoje u Prirodi iznimno su mudro napravljene, i mora se stvarno reći da u njima ima inteligencije, stvarne inteligencije. Može se dati stotine i tisuće primjera o načinu na koji insekti grade, o načinu kako izvršavaju zadatke, i kakva inteligencija živi unutar ovih stvari. Promislite koliko je inteligencije u onome što sam vam već rekao o mravima farmerima koji osnivaju vlastitu farmu, i planiraju sve s predivnom inteligencijom.
Ali razmatrajući ove insekte, pčele, ose i mrave, u isto vrijeme imamo posla s još jednom problematikom. Rekao sam vam da ova stvorenja sva imaju otrovne supstance unutar sebe, i da su ove otrovne supstance također, ako se daju u pravoj dozi, izvanredni lijekovi. Otrov pčele je izvanredan lijek; otrov ose je isto, a mravlja kiselina izlučena od mravi posebno je dobar lijek. Ali kao što sam već naznačio, ova mravlja kiselina koju nalazimo kada idemo do mravljeg humka i uzmemo par mrava i zgnječimo ih, ovi mravi imaju mravlju kiselinu unutar sebe; gnječeći ih dobijemo mravlju kiselinu. Ona se posebno nalazi u mravima.
Ali gospodo, kada bi znali koliko, (naravno, govoreći u usporedbi,) koliko mravlje kiseline ima u ovoj dvorani, bili bi veoma iznenađeni. Mogli bi reći, sigurno nećemo tražiti mravlji humak u nekom kutu! Ali svi vi, koliko god vas tu sjedi, zaista ste vrsta mravljeg humka, jer svugdje u vašim udovima, mišićima i drugom tkivu, u srcu i plućima i u tkivu jetre, iznad svega u tkivu slezene, svugdje je mravlja kiselina; zasigurno, nije tako koncentrirana kao u mravljem humku, pa ipak, prilično ste ispunjeni mravljom kiselinom. To je činjenica vrlo vrijedna pažnje.
Zašto mi imamo mravlju kiselinu u našim tijelima? Trebali bi moći prepoznati kada je čovjek ima premalo. Ako netko izgleda bolestan, a ljudi su većinom malo bolesni, može imati neku od stotinu različitih bolesti koje bi izvana, izgledale slično. Treba znati što je stvarno u pitanju; ako je blijed ili nema apetit, to su samo vanjski simptomi. Treba naći što je točno u pitanju. U mnogim slučajevima, problem lako može biti da on sam nije dovoljno mravlji humak, da proizvodi premalo mravlje kiseline. Baš kao što se mravlja kiselina proizvodi u mravljem humku, tako i u ljudskom tijelu, u svim njegovim organima, posebno u slezeni, mravlja se kiselina treba energično proizvoditi. Kada čovjek proizvodi premalo mravlje kiseline, treba mu dati pripravak, lijek koji mu pomaže proizvoditi dovoljno mravlje kiseline. Treba učiti promatrati što se događa čovjeku koji u sebi ima premalo mravlje kiseline. Ovakva promatranja može napraviti jedino netko tko ima pravo znanje o ljudskoj prirodi. Treba napraviti predodžbu o tome što se događa u duši čovjeka koji, za početak, ima dovoljno mravlje kiseline, i kasnije, ima premalo. To je jedinstvena stvar, ali čovjek će vam ispravno reći o svojoj bolesti, ako ga pitate na pravi način. Pretpostavimo, na primjer, imate čovjeka koji vam kaže: “Zašto sam, bože blagi, prije par mjeseci imao toliko dobrih ideja, i mogao sam o njima razmišljati. Sada više nije tako; ako bilo što treba zapamtiti, to ne mogu.” Ovo je često mnogo važniji simptom nego što ga bilo koje vanjsko ispitivanje može dati. Što se danas radi je naravno opravdano, to treba raditi. Danas se može testirati urin za proteine, šećer i tako dalje; dobiju se sasvim zanimljivi rezultati. Ali u izvjesnim okolnostima, može biti daleko važnije kada vam čovjek kaže nešto slično kao što sam upravo rekao. Kada vam čovjek kaže nešto ovakvo, treba naravno, učiti i druge stvari o njemu također, ali može se otkriti da je mravlja kiselina u njegovom tijelu nedavno postala nedovoljna.
Dobro, svatko tko još misli samo o vanjskome, može reći: „Ovaj čovjek ima premalo mravlje kiseline, ja ću zgnječiti nešto mravlje kiseline, ili ću je dobiti na drugi način, i dati mu pravu dozu”. To se može raditi neko vrijeme, ali pacijent će vam doći i reći da mu to uopće ne pomaže. U čemu je onda stvar? To mu stvarno uopće ne pomaže. Bilo je sasvim ispravno; čovjek ima premalo mravlje kiseline, dana mu je mravlja kiselina, ali to nije pomoglo. Što je tomu razlog? Vidite, kada dalje ispitujete, dođete do ovoga. U jednom slučaju mravlja kiselina ne pomaže, u drugom slučaju, nastavlja pomagati. Dakle sada učimo vidjeti razlike. Oni kojima mravlja kiselina pomaže, obično pokazuju sluz u plućima. Oni kojima ne pomaže, pokazati će sluz u jetri, bubrezima, ili u slezeni.
To je vrlo zanimljivo. To je prema tome vrlo različita stvar ako plućima, na primjer, nedostaje mravlja kiselina, ili jetri. Razlika je u tome što mravlja kiselina koja je u mravljem humku, može odmah utjecati na pluća. Jetra ne mogu ništa s mravljom kiselinom, uopće je ne mogu koristiti.
Sada dalje u pitanje dolazi još nešto. Kada otkrijete da čovjekova jetra, ili posebno crijeva nisu sasvim u redu, i ako mu dajete mravlju kiselinu ona mu ne pomaže, iako je stvarno nema dovoljno, tada mu treba dati oksalnu kiselinu. Treba uzeti šumsku lobodu, ili običnu djetelinu koja raste u polju, izvući kiselinu, i dati mu to.
Dakle vidite, svakome s problemima s plućima treba dati mravlju kiselinu, dok ako je problem u jetri, ili crijevima, treba mu dati oksalnu kiselinu. Izvanredna stvar je da će čovjek kojem je dana oksalna kiselina, polako sam promijeniti oksalnu kiselinu u mravlju kiselinu. Glavna stvar je dakle, da se jednostavno ne unose ovakve stvari u čovjekovo tijelo, već da se poznaje što organizam može napraviti pomoću vlastitih resursa. Kada mravlju kiselinu unesete u organizam, on kaže; — „To nije za mene; želim biti aktivan, ne mogu raditi s gotovom mravljom kiselinom, ne mogu je odnijeti u moja pluća”. Prirodno, mravlja kiselina je otišla u stomak; odatle konačno prelazi u crijeva. Tada ljudsko tijelo želi biti aktivno, i kaže, takoreći: „Što bih sada trebao raditi? Neću sam raditi mravlju kiselinu, mravlja kiselina mi je dana; trebam li je poslati gore u pluća? To neću napraviti”. Tijelo želi oksalnu kiselinu, i iz toga proizvodi mravlju kiselinu.
Da, gospodo, život se sastoji od aktivnosti, ne od supstanci, i najvažnije je prepoznati da se život ne sastoji samo od jedenja kupusa i repe, već od onog što ljudsko tijelo mora napraviti kada su kupus i repa unutra.
Iz ovoga vidite kakve čudne veze postoje u Prirodi. Tamo vani, su biljke, djetelina je samo karakteristična, jer se oksalna kiselina nalazi u svim biljkama; kod djeteline je prisutna u većoj količini, zato je spomenuta. Ali baš kao što je mravlja kiselina svugdje u Prirodi i svugdje u ljudskom tijelu, tako je i oksalna kiselina svugdje u Prirodi i u ljudskom tijelu.
Ima još nešto što je vrlo zanimljivo. Recimo da uzmete retortu, kakva se koristi u kemijskim laboratorijima. Ispod nje napravite plamen, i u retortu stavite nešto oksalne kiseline — ona je kao slani, izmrvljeni pepeo. Zatim dodate neku količinu glicerina, izmiješate zajedno, i grijete. Mješavina će se destilirati ovdje, (Dijagram 17) i mogu kondenzirati ono što ovdje dobijem (Dijagram 17). U isto vrijeme primjećujem da zrak bježi u ovoj točci. Ovdje bježi. Kada sada ispitam ovaj zrak što bježi, nalazim da je to karbonska kiselina. Tako karbonska kiselina bježi ovdje, i ovdje, gdje kondenziram (Dijagram 17) dobijem mravlju kiselinu. Ovdje unutra, imao sam oksalnu kiselinu i glicerin. Glicerin ostaje, ostalo ide preko, tekuća mravlja kiselina kaplje dolje i karbonska kiselina daje vani zrak.
Dakle, gospodo, kada cijelu ovu stvar razmotrite temeljito, moći ćete kazati: pretpostavite, da umjesto retorte ovdje imamo ljudsku jetru ili recimo neko ljudsko ili animalno tkivo, neki animalni abdominalni organ, jetru, slezenu ili nešto takve prirode. Preko stomaka unosim oksalnu kiselinu. Tijelo već posjeduje nešto od prirode glicerina. Tada u crijevima imam oksalnu kiselinu i glicerin. Što se događa?
Sada pogledajmo ljudska usta, jer tamo karbonska kiselina izlazi vani, i prema dolje od pluća mravlja kiselina svugdje kaplje u ljudskom tijelu u smjeru organa. Tako sve što sam ovdje nacrtao imamo i u našim vlastitim tijelima. Unutar naših vlastitih tijela mi neprestano transformiramo oksalnu kiselinu u mravlju kiselinu.
A sada predočite sebi biljke raširene preko površine zemlje. Svugdje u biljkama je oksalna kiselina. I samo mislite na insekte; sa insektima sve ovo se pojavljuje na najčudniji način. Prvo mislite na mrave; oni idu na biljke, na sve što trune u biljkama, i tamo je svugdje oksalna kiselina, i ova stvorenja od nje prave mravlju kiselinu na isti način kako to radi čovjek. Mravlja kiselina je svugdje prisutna.
Materijalista gleda u zrak i govori: — Da, u zraku je dušik i kisik. Ali gospodo, u vrlo, vrlo malim količinama također uvijek ima prisutno nešto mravlje kiseline, pošto insekti lepršaju kroz zrak. U jednu ruku imamo čovjeka. Čovjek je mali svijet; on u sebi proizvodi mravlju kiselinu, i stalno ispunjava svoj dah s mravljom kiselinom. Ali u velikom svijetu vani, na mjestu onog što se događa u čovjeku, postoji domaćinstvo insekata. Veliki dah zraka koji okružuje cijelu zemlju uvijek je prožet s mravljom kiselinom koja je transformirana oksalna kiselina biljaka. Tako je to.
Ako se pravilno promatra i proučava donji dio čovjekova tijela s unutarnjim organima, stomakom, jetrom, bubrezima i slezenom, i dalje unutra, crijevima, u stvari je tako da se oksalna kiselina stalno mijenja u mravlju kiselinu, ova mravlja kiselina prolazi s udahnutim zrakom u sve dijelove tijela. Tako je unutar čovjeka.
Na zemlji su biljke svugdje, i svugdje nebrojena domaćinstva insekata ledbe iznad njih. Ispod je oksalna kiselina; insekti lepršaju prema njoj, i od njihovih ugriza u biljke diže se mravlja kiselina i ispunjava zrak. Dakle mi stalno udišemo mravlju kiselinu iz zraka. Ono što imaju ose je otrov sličan mravljoj kiselini, ali ipak nekako različit; ono što pčele imaju u otrovu njihovih žalaca, premda u stvari to prožima njihova cijela tijela, također je transformirana, sublimirana mravlja kiselina.
Gledajući na cjelinu, imamo ovu sliku. Kažemo sebi: gledamo insekte, mrave, ose i pčele. Izvana, oni rade nešto iznimno pametno. Zašto to rade? Kada mravi ne bi imali mravlju kiselinu sve što sam vam opisao i što je tako predivno bilo bi sasvim glupo. Samo jer su mravi tako konstituirani da mogu proizvesti mravlju kiselinu, samo zbog toga, sve što oni izvršavaju javlja se kao inteligentno i mudro. To isto vrijedi za ose i pčele.
Zar nemamo sve razloge za reći (jer mi proizvodimo ovu mravlju kiselinu u sebi): U Prirodi je inteligencija svugdje; ona dolazi kroz mravlju kiselinu. I u nama je svugdje ta inteligencija pošto mravlju kiselinu imamo unutar nas. Ova mravlja kiselina ne bi mogla postojati ako ne bi prije tamo bila oksalna kiselina. Mala stvorenja lebdeći iznad biljaka vide da se oksalna kiselina promijenila u mravlju kiselinu, da je metamorfozirala.
Netko potpuno razumije ove stvari samo ako pita: Kako stoje stvari s oksalnom kiselinom? Oksalna kiselina je esencijalna za sve što ima život. Gdjegod je život, tamo je oksalna kiselina, etersko tijelo. Etersko tijelo dovodi do toga da je oksalna kiselina obnovljena. Ali oksalna kiselina nikada ne postaje mravlja kiselina koja se može koristiti u ljudskom ili životinjskom organizmu ukoliko prije nije transformirana od astralnog tijela od oksalne u mravlju kiselinu. Mravlja kiselina koju sam ovdje izvukao iz oksalne kiseline, beskorisna je i ljudskom i životinjskom organizmu. Iluzija je misliti da se može koristiti; ona je mrtva. Oksalna kiselina koja je proizvedena u čovjeku, i kroz insekte je živuća, i pojavljuje se svugdje gdje je prisutna senzacija, ili nešto od prirode duše.
Čovjek treba u sebi proizvesti mravlju kiselinu ako želi doći do nečega od prirode duše samo od životnih procesa nižeg tijela gdje oksalna kiselina prevladava. Tada, u mravljoj kiselini daha živi duševni kvalitet koji se uzdiže, i može biti aktivan u glavi. Duša u čovjeku treba ovu transformaciju oksalne u mravlju kiselinu.
Što se onda u stvari događa kada je oksalna kiselina promijenjena u mravlju kiselinu? Vidite, prva stvar koju sam vam rekao može vam ovo pokazati. Drvna pčela koju sam opisao, posebno je zanimljiva jer radi u drvu koje više nije živo. Ako ova drvna pčela ne bi mogla koristiti drvo na pravi način, tražila bi boravište drugdje. Ona ne radi gnijezdo na drvetu, već u trulom drvu, i gdje tračnice i stupovi počinju truliti; tamo pravi gnijezdo i polaže jaja.
Ako proučavate vezu drva koje truli i drvne pčele, ose, itd., tada nalazite da se slični procesi truljenja stalno odvijaju u ljudskom tijelu. Ako ovaj proces truljenja ode predaleko, tijelo umire. Čovjek mora stalno provoditi u sebi ono što se događa izvana; mora graditi ćelije, a to može samo transformirajući sve što je biljne prirode unutar njega i prožeto oksalnom kiselinom; mora sve to promijeniti u mravlju kiselinu tako da je sve prožeto mravljom kiselinom.
Reći ćete: Kakav značaj ima sve ovo za Prirodu?
Zamislimo jedan od ovih trulećih stupova ili tračnicu. Ako ih neka od ovih drvnih pčela ne bi otkrila, čovjek to sigurno ne bi žalio, jer se broj ovih pčela brzo povećava, i stup kojeg su izduble pao bi slijedeće godine. Čovjeku to nije drago, ali Priroda misli da je to dobro, jer kada ne bi bilo ovih stvorenja sve drvene supstance bi se postepeno izmrvile u prah, i postale potpuno beskorisne. Drvo u kojem su radile drvne pčele ne iščezne u prah, dan mu je novi život. Od ovog trulećeg drva što je malo oživljeno od ove drvne pčele, ili od drugih insekata, dolazi mnogo toga što spašava našu zemlju od potpunog truljenja, od toga da se rasprši kao prah u kozmički prostor; naša zemlja može živjeti jer je oživljena od insekata. Kao ljudi mi udišemo mravlju kiselinu; u Prirodi mravlja kiselina je pripremljena od insekata iz oksalne kiseline biljaka, i radi tako da zemlja obnavlja svoj život.
Razmotrite povezanost. Imamo čovjeka, i imamo zemlju. Uzmimo najprije mlado dijete, jer mlado dijete spremno transformira oksalnu kiselinu nižeg organizma u mravlju kiselinu. Organi mladog djeteta dovoljno su snabdjeveni mravljom kiselinom; ljudska se duša razvija u djetetu. Imamo mravlju kiselinu kao osnovu za dušu i duh. Ali kako čovjek stari i ne može razviti dovoljno mravlje kiseline, tada duša i duh moraju napustiti tijelo. Mravlja kiselina povlači dušu i duh u tijelo; inače ga duša i duh moraju napustiti. To je duboko zanimljivo.
Ako na primjer promatrate čovjeka koji je razvio brojne nezavisne unutarnje procese, naći ćete da je to mravlja kiselina koja mu pomaže da svladava ove nezavisne unutarnje procese. Tada dolazi do prave povezanosti između astralnog tijela i fizičkog tijela koja je ometana od ovih nezavisnih procesa tijela. Mravlja kiselina je uvijek potrebna kao prava osnova za dušu i duh. Kada je tijelo ima premalo ono truli, i više ne može zadržati dušu; tijelo stari i duša ga mora napustiti.
Tada imamo, na jednoj strani čovjeka i Prirodu na drugoj. U Prirodi se mravlja kiselina stalno priprema od oksalne kiseline, tako da zemlja mora biti uvijek okružena ne samo s kisikom i dušikom, već također i s mravljom kiselinom. Mravlja kiselina sprječava svake godine zemlju od umiranja, dajući joj svake godine obnovljen život. Što je pod zemljom traje kao sjeme za mravlju kiselinu iznad, za obnovu njenog života. Svake zime duh zemlje u stvari teži da napusti zemlju. Duh zemlje umrtvljuje zemlju zimi, da bi je opet oživio u proljeće. To se događa pošto ono što čeka kao sjeme pod zemljom privlači mravlju kiselinu koja je nastala kroz cijelo općenje svijeta insekata i biljaka kroz proteklu godinu. Sjeme ne samo da raste u kisik, dušik i ugljik, već i u mravlju kiselinu; ova mravlja kiselina ih stimulira na njihov red da razviju oksalnu kiselinu, tako da još jednom slijedeće godine može postojati mravlja kiselina.
Baš kao što u čovjeku mravlja kiselina može biti osnova za njegovu dušu i duh, tako i mravlja kiselina koja je raspršena vani u kozmosu može biti osnova za dušu i duh zemlje. Tako možemo reći da je za zemlju također, mravlja kiselina osnova za zemljinu dušu i zemljin duh (vidi Dijagram 18).
Vidite, zapravo je mnogo teže telegrafirati u okrugu gdje nema mravljih humaka, jer elektricitet i magnetizam neophodni za telegrafiranje zavise od mravlje kiseline. Kada telegrafske žice idu kroz gradove gdje nema mravljih humaka, snaga mora biti sakupljena iz polja van grada da bi omogućila električnim strujama da prođu kroz gradove. Prirodno, mravlja kiselina je prisutna i u zraku gradova također.
Dakle možemo reći: Ono što je unutar čovjeka kao proizvodnja mravlje kiseline, također je i vani u vanjskoj Prirodi. Čovjek je mali svijet, a između rođenja i smrti on može proizvoditi mravlju kiselinu iz oksalne kiseline. Kada to više nije u stanju, njegovo tijelo umire. Mora opet uzeti tijelo koje u djetinjstvu na pravi način može razvijati mravlju kiselinu iz oksalne kiseline. U Prirodi ovaj proces je neprekidan, zima-ljeto, zima-ljeto; uvijek oksalna kiselina prolazi transformaciju u mravlju kiselinu.
Ako gledamo pored umirućeg čovjeka stvarno imamo osjećaj da pri umiranju, on prvo proba da li njegovo tijelo još može razviti mravlju kiselinu. Kada to više ne može izvršiti, događa se smrt. Čovjek prolazi u duhovni svijet, jer više ne može nastanjivati svoje tijelo. Stoga, kažemo da čovjek umire u danom trenutku. Uz vrijeme koje tada prolazi, on se vraća da uzme drugo tijelo; u međuvremenu, on je u duhovnim svjetovima.
Dakle, gospodo, kao što sam vam rekao, kada se mlada kraljica izmigolji u košnici, pčele nešto uznemiruje. Prethodno su živjeli u njihovom svijetu sumraka; sada vide da mlada kraljica počinje sjajiti. Što je povezano s ovim sjajenjem? Povezana je činjenica da mlada kraljica otima staroj kraljici pčeli snagu pčelinjeg otrova. Cijeli odlazeći roj osjeća ovaj strah, strah da više ne posjeduju dovoljno otrova, neće se više moći zaštititi, ili se spasiti. One odlaze baš kao što ljudska duša odlazi pri smrti kada više ne može naći mravlju kiselinu koju treba: dakle također, stare pčele odlaze kada više nema dovoljno mravlje kiseline, pčelinjeg otrova, u košnici.
Dakle sada, ako promatramo roj, još nam vidljiv, ipak to je kao ljudska duša kada mora napustiti tijelo. To je veličanstvena slika, ovaj odlazeći roj. Upravo kako ljudska duša napušta tijelo, tako i kada je tamo mlada kraljica, stara kraljica sa svojim društvom napušta košnicu; u letećem roju može se stvarno vidjeti slika odlazeće ljudske duše.
Koliko je sve ovo stvarno veličanstveno! Ali ljudska duša ne izvršava proces tako daleko da razvija svoje sile u stvarna mala stvorenja; tendencija da to napravi je ipak tamo. Mi imao nešto u sebi što želimo transformirati u sitna stvorenja, u bacile i bakterije — u sićušne pčele. Ali mi gušimo ovu tendenciju da bi mogli biti u potpunosti ljudi. Roj pčela nije cijeli čovjek. Pčele ne mogu naći svoj put u duhovni svijet, to smo mi koji ih trebamo dovesti u novu inkarnaciju kao novu koloniju.
Ovo je, gospodo, direktna slika reinkarniranog čovjeka. Svatko tko ovo može promatrati, ima neizmjeran respekt za ove pčele koje se roje sa svojom kraljicom, jer ovaj roj koji se tako ponaša radi to jer čezne da ide u duhovni svijet; ali za to je postao suviše fizički. Prema tome ove pčele se sakupljaju zajedno, i postaju kao jedno tijelo; one žele biti zajedno, žele napustiti svijet. S obzirom da bi inače odletjele, sada se smjeste na nekoj grani ili grmu, grupiraju se tiho kao da zaista žele iščeznuti, ići u duhovni svijet.
Ako ih sada vratimo natrag, ako im pomognemo smještajući ih u novu košnicu, tada mogu još jednom postati potpuna kolonija.
Moramo reći da nas insekti uče najvišim stvarima Prirode. To je zašto je u proteklim vremenima čovjek uvijek bio prosvijetljen kada je gledao na biljke; oni su posjedovali instinktivno znanje o ovim stvarima o kojima sam vam govorio, znanje potpuno izgubljeno za modernu znanost. Ti ljudi su promatrali biljke na svoj vlastiti način. Kada ljudi danas donose u svoje kuće granu jele za božićno drvce, podsjećaju se da sve što je vani u Prirodi može također imati udjela u našem ljudskom i socijalnom životu. Ova grana jele iz koje je napravljeno božićno drvce treba za nas postati simbol ljubavi. Obično se misli da je božićno drvce veoma star običaj, ali drvo jele se koristi tek oko 150 do 200 godina. U ranijim vremenima ovaj običaj nije postojao, ali se u vrijeme Božića koristila druga biljka. Kada su božićni igrokazi, na primjer, bili izvođeni u selima, čak i u 15-om i 16-om stoljeću, uvijek je bio čovjek koji je išao okolo da bi najavio one koji su nosili neku vrstu božićnog drvca u ruci. To je bila grama kleka koja ima predivne bobice; klek je bilo božićno drvce. To je bilo zato što ove bobice kleka, koje ptice toliko vole, sadrži nešto od tog otrova koji mora prožeti sve što je zemaljsko, tako da se ovaj zemaljski čovjek ponovno uzdigne u duhu. Baš kao što mravi daju šumi, ili drvna pčela trulećem stupu, tako i kada ptice svako jutro jedu klekove bobice, određena kiselina, premda slabija, je razvijena. Ljudi u starijim vremenima su to znali instinktivno, i sebi govorili: „Zimi kada ptice dođu jesti bobice kleka zemlja je oživljena kroz klek”. To je za njih bio simbol oživljavanja zemlje kroz Krista.
Tako možemo reći: Kada stvari promatramo na pravi način, vidimo kako su procesi u Prirodi u stvari slike i simboli onog što se događa u ljudskom životu. Ovaj čovjek starijih vremena promatrao je ptice na kleku s istom ljubavlju s kojom mi gledamo na kolačiće i darove na božićnom drvcu. Za njih je klek bio vrsta božićnog drvca koji su nosili u svoje kuće; klek je postao vrsta božićnog drvca.
Pošto svi sada imate posebno dosta posla, moramo završiti. Nisam želio završiti današnje predavanje a da se ne dotaknem pitanja od stvarne važnosti. Zato sam govorio o kleku na koji se stvarno može gledati kao na vrstu božićnog drvca, i koji je za ptice isto kao i cvjetovi za pčele, drvo za mrave, i za drvne pčele i insekte općenito.
Na kraju, želio bih svima poželjeti sretne, vedre božićne blagdane, one koji mogu uzdići vaša srca.
Dakle možemo reći: Ono što je unutar čovjeka kao proizvodnja mravlje kiseline, također je i vani u vanjskoj Prirodi. Čovjek je mali svijet, a između rođenja i smrti on može proizvoditi mravlju kiselinu iz oksalne kiseline. Kada to više nije u stanju, njegovo tijelo umire. Mora opet uzeti tijelo koje u djetinjstvu na pravi način može razvijati mravlju kiselinu iz oksalne kiseline. U Prirodi ovaj proces je neprekidan, zima-ljeto, zima-ljeto; uvijek oksalna kiselina prolazi transformaciju u mravlju kiselinu.
Ako gledamo pored umirućeg čovjeka stvarno imamo osjećaj da pri umiranju, on prvo proba da li njegovo tijelo još može razviti mravlju kiselinu. Kada to više ne može izvršiti, događa se smrt. Čovjek prolazi u duhovni svijet, jer više ne može nastanjivati svoje tijelo. Stoga, kažemo da čovjek umire u danom trenutku. Uz vrijeme koje tada prolazi, on se vraća da uzme drugo tijelo; u međuvremenu, on je u duhovnim svjetovima.
Dakle, gospodo, kao što sam vam rekao, kada se mlada kraljica izmigolji u košnici, pčele nešto uznemiruje. Prethodno su živjeli u njihovom svijetu sumraka; sada vide da mlada kraljica počinje sjajiti. Što je povezano s ovim sjajenjem? Povezana je činjenica da mlada kraljica otima staroj kraljici pčeli snagu pčelinjeg otrova. Cijeli odlazeći roj osjeća ovaj strah, strah da više ne posjeduju dovoljno otrova, neće se više moći zaštititi, ili se spasiti. One odlaze baš kao što ljudska duša odlazi pri smrti kada više ne može naći mravlju kiselinu koju treba: dakle također, stare pčele odlaze kada više nema dovoljno mravlje kiseline, pčelinjeg otrova, u košnici.
Dakle sada, ako promatramo roj, još nam vidljiv, ipak to je kao ljudska duša kada mora napustiti tijelo. To je veličanstvena slika, ovaj odlazeći roj. Upravo kako ljudska duša napušta tijelo, tako i kada je tamo mlada kraljica, stara kraljica sa svojim društvom napušta košnicu; u letećem roju može se stvarno vidjeti slika odlazeće ljudske duše.
Koliko je sve ovo stvarno veličanstveno! Ali ljudska duša ne izvršava proces tako daleko da razvija svoje sile u stvarna mala stvorenja; tendencija da to napravi je ipak tamo. Mi imao nešto u sebi što želimo transformirati u sitna stvorenja, u bacile i bakterije — u sićušne pčele. Ali mi gušimo ovu tendenciju da bi mogli biti u potpunosti ljudi. Roj pčela nije cijeli čovjek. Pčele ne mogu naći svoj put u duhovni svijet, to smo mi koji ih trebamo dovesti u novu inkarnaciju kao novu koloniju.
Ovo je, gospodo, direktna slika reinkarniranog čovjeka. Svatko tko ovo može promatrati, ima neizmjeran respekt za ove pčele koje se roje sa svojom kraljicom, jer ovaj roj koji se tako ponaša radi to jer čezne da ide u duhovni svijet; ali za to je postao suviše fizički. Prema tome ove pčele se sakupljaju zajedno, i postaju kao jedno tijelo; one žele biti zajedno, žele napustiti svijet. S obzirom da bi inače odletjele, sada se smjeste na nekoj grani ili grmu, grupiraju se tiho kao da zaista žele iščeznuti, ići u duhovni svijet.
Ako ih sada vratimo natrag, ako im pomognemo smještajući ih u novu košnicu, tada mogu još jednom postati potpuna kolonija.
Moramo reći da nas insekti uče najvišim stvarima Prirode. To je zašto je u proteklim vremenima čovjek uvijek bio prosvijetljen kada je gledao na biljke; oni su posjedovali instinktivno znanje o ovim stvarima o kojima sam vam govorio, znanje potpuno izgubljeno za modernu znanost. Ti ljudi su promatrali biljke na svoj vlastiti način. Kada ljudi danas donose u svoje kuće granu jele za božićno drvce, podsjećaju se da sve što je vani u Prirodi može također imati udjela u našem ljudskom i socijalnom životu. Ova grana jele iz koje je napravljeno božićno drvce treba za nas postati simbol ljubavi. Obično se misli da je božićno drvce veoma star običaj, ali drvo jele se koristi tek oko 150 do 200 godina. U ranijim vremenima ovaj običaj nije postojao, ali se u vrijeme Božića koristila druga biljka. Kada su božićni igrokazi, na primjer, bili izvođeni u selima, čak i u 15-om i 16-om stoljeću, uvijek je bio čovjek koji je išao okolo da bi najavio one koji su nosili neku vrstu božićnog drvca u ruci. To je bila grama kleka koja ima predivne bobice; klek je bilo božićno drvce. To je bilo zato što ove bobice kleka, koje ptice toliko vole, sadrži nešto od tog otrova koji mora prožeti sve što je zemaljsko, tako da se ovaj zemaljski čovjek ponovno uzdigne u duhu. Baš kao što mravi daju šumi, ili drvna pčela trulećem stupu, tako i kada ptice svako jutro jedu klekove bobice, određena kiselina, premda slabija, je razvijena. Ljudi u starijim vremenima su to znali instinktivno, i sebi govorili: „Zimi kada ptice dođu jesti bobice kleka zemlja je oživljena kroz klek”. To je za njih bio simbol oživljavanja zemlje kroz Krista.
Tako možemo reći: Kada stvari promatramo na pravi način, vidimo kako su procesi u Prirodi u stvari slike i simboli onog što se događa u ljudskom životu. Ovaj čovjek starijih vremena promatrao je ptice na kleku s istom ljubavlju s kojom mi gledamo na kolačiće i darove na božićnom drvcu. Za njih je klek bio vrsta božićnog drvca koji su nosili u svoje kuće; klek je postao vrsta božićnog drvca.
Pošto svi sada imate posebno dosta posla, moramo završiti. Nisam želio završiti današnje predavanje a da se ne dotaknem pitanja od stvarne važnosti. Zato sam govorio o kleku na koji se stvarno može gledati kao na vrstu božićnog drvca, i koji je za ptice isto kao i cvjetovi za pčele, drvo za mrave, i za drvne pčele i insekte općenito.
Na kraju, želio bih svima poželjeti sretne, vedre božićne blagdane, one koji mogu uzdići vaša srca.