.- 14. Četrnaesto predavanje, Dornach, 15 prosinca 1923
Važnost mravlje kiseline.
Više o mravljem humku. Mravlja kuga. Uloga mravlje kiseline u prirodi i kod ljudi. Pčelinji otrov, otrov ose i mravlja kiselina jednom su došli iz svemira preko biljaka, a da nisu, biljke bi nakon nekog vremena morale izumrijeti. Mravlja kiselina održava Zemlju na životu. Pčele, ose i mravi ne samo da oduzimaju nešto od prirode kao grabežljivci, već i daju mogućnost da nastavi živjeti i napredovati.
Dobro jutro, gospodo!
Danas ću nastaviti s temom s kojom smo se bavili zadnji put u odgovoru na pitanje g.Dollingera. Ako se pojavi nešto drugo, možemo i to razmatrati također.
U mom odgovoru na pitanje g. Dollingera, govorio sam o mravima, i kako su ova stvorenja, pčele, ose i mravi međusobno povezana, premda su im načini života sasvim različiti. Uzevši tu činjenicu kao našu polaznu točku, možemo zaista mnogo naučiti o cjelokupnom domaćinstvu Prirode, jer što više razumijemo ova mala stvorenja i njihove načine, više uviđamo kako je mudro reguliran njihov rad, i sve što mogu postići u oblasti Prirode.
Zadnji puta, rekao sam vam kako mravi rade njihova gnijezda, bilo da grade humke od samog tla, ili sakupljaju sićušne djeliće mrtvog drva, ili od drva koje je postalo dosta tvrdo, i više nije živo; također i od raznih drugih supstanci koje miješaju zajedno. Unutar ovih mravljih brežuljaka su bezbrojni prolazi, duž kojih se mravi kreću u procesiji, cijelo domaćinstvo. Vidi ih se kako izlaze na izlazima, pretražujući svoje okruženje, i sakupljajući ono što trebaju. Ponekad se međutim, događa da ova stvorenja ne grade odmah humak, već koriste nešto pogodno što je već tu. Možda, na primjer, stablo je posječeno a panj je ostao; kolonija mravi dolazi i unutra pravi malu dvoranu, izdubljuje vani, i čini svakakve prolaze i svoje izlaze. Tada možda, nabace malo zemlje, naprave prolaz, zatim drugi, onda treći i tako dalje, i pomoću ovih prolaza sve je međusobno povezano.
Vidite, reći da je sve ovo zbog instinkta ovih stvorenja može biti u redu, ali time nije mnogo rečeno, jer kada se stvorenja ne mogu koristiti panjem stabla, ona grade pješčani humak; kada nađu pogodan panj, tada tako urede stvari da uštede na radu koji bi bio potreban da naprave brdašce. Mala stvorenja se prilagođavaju pojedinoj situaciji, i postaje vrlo teško izjaviti da je to zbog instinkta. To bi im samo omogućilo da sve rade u skladu s instinktom; ali ona se u stvari prilagođavaju vanjskim okolnostima. To je važna stvar.
Ovdje, u našoj zemlji, ne događa se često, ali što se ide dalje prema jugu mravi prave veće neprilike. Zamislite kuću, i na jednom njenom kutu, bez da je vlasnik išta primijetio, mravi su se skupili; donijeli su svakakve stvari, djeliće zemlje, sićušne fragmente drva, i u nekom kutu na koji se ne obazire kod čišćenja, napravili malo boravište koje nitko nije primijetio. Odatle rade prolaze u kuhinju, u ostavu, slijedeći najzamršenije putove, i odnoseći sve što trebaju za hranu ili u druge svrhe, iz kuhinje ili ostave. To se može dogoditi u južnim zemljama, i kuća može biti prilično prožeta kolonijom mrava bez da itko tko tamo živi zna da su im mravi kolege stanovnici, dok ne otkriju slučajno, ili pogledom, da je nešto od zalihe na ormariću grickano, a do pravog izvora se dolazi jedino slijedeći tragove. Ovdje ponovno, ne dolazimo daleko govoreći o samom instinktu, jer bi tada morali reći da je Priroda dala ovim stvorenjima instinkt da uzmu svoje boravište upravo u toj kući; ono što su tamo izgradili mora biti prilagođeno upravo za tu kuću.
Ali vidite, ova stvorenja ne rade samo iz instinkta; u tome što rade postoji mudrost. Ako testirate pojedinog mrava, sigurno nećete doći do zaključka da je posebno mudar, jer ono što radi kada je odvojen od kolonije, ili ono na što ga se može prisiliti da radi, ne otkriva nikakvu posebnu mudrost. Tada počinjemo shvaćati da nije pojedini mrav to što ima razum, već cijela kolonija mrava kao cjelina; kolonija pčela je, na primjer, mudra u ovom smislu. Pojedini mrav kolonije nema individualnu inteligenciju, i iz tog razloga rad izvršava cijela kolonija na iznimno interesantan način. Ima, nadalje, mnogo drugih zanimljivih događanja unutar ovih mravljih humaka. Postoji, na primjer, vrsta mrava koja radi slijedeće: ponegdje na zemlji rade vrstu zida (crtanje na ploči); ovdje je podignut; ovdje, formira krug na okolnoj zemlji, ovdje, iskopa rupu. Unutra su mravi. Ponekad je otvor na vrhu, kao krater vulkana; unutra su mnogi prolazi sa svojim izlazima.
Ovi mravi sada rade nešto osobito. Unište svu travu i biljke koje rastu okolo, s izuzetkom jedne posebne vrste trave. Sva ostala trava je uništena, čak s vremenom, sve ostale biljke. Dakle, u centru imamo nekakvo brdašce, a svuda okolo izgleda kao da je tlo vrlo fino popločano. Pošto su mravi sve odstranili, tlo je postalo vrlo kompaktno, i vrlo je tvrdo. Imamo mravlji humak, i svugdje okolo glatko popločano, gotovo kao asfalt, ali ipak svjetlije.
Mravi zatim traže svuda okolo i sakupljaju određenu vrstu trave koju zatim uzgajaju. Čim vjetar donese ostalo sjemenje, oni režu nove biljke u trenutku kada počinju rasti; neće ih biti na mjestu koje su napravili toliko glatkim, i u cijelom okolnom području ničemu nije dopušteno rasti osim ovoj posebnoj vrsti trave. Mravi su utemeljili vlastito malo imanje, takoreći, i uredno uzgajaju vrstu trave koja im najbolje služi; ne dopuštaju da tamo raste ništa drugo; sve druge biljke su odsječene. Trava kojoj dopuštaju da raste postaje po karakteru nešto sasvim drugo od iste trave koja raste daleko, gdje, na primjer, raste na rastresitom tlu. Na očvrsnulom tlu koje su mravi napravili, uzgojena trava ima prilično čvrsto sjemenje, tvrdo kao kamen. Mogu se pronaći ovi mravlji humci. Oko njih je uredna mala farma, i mravi su angažirani u poljodjelstvu. Darwin, koji je posebno promatrao ove stvari, zove to tako. Na tlu se nalazi vrlo tvrdo sjemenje kao mala zrna kukuruza, i kada je sve gotovo, mravi izlaze, odgrizu vrhove, i nose ih u svoje boravište. Neko vrijeme stoje unutra; ne vidi ih se, ali oni su unutra prilično zaposleni. Sve što im nije potrebno, kao male stabljike koje su još zakačene na tvrdo sjemenje, oni odgrizu, a poslije opet izlaze i prolaze svuda, i izbacuju sve što ne žele, zadržavajući u svojim humcima samo sjeme tvrdo poput silicija. Oni ih djelomično koriste kao hranu, grizući ih svojim vrlo jakim zubima, ili ih koriste za svoje građevine. Sve što ne mogu koristiti oni izbace vani. Napokon, mi ljudi činimo sasvim isto. Ovi farmerski mravi snabdiju se svime što im treba na vrlo lijep način!
Zaista se treba upitati: što se stvarno tamo odvija? U stvari, došlo se do potpuno nove vrste trave. Ovo sjeme tvrdo poput silicija ne može se nigdje drugdje naći. Nju proizvode samo mravi, i mravi dalje rade na njoj. Što se onda stvarno tamo zbiva?
Prije nego ovo razmotrimo, pitanju ćemo prići s druge strane. Vratimo se na ose, među kojim sam rekao da, nalazimo stvorenja koja polažu svoja jaja na listovima, i na kori drveta; onda se formiraju oraščići iz kojih izlaze mlade ose. Ali mogu se dogoditi i druge stvari. Postoje izvjesne gusjenice koje izgledaju ovako (crtanje na ploči). Svi ih znate; ove gusjenice su prekrivene vunastim dlakama, sa dosta bodljikavim vunastim dlakama. Ovim se gusjenicama može dogoditi slijedeće. Jedna ili više osa posebne vrste jednostavno umetnu svoja jaja u gusjenicu, i kada jaje sazri ličinke izmile vani. Pčele, i drugi takvi insekti, svi se na početku pojavljuju kao larve, također i mravi. Znate kako, kada očistite hrpu mrava, nalazite bijela, takozvana mravlja jaja, koja se daju pticama u krletkama. Ona međutim, nisu jaja, već ličinke koje su izmiljele vani iz jaja. Nije ispravno zvati ih jajima.
Sada kada ose polažu svoja jaja u gusjenicu, to je stvarno izvanredno. Kao što sam već rekao, ove ličinke kada se tek izlegu veoma su gladne, i u gusjenici ih ima dosta. To je stvarno izvanredno, jer ako bi jedna od ličinki počela jesti stomak gusjenice, cijela stvar oko razvoja osa bi završila, jer gusjenica ne može živjeti ako bilo koji organ, oko, ili vezan uz srce ili probavu, bude pojeden. Tada bi se stvari završile. Ali ove sićušne ličinke pokazuju svoju inteligenciju time što ne grizu, ili se hrane nekim vitalnim organom, već jedući samo one organe koji mogu biti ozlijeđeni duže vremena. Gusjenica ne umire, ona je bolesna; ali ličinke ose mogu je nastaviti proždirati. To je najmudrije uređeno tako da ličinke ose ne grizu bilo što a što bi moglo fatalno ozlijediti gusjenicu. Moguće, da ste vidjeli kako ove larve izlaze u gusjenici kada sazriju? Gusjenica je bila njihova pomajka, hraneći cijelo gnijezdo svojim tijelom. Sada se izvlače, dalje razvijaju, i traže svoju hranu od biljaka. Kada su potpuno razvijene, jaja se ponovno polažu u sličnu gusjenicu.
Mogli biste dobro reći da ima nešto iznimno pametno u svemu ovom, i zaista, kao što sam već rekao, što se više promatraju ove stvari, one više bude najdublje divljenje. Ne može se drugačije; čudo se rasplamsava, i pitamo se o značenju ovih stvari.
Ako bi netko otkrio njihovo značenje, prvo bi morao reći; imamo biljke koje rastu iz zemlje; imamo gusjenice. Zatim se pojavljuju ovi insekti, i jedu od cvijeća, i gusjenica, i onda se reproduciraju. Tako to ide, opet i opet ispočetka. Nama ljudima izgleda kao da bi taj cijeli svijet insekata mogao uopće niti ne postojati. Prirodno, kao ljudska bića, kada ugledamo pčelu, kažemo; pčele nam daju med, prema tome pčelarstvo nam je korisno. Vrlo dobro; ali to je s točke gledišta čovjeka. Ako su pčele otimači, i samo uzimaju nektar od cvijeća, a zatim mi ljudi koristimo med za našu prehranu, ili kao lijek, tada je to sve za nas prednost. Ali sa točke gledišta cvijeća, to izgleda kao čista pljačka u kojoj mi, kao ljudi, imamo udjela. Pitanje je dakle, da li bi sa točke gledišta cvijeća trebalo reći, takoreći; tamo su oni pljačkaši, pčele, ose i mravi koji nam otimaju naše sokove; moramo više bujati ako nećemo ostati bez soka.
Vidite, gospodo, to je stajalište koje čovjek obično ima u odnosu na cvijeće. Ali to nije tako; to nikako nije tako. Stvari su potpuno različite. Kada gledamo neki cvijet, i kako insekt, recimo pčela, siše sokove cvijeća, ili cvijeta vrbe, treba sebi reći: kako bi to bilo za biljku kada pčela, ili osa ili neki drugi insekt, ne bi došao sisati taj nektar? Kako bi onda bilo?
Na to je pitanje naravno mnogo teže odgovoriti nego na ono o samoj pljački, jer treba gledati duboko u samo domaćinstvo Prirode. Nije moguće doći do pravog zaključka osim ako nismo sposobni gledati natrag na ranije stupnjeve zemaljske evolucije. Vidite, zemlja nije uvijek bila ista kao što je danas. Da je zemlja uvijek bila kakva je danas, kada nalazimo mrtve vapnenačke stijene, mrtvi kvarc, ili škriljac, i tako dalje; kada nalazimo izrastanje iz današnjih sjemenki, biljke, kada nalazimo životinje. Da je zemlja uvijek bila ovakva, sve što danas vidimo ne bi postojalo, ne bi uopće bilo tu! Oni koji počinju svoju znanost na osnovu onog što postoji danas, odaju se potpunoj iluziji.
Onaj tko bi tražio sve misterije, sve zakone zemlje samo u onome u čemu ih traži moderna znanost, to je kao da stanovnik Marsa siđe na zemlju, koji nema pojma o živućem čovjeku, koji samo dođe u mrtvačnicu i tamo vidi mrtvog čovjeka. Mrtvi tu ne bi uopće mogli biti da prethodno nisu bili živi ljudi. Stanovnik Marsa koji nije nikada vidio živućeg čovjeka, i vidio je samo mrtvog, prvo bi morao biti odveden do živućeg čovjeka; tada bi on mogao reći — „Da, sada razumijem zašto mrtvi imaju ovaj oblik; prije to nisam razumio, pošto nisam poznavao živu formu koja je prethodila mrtvoj.” Dakle, treba se vratiti na ranije uvjete da bi znali zakone zemaljske evolucije. Zemlja je davno prije imala vrlo različit oblik; O tome sam govorio kao o stanju Mjeseca, i u mojoj knjizi, “Kratak pregled okultne znanosti,” također se zove stanje Mjeseca, pošto je sadašnji Mjesec ostatak ove drevne zemlje. Ostali stupnjevi evolucije prethodili su ovom od Mjeseca. Zemlja se transformirala; originalno je bila u potpunosti različita.
Zemlja je jednom bila na tom stupnju da biljke i insekti kakve imamo danas, uopće nisu postojali. Materija je, gospodo, bila ovakva; bila je, recimo, nešto što se može uspoređivati s zemljom danas. Iz toga su rasli biljkoliki oblici, ali biljkoliki oblici koji su se neprestano mijenjali, koji su neprestano uzimali druge oblike, kako to rade oblaci, na primjer. Tada su takvi oblaci bili u okruženju zemlje, ali oni nisu bili oblaci kao ovi što ih vidimo danas, koji su mrtvi, ili barem izgledaju mrtvi; bili su živi oblaci, živi kao što je današnje cvijeće. Ako možete sebi predočiti da naši oblaci mogu postati živi i poprimiti zelenkastu boju, tada imate predodžbu o biljnom carstvu to vremena.
Današnja gospoda znanstvenici imaju vrlo čudne predodžbe o ovim stvarima. Bio je nedavno najsmješniji članak u novinama. Još jednom je došlo do znanstvenog otkrića, sasvim na moderan način. To je bilo zbilja apsurdno! Izjavljeno je da ako se pripremi na određeni način, mlijeko je lijek za skorbut, vrlo ružnu bolest. Dakle, gospodo, što današnji znanstvenici rade? Već sam se osvrtao na ovo. Oni analiziraju mlijeko. Zatim utvrde da mlijeko sadrži te i te kemijske komponente. Ali ja sam vam također rekao da netko može hraniti miševe s kemijskim supstancama koje se nalaze u mlijeku, ali ako im se daje samo to, miševi uginu za par dana. Bungeovi učenici su ovo potvrdili, (vidi prethodno spominjani članak u “Schweizerische Bienenzeitung”) i samo rekli; „Dakle, da, postoji životna supstanca u mlijeku, također i u medu, vitamin”. Sjećate se, kako sam prije rekao, može se jednako tako kazati „poezija dolazi iz siromaštva,” kao i ono što je tu rečeno, „u njemu je vitamin”.
Dakle gospodo, došlo se do važnog otkrića, u mlijeku postoje različite supstance, one imaju vrlo komplicirana imena i mlijeko je kada se pripremi na poseban način, lijek za skorbut. Zatim su na istinski učen način napravljena istraživanja da se vidi može li se liječiti skorbut ako se pacijentu daju samo sve one stvari sa učenim imenima koje mlijeko sadržava. Nisu uopće bili izliječeni s bilo kojom od ovih supstanci. Ali kada su prisutne sve (u posebno pripremljenom mlijeku) tada je skorbut izliječen. Ni jedna komponenta sama ne liječi, samo sve zajedno. Dakle kažu znanstvenici sami sebi; što ostaje kada se odstrane sve komponente? Što je tada preostalo? Jer sada smo ih sve eliminirali. Oni ne priznaju da ove komponente imaju etersko tijelo, oni računaju da su sve odstranili, i što preostaje?
“Vitamin!” Vitamin koji mora biti da liječi skorbut ne može se naći unutar komponenti. Gdje je dakle on? Tako oni sada čine lijepu priču — mora biti u vodi mlijeka! Prema tome, lijek za skorbut je voda! Ovo je stvarno apsurdno, ali to su danas učene stvari. Jer ako bi voda sadržavala vitamin, tada bi se s našim učenjem trebali popeti do oblaka. Trebali bi pogledati oko sebe i reći: “Voda je svugdje i vitamin je u vodi.” Ali tada bi bili na stupnju na kojem je zemlja jednom bila. Jedino što danas, to više nije tako. Tamo je bio biljni život, živi biljni prekrivač, i ovaj živi biljni prekrivač je bio oplođen iz svih smjerova iz okruženja. Tada nije bilo posebnih životinja, osa na primjer, već je iz okolnih regija tamo došla supstanca koja je bila životinjske prirode. Naša je zemlja bila jednom u takvim uvjetima da je bila okružena oblacima koji su unutar sebe imali biljni život; iz periferije, pristupali su drugi oblaci i oplođivali ih; ovi oblaci su imali životinjsku prirodu. Od kozmičkih prostora dolazi životinjska priroda; od zemlje esencija bića biljke cvjeta prema gore.
Sve se ovo promijenilo. Biljke su postale naše biljke s jasnim konturama koje rastu iz zemlje, više ne formiraju velike oblake. Ali unutar biljaka ostala je težnja za primanje utjecaja izvana. Ovdje imamo ružu koja raste iz zemlje; ovdje ružinu laticu, ovdje drugu, zatim treću i tako dalje. Sada dolazi osa. Osa odmah uzima komad van iz ružine latice, odnosi u svoje gnijezdo, i koristi za građenje, ili je daje svojim mladima kao hranu. Komad ružine latice jednostavno je izvučen od ose, i odnesen tamo, Dobro, kao što sam prije rekao, naši grmovi ruža nisu više oblaci: postale su jasno oblikovane stvari. Ali ono što je jednom živjelo u njima, što je bilo jednom ujedinjeno sa svime što je ušlo kroz esenciju animalnog života, to je preostalo unutar ružinih listova i cvjetova. To je tamo unutar njih. Kod svake ruže je ono što neophodno mora na neki način biti oplođeno izvana, iz cijelog okruženja.
Vidite, gospodo, ono što cvijeće treba, što stvarno treba, također je i supstanca koja igra važnu ulogu u ljudskom tijelu. Kada proučavate ljudsko tijelo u njemu se mogu naći najrazličitije supstance. Ali svugdje u ljudskom tijelu ove supstance su transformirane u nešto što je, u određenim količinama, uvijek prisutno unutar ljudskog tijela i potrebno mu je. Ta supstanca je mravlja kiselina.
Ako idete na mravlji humak, skupite par mrava i stisnete ih, dobijete sok. Ovaj sok sadrži mravlju kiselinu i malo alkohola. On je unutar mravi. Ali ovaj sok je također vrlo fino distribuiran kroz vaše tijelo. Što god jeli tijekom svog života uvijek je transformirano u mravlju kiselinu, ne naravno, ekskluzivno, jer ima također i drugih supstanci, već u malim količinama. Ova mravlja kiselina prožima cijelo vaše tijelo. Kada ste bolesni, i nemate dovoljno mravlje kiseline unutar sebe, to je za vaše tijelo ozbiljna stvar, jer ono tada ima tendenciju, upravo zato što nemate dovoljno mravlje kiseline unutar sebe, (i ovdje opet dolazim do pitanja g. Müllera, u odgovor na njega) vaše tijelo ima tendenciju postati naduveno, ili reumatično. Razvija previše mokraćne kiseline, a premalo mravlje kiseline. Mravi također u svojim tijelima imaju ovu supstancu koju treba i ljudsko tijelo. Ova mravlja kiselina je, gospodo, zaista nešto što koristi cijela Priroda, U stvari ne može se naći kora ni jednog stabla koje ne sadrži nešto mravlje kiseline. Mravlja kiselina je svugdje u stablu, baš kao što je i u ljudskom tijelu. U svakom listu, svugdje mora biti mravlja kiselina.
Ali samo mravlja kiselina nije ono što treba biti tamo, već također i nešto što je srodno s njom, i kasnije postaje otrov pčele. Svi ovi insekti unutar sebe sadrže određenu supstancu koja je otrovna. Ako nekog ubode pčela, dobije upalu; ako ga ubode osa, ponekad je i gore. Ubod ose može biti dosta nezgodan. Brehm opisuje kako ovi insekti mogu igrati nezgodnu ulogu kod ljudi i životinja.
Dogodilo se da je veće stado krava izvedeno vani na ispašu, i da je pašnjak bio pun osinjih gnijezda. Pastirski pas trči okolo; napokon pastirski pas podivlja, juri okolo kao ludi pas, i nitko ne zna što se dogodilo. Najbrže što može pas pojuri u susjedni potok, bacajući se u vodu, i trese se. Mladića je to uznemirilo, i odlazi spasiti psa. On ne skoči u vodu, već mu pokušava pomoći s obale. Prilično nesretno ugazi na gnijezdo, kao što je vjerojatno i pas prije napravio, i ose ubodu i njega, i on počinje juriti okolo kao luđak, i konačno skoči u vodu. I sada, pošto je pas nestao, i pastir je nestao, u stadu krava dolazi do konfuzije. I krave koje gaze po gnijezdu također su ubodene, i ponašaju se kao lude. Konačno, većina stada je također u potoku — kao da su sve lude.
Vidite, ubodi insekata mogu veoma poremetiti stvari. Sva ova stvorenja imaju u sebi otrov; čak i kad mrav nekog ubode, uzrokuje malu upalicu jer je u ranu injektirao malo mravlje kiseline. Ova mravlja kiselina, nadalje, prisutna je u svim živim stvarima u pravoj razrijeđenosti. Kada ne bi bilo mrava, pčela i osa, koji pripremaju ove otrove, što bi se dogodilo?
Istinski, gospodo, ista stvar koja bi se dogodila kod razmnožavanja ljudske rase kada bi svima muškarcima bile odsječene glave, i na zemlji ostale samo žene. Čovječanstvo više ne bi moglo postojati, jer ljudsko sjeme više ne bi bilo tu. Dakle, ova stvorenja dodatno sva imaju sjeme, ali ona pored toga trebaju za svoje postojanje ono što dolazi od ovih otrova, jer su ovi otrovi preostali od onog što je jednom bilo u cijelom okruženju. U najfinijem stanju razrijeđenosti, pčelin otrov, osin otrov, mravlji otrov, jednom se spustio na biljke iz kozmičkih prostora, i ostatak je još prisutan danas. Dakle kada vidite pčelu na nekoj vrbi ili na nekom cvijeću, ne smijete reći: insekt želi samo pljačkati cvijet ili nešto slično; već morate reći: kada mala pčela sjedi tamo i siše, cvijet je toliko zadovoljan da pušta da njegov sok teče do točke gdje pčela siše. Dok pčela uzima nešto od cvijeta, pčelin ili osin otrov teče od pčele prema cvijetu. Od osa, osin otrov teče, i posebno kada mrav napada iverak koji više nema života, mravlja kiselina teče unutra. Ako mrav posjeti cvijet, tada se sok cvijeta ujedini s mravljom kiselinom. To je neophodno.
Kada se ove stvari ne bi događale, ako pčele, ose i mravi ne bi postojali i stalno napadali biljke i grizli u njih, tada neophodna mravlja kiselina, neophodni otrovi, ne bi utjecali u cvijeće, i biljke bi s vremenom izumrle.
Vidite, supstance koje se obično nazivaju životne supstance, visoko su cijenjene od čovjeka; ipak to su upravo ove supstance koje su stvarno životne supstance. Ako imamo smrtonosnu buniku, unutar nje je otrov, vrlo snažan. Ali što je smrtonosna bunika? Ona sakuplja duhovnost iz svjetskog okruženja. Otrovi se sakupljaju iz duhovnog; iz tog razloga oni su lijekovi. Fundamentalno govoreći, cvijeće obolijeva preko životnih supstanci, a male pčele, ose i mravi, stalno rade kao mali liječnici donoseći mu mravlju kiselinu koju treba, i u isto vrijeme, liječeći ih. Tako je opet sve izliječeno.
Pčele, ose i mravi nisu samo pljačkaši, jer u isto vrijeme biljkama donose život.
Tako je isto čak i s gusjenicama koje bi izumrle, i nakon nekog vremena ni jedna ne bi ostala. Vjerojatno biste rekli da ne bi bilo neke štete ako bi nestale sve gusjenice; ali s njima se hrane ptice. Kroz cijelu Prirodu postoje ove unutarnje povezanosti. Kada vidimo, na primjer, kako mravi sve prožimaju sa svojom mravljom kiselinom, gledamo u cijelo domaćinstvo Prirode i njenu veličanstvenost. Svugdje se događaju stvari koje su esencijalne za održavanje života, i svijeta.
Vidite, ovdje je stablo, i stablo ima koru. Kora odumre kada posiječem drvo; zatim se raspadne. Ljudi kažu: „Dobro, neka istrune”. Samo pokušajte zamisliti svu trulež u šumi, palo lišće i tako dalje, unutar tijeka godine! Čovjek je voljan pustiti sve da istrune, ali Priroda nalaže drugačije. Svugdje su mravlji humci, i od tih mravljih humaka mravlja kiselina ulazi u tlo i u šumu. Kada imate oboje šumsko tlo i mravlje humke, to je isto kao da dodate čašu vode i u nju dodate kap nečega; to odmah utječe na sav sadržaj. Ako stavite sol, sva voda odmah postaje slana. Ako imate mravlji humak tada mravlja kiselina odmah ide u šumsko tlo, i sve tlo koje se već raspada zasićeno je ovom mravljom kiselinom.
To nije samo u unutarnjim dijelovima živih biljaka, i u još živućim gusjenicama, da mravlja kiselina prodire dok pčela sjedi na cvijetu, a cvijet apsorbira ono što prima od pčele. Sve ove stvari mogu se naučiti samo pomoću znanosti duha; drugu vrstu znanosti zanima samo ono što pčela uzima od cvijeća. Ali pčele nikada ne bi mogle tisućama godina sjediti na cvijeću ako ga ne bi gajile ubadanjem u njega.
Tako je također s beživotnim supstancama drveća. Čak i fizička znanost kakva je danas, zaključuje da će zemlja jednog dana biti sasvim mrtva. Zaista bi bilo tako, jer bi do takvog stanja eventualno moglo doći kada truljenje bude prevladavalo, kada će zemlja biti mrtva. Da ovo neće biti tako, to je zbog toga jer gdje god da zemlja truli tu odmah prodire sve što donose pčele, ose i mravi. Pčele, to je točno, daju samo živom cvijeću, ose većinom također živim biljkama. Ali mravi daju ono što predaju direktno u mravljoj kiselini onome što truli i mrtvo je; u izvjesnom stupnju pobuđuju život, na ovaj način igrajući svoju ulogu u tome što zemlja u svojim trulećim supstancama još mora zadržati život. Dobro može netko reći da je čudo prisutno u svim stvarima kroz djelovanje duha, ali kada tome bliže pristupimo, tada se shvaća da to ima neizmjerno značenje.
Pogledajmo još jednom one mrave farmere koji obrađuju njihovo malo polje, i mijenjaju karakter biljaka koje tamo rastu. Stvarno, gospodo, čovjek se ne bi mogao hraniti s onim što tamo raste, jer kad bi čovjek išao jesti ta mala zrnca riže koja su tvrda kao silicij, prvo bi dobio čudnu bolest pošto bi u sebi imao previše mravlje kiseline, i kao dodatak tome, tako ozlijedio svoje zube da bi neko vrijeme zubari imali posla. Na kraju, umro bi jadno, zbog ovih tvrdih zrnaca riže koja su ovako razvijena.
Ali mravlji humak bi rekao: kada mi mravi idemo vani u prirodu i to sišemo od biljki koje su svugdje naokolo, tada dobivamo premalo mravlje kiseline, i premalo je možemo dati zemlji. Hajdemo zato, odabrati biljke koje možemo uzgajati tako da postanu prilično čvrste, čvrste kao kamen, i tada možemo imati mnogo mravlje kiseline od te tvrdoće. Dakle ovi farmerski mravi rade to da bi mogli dobiti najveću moguću količinu mravlje kiseline. Upravo su to ti mravi koji ponovno vraćaju mnogo mravlje kiseline zemlji. To je povezanost. Iz ovog možete vidjeti da su otrovi koji uzrokuju upalu, ili slično, također i vječni lijek za oporavak od procesa umiranja. Može se reći, to je upravo pčela koja ima veliku važnost u ovom smislu, da sve može biti očuvano unutar cvijeća; postoji velika privlačnost između pčela i cvijeća.
Ovo očuvanje u stvari pokazuje da svaki puta kada insekti obavljaju svoje aktivnosti na zemlji, zemlja je, takoreći, oživljena njihovim otrovom. To je duhovna povezanost. Ako netko pita što su duhovne povezanosti, ne volim samo reći da su to i to; dajem činjenice, a iz činjenica možete sami prosuditi da li imaju značaj ili ne. Činjenice su takve da se značaj vidi svugdje. Ali ljudi koji danas zovu sebe znanstvenici, tako ne govore. To ima određene efekte na život. U našoj zemlji to se možda manje uzima u obzir, ali kada idete dalje na jug, jednostavan narod, seljani, često će izreći neku vrstu instinktivnog znanja; ne smiju se uništavati ovi mravlji humci, jer oni sprječavaju humus da postane loš. Oni koji su još mudriji, ako hodate s njima kroz šumu reći će nešto sasvim različito, posebno gdje su stabla odsječena i niču mlada stabla. Tada ljudi koji su mudri u svojim nosovima, ne u svojim pričama (može se biti mudar također i u nosu) kada ovi ljudi idu gdje su stabla pala a paženo je na mlada stabla, oni će reći: “Ovdje, sve će biti u redu; ne miriše tako pljesnivo kako to često bude; mravlji humak mora da je blizu, i dokazuje svoju korisnost.” Ti ljudi to mirišu; vrlo su pametni sa svojim nosovima. Mnogo prostog i korisnog znanja je proizašlo iz pametnog nosa! Na nesreću, moderna civilizacija jedino gleda na kultivaciju mozga, i odbacuje sve što je instinktivno; instinkt je postao samo riječ.
Stvorenja kao pčele sve ovo znaju kolektivno, kao kolonija, kao mravlji humak; to dolazi iz vrste čula mirisa. Kao što sam prije rekao, mnogo toga što je instinktivno znanje može doći iz pameti nosa.
Dobro, gospodo, nastaviti ćemo temu slijedećeg tjedna u isti dan, želio sam reći da pčele, ose i mravi ne samo da pljačkaju Prirodu, već pomažu da bude moguće da Priroda živi i buja.