.Svatko tko prati razvoj ljudskog duha tijekom stoljeća ili tisućljeća steći će osjećaj kako taj duh napreduje do uvijek novih dostignuća na polju znanja, u području djelovanja. Ne treba previše naglašavati riječ napredak, jer u sadašnjem tužnom vremenu koje je zadesilo čovječanstvo mogla bi izazvati neke gorke sumnje. Ali druga stvar koja će biti jasna onome tko pogleda ovaj razvoj duha je da se oblici kojima taj duh teži mijenjaju iz stoljeća u stoljeće. U onome što želim postaviti pred vas danas, težiti ćemo razumjeti nešto novo što želi ući u evoluciju ljudi, tako ćemo se pomoći uspoređujući ovo sa drugim situacijama u kojima su slično novi elementi došli u sukob sa starim gledanjima i imali poteškoća da nađu uporište u čovječanstvu koje se razvija. Uvijek iznova mora se skretati pozornost na to koliko je, naprimjer, bilo teško dovesti kopernikanski svjetonazor u koštac s navikama mišljenja i percepcijom ljudi – u nekim su područjima bila potrebna stoljeća – taj pogled na svijet koji je prekinuo s onim što ljudi već dugo vjeruju, na temelju percepcije osjetila, da moraju prihvatiti za istinu o strukturi svijeta. Zatim je došlo vrijeme kada se nije više moglo osloniti na ono što oči vide o izlasku i zalasku Sunca, o kretanju Sunca; u kojem je kao suprotno onome što vide trebalo pretpostaviti da Sunce miruje u određenom odnosu, barem u odnosu na Zemlju. Ljudske navike mišljenja i osjećanja ne uklapaju se lako u takve promjene u znanju.
U antropozofski orijentiranoj znanosti duha, kojoj bi trebala biti posvećena promišljanja ove večeri, imamo posla s još većim preokretom, u što se oni koji stoje na dobrim znanstvenim osnovama mogu uvjeriti i u sadržaj ove znanosti duha, ova antropozofski orijentirana znanost duha također smatra da mora nužno intervenirati u sadašnjost i u daljnji razvoj čovjekovog mišljenja i osjećanja. Moglo bi se reći – dopustite mi da uvedem ove riječi: uvođenje nečeg poput kopernikanskog svjetonazora imalo je veze s nebrojenim predrasudama, s tradicionalnim mišljenjima, za koje su ljudi vjerovali da će, ako nešto drugo zauzme to mjesto, to poremetiti svakakve religijske ideje i slično. Mnogo se i drugih stvari nalazi na putu onome što ću govoriti ove večeri. Ovdje se ne radi samo o predrasudama koje se suprotstavljaju, na primjer, kopernikanstvu, nego ovdje imamo posla s činjenicom da u maše vrijeme ima mnogo ljudi, dapače većina onih koji sebe smatraju prosvijećenima i obrazovanima, ne samo da donose svoje predrasude, oni se danas i srame ozbiljno pozabaviti područjem o kojemu antropozofija mora govoriti. Vjeruje se da se mora tražiti oprost, ne samo u odnosu na okolinu, nego i pred samim sobom, ako se prizna da se o stvarima o kojima će se danas govoriti kao i o vanjskim stvarima, može znati nešto znanstveno i jednako temeljito kao i o strukturi prirode; netko u određenoj mjeri vjeruje da samog sebe treba držati glupim ili djetinjastim.
To su stvari koje treba uzeti u obzir kada se danas govori o antropozofski orijentiranoj znanosti duha. Tko god govori iz znanja ove znanosti, zna za prigovore koji se, naravno, moraju javljati u stotinama i tisućama; on već zna prigovore, jer se danas ne sumnja samo u pojedinačne istine i rezultate ove znanosti duha, nego zato što se općenito sumnja da se znanje može primijeniti na ono područje na koje se proteže antropozofski usmjerena znanost duha. Da se mogu razvijati uvjerenja, opća uvjerenja o oblasti vječnog u duši, zasigurno i danas mnogi ljudi prepoznaju kao nešto sasvim opravdano; ali se općenito smatra fantastično, entuzijastično, vjerovati da se može razviti zaista pravo znanje o činjenicama koje se mogu izvlačiti iz osjetilnog svijeta o besmrtnom i vječnom u prirodi ljudskog bića. To je istina u najširim krugovima, i one koji formiraju sudove na temelju savršeno valjanog današnjeg znanstvenog mišljenja, gledaju kao da su to uglavnom vizionarske i fantastične besmislice, da se faktičko znanje može steći o ovim stvarima.
Nećemo imati posla s fantastičnim i entuzijastičnim ove večeri; već s područjem gdje se, želio bih reći, prema prvim zahtjevima, čovjek, ili pogotovo čovjek znanosti, boji iskoračiti. Želio bih samo reći da antropozofska znanost duha ne želi biti sektaška. Potpuno krivo shvaća onaj tko vjeruje da se želi pokazati kao temelj neke nove vjerske denominacije. Ona to ne želi. Ono kako se danas želi pojaviti, nužan je rezultat upravo onoga što je, kao svjetonazor, kao opće i popularna koncepcija najšireg kruga ljudi, dovelo do razvoja prirodne znanosti. Ovaj znanstveni razvoj koji danas toliko daje pogledima najšireg kruga ljudi, koji su pak uzrokovani osjećajima i senzacijama. Daje koncepte za rasprostranjeni pogled na svijet. Ovaj prirodoznanstveni način promatranja postavlja sebi zadatak da ispita i objasni ono što je podređeno vanjskim osjetilima, da ispita ono što je dostupno ljudskom razumijevanju putem prirodnih zakona o činjenicama danim vanjskim osjetilima.
Čak i ako se uzme u obzir samo ono živo, može se vidjeti – za ostala područja malo manje, ali u živom je tako jasno vidljivo – kako se ova prirodna znanost mora brinuti o porijeklu, da se ide natrag na ono što, takoreći, odaje zametak za ono što raste, za ono što nastaje, za ono što napreduje. Ako prirodoslovac želi objasniti životinjski i ljudski život na svoj način, vraća se na rođenje; proučava embriologiju, proučava ono iz čega se razvija ono što raste i nastaje. Znanost doseže do rođenja, koje je početak onoga što se odvija pred osjetilima. A ako prirodna znanost želi dati objašnjenje svijeta, također ide unazad raznim hipotezama, temeljenim na tome što geologija, paleontologija, što pojedine grane prirodnih znanosti mogu dati, kakve ideje mogu formirati, reklo bi se, o rođenju svijeta. Čak i ako jedni ili drugi sumnjaju da je takav način opravdan – to se uvijek tražilo. A poznate su misli koje su ljudi imali kako bi dokučili, ako ne možda početak zemaljskog nastajanja, onda barem epohe daleke prošlosti, epohe u kojoj, naprimjer, čovjek još nije hodao Zemljom, kako bi se nekako, iz onoga što je u podlozi, što slijedi, objasnilo ono što čovjek ima za svoja osjetila u svojoj okolini. Cijela darvinistička teorija, ili ako je netko želi zanemariti, teorija evolucije, temelji se na traženju podrijetla, nastajanja iz nečega. Želim reći da je pomisao na povratak u mladost i rođenje posvuda.
Znanost duha u antropozofskom smislu stavlja se u drugačiji položaj. I kroz tu polazišnu točku, a da osoba nije jasno svjesna, najprije se izaziva proturječje: nejasno proturječje, moglo bi se reći, podsvjesno proturječje, instinktivno proturječje! A takvo je proturječje često učinkovitije od jasno prepoznate, jasno promišljene stvari. Ova antropozofski orijentirana znanost duha mora započeti, kako bi uopće došla do ideja, ne preko općenito nejasnih duhovnih koncepata nego preko duhovnih činjenica; mora krenuti od smrti. Kao rezultat toga, od samog početka stoji, moglo bi se reći, u temeljnoj suprotnosti onome što je danas popularno: početak rađanja i mladost, rast, napredak, razvoj. Smrt intervenira u život. A ako pogledate okolo po sadašnjoj znanstvenoj literaturi, posvuda možete naći da savjestan istraživač ima mišljenje: smrt kao takva ne može se smjestiti u znanstveni niz pojmova u istom smislu kao i drugi pojmovi. Sada znanstvenik duha mora ovu smrt, odnosno prekid, suprotnost rođenju, učiniti svojom polazišnom točkom. Kako smrt intervenira u život u širem smislu to je osnovno pitanje. Ali smrt zatvara ono što osjetila mogu vidjeti; smrt razgrađuje ono što nastaje, što se razvija pred osjetilima. Smrt intervenira kao nešto o čemu se može, da tako kažemo, zamisliti da nije uključeno u ono što djeluje i cvjeta ovdje u svijetu osjetila, buja i raste. Iz toga proizlazi mišljenje, koje je u određenim granicama sasvim razumljivo, da se ne može znati ništa o tome što smrt u određenoj mjeri skriva, što je smrću prikriveno. I iz ovog kuta gledanja ljudskih osjećaja zapravo proizlaze sva proturječja koja se mogu prirodno iznijeti protiv stvari koje se danas razvijaju kao rezultat još mlade znanosti. Jer ova znanost duha je mlada, a iz razloga koji su sada navedeni, znanstvenik duha je u potpuno drugačijem položaju od prirodoslovca, čak i kada govori o stvarima u svom polju istraživanja. Znanstvenik duha ne može postupiti na potpuno isti način kao prirodoslovac koji iznosi neku činjenicu, a zatim te činjenice dokazuje na temelju onoga u što je svaka osoba na neki način uvjerena da to može vidjeti; jer znanstvenik duha govori upravo o onome što se ne može opaziti osjetilima. Stoga, kada znanstvenik duha govori o rezultatima svoje znanosti, uvijek je primoran istaknuti kako se ti rezultati dobivaju.
Danas postoji bogata literatura o temi koju vam večeras moram predstaviti. Kritičari koji vjeruju da imaju znanje uvijek iznova prigovaraju onome što je, naprimjer, u mojim spisima, iako to zapravo dokazuje koliko se stvari čitaju neprecizno, površno: znanstvenik duha tvrdi da su stvari takve i takve, ali on to ne dokazuje. - Da, dame i gospodo, on dokazuje, ali dokazuje na drugi način. Prvo kaže kako je došao do svojih rezultata; najprije mora navesti put u oblast činjenica. Ovaj put je često čudan jer je nepoznat za današnje navike mišljenja i osjećanja. Prije svega treba reći: upravo je istraživač duha taj koji svojim istraživanjem dolazi do uvjerljivog rezultata da se u nadosjetilno ne ulazi s metodama, s vrstama postupaka, koje istraživač duha ne odbacuje, već ima se divi, a kojima je prirodna znanost postigla svoje briljantne rezultate. Doista, upravo iz tog iskustva koliko su ograničeni načini postupanja u znanstvenom mišljenju polazi znanost duha, ali ne, kao što se danas često radi, da se jednostavno kaže u vezi s određenim stvarima gdje je prirodna znanost na svojim granicama: ovdje su granice ljudskog znanja – ne, već na način da se na tim granicama pokušava doći do vrlo specifičnih iskustava do kojih se može doći samo na tim granicama. Mnogo sam govorio o tim graničnim točkama ljudskog znanja, posebno u svom najnovijem djelu, 'Von Seelenrätsel', koje će biti objavljeno sljedećih tjedana.
Pa oni ljudi koji nisu shvatili znanje kao nešto što im je doletjelo izvana, koji su se borili sa znanjem, koji su se borili s istinom, oni su uvijek imali određena iskustva barem na ovim granicama. Treća reći: vremena se mijenjaju, ljudski razvoj se mijenja. - Prije relativno kratkog vremena najeminentniji mislioci i hrvači bili su toliko svjesni tih graničnih mjesta da su bili mišljenja da se na tim graničnim mjestima ne može dalje, da se tu mora stati. Oni od cijenjenih slušatelja koji su me ovdje češće slušali znaju koliko je malo u mojim navikama da se dotičem osobnih stvari. Međutim, ako je osobno na bilo koji način povezano s pitanjem koje se razmatra, to se može nakratko dopustiti. Mogu reći: upravo ono što imam za reći o takvim iskustvima na graničnim točkama znanja za mene je rezultat više od trideset godina duhovnog istraživanja. A prije više od trideset godina upravo su ti problemi, te zagonetke, koje se javljaju na graničnim točkama znanja na mene ostavile značajan dojam. Od brojnih primjera koji se mogu navesti o ovakvim graničnim mjestima, istaknuo bih jedan na koji se pozvao pravi hrvač sa znanjem: Friedrich Theodor Vischer, poznati estetičar, ali i vrlo važna ličnost i kao filozof, čak iako za života nije bio dovoljno prepoznat i brzo je zaboravljen. Friedrich Theodor Vischer, takozvani V-Vischer, napisao je prije nekoliko desetljeća vrlo zanimljivu raspravu o vrlo zanimljivoj knjizi koju je napisao Volkelt, o 'fantazijama snova'. Friedrich Theodor Vischer dotaknuo se nekih stvari koje nas ovdje ne zanimaju. Ali istaknuo bih jednu rečenicu, rečenicu koju se možda može i mimoići u čitanju, ali i rečenicu koja može kao munja udariti u ljudsko srce i dušu kada ih prožme težnja za znanjem, istinska unutarnja težnja za znanjem. To je rečenica koja je došla Vischeru kada je razmišljao, meditirajući o prirodi ljudske duše. Iz onoga što mu je došlo na pamet o tome što prirodna znanost ima za reći o čovjeku u novije vrijeme, on zaključuje: sasvim je jasno da ova ljudska duša ne može biti samo u tijelu; ali da ne može biti ni izvan tijela, to je isto tako jasno.
Pred nama je potpuna kontradikcija, kontradikcija koja nije takva da se može lako razriješiti. Suočeni smo s takvom kontradikcijom, koja nastaje s neizbježnom nužnošću ako se ozbiljno teži spoznaji. V-Vischer još nije mogao – jer vrijeme još nije bilo zrelo – napredovati od onoga što bismo mogli nazvati njegovom pozicijom u znanju, na tim granicama znanja, još nije mogao napredovati od spoznaje u običnom smislu riječi do unutarnjeg iskustva kontradikcije. Ipak čujemo sljedeće od daleko najvećeg broja ljudi kada se susretnu s takvim proturječjem – ima ih stotine i stotine, Du Bois-Reymond, genijalni fiziolog, govorio je u to vrijeme o sedam svjetskih zagonetki, ali se tih sedam zagonetki može umnožiti u stotine – kaže suvremeni, današnji čovjek znanja: ljudska spoznaja ide dotle, ne može dalje. - On to govori jednostavno iz razloga što se na graničnim točkama ljudskog znanja ne može odlučiti da prijeđe s pukog mišljenja, od pukog razmišljanja do iskustva. Mora se početi u takvoj točci u kojoj kontradikcija koju niste shvatili, ali koja se otkriva kroz zagonetke svijeta, gdje stoji na putu, morate pokušati živjeti s takvom kontradikcijom stalno iznova, iznova i opet iznova, kao što se hrvate sa svakodnevnim životnim navikama, hrvajući se s njima, takoreći, potpuno uranjajući dušu. Mora se – potrebna je određena unutarnja hrabrost za mišljenje – uroniti u proturječje, ne bojati se da bi to proturječje moglo razbiti predodžbe uma, da duša ne može proći, ili slično. Upravo sam tu borbu na takvim graničnim mjestima detaljno opisao u svojoj knjizi 'O zagonetkama duše'.
Onda, kada čovjek punom dušom stigne na takvo granično mjesto umjesto da samo mašta, smišlja, popravlja, onda ide dalje. Ali ne snalazi se na čisto logičan način; on napreduje putem znanja. A ono što on doživljava, želio bih to izraziti usporedbom; jer ono što su duhovni istraživački putevi to su stvarna iskustva znanja, to su činjenice znanja. Jezik danas nema mnogo riječi za te stvari, jer su riječi oblikovane za vanjsku osjetilnu percepciju. Stoga se često može samo izraziti usporedbom, ono što je jasno pred duhovnim okom. Kad se naviknete na takve proturječnosti, osjećate se kao da ste na granici, gdje provaljuje duhovni svijet, što se ne može naći u osjetilnoj stvarnosti, gdje provaljuje, ali u određenoj mjeri provaljuje izvana. To je kao – je li ideja znanstveno utemeljena ili ne, nije važno, može se koristiti u usporedbi – to je kao da niže živo biće još nije doseglo osjetilo dodira, već doživljava samo iznutra, doživljava samo iznutra u uzburkanom, stalnom kretanju, i iskusi granice fizičkog svijeta, površine pojedinačnih predmeta. Biće koje još nije razvilo osjet dodira i tako doživljava površinu osjetilnih stvari, koje je još uvijek potpuno sadržano u sebi, koje u nekom smislu još ne može osjetiti, osjetiti ono što je vani u smislu osjetilnih dojmova. Hrvač se upravo tako osjeća u čisto duhovnom, duševnom smislu – ne smijemo misliti ni na što materijalno – kada se nalazi na mjestu poput ovoga koje sam upravo opisao. Kako se, međutim, u nižem živom biću, u određenoj mjeri, organizam probija udarivši u vanjski osjetilni svijet, diferencirajući se na osjetilo dodira, preko kojeg se osjeća površina, i stječe se znanje je li hrapava ili glatka, topla ili hladna. Na isti način, kada se ono što je živjelo samo iznutra otvara onome što je izvana, stječe se mogućnost da se probije, takoreći, upravo na mjestima koja smo opisali i da se stekne duhovni osjećaj dodira. Tek tada, kada se netko možda godinama bori na takvim graničnim točkama znanja da se probije u duhovni svijet, tek tada stječe stvarne duhovne organe. Govorim samo na elementaran način kako se to osjetilo dodira razvija. Ali, da upotrijebimo ovaj ili onaj izraz u savršenijem smislu, može se govoriti o tome da se duhovne oči i uši razvijaju kroz daljnji unutarnji rad, radeći iz zatvorenosti u sebe. Mnogima se danas još uvijek čini apsurdnim govoriti o tome da je duša jednako nediferenciran organ kao i organizam nižeg bića, koje iz svoje supstance oblikuje svoj osjetila, te da se iz te supstance razvija duševne organe koji se razlikuju po svojim duševnim kvalitetama, koji potom pojedinca suočavaju s duhovnim svijetom.
Može se reći da je sustavno prikazana duhovna znanost, koja se s punim pravom može nazvati znanstvenom, nešto novo u napredovanju spoznaje u ljudskoj evoluciji. Ali nije u svakom pogledu novo. Borbu za tim, težnju za tim, to posebno vidimo kod najistaknutijih ljudi prošlosti. Pozvao sam se na jednog od njih, Friedricha Theodora Vischera. Htio bih iz njegovih vlastitih komentara pokazati kako je stajao na takvoj granici znanja, kako je tu ostao, nikada ne prelazeći od unutarnjeg uzbuđenja do stvarnog probijanja granice, do duhovnog osjetila dodira. Ovdje bih vam jednostavno želio pročitati odlomak iz djela Friedricha Theodora Vischera, u kojem on opisuje kako je došao do takve granice na kojoj duh prodire u ljudsku dušu tijekom njenog hrvanja s prirodoznanstvenim spoznajama. Bilo je to u vrijeme kada je materijalistički usmjerena prirodna znanost postavljala mnoge zagonetke onima koji su se ozbiljno borili za znanje. Bezbroj ljudi tvrdilo je da se za dušu ne može reći da je ništa drugo nego proizvod materijalne aktivnosti.
Evo njegovih riječi: "Nema duha, gdje nema živčanog centra, gdje nema mozga, kažu protivnici. Nema živčanog centra, nema mozga, kažemo, da nije pripremljen odozdo na bezbrojnim razinama; lako je podrugljivo govoriti o duhu koji se vrti okolo u granitu i vapnu – ništa teže nego što bi nam bilo podrugljivo pitati kako se protein u mozgu uzdiže u ideje. Mjerenje razlika u razinama svedeno je na ljudsko znanje. Ostat će misterij kako dolazi i događa se da priroda, pod kojom duh mora drijemati, stoji tamo kao savršeni protuudar duha da na njoj nailazimo na izbočine"; - Molim vas da primijetite kako ovaj svjesni hrvač opisuje kako sami sebi pravimo modrice; Ovdje imate unutarnje iskustvo sudaranja s nečim od strane onoga koji se bori za znanje: "To je nasilno odvajanje s pojavom takve apsolutnosti da s Hegelovom 'diferencijacijom' i 'nediferencijacijom' (ma koliko ova formula bila genijalna, ne govori ništa) prikrivena je strmina prirodnog razdjelnog zida. Kod Fichtea se nalazi ispravna procjena oštrine i utjecaja ovog protuudara, ali nema objašnjenja za to".
Ovdje imamo opis borbe za znanje koji čovjek daje prije nego što je odluka mogla biti donesena, duhovno-znanstvena odluka: ne samo doći do ovog udara i protuudara, nego probiti zid razdjelnice od duhovnog svijeta. - O takvim stvarima mogu govoriti samo načelno; možete to pronaći detaljno u mojim knjigama. Naime u, 'Kako se stječu spoznaje o višim svjetovima'? i u drugom dijelu moje 'Tajne znanosti', naći ćete detaljno što duša ima učiniti na način unutarnje aktivnosti i unutarnje vježbe (ako smijem upotrijebiti ovaj izraz) kako bi stvarno preobrazila ono što je nediferencirano u duši u duhovne organe koji mogu promatrati duhovni svijet.
Ali potrebno je puno ako zaista želite doći do istraživanja na ovaj način. Potrebno je mnogo jer naše vrijeme, kroz navike koje su se razvile u prirodoznanstvenom području, u polju prirodoznanstvenog svjetonazora, koje u svom području ima potpuno opravdanje za poseban način razmišljanja, intervenira u ljudski život, tj. to je suprotno putevima koji vode u duhovni svijet; tako da je sasvim prirodno da se samo s prirodoslovne strane čuju stvari koje zapravo ne žele znati ništa o činjenicama duhovnog svijeta kakav on stvarno jest. Želim spomenuti samo jednu stvar – kao što sam rekao, više detalja naći ćete u spomenutim knjigama – želim reći kako čovjek mora postići sasvim drugu vrstu poimanja stvari, da tako kažem. U običnom životu čovjek je zadovoljan pojmovima, prikazima, ako može reći samome sebi: Ti koncepti, ti prikazi su takve prirode da su slika neke vanjske činjenice ili stvari. - Duhovni istraživač ne može biti zadovoljan s time. Čak i ideje, pojmovi, postaju u njegovoj duši nešto sasvim drugo nego što jesu prema misaonim navikama sadašnjosti. Ako se smijem ponovno poslužiti usporedbom, želio bih pokazati kako duhovni istraživač danas stoji u odnosu na svijet. Materijalisti, spiritualisti, panteisti, individualisti, monadisti i tako dalje, svi takvi ljudi vjeruju da mogu nekako prodrijeti u zagonetke svijeta; pokušava se određenim idejama, konceptima, dobiti sliku o procesima u svijetu. Duhovni istraživač uopće ne može razumjeti pojmove; on konceptu mora pristupiti na takav način da je uvijek jasno svjestan sebe: u pojmu, u ideji, on nema ništa osim onoga što ima u vanjskom svijetu osjetila, naprimjer kada netko fotografira stablo ili neki drugi predmet s određene strane, dobije se slika s određene strane, s druge strane, s treće strane, s četvrte strane i tako dalje. Slike se razlikuju jedna od druge; sve se spajaju samo kada ih spojite u duhu, stablo kao osmišljenu ideju. Ali lako se može reći da jedna slika proturječi drugoj! Razmislite samo o tome koliko potpuno drugačije jedan objekt izgleda kada se fotografira s jedne ili druge strane! Duhovni istraživač sučeljava sve te ideje panteizma, monadizma i tako dalje na način da nisu ništa drugo nego različiti zapisi stvarnosti. Jer duhovna stvarnost zapravo ne proizlazi iz života ideja, života pojmova, na način da se može reći da je svaki pojam slika, već se uvijek mora zaobići materija, uvijek se mora oblikovati najrazličitije koncepte s različitih strana. To čovjeka stavlja u položaj da razvije veći unutarnji život duše, nego što je to naviknut u vanjskom svijetu osjetila; ali to također prisiljava da pojmove pretvorimo u nešto mnogo više živo. Oni više nisu slike, ali u njihovom doživljavanju nešto su puno življe nego to jesu u običnom životu i njegovim stvarima.
Mogu to opisati i na sljedeći način. Pretpostavimo da imate ružu odrezanu od ružinog grma ispred vas; vi formirate ideju o tome. Pa, možete formirati tu ideju; uz ovu ideju često ćete imati osjećaj: to izražava nešto stvarno, ruža je nešto stvarno. Duhovni istraživač nikada ne može krenuti svojim putem ako je zadovoljan takvim idejama da je ruža nešto stvarno. Ruža, zamišljena sama po sebi kao cvijet s kratkom stabljikom, sama po sebi nije ništa stvarno; može biti stvarna samo onakva kakva je na grmu ruže. Grm ruže je nešto stvarno! A duhovni istraživač se sada mora naviknuti biti svjestan svih pojedinačnih stvari za koje ljudi stvaraju ideje vjerujući da je i to nešto stvarno, u kojem je ograničenom smislu takva stvar nešto stvarno. Dok ima ružu sa stabljikom ispred sebe, on mora osjećati: ovo nije stvarno; on mora suosjećati i doživljavati stupanj nestvarnosti koji je sadržan u ovoj ruži kao pukom cvijetu.
Ali širenjem ovoga na cijeli svijet kontemplacije, oživljava se sam život ideja; na taj se način ne dobivaju već paralizirane, ubijene ideje kojima se zadovoljava današnji znanstveni svjetonazor, nego se dobivaju ideje koje žive sa stvarima. Međutim, ako se krene od misaonih navika sadašnjosti, isprava se dožive razna razočaranja, razočaranja koja nastaju jer je ono što doživljavamo doista jako različito od misaonih navika sadašnjosti. Ponekad se mora govoriti sasvim paradoksalno, kada se govori iz znanja duhovnog svijeta, u odnosu na ono što se danas obično govori i vjeruje.
Danas se može biti vrlo učen čovjek, recimo na polju fizike, izvanredno učen čovjek, i s pravom može izazvati divljenje svojom učenošću, ali može se raditi s jasnim konceptima koji nisu proizvedeni niti obrađeni u skladu s onim što sam opisao, to jest, bez obdarivanja koncepta životom. Rekao sam samo nešto vrlo elementarno; U slučaju duhovnog istraživača, međutim, ovaj elementarni element mora se proširiti na cijeli svijet kontemplacije. Dopustite mi da vam navedem primjer: profesor Dewar je početkom stoljeća održao vrlo važno predavanje u Londonu. Ovo predavanje, mogu reći, u svakoj rečenici pokazuje velikog učenjaka sadašnjosti, koji je dobro upućen u ideje fizike koliko i može biti. Učenjak pokušava iz fizikalnih ideja, kakve može imati sadašnji fizičar, govoriti o konačnom stanju Zemlje, ili o nekom budućem stanju u kojem bi mnogo od onoga što je još danas prisutno moralo biti mrtvo. On to opisuje vrlo ispravno jer se temelji samo na dobro utemeljenim pretpostavkama; on opisuje kako se jednom nakon milijuna godina mora dogoditi stanje Zemlje u kojem je temperatura pala za toliko i toliko stotina stupnjeva i kako su se tada – može se to vrlo dobro izračunati – supstance morale promijeniti. Možete to izračunati, a on opisuje kako mlijeko, naprimjer, više ne može biti tekuće kao danas, već mora biti čvrsto, kao bjelanjak, kada njime premažete zidove, postane toliko svijetlo da možete pročitati novine, budući da će toliko svijetla doći od bjelanjka, i mnogo takvih detalja. Stvari koje danas ne bi mogle izdržati ni nekoliko grama pritiska bit će toliko jake po svojoj konzistenciji, po svojoj materijalnosti, da će se moći pričvrstiti stotine kilograma. Ukratko, profesor Dewar daje sjajan opis budućeg stanja Zemlje. S tog gledišta ne može se prigovoriti ni najmanje; ali za onoga tko je upio živo mišljenje u svoju dušu, situacija je drugačija. Za one koji su upili živo mišljenje u svoju dušu, na pamet im pada primjer koji je po svojim metodama i načinu pristupa sličan profesorovim dedukcijama i načinu razmišljanja.
Pretpostavimo, naprimjer, uzmete dvadeset petogodišnju osobu i pomno promatrate – već danas možete napraviti takva promatranja, samo vas moram podsjetiti na rendgenski sustav – promatrate točno kako se određeni organi, recimo želudac, mijenjaju iz godine u godinu, mijenja se tijekom dvije, tri, četiri, pet godina; poprima druge konfiguracije. To se može opisati kao što to fizičar čini uspoređujući stanja Zemlje i zatim izračunavajući kako ova Zemlja mora izgledati nakon milijun godina. Sada se isto može učiniti i s ljudima: promatra se kako se, recimo, želudac ili srce mijenjaju iz godine u godinu; onda se izračuna kako, recimo, nakon dvjesto godina čovjek mora izgledati u odnosu na te promjene. Jednako utemeljen rezultat dobivate i ako promislite kako osoba mora izgledati nakon dvjesto godina, ako pravilno zbrojite pojedinačne poglede, samo što će tada osoba već odavno biti mrtva, više je neće biti!
Vidite na što mislim. Poanta je u tome da se u jednom slučaju iz neposrednog iskustva zna: takav izračun ne odgovara stvarnosti, jer nakon dvjesto godina ljudsko tijelo više ne bi bilo tu s tim promjenama; ipak se ovakvi proračuni rade sa Zemljom. Ali ne uzima se u obzir da je nakon dva milijuna godina Zemlja umrla kao fizičko biće i da je više nema; da svi proračuni o ovom stanju nemaju nikakvu stvarnu vrijednost, jer stvarnosti na koju se primjenjuju više nema.
Te su stvari vrlo dalekosežne. Možete za ljude računati natrag jednako dobro kao i naprijed, mogli biste izračunati kako su ljudi izgledali prije dvjesto godina po malim promjenama od prije dvije godine, ali njih tada nije bilo! Ali Kant-Laplaceova teorija formirana je prema istoj metodi, ta teorija koja pretpostavlja da je nekoć postojalo stanje maglice izračunano iz sadašnjeg stanja. Računica je sasvim dobra, percepcije su sasvim točne, samo – za duhovnog istraživača ispada da u to vrijeme, kada je cijela ova iskonska maglica trebala biti tu, cijela Zemlja još nije rođena, cijeli sunčev sustav još nije postojao.
Samo sam htio upotrijebiti ove izračune da vam pokažem kako cijeli unutarnji život duše mora izaći iz apstrakcije, kako se mora uroniti u živu stvarnost, kako same ideje moraju oživjeti. U mojoj knjizi, 'Vom Menschenrätsel', koja se pojavila prije dvije godine, napravio sam razliku između realnih i nerealnih ideja. Ukratko, duhovni istraživač mora istaknuti da je njegov put takav, da se prvo moraju probuditi sredstva znanja kojima se služi, da prvo mora preobraziti svoju dušu kako bi pogledao u duhovni svijet. Tada rezultati dolaze u takvom obliku da se može vidjeti: duhovni istraživač sada ne špekulira je li duša besmrtna, prolazi li duša kroz rođenje i smrt, već ga njegov istraživački put vodi do onog vječnog u ljudskoj duši, do onoga, što prolazi kroz rađanje i umiranje; njegov mu put istraživanja pokazuje što je u čovjeku vječno. Dakle, on traži predmet, stvar, samo biće. Ako netko ima biće, onda se mogu prepoznati njegova svojstva, kao što prepoznajemo boju ruže. Stoga se često javlja privid da znanstvenik duha samo tvrdi da je to tako, jer kada iznosi dokaze uvijek mora naglasiti kojim je putem stigao do ovih stvari; u određenom smislu mora početi tamo gdje druga znanost staje. Ali tada je moguć pravi prodor u ona područja koja, mogu reći, imaju smrt kao polazišnu točku, baš kao što znanost počinje od rođenja i mladosti. Mora nam biti jasno da ta smrt nipošto nije samo događaj koji zatvara vanjske osjetilne oblike, kao što se na nju obično gleda, to je prije nešto što sudjeluje u postojanju na isti način na koji i sile koje su prizvane rođenjem imaju svoj udio u postojanju. Susrećemo se sa smrću ne samo po tome što nas ona obuzima kao jednokratan događaj, već nosimo sile smrti u sebi – destruktivne sile, stalno destruktivne sile – baš kao što to činimo sa silama rođenja, ili onima koje su nam dane pri rođenju, konstruktivne sile koje su nam dane rođenjem.
Da bi se to razumjelo, međutim, treba biti sposoban istraživati na graničnoj točci između prirodne znanosti i znanosti duha. Naravno, danas mogu dati samo rezultate nekih stvari, želim samo sugerirati; kad bih vrlo detaljno objašnjavao što želim potaknuti, morao bih održati mnoga predavanja. Dakle, ako netko želi slijediti ono što je predloženo, mora se pomaknuti na granicu između prirodne znanosti i znanosti duha. Toliko ljudi vjeruje i vjerovalo je – danas je znanost uglavnom izvan ovih stvari, samo su popularni ideološki pokreti još uvijek na stajalištu koje je znanost ostavila prije nekoliko desetljeća – vjeruje se tako često, da je ovaj ljudski živčani sustav, jednostavno oruđe za mišljenje, osjećanje, volju, ukratko, za duševno iskustvo. Pojedinac koji razvije organe duše, duhovne oči, duhovne uši, kako sam ih barem načelno opisao, nauči prepoznavati duhovni život, tko ga stvarno otkrije, tko zna da je reći: mozak je oruđe za mišljenje – da je to isto kao da kažem: hodam stazom koja je možda omekšala, koračam njome. Netko će doći, željeti objasniti ove otiske. Kako ih objašnjava? On to objašnjava govoreći: dolje u zemlji su svakakve sile, koje ljuljajući se gore-dolje proizvode ove otiske – ali oni uopće nisu tu zbog tih sila. Otiske stvaraju stopala, ali sada se može razmišljati o tome. - Današnji filozofi objašnjavaju da ono što se događa u mozgu dolazi iz mozga, jer svako mišljenje, predodžba i osjećaj odgovara nečemu u živčanom sustavu. Baš kao što moji tragovi odgovaraju mojim stopalima, nešto u mozgu stvarno odgovara onome što duša ima kao dojmove. Ali duša je samo ostavila svoj otisak. Zemlja je jednako malo organ za moje hodanje ili otiske stopala, kao što je mozak organ za proces mišljenja ili mentalnu aktivnost. I kao što ne mogu hodati bez poda – ne mogu hodati po zraku, trebam tlo ako želim hodati – tako je i mozak neophodan; ali ne zato jer proizvodi dušu, nego zato jer je duši potrebno tlo na kojem se izražava sve dok čovjek živi u tijelu između rođenja i smrti. Stoga nema veze sa svim tim.
Upravo će prirodna znanost, koja je danas tako sjajno shvaćena, biti potpuno razjašnjena kada se dogodi ovaj obrat u mišljenju, na koji sam ovim ukazao, a koji je svakako radikalniji od onoga kopernikanskog svjetonazora u odnosu na svjetonazor koji je bio ranije. Zatim, ako netko napreduje u istraživanju duše, također otkriva da procesi u mozgu, u živčanom sustavu, koji odgovaraju životu duše, nisu konstruktivni, nisu nešto što postoji jer produktivna, rastuća, aktivnost u živčanom sustavu prisutna je jednako kao i u ostatku organizma. Ne! Dapače, ono što duša radi u živčanom sustavu, to je degradirajuća aktivnost, to jest, tijekom naše budne svijesti izvan sna, to je degradirajuća aktivnost. I samo zato što je živčani sustav ugrađen u nas na način da ga ostatak organizma neprestano osvježava, degradirajuća, otapajuća, destruktivna aktivnost koja intervenira u naš živčani sustav iz mišljenja može se uvijek iznova uravnotežiti. Postoji aktivnost razgradnje, aktivnost koja je kvalitativno potpuno ista kao ona kroz koju osoba prolazi odjednom kada umre, kada se organizam potpuno otopi. Smrt neprestano živi u nama dok mislimo. Mogli bi reći da smrt živi u nama neprekidno, podijeljena atomistički; i jednokratna smrt koja nas obuzima, to je samo zbroj onoga što neprestano radi na razbijanju u nama, ali je zauzvrat uravnoteženo, samo su kompenzacije takve da se na kraju izaziva i spontana smrt.
Smrt treba shvatiti kao silu koja djeluje u organizmu, kao što razumijemo i životne sile. Ako danas pogledate prirodnu znanost, koja je apsolutno opravdana u svom području, vidjet ćete da ona traži samo konstruktivne snage. Ono što se razgrađuje izmiče joj. Stoga vanjska prirodna znanost nije u stanju promatrati ono što iznova proizlazi iz uništenja, u ovom slučaju ne tijela – jer se tjelesno razgrađuje – nego ponovnu izgradnju duhovnog i duševnog, to neprestano ispada iz promatranja i postaje dostupno kada se postupi onako kako sam upravo opisao. Tada se, naravno, ispostavlja da dok mi tamo nosimo svoj život, cjelokupna naša duševna aktivnost nije samo dodijeljena tlu na kojem se mora razvijati i koje čak i razgrađuje, u mjeri u kojoj je aktivna, već da je cijela ova aktivnost duše posvećena i duhovnom svijetu koji nas uvijek okružuje, u kojem stojimo dušom i duhom kao što sa svojim tijelom stojimo u osjetilnom i fizičkom svijetu. Znanost duha teži stvarnom odnosu čovjeka i duhovnog svijeta, koji prožima sve što je fizičko, odnosu sa stvarnim, konkretnim, duhovnim svijetom.
Zatim, međutim, postoji mogućnost daljnjeg promatranja kako je ono što djeluje i tka u našoj duši, što se ruši unutar granica koje sam opisao, kohezivna cjelina. Ono što sam nazvao razvojem duše prodire iz obične svijesti u vidovitu svijest. O tome sam govorio u svojoj knjizi 'Vom Menschenrätsel'. Ova vidovita svijest otvara mogućnost posjedovanja imaginativnog znanja. Te imaginativne spoznaje ne daju ono što je izvana osjetilno, nego daju samoj osobi – sada ću zanemariti onaj drugi svijet – daju samom čovjeku ono što nije opaženo njegovim osjetilima. U posljednje vrijeme, kako bih izbjegao nesporazume, ono što su u početku može uočiti tako probuđenim znanjem, nazvao sam tijelom formativnih snaga. To je nadosjetilno tijelo čovjeka, koje je aktivno tijekom cijelog našeg života, od rođenja, ili začeća, do naše fizičke smrti, ono je i nositelj naših sjećanja, ali koje je kao nadosjetilno tijelo u vezi s nadosjetilnim vanjskim svijetom. Tako da naš osjetilni život sa svojim ostatkom svijesti tu stoji poput otoka, ali svuda oko ovog otoka, pa čak i prodirući u ovaj otok, postoji odnos između ljudskog tijela i nadosjetilnog vanjskog svijeta. Ovdje naravno, dolazimo do točke povezivanja cijelog svijeta ideja – ne različito od onoga kako sam ga opisao – s fizičkim mozgom, koji mu daje osnovu; ali dolazimo do toga da vidimo da je tijelo formativnih snaga nositelj ljudskih misli, da se misli razvijaju u ovom formativnom tijelu, da čovjek misleći, živi u ovom tijelu formativnih snaga.
Drugačije je kada napredujemo do drugog iskustva duše, do osjećaja. Naši osjećaji, također naši afekti, naše strasti stoje u drugačijem odnosu prema društvenom životu od našeg mišljenja. Duhovni istraživač otkriva da su misli koje obično imamo vezane za naše tijelo formativnih snaga, ali ne i naši osjećaji, ne i naši afekti. Ti osjećaji i afekti žive u nama mnogo više podsvjesno; ali također su povezani s nečim daleko opsežnijim od našeg života između rođenja i smrti. Nije da je čovjek nepromišljen u ovom dijelu svog života o kojem sada govorim; svi osjećaji su prožeti mislima; ali misli kojima su prožeti osjećaji, u pravilu ne dolaze u običnu svijest čovjeka, već su ispod praga te svijesti. Ono što se podiže kao osjećaj, prožimaju misli, ali te misli su dalekosežne, jer ih čovjek pronalazi tek kada napreduje do još više svijesti: kada napreduje do onoga što nazivam inspiracijska svijest – ovdje ne mislim na praznovjerna shvaćanja. Više o tome možete pročitati u mojim knjigama.
Ako se sada zadubimo u ono što zapravo spava u odnosu na običnu svijest, na isti način na koji čovjek od kada zaspe do buđenja spava s obzirom na obične osjetilne ideje, vidimo kako se to naglo podiže baš kao i što se snovi uljuljaju u san. Osjećaji se zapravo podižu iz dubine duše, zvuči paradoksalno, ali je tako. Ali ova dublja duša, koja je dostupna inspiracijskom znanju, živi između smrti i novog rođenja; to je ono što je kroz naše začeće, ili recimo rođenje, ušlo u fizički kontekst, ono što prolazi kroz vrata smrti i pod drugim uvjetima ima duhovnu egzistenciju sve dok se čovjek ponovno ne rodi. Ako doista pogledate ono što živi u svijetu osjećaja s inspiracijskim znanjem, ne vidite samo osobu između rođenja i smrti, vi također vidite osobu u vremenima kroz koja duše prolazi između smrti i novog rođenja.
Nije to samo ovako jednostavno: to jest jednostavno – ali također je poznato kako se u duši pojavljuju snage koje čine mogućim vidjeti osjećaje, afekte, strasti na način da se u njima živi. Kao što se u biljci vidi ono što je nastalo kroz sile zametka, kao se vidi nešto što ne nastaje našim rođenjem ili začećem, već ono što je izašlo iz duhovnog svijeta.
Dobro znam, koliko današnji znanstveni svjetonazor može prigovoriti takvoj ideji. Oni koji su upoznati s takvim svjetonazorom lako će reći: Da, tu dolazi i amaterski opisuje da ti dijelovi njegove duše, koje želi obuhvatiti, dolaze iz duhovnog svijeta; opisuje posebne konfiguracije, boje osjećaja kao da je u tim osjećajima s jedne strane naznaka našeg prenatalnog života, a s druge strane nešto kao što bi bila klica biljke, što će biti biljka iduće godine. Zar ta osoba ne poznaje – reći će ljudi – divne zakone nasljeđivanja koje je donijela prirodna znanost? Ne zna li on sve što znaju oni koji su prvi stvorili znanost o nasljednim osobinama, koji su prvi skovali sve što je znanje o nasljednim osobinama proizvelo?
Ako je s jedne strane, činjenica na koju prirodna znanost ukazuje sasvim točna, onda u nastanku nasljeđa postoje naše snage, kroz koje se pripremamo kroz stoljeća i koje šaljemo dolje da se te konstelacije razvijaju od predaka i roditelja, koje u konačnici dovode do materijalnog rezultata s kojim se onda obavijamo spuštajući se iz duhovnog svijeta u fizički. Tko doista pogleda divne rezultate novijih istraživanja nasljeđivanja, otkrit će da ono što znanost duha nalazi na sasvim drugačiji način, htio bih reći, na suprotan način, iz duše, potpuno potvrđuje upravo ova prirodoslovna znanost; dok se ono što sama znanost kaže uopće ne potvrđuje. Ovo mogu samo nagovijestiti.
A kada uđemo u ono područje koje se zove volja, ono je jako povučeno od onoga što čovjek ima u svojoj običnoj svijesti. Što sama osoba zna o tome što se u njoj događa kada se misao: želim nešto – pretvori u pokret rukom? Stvarni proces volje spava u ljudskom biću. Što se tiče osjećaja i afekta, moglo bi se barem reći da čovjek u tome sanja. Zato je pitanje slobode tako teško, jer u odnosu na običnu svijest volja miruje. Do spoznaje o tome što se događa u volji može se doći samo dolaskom do stvarne intuitivne svijesti. Time ne mislim na nejasnu, svakodnevnu svijest nazvanu intuitivna, već na ono na što upućujem u svojim spisima kao jedan od tri stupnja: imaginativna, inspirativna, intuitivna spoznaja. Dolazimo u područje volje, u ono što bi u nama trebalo djelovati, živjeti. To se prvo mora iznjedriti iz velikih dubina duše. Ali onda se otkrije da je ovaj element volje – obična misao stoji za sebe – prožet mislima, prožet duhovnim. Ali baš kao što u sebi nosimo volju, ne samo ono što smo iskusili u duhovnom svijetu, što utječe na naše osjećaje, utječe na naše afekte između smrti i novog rođenja, već je tamo aktivno nešto što smo iskusili u prethodnom zemaljskom životu. Porivi ranijih zemaljskih života djeluju na voljnu prirodu čovjeka. A u onome što razvijamo i kultiviramo u sadašnjoj volji, mogu reći, žive impulsi za zemaljske živote koji slijede. Tako da se za pravo duhovno istraživanje cijeli ljudski život dijeli na one živote koji leže između rođenja i smrti, i one koji – jer cjelokupno fizičko postojanje mora biti izgrađeno od svijeta – i one koji su doživljeni u mnogo dužim vremenskim razdobljima u duhovnom svijetu. Sav ljudski život sastoji se od takvih života, ponavljanih zemaljskih života, ponavljanih duhovnih života. To nije maštarija, nije ideja, nego nešto što se nađe kad se doista nauči okrenuti duhovno oko prema onom vječnom, besmrtnom u ljudskoj duši.
Ove stvari ne isključuju ljudsku slobodu. Kao što ne isključuje moju slobodu ako ove godine sagradim sebi kuću u kojoj ću živjeti nakon dvije godine – u njoj ću biti slobodna osoba, iako sam ovu kuću sagradio za sebe – tako će jedan zemaljski život odrediti ostale, koji slijede. Samo pogrešno shvaćena koncepcija bi to mogla prikazati kao narušavanje ideje ljudske slobode.
Na ovaj se način, polazeći od smrti, postupno približavamo duhovnim činjenicama u duhovnom istraživanju. Čak i u pojedinostima, ovo opažaje rezultira najrazličitijim stvarima ako se smrt uzme kao temelj duhovnog istraživanja na način kao što se i rođenje i začeće uzimaju kao osnova za fizičko istraživanje. Želim navesti samo nekoliko stvari jer ne želim ići u nejasnoće, nego citirati konkretne rezultate antropozofskih duhovnih istraživanja. U običnom duhovnom životu možemo razlikovati nasilnu smrt od vanjskih uzroka i smrt iznutra, bilo kroz bolest iznutra, bilo kroz starenje. Tako možemo razlikovati različite vrste smrti. Duhovno istraživanje koje se posebno bavi prirodom smrti otkriva sljedeće:
Uzmimo, naprimjer, nasilnu smrt koja ulazi u život, bilo slučajno ili na neki drugi način, ukratko, silom. To je događaj koji rastvara život u ovozemaljskom postojanju. Razvoj duhovne svijesti za duhovni svijet nakon smrti, ovisi o ovom pojedinačnom pojavljivanju smrti, kao što osnova za to ovisi o silama koje su nam dane rođenjem – ali na način na koji sam to opisao, da možemo razviti svijest u životu. Svijest koju razvijamo nakon smrti je drugačija: svijest koju razvijamo ovdje na Zemlji stoji na tlu nervnog sustava, baš kao što ja stojim na podu kada hodam po podu; u duhovnom svijetu svijest nakon smrti je drugačija, ali je definitivno svijest. Ako osoba umre nasilnom smrću, to nije nešto što samo zadire u njegove ideje. Mentalna aktivnost obične svijesti prestaje sa smrću, počinje druga svijest, ali zadire u njegovu volju, za koju smo vidjeli da prelazi u sljedeće zemaljske živote. Duhovni istraživač ima sredstva da u jednom zemaljskom životu istraži što se može dogoditi ako se u prethodnom zemaljskom životu dogodila nasilna smrt.
Ako danas pričate o takvim stvarima, naravno, znate da razni ljudi govore: ovo je glupo, djetinjasto, fantastično. - Ali rezultati su jednako pouzdano znanstveni – ja samo takve iznosim – kao i prirodoslovni. Ako nasilna smrt zahvati život, to se pokazuje u sljedećem zemaljskom životu na takav način da ova smrt ima učinak tako što na neki način dovodi do promjene smjera života u vrlo određenim godinama sljedećeg života. Već se provode istraživanja o životu duše; ali se u pravilu rade tako da se uzimaju u obzir samo stvari koje su najviše vanjske. U nekim ljudskim životima, u određenom trenutku u ovom životu, događa se nešto što mijenja cjelokupnu sudbinu čovjeka, što ga na unutarnji poticaj vodi na druge životne puteve. U Americi se takve stvari zovu 'konverzije' jer za njih žele imena; ali ne trebamo uvijek misliti na vjerska pitanja; čovjek može biti prisiljen na drugi način života, na trajnu promjenu smjera svoje volje. Takva radikalna promjena volje ima svoje podrijetlo u nasilnoj smrti u njegovom prethodnom životu. Jer koliko je često ono što se događa u smrti važno, posebno za sredinu sljedećeg života, pokazuju konkretna istraživanja. Ako se smrt dogodi spontano iznutra kroz bolest ili starenje, tada smrt ima mnogo veći značaj za život između smrti i novog rođenja nego za sljedeći život na Zemlji.
Htio sam navesti ove primjere da vidite da ne pričam unedogled, već da se zapravo može steći sasvim određene poglede na detalje koji nastaju u kontekstu života. Dakle, duhovno istraživanje je doista novo, čak i za one koji su uvjereni u besmrtnost ljudske duše, da se mora govoriti ne samo o besmrtnosti općenito, nego da kroz razumijevanje ljudske duše ljudski život kao takav postaje shvatljiv. Svi čudni procesi koje čovjek promatra kada ima osjećaj za tijek duševnog života, za tijek duhovnog života, svi divni događaji, svi imaju mjesto kada se zna da se ima posla s ponovljenim zemaljskim životima i ponovljenim duhovnim životima. U duhovnom svijetu – kažem ovo samo u zagradama – čovjek živi s duhovnim bićima, ne samo s bližnjima koji su mu se sudbinski približili i koji su također prošli kroz vrata smrti, nego također s drugim duhovnim bićima prema kojima ima odnos kakav ovdje ima prema tri carstva, mineralnom, biljnom i životinjskom. Duhovni istraživač govori o specifičnim individualnim duhovima, specifičnim pojedinačnim duhovnim bićima, o konkretnom, individualiziranom duhovnom svijetu, kao što je riječ o individualiziranim biljnim i životinjskim bićima i ljudskim bićima, utoliko što su ona fizička bića između rođenja i smrti. Ono što prije svega može potresti ljude – teško je govoriti o stvarima na način da one izranjaju na nov način, kao iz sivih dubina duha – to se događa kada se samo znanje prenosi u vrlo specifičnom načinu pristupa ljudskoj duši. Iz onoga što sam rekao vidjeli ste da se može steći znanje o duhovnom svijetu. Ove spoznaje imaju duboke implikacije za ljudsku dušu; u određenoj mjeri od ove ljudske duše čine nešto drugo. One interveniraju u život duše, bez obzira je li netko duhovni istraživač ili je samo čuo, razumio, upijao ono što je istražio duhovni istraživač; nije važno, nije važno jeste li sami istražili: jednako to možete smatrati razumljivim. Sve se može razumjeti samo ako dovoljno duboko proniknemo u to. Trebate samo apsorbirati. Ali onda, kada jednom shvatimo u punoj biti, to uđe u život duše na način da jednog dana bude značajnije od svih događaja u životu.
Čovjek je mogao iskusiti teške, tužne stvari koje su ga potresle, radosne stvari koje su ga podigle, uzvišene – ne treba biti indiferentan u vezi s tim ako je neko, naprimjer, duhovni istraživač, može sve doživjeti potpuno kao i drugi ljudi koji nisu duhovni istraživači – ali kada netko pronikne u svoje puno biće onim što duhovno znanje daje duši i kad je u stanju odgovoriti na pitanje: što duša dobiva od tih duhovnih rezultata?, - ako se u potpunosti odgovori na pitanje što je duša postala kroz duhovno znanje, tada ovaj događaj postaje važniji od svih drugih sudbinskih događaja, od svih drugih sudbinskih iskustava koja dođu čovjeku. Ne da ostali postaju manje važni, ali ovaj postaje veći od ostalih. Samo znanje tada sudbinski ulazi kroz život ljudske duše. Ako znanje uđe kroz ljudsku dušu, tada čovjek počinje shvaćati ljudsku sudbinu kao takvu: odatle sja svijetlo koje prosvjetljuje ljudsku sudbinu. Čovjek si od ovog trenutka kaže: ako netko doživi ovo iskustvo sudbine tako čisto u duhovnom, onda mu postaje jasno kako je u životu postavljen u skladu sa sudbinom, kako naša sudbina visi na nitima koje izviru iz prethodnog života, prethodnog zemaljskog života i života između smrti i novog rođenja, kako opet odlaze iz ovog života u život koji slijedi. - I čovjek samo sebi kaže: obična svijest samo sanja svoju sudbinu; obična svijest prihvaća svoju sudbinu ne shvaćajući kako prihvatiti san. Vidovita svijest u koju se budi, kao što se iz sna budi u običnu svijest, također dobiva novi odnos prema sudbini. Sudbina se prepoznaje kao ono što doprinosi našem sveobuhvatnom životu, životu koji prolazi kroz rađanja i smrti.
Stvar se ne smije shvatiti trivijalno, kao da duhovni istraživač kaže: vi ste sami odgovorni za svoju nesreću - ne, to ne bi bio samo nesporazum, to bi bila čak i kleveta duhovnog istraživanja. Nesreća čak i ne mora na bilo koji način biti uzrokovana prethodnim životom. Može se dogoditi spontano; to će imati svoje posljedice u sljedećem životu, ali i na život između zemaljskih života jer vrlo često vidimo da ono što je drugačije oblikovana svijest u duhovnom svijetu, izrasta iz nesreće, patnje i boli. Ali smisao ulazi u cijeli naš život, razumijevanje i za našu sudbinu, o kojoj inače samo sanjamo, koju sada učimo razumjeti.
Jedna stvar se ističe iznad svega kada se uzme u obzir ovo duhovno znanje. Ne može se tada reći: pa, nakon smrti duša može ući u drugi život, ali može se čekati i vidjeti. Ovdje se uzima život kakav je predstavljen u fizičkom tijelu; može se čekati i vidjeti što će se dogoditi nakon smrti. - Stvar je pitanje svijesti. Međutim, ono što se događa nakon smrti povezano je s životom koji živimo u tijelu. Kao što kroz svoje tijelo imamo svijest u određenom smislu koju imamo u uobičajenom budnom stanju, tako nakon smrti imamo svijest koja sada nije prostorno izgrađena od nervnog sustava, već se gradi tijekom vremena, kada se gleda unatrag. Kao što je naš nervni sustav, da tako kažemo, oslonac i pandan našoj običnoj svijesti između rođenja i smrti, tako je i naša svijest u duhovnom svijetu između smrti i novog rođenja utemeljena na onome što se događa ovdje u našoj svijesti. I kao što ovdje imamo svijet oko sebe, tako i kad umremo imamo svoj život kao važan organ ispred sebe. Mnogo toga stoga ovisi o svijesti u fizičkom tijelu, koja se može proširiti u svijest koja nam se približava nakon smrti. Naprimjer, netko se, kao što je to često slučaj s današnjim mišljenjem, bavi samo fizičkim idejama koje se shvaćaju osjetilima, samo to ulazi u njegovu svijest, također u njegovo pamćenje, u sve što se događa u njegovoj duši, i on za sebe gradi svijet nakon smrti. Vi gradite svoje okruženje kroz ono što ste iznutra. Kao što netko tko je fizički rođen u Europi ne može vidjeti Ameriku oko sebe, kao što čovjek odražava svoju okolinu kroz ono gdje je tjelesno rođen, tako čovjek određuje okolinu, mjesto svog postojanja, kroz ono što je, da tako kažem, formirao u tijelu.
Uzmimo ekstreman slučaj, koji se ne može lako dogoditi, da se netko bori protiv svih nadosjetilnih ideja, postao ateist, čak nije ni od religije dobio osjećaj da ga to uopće zanima – znam da je to nešto paradoksalno, ali ima dobre antropozofske temelje: on sebe osuđuje da ostaje u zemaljskoj sferi, sa svojom sviješću, dok je drugi, koji je primio duhovne ideje, ganut u duhovnom okruženju. Ali onaj koji je upijao samo osjetilne ideje osuđuje sebe da ostane u osjetilnom okruženju.
Sada, možemo pravilno raditi u fizičkom tijelu jer je naše fizičko tijelo, takoreći, pokrov koji nas štiti od okruženja, i premda možemo pravilno raditi u fizičkom tijelu kada smo prisutni u fizičkom svijetu, to ne možemo ako se nakon smrti držimo fizičkog svijeta. S fizičkim koncepcijama u svijesti nakon smrti čovjek postaje destruktivan. - U vezi s problemom nasljeđa, već sam naznačio kako čovjekove snage interveniraju u fizičkom svijetu kada je on u duhovnom svijetu. Tko god svojom pukom fizičkom svjesnošću osuđuje sebe da ostane u fizičkom svijetu, postaje središte razornih sila koje interveniraju u ono što se događa u ljudskom životu i u ostatku svijeta. Dokle god smo u tijelu, možemo imati samo osjetilne misli, materijalističke misli; tijelo je zaštita. Oh, to je zaštita u mnogo većoj mjeri nego što mislimo! To je vrlo čudno, ali jedno je jasno onome tko zaviri u cijeli kontekst duhovnog svijeta: Da čovjek nije preko svojih osjetila bio isključen iz okoline, da osjetila nisu obuzdana tako da u običnoj svijesti nije u stanju primiti žive pojmove, već one mrtve, koji bi ga trebali sputavati da prodre u duhovno okruženje, ako bi čovjek svoje ideje mogao odmah učiniti djelotvornim, ako ih ne bi imao samo kao unutarnje, nakon što su stvari već prošle kroz osjetila, onda i ovdje u fizičkom svijetu, kada razvija svoj život ideja, njegove ideje bi imale ubijajući, paralizirajući učinak. Zato što su te ideje na određeni način destruktivne, degradirajuće za sve što zahvate. Samo zato što su te ideje u nama sputane, one nisu degradirajuće, one degradiraju samo kada su izražene u strojevima, u alatima, što također mora biti nešto mrtvo iz žive prirode. To je samo slika, ali odgovara stvarnosti. Ali kada čovjek uđe u duhovni svijet samo s fizičkim idejama, on postaje središte razaranja.
Stoga moram navesti ovu jednu ideju kao primjer za mnoge, da ne smijemo reći: Možemo čekati – jer zavisi o čovjeku da li razvija osjetilne ili nadosjetilne ideje, na ovaj ili onaj način priprema se za sljedeći život. To je naravno sasvim drugačije, ali razvijeno je iz života ovdje; to je ono bitno što se mora ispitati. Mnoge stvari proizlaze iz znanosti duha drugačije nego što se pretpostavlja. Stoga moram na kraju dati nekoliko napomena.
Vrlo lako bi se sada moglo pojaviti uvjerenje da onaj koji sada ulazi u duhovni svijet, da bezuvjetno on sam mora postati duhovni istraživač. To nije potrebno, iako sam opisao u svojoj knjizi 'Kako se stječu spoznaje viših svjetova?' toliko toga što duša mora napraviti od sebe da bi zaista mogla ući. I danas to svatko može u određenoj mjeri, ali to ne treba svima. Ono što je netko razvio kao duša je čisto unutarnja stvar; ali ono što proizlazi iz ovoga je da su istine koje su istražene oblikovane u koncepte, da je ono što duhovni istraživač može dati obučeno u takve ideje kakve sam ja danas razvio. Tada se može prenijeti. Za ono što čovjeku treba, nema nikakve razlike – time izražavam zakon duhovnog istraživanja – je li netko sam istraživao stvari ili ih je dobio iz drugog vjerodostojnog izvora. Nije riječ o istraživanju stvari za sebe, nego o tome da ih netko ima u sebi, da ih je u sebi razvio. Stoga je pogrešno misliti da svatko mora postati duhovni istraživač. Danas će, međutim, duhovni istraživač imati potrebu, kao što sam i ja sam imao potrebu, da, da tako kažem, podnese račun o svom istraživačkom putu. I to ne samo iz razloga što danas u određenoj mjeri svatko može ići putem koji sam opisao bez ikakve štete, već i zato što se svatko ima pravo pitati: kako ste uspjeli postići ove rezultate? – stoga sam opisao ove stvari. Vjerujem da će se čak i oni koji ne žele postati duhovni istraživači barem htjeti uvjeriti kako duhovni istraživač dolazi do rezultata, koji su danas potrebni svakome tko želi postaviti temelje života u smislu današnjeg ljudskog razvoja koji se mora razviti u ljudskim dušama.
Vrijeme je danas prošlo, koje je bilo u drevnim vremenima, kada se toliko sputavalo ono što je dovelo do razvoja duše. U davna vremena bilo je strogo zabranjeno priopćavanje onoga što je skriveno. I danas se oni koji znaju o ovim životnim tajnama – nema ih malo – suzdržavaju u tim stvarima. Svatko tko je tek primio ove stvari od drugog učitelja kao učenik, neće napraviti ništa dobro pod bilo koji okolnostima ako ih prenese dalje! Danas je jedino preporučljivo prenijeti ono do čega ste došli, što ste sami istražili. Ali ovo može i mora služiti ostatku čovječanstva.
Iz nekoliko kratkih naznaka koje sam danas mogao dati, već može postati očigledno što duhovno istraživanje može biti za pojedinca; ali nije važno samo za pojedinca. A da bih s par riječi na kraju barem natuknuo ovu drugu stvar, istaknuo bih nešto o čemu se danas vrlo malo vodi računa.
To je osebujan fenomen na koji bih želio skrenuti pozornost na sljedeći način: u drugoj polovini devetnaestog stoljeća pojavio se određeni znanstveni pravac, a to je objašnjenje živih bića koje se veže uz ime Darwin. Entuzijastični, učeni istraživači i entuzijasti studenti pronijeli su te stvari kroz desetljeća druge polovine 19. stoljeća. Možda sam već skrenuo pozornost na tu neobičnu činjenicu. Već 1860-ih situacija je bila takva da se pod Haeckel-ovim vodstvom pojavio moćni ideološki pokret koji je htio sve staro baciti u vodu i preoblikovati cjelokupni svjetonazor u darvinističkim terminima. Danas još postoje brojni ljudi koji naglašavaju koliko bi to bilo veliko i važno ako više ne bi bilo mudrošću-ispunjenog vodstva svijeta, već da bi se sve nastajanje moglo objasniti mehaničkim silama u smislu darvinizma.
Godine 1869. pojavio se Eduard von Hartmann sa svojom 'Filozofijom nesvjesnog' i okrenuo se protiv darvinizma, koji je svijet promatrao isključivo izvana, ukazujući na nužnost unutarnjih sila, premda na neadekvatan način – nije imao duhovno istraživanje – na čisto filozofski način. Naravno, oni koji su bilo oduševljeni usponom darvinizma bili su spremni reći: Pa, filozof je diletant, ne treba ga slušati. Pojavili su se protu napisi u kojima se podrugljivo govori o diletantu Eduardu von Hartmannu: pravi, učeni prirodoslovac, takvim stvarima ne treba pridavati pažnju.
Bio je tu i jedan anoniman pamflet, koji je sjajno opovrgnuo ovaj pamflet Eduarda von Hartmanna. Prirodoslovci i oni koji su mislili kao i oni bili su time prilično zadovoljni, jer je Eduard von Hartmann bio potpuno opovrgnut. Sve što se moglo iznijeti, valjano saznati iz fonda prirodne znanosti, iznijela je ta neimenovana osoba protiv Eduarda von Hartmanna – isto koliko se danas iznosi protiv duhovnog istraživanja. Eto, pamflet je primljen s velikim odobravanjem. Haeckel je rekao: to je napisao pravi prirodoslovac protiv diletanta Eduarda von Hartmanna; vidi se što prirodoslovac može učiniti; ni sam ne bi ništa bolje napisao. Neka se pokaže i smatrat ćemo ga jednim od nas. - Ukratko, prirodoslovci su dosta propagirali to djelo, koje im je jako koristilo, tako da je ubrzo tiskano. Bilo je potrebno drugo izdanje. Tada se autor otkrio: bio je to Eduard von Hartmann!
Jednom je netko podučio svijet važnu lekciju. Jer onaj tko danas kao duhovni istraživač mora iskusiti ono što je napisano protiv duhovnog istraživanja, mogao bi, naime, bez puno truda isisati iz malog prsta sve što se iznosi protiv znanosti duha. Eduard von Hartmann mogao je sam sebi reći sve što su prirodoslovci govorili protiv njega – i to je učinio.
Ali ovo je samo uvod. Važno mi je sljedeće: Oscar Hertwig je jedan od najvažnijih Haeckel-ovih učenika, koji je krenuo marljivim, poštenim i velikim istraživačkim putem prirodnih znanosti. Hertwig je prošle godine napisao vrlo lijepu knjigu. Knjiga se zove 'Postanak organizama. Pobijanje Darwinove teorije slučaja', i u njoj ukazuje na stvari koje je Eduard von Hartmann već iznio. Takvo što je zapravo sasvim bez presedana: da sljedeća generacija, ona koja je odrasla pod gospodarom, mora odstupiti od nečega za što se vjerovalo da gradi čitav svjetonazor, koji također pruža informacije o duhovnom svijetu, one koje može dati. Dobar darvinist pobija darvinizam! Ali on čini više; i to je ono što mi je na kraju bitno.
Oscar Hertwig piše na kraju svoje izvrsne, prekrasne knjige 'Postanak organizama. Pobijanje Darwinove teorije slučaja', "nešto poput svjetonazora kakav je bio darvinizam, nije samo teorijska struktura, već obuhvaća cijeli ljudski život, uključujući ono što ljudi rade, žele, osjećaju i misle". On kaže: "Tumačenje Darwinova učenja, koje je tako dvosmisleno sa svojom nedorečenošću, također je dopuštalo vrlo raznoliku upotrebu u drugim područjima, ekonomskog, društvenog i političkog života. Iz njega je, kao iz Delfijskog proročišta, ovismo o tome što je htio, svatko mogao izvući njegove korisne primjere na društvena, politička, higijenska, medicinska i druga pitanja i uputiti na znanost biologije darvinističkog stila s njenim nepromjenjivim prirodnim zakonima da potvrdi svoje tvrdnje. Ali ako ti navodni zakoni nisu takvi, ne bi li trebale postojati i društvene opasnosti ako se koriste na razne načine u drugim područjima? Bolje da ne vjerujemo da ljudsko društvo može stoljećima koristiti idiome kao što su 'borba za egzistenciju', 'preživljavanje najpogodnijih', 'najkorisnije', 'savršenstvo kroz selekciju', i tako dalje, primjenjujući ih na razne oblasti života, kao što je kruh svagdašnji, bez da se na njih dublje i trajnije ne utječe u cijelom smjeru formiranja ideje! Dokaze za ovu tvrdnju ne bi bilo teško dobiti iz mnogih pojava modernog doba. Upravo iz tog razloga odluka o istini i zabludi darvinizma seže daleko izvan okvira znanosti biologije".
Svugdje u životu postoji ono što se pojavljuje u takvoj teoriji. Tada se postavlja pitanje, koje također intervenira u život, iz područja znanosti duha. Danas živimo u tužnom vremenu, vremenu koje je tragično za čovječanstvo. To je vrijeme koje se razvilo iz ljudskih koncepcija, iz ljudskih ideja. Tkogod proučava odnose uz pomoć znanosti duha, zna za vezi između onoga s čime se danas susrećemo izvana i onoga što sada čovječanstvo tragično proživljava. Čovjek doživljava mnogo; ljudi vjeruju da znaju, vjeruju da njihovi koncepti obuhvaćaju stvarnost – ne obuhvaćaju je. I zato što je ne obuhvaćaju, jer se stvarnost nikako ne može obuhvatiti znanstvenim terminima, stvarnost im raste iznad glava, i pokazuje im da ljudi mogu ući u takve događaje, ali tada nastaje kaos koji nas sada okružuje.
Znanost duha ne nastaje – premda je to istina – samo kroz unutarnju nužnost; nastala bi kroz ovu unutarnju nužnost, čak i da vanjski događaji ne bi stajali tamo kao veliki, moćan znak. Takvi znakovi su tu, međutim, s druge strane: da su stari pogledi na svijet doista sjajni ali nikada ne mogu formativno intervenirati u socijalnoj, pravnoj ili političkoj sferi, da stvarnost preplavljuje ljude ako to žele, to je ono što je s druge strane, što snažnim znakovima ukazuje na znanost duha, koja traži koncepte koji odgovaraju stvarnosti, koncepte koji su posuđeni iz stvarnosti i stoga su također sposobni poduprijeti svijet u društvenoj i političkoj sferi. Koliko god netko vjerovao da se iz kaosa izlazi s terminima koji su danas uobičajeni izvan duhovne znanosti, neće se izaći; jer u stvarnosti vlada duh. A budući da čovjek sam svojim djelovanjem intervenira u tu stvarnost u društvenom i političkom životu, potrebne su mu takve ideje, takvi osjećaji, takvi impulsi volje, koji se izvlače iz duha, da bi došao do plodonosnih koncepata na ovom području. Politika i društvene znanosti, u budućnosti će im trebati ono što samo znanost duha može postaviti kao temelj. To je ono što je također od posebne važnosti za suvremenu povijest.
Mogu samo dati pojedinačne prijedloge, na ovom predavanju, koje je već potrajalo. Želim samo istaknuti da ono što se danas pojavljuje kao znanost duha, u sistematskom poretku ono je što žele najbolji. Ako bi bilo samo do mene, dao bih ovoj znanosti duha posebno ime. Više od trideset godina razrađivao sam, sve više i više, one ideje koje je Goethe stekao u vezi stvarnosti u svojoj velikoj doktrini preobrazbe, gdje je pokušao oživjeti koncept suprotan mrtvim konceptima. Tada je to bilo moguće samo na elementaran način. Ali ako Goethea ne shvatite samo povijesno, ako ga smatrate još uvijek prisutnim, onda se danas Goetheova doktrina preobrazbe pretvara u ono što ja nazivam živim konceptima, koji potom pronalaze put u znanost duha. Ono na što mislim pod duhovnim istraživanjem želio bih nazvati goetheanizam, jer se temelji na zdravim konceptima stvarnosti kako je Goethe želio. A zgradu u Dornach-u, koja bi trebala biti posvećena ovom duhovnom istraživanju, i kroz koju je ovo duhovno istraživanje postalo poznatije nego bi bilo bez nje, želio bih nazvati Goetheanum da se vidi da ono što se danas naziva duhovnim istraživanjem stoji usred zdravog procesa evolucije čovječanstva. Naravno, mnogi i danas govore kako vjeruju da i oni ispovijedaju Goetheov svjetonazor: Goethe je bio onaj koji je prirodu iznad svega prepoznao kao najvišu i također dopustio da iz prirode izađe duh. - Pa, Goethe je još kao vrlo mlad rekao: 'Mislila je i stalno razmišlja'; neprestano promišlja, čak i ako ne kao čovjek nego kao priroda. S tim naturalizmom koji o prirodi razmišlja na duhovni način kao Goethe – s njime se može složiti netko i ako je duhovni istraživač. A oni koji uvijek vjeruju da treba stajati na granicama znanja i ne mogu ići dalje, njima se može odgovoriti Goetheovim riječima – dopustite mi za kraj, da završim riječima koje je Goethe koristio u vezi drugog istraživača koji je zastupao kasniji kantovski pogled:
Unutar prirode -
Nijedan stvoreni duh ne prodire.
Blago onima kojim ona
Otkrije samo vanjsku ljusku!
Ins Innere der Natur -
Dringt kein erschaffner Geist.
Glückselig, wem sie nur
Die äußere Schale weist!
Do ovih riječi Goethe je stavio druge koje pokazuju kako je dobro Goethe znao da kada čovjek probudi duh u sebi, on također nalazi i duh u svijetu, i sebe kao duh:
Unutar prirode -
Nijedan stvoreni duh ne prodire.
Blago onima kojim ona
Otkrije samo vanjsku ljusku!
To čujem da se ponavlja već šezdeset godina
I psujem — ali krišom, —
Priroda nema ni jezgru ni ljusku,
Ona je sve odjednom,
Prije svega jednostavno preispitaj sebe
Pa vidi jesi li jezgra ili ljuska!
Ins Innere der Natur -
Dringt kein erschaffner Geist.
Glückselig, wem sie nur
Die äußere Schale weist!
So hoer ich schon an die sechzig Jahre wiederholen
Und fluche darauf — aber verstohlen, —
Natur hat weder Kern noch Schale,
A lies ist sie mit einemmale,
Dich pruefe du nur zu allermeist,
Ob du selbst Kern oder Schale seist!
Znanost duha želi djelovati na način da čovjek nauči sebe ozbiljno ispitati je li on sam jezgra ili ljuska. I on je jezgra kada se shvati u svojoj punoj stvarnosti. Ako sebe shvati kao jezgru, tada prodire do duha prirode; onda će se nešto slično dogoditi u razvoju čovječanstva s obzirom na duhovno istraživanje kao što se moralo dogoditi kada je Kopernik ukazao od vidljivog na nevidljivo, čak i ako je ovo vidljivo.
Za nadosjetilno, međutim, čovječanstvo će se morati potaknuti da shvati ovo nadosjetilno u sebi. Za to ne treba postati duhovni istraživač; ali treba očistiti sve predrasude koje leže pred dušom ako će se razumjeti ono što znači duhovno istraživanje upravo sa takvog goetheovskog gledišta.
Htio sam vam dati ovo kao nekoliko prijedloga danas. S ove točke gledišta, barem se uvijek može stimulirati; jer ako bi htio ući u detalje, morao bi održati mnoga predavanja. Ali vjerujem da će ovih nekoliko primjedbi biti dovoljno da pokažu da se nešto treba izvući iz razvojnog procesa čovječanstva, koji najprije budi ovu ljudsku dušu za puni život. Nitko ne treba vjerovati da troši dušu, da pušta da nešto umire, čak ni vjerski život. Jer kao što je Goethe rekao:
Tko posjeduje znanost i umjetnost,
Ima i religiju,
Tko to dvoje ne posjeduje,
On ima religiju!
Wer Wissenschaft und Kunst besitzt
Hat auch Religion,
Wer jene beiden nicht besitzt,
Der habe Religion!
Tako se može reći, kako se razvija način razmišljanja modernog doba: Tko god nađe put u znanosti duha, naći će i put do pravog religioznog života; ali tko ne nađe put znanosti duha može se bojati da će u budućnosti izgubiti i vjerski put tako potreban čovječanstvu!