.Iz jučer danih opisa zaključili ste da čovjek postupno treba steći slobodu u sadašnjem periodu svjetske i ljudske evolucije. Gledajući natrag u prošlost evolucije svijeta, nalazimo kako je, u odnosu na njegove najvažnije aktivnosti, njegovo hodanje, govorenje, mišljenje, čovjek bio pripremljen odozgo od božanskih duhovnih bića. Vidimo kako je, da bi se osiguralo da ono što su ta božanska bića ostvarila u čovjeku tijekom njegove zemaljske egzistencije ima učinka, ako i samo nesvjesno, on uvijek između smrti i ponovnog rođenja odveden u asocijaciju s tim bićima.
Sjetiti ćete se da sam govorio da je čovjek vođen kroz snage Sunca i Mjeseca, i zatim, u oblasti Sunca, kroz Mars, Jupiter, Saturn, u svijet zvijezda, shvaćen duhovno. Tome bi dodao da kada čovjek u životu između smrti i ponovnog rođenja mora, takoreći, ponoviti svoje korake poslije, kao u sadašnjosti, napredujući u oblast planetoida do percepcije impulsa Saturna, na svom povratnom putovanju dolazi u odnos s najuzvišenijim božanskim duhovnim bićima viših hijerarhija — Prijestoljima, Kerubinima, Serafinima. To su duhovna bića čiji impulsi se protežu i duhovnom i prirodnom egzistencijom. Dok ulaze u zakone prirode i ulijevaju im život i duh, imaju svrhu dovođenja do trajne harmonije između tih zakona prirode i moralnog života cijelog kozmosa. To su bića koja se nikada nisu pojavila u fizičkom obliku, ipak u duhovnom svijetu ispoljavaju teško shvatljivu moć na Zemlju, i čine mogućim da moralni zakon bude doveden u stalnu harmoniju s prirodnim zakonom. I tako, pošto čovjek tijekom njegove egzistencije izvan Zemlje može impulsima prošlosti stalno davati nov život, on u svojoj evoluciji doseže točku kada može raditi u skladu s tim izvanzemaljskim impulsima.
Međutim, u sadašnjoj epohi evolucije svijeta i čovjeka, suočeni smo s zadatkom da uzmemo pod našu vlastitu slobodnu kontrolu sve što je u prošlosti bilo manje ili više stvar prisile, određene za sva ljudska bića od viših moći.
Kada pregledavamo tu evoluciju svijeta i čovjeka nalazimo da se u određenom vremenu čovjek susreo s poteškoćama koje je trebalo prevladati na njegovu putu od toga da bude ekskluzivno vođen od božanskih duhovnih bića do svjesnog rada da se uzdigne do znanja tih bića i tako do stjecanja ljudske slobode. Ta točka u vremenu, koja u izvjesnom smislu označava najveću krizu u cijeloj evoluciji čovjeka, dolazi otprilike 333 godine poslije Misterija na Golgoti. Ovakvi datumi su samo približni zato jer se vrijeme računalo na razne načine. Prema našem sadašnjem računanju, 333 godine nakon Misterija na Golgoti došlo je do te krize.
Ako pogledamo natrag na taj kritični trenutak, možemo ga opisati više-manje na slijedeći način. Da se evolucija čovječanstva i ona od same Zemlje nastavila kakva je i bila, da su ljudi ostali pod vodstvom božanskih duhovnih bića koja su ih vodila do tog vremena, tada bi, pošto je bila namjera tih bića da čovjek treba steći slobodu, ona bila stečena — ali s kakvim rezultatom? U to vrijeme to bi značilo poremetiti ravnotežu između dva dijela čovjekova astralnog tijela.
Promislite o vezi između fizičkog tijela i astralnog tijela: prvo ćemo se zadržati na astralnom tijelu. Prije godine 333 veći dio astralnog tijela je bio aktivan u biti u gornjem čovjeku, a njegov manji dio u njegovu donjem tijelu — srednji čovjek je između ta dva. A pošto je u onim vremenima gornji dio astralnog tijela bio snažniji, preko njega su božanska duhovna bića vršila na čovjeka njihov najveći utjecaj. U skladu s planom za čovječanstvo, ljudska evolucija se odvijala na takav način da sve do oko 3.000 godina prije Krista vrijedili su ti uvjeti za astralno tijelo, ali sa 1.000 godina prije Krista donji dio astralnog tijela je postajao veći a gornji dio relativno manji, sve dok, u godini 333, dva dijela ne postaju jednaka. To je bila kritična situacija 333 godine nakon dolaska Krista, i od tada se gornji dio čovjekova astralnog tijela stalno smanjuje. To je smjer uzet od njegove evolucije.
Nije moguće slijediti evoluciju čovjeka u njenoj realnosti ukoliko nismo u stanju shvatiti što se događa čovjekovu astralnom tijelu tijekom zemaljske evolucije. Ako ljudska bića ne bi pretrpjela ovo smanjenje u gornjem dijelu astralnog tijela, njihov ego nikada ne bi mogao dobiti dovoljno utjecaja i nikada ne bi mogli postati slobodni. To smanjenje u astralnom tijelu dakle pridonosi pobuđivanju slobode. Već sam rekao da nema smisla pitati se zašto bogovi nisu tako uredili sve da ljudskim bićima pruže zadovoljstvo. Bogovi su morali stvoriti univerzum koji je inherentno bio moguć. Mnogo toga što ljudima daje najveće zadovoljstvo počiva na tome, između drugih stvari koje, dok nisu osvijetljene, uopće nisu ugodne. Ovo smanjenje astralnog tijela je povezano s još nečim, jer o veličini astralnog tijela u gornjem dijelu čovjeka — ne o njegovoj veličini kao cjeline — zavisi njegova moć da kontrolira, s egom i astralnim tijelom, njegovo fizičko i etersko tijelo. Stoga će vjerojatno svi ljudi imati njihovo zdravlje umanjeno od tog smanjenja u astralnom tijelu. Do pravog koncepta ljudske evolucije možemo doći samo ako prepoznamo da slobodu na Zemlji treba platiti općenitim slabljenjem zdravlja. Ne, naravno, u obliku kolere ili tifusa, ali sloboda se neće steći bez da s njom dođe neka vrsta bolesti.
Ako bi sve ljudske snage nakon godine 333 ostale kakve su bile, čovjek bi na Zemlji postajao sve slabiji, sve više nemoćan. I zemaljski život bi došao do svog kraja kroz tu potpunu dekadenciju čovječanstva.
U toj točki se dogodilo ono što bih želio opisati kako slijedi. Na skupu onih božanskih duhovnih bića o kojima sam govorio da pripadaju Suncu, bilo je odlučeno da dolje na Zemlju pošalju svog predstavnika, Krista, da tamo prođe kroz nešto što bi božanska bića povezana s čovječanstvom doživjela po prvi puta. Rođenje i smrt zasigurno nisu ono što materijalisti zamišljaju da jesu, već su dio čovjekove zemaljske egzistencije. Nijedno od božanskih duhovnih bića iznad čovjeka — anđeli, arhanđeli, i tako dalje sve do najviših — nikada nisu upoznala smrt, već samo metamorfoze. Ona se mijenjanju iz jednog oblika u drugi, ali ona nisu rođena i ne umiru. Čovjek, također, mijenja oblik, ali u isto vrijeme ostavlja po strani njegovo fizičko i etersko tijelo, tako čineći rođenje i smrt radikalnijom promjenom nego što je bilo koja promjena doživljena od viših hijerarhija. Tako su vođe u harmonijama i impulsima Sunca riješile da dolje na Zemlju pošalju Krista, kao biće koje još nije doživjelo rođenje i smrt, tako da bi On mogao proći kroz čisto ljudsku sudbinu. Misterij na Golgoti, stoga, nije samo stvar čovječanstva; to je također stvar bogova, i to se može staviti u riječi kao što su ove: Bogovi Sunca su se susreli i savjetovali o koracima koje trebaju poduzeti da od čovječanstva odbiju opasnost da postane sve slabije kroz propadanje astralnog tijela.
I tako je dolje na Zemlju poslan Krist i prošao je kroz rođenje i smrt — naravno ne kao ljudsko biće već kao božansko biće. Posljedica je bila da su preko Misterija na Golgoti, preko činjenice Kristove smrti, u evoluciju Zemlju ušle snage za iscjeljenje onih drugih snaga koje su, u već opisanom smislu, bile uzrok bolesti. Tako je Krist za čovječanstvo postao, u samoj istini, veliki kozmički i zemaljski iscjelitelj čovječanstva. Drugim riječima, Njegove su snage ušle u sve što u ljudskim bićima treba iscijeliti, tako da čovjek, imajući u jednu ruku tendenciju prema dekadenciji, ali u drugoj spasonosne snage Krista, može naći svoj put do slobode. Stoga, u evoluciji svijeta su poduzete mjere da se osigura da se, 333 godine prije velike krize, dogodi Misterij na Golgoti.
Ljudska evolucija na Zemlji, u skladu s tim, nije mogla ići naprijed bez te prijetnje katastrofalne univerzalne bolesti, koja počinje u 333 godini. Zatim, preko Misterija na Golgoti, dolazi veliko univerzalno iscjeljenje. Sve dakle napravljeno od čovjeka bez ego svijesti, sve što je izvedeno iz dubljih snaga koje teže njegovu daljnjem padu, može biti iscijeljeno preko ujedinjenja s Kristom. To je ono što Misterij na Golgoti znači za zemaljsku i ljudsku evoluciju.
Situacija koju sam upravo opisivao je bila poznata, sve do četvrtog stoljeća nakon dolaska Krista, određenim ljudima koji su još imali neko znanje o činjenicama kroz to što su apsorbirali duhovni život njihova vremena. U svim vremenima prije Misterija na Golgoti postojali su stari Misteriji, gdje su učenici bili podučavani u vezi čovjekove protekle zemaljske evolucije, dolasku Krista, i što bi se trebalo dogoditi u budućoj evoluciji čovječanstva. Pokazana im je u velikim i moćnim slikama veza čovjeka na Zemlji s duhovnim bićima viših svjetova. U vrijeme Misterija na Golgoti još je tu i tamo bilo izoliranih pojedinaca koji su, iako jedva napredniji od učenika starih Misterija, sačuvali neko znanje o ovim stvarima — znanje kasnije nazvano Gnoza. Bili su razbacani preko Zapadne Azije, Afrike, Južne Europe. Njihovo znanje, njihova mudrost, pružala se do izvora događaja u evoluciji Zemlje i čovjeka, i do moćne uloge koju je za stanovnike Zemlje igrao Misterij na Golgoti. Ali ti ljudi, koji su još imali znanje o starim tajnama Misterija, bili su ispunjeni anksioznošću. Znali su da za čovječanstvo dolazi kriza. Znali su da u budućnosti ljudsko razumijevanje neće moći dokučiti dubine zemaljske i ljudske evolucije.
Dakle, kod određenih osobnosti prva četiri kršćanska stoljeća moguće je prepoznati anksioznost — ne u vezi zemaljskih stvari već u vezi smjera evolucije svijeta. Hoće li ljudi biti dovoljno zreli, pitali su se, da prime ono što je Misterij na Golgoti donio? To je, u prva četiri stoljeća nakon Misterija na Golgoti, bilo veliko pitanje za one koji se mogu nazvati nasljednicima velikih posvećenika.
Od tih koji su u tim prvim stoljećima još bili inicirani u kršćanske Misterije došla je, na primjer, predivna pjesma. Pričala je o dolasku Krista na Zemlju, ali je također dala u impresivnoj dramatskoj formi — premda je pjesma kao cjelina bila ep — snažne slike čovjeka u bliskoj budućnosti, koji više ne bi mogao shvatiti potrebu za iscjeljujućim elementom u ljudskoj evoluciji. Nakon što su te slike otkrile nešto od onog što su bogovi odlučili sa Sunca — na način koji sam spomenuo — i nakon što je silazak Krista u čovjeka Isusa impresivno opisan, pjesma nastavlja oslikavati kako će u ljudskoj evoluciji biti, u novom, metamorfoziranom obliku, revitalizacija starog Demeter-Izis bića. Pokazano je kako će se to biće štovati u posebnom, snažno oslikanom ljudskom obliku, dolazeći u budućnosti kao svečano obećanje čovječanstvu.
Ti pjesnici-svećenici, kako bi ih mogao nazvati, prva četiri kršćanska stoljeća, ili barem najistaknutiji među njima, opisali su kako će u daljnjoj evoluciji nastati određeni kult, prakticiran od svih koji će postići učenje i život u duhu. Za takve ljude biti će utemeljen nekakav žrtveni čin.
Ep je oslikao mlađeg čovjeka koji će ući u cjelokupan put na koji je ljudska evolucija u to vrijeme bila shvaćena. Pokazano je kako će prijeći od mladosti do zrelosti razvijajući kult Djevice. Ovo ritualno štovanje, taj žrtveni čin, pokazan kao nužan za sve koji će postati učeni i mudri, ako će čovječanstvo pronaći vezu s onim što je ljudima došlo preko Misterija na Golgoti, bilo je portretirano u živopisnim bojama. Moćna poema, puna boje, nastala je u onim ranim stoljećima kršćanstva. I među onima koji su više-manje živjeli u atmosferi ove pjesme bio je također slikar-svećenik, koji je, istina je, te scene naslikao na jednostavan način shvaćen od običnog puka; ali njihove slike su imale snagu i išle su pravo do srca.
To je ono što je ta pjesma ostvarila. Ali zajedno sa svime što je nedvosmisleno došlo od Gnoze, kasnije je od crkve iskorijenjena. Trebamo se samo sjetiti kako je bila takozvana slučajnost da su kasnije spisi Scotusa Erigene bili sačuvani, i neće izgledati apsurdno kada duhovno istraživanje tvrdi da je ta najveća od pjesama, koja evocira Novi zavjet, bila istrijebljena u korijenu i granama od kasnije crkve, tako da u slijedećim stoljećima ništa od nje nije ostalo. Ipak je ta pjesma bila tamo. Iskorijenjena je, zajedno sa svim jednostavnim ali impresivnim slikama povezanim s njom. Prikrivena u njoj bila je sva anksioznost osjećana u to vrijeme od nasljednika starih posvećenika. Kroz tu pjesmu zvonili su teški tonovi elegije.
Sada, među onima koji nisu slijedili Augustina u sasvim različitoj struji, brojni ljudi su zadržali sposobnost da razumiju ove stvari sve do u četvrto stoljeće, čak i do početka petog. Ali to razumijevanje nije moglo ostati živopisno koliko je jednom bilo; duhovne snage naroda u Južnoj Europi nisu više za to bile pogodne. Tako su se temelji razumijevanja kristalizirali u dogmama koje su opstale, iako se to ne bi moglo dogoditi da dogme nisu sačuvane u jeziku koji je postajao sve više beživotan — latinskom jeziku. To prenošenje latinskog u Srednji vijek od učenih ljudi imalo je učinak umrtvljavanja jednog živog razumijevanja, tako da je konačno sve što se znalo o Kristovu postajanju čovjekom, o slanju Duha, i o velikom iscjeljenju o kojem sam govorio, postalo okoštalo u dogmama. Te dogme su se širile kroz latinski jezik, samim riječima koje više nisu imale ništa s pravim sadržajem učenja. Dakle, u širenju zapadnog učenjaštva kroz medij latinskog, tu se odvilo postupno sušenje vatrenog, fosfornog elementa koji je prožimao istrijebljenu pjesmu.
Zatim dolaze svi mladi narodi Sjevera, uzburkani više sa Istoka, i oni su primili Krist impuls u latiniziranom obliku kroz koji je gubio vitalnost.
Moramo zamisliti ovaj Krist impuls kako dolazi sa Juga, i narode koji se šire na Sjeveru prihvaćajući sasušeno kršćanstvo jer je njihovim mladenačkim duhovnim snagama nedostajalo snage da daju svjež život veličini koja je u temeljima hladnih dogmi. Posljedica svega toga je danas još s nama. Čak i sada u onim sjevernim krajevima prividno se mogu naći — jer sve je to samo prividno — snage za koje se čini da su prekasno primile Krist impuls, već okoštao u dogmi, ali su pozvane, iz direktnog znanja o duhu, da ponovno otkriju sve tajne činjenice Golgote i Kristova ulaska u zemaljski život — sve to, međutim, treba biti ponovno otkriveno u potpunoj slobodi. Jer čak i činjenica da nakon godine 333, kršćanstvo, u njegovu umrtvljenom stanju, prokrčivši iz Italije svoj put gore, dok su mlade rase ljudi klizile dolje, čiji nasljednici su sada rašireni preko Rusije, Švedske, Norveške, Srednje Europe, Engleske, još uvijek živeći pod istim utjecajem — do svega je toga došlo tako da, konačno, ljudska bića mogu dohvatiti Krist impuls u slobodi.
To je sada zadatak onih naroda koji su, kao predstavnici civilizacije, prvi kojima treba donijeti antropozofiju, koji će prihvatiti sve povezano s Kristom Isusom, i prepoznati da bi bez Krist impulsa svi ljudi postali samo „stupovi soli”. Možemo koristiti ovaj fizički izraz, jer Krist impuls ulazi u fizičko — pravo u iscjeljenje fizičkog. Krist je postao veliki duhovni fosfor koji radi na prevladavanju procesa formiranja soli u čovjeku. Christus verus Phosphorus — ova fraza se mogla čuti sa svih strana u prva tri stoljeća kršćanstva. Također je glavni motiv u izgubljenoj pjesmi koju sam opisao.
Dakle, između prošlosti i budućnosti, moramo uzeti naše mjesto u sadašnjosti, a isto tako biti u mogućnosti pogledati natrag. Naravno, nemam vas želje dogmatski nagovarati na ono što sam upravo ispričao o izgubljenoj pjesmi i zaboravljenom učenju. To je daleko od moje namjere. Ali metode koje vode do istraživanja čovjekova pravog duhovnog smjera donose nam znanje o ovakvim činjenicama, ne manje vjerodostojno od činjenica otkrivenih od moderne znanosti i daleko vjerodostojnije od njenih hipoteza. Baš kao što nitko ne može biti prisiljen da se zanima za pitanja koja je, pod utjecajem sadašnjeg materijalizma, uvijek odbacivao, tako i nitko tko je u njih siguran kao u vlastiti život neće biti odvraćen da o njima govori onima koji, s čvrstim osjećajem za smjer ljudske evolucije, mogu opažati stvarnost takvog impulsa na djelu.
Nakon četvrtog stoljeća kršćanstva, spominjana pjesma nije više postojala, ali u određenim krugovima mnogi njeni detalji su preneseni usmenom predajom, i nastavili živjeti u sjećanju. Ali članovi tih krugova su spriječeni od rastuće moći crkve od javnog govora o takvim pojavama tijekom ranih kršćanskih stoljeća. Jedan od onih koji je još imao nekakvu predstavu o pjesmi — premda su od nje znali jedino u dosta promijenjenom i oslabljenom obliku — i nekakvu ideju o raspoloženju iz kojeg je proizašla, bio je učitelj Dantea. Zaista se može reći da je Danteova Komedija, iako dogmatski naklonjena, dugovala nešto od svoje inspiracije onom što je bilo tamo u prvih nekoliko kršćanskih stoljeća.
Naravno da sam sasvim svjestan primjedbi koje se mogu dati na ovakvo tumačenje povijesti — mogao bi ih i sam dati. Ali prepoznavanje, kao što se mora, brižljivosti autora povijesti podučavane u našim školama, i sa svim uvažavanjem preciznosti koja se oslanja na zapisima i savjesnom povijesnom kriticizmu, što sve to vrijedi? Ne može se tvrditi da je to prava povijest, stvarna povijest, jer ne uzima u obzir one zapise koji su tijekom vremena otišli na sporedni kolosijek. Stoga, iako dokumenti mogu biti podložni najsavjesnijem kriticizmu, prava povijest će biti otkrivena jedino na isti način kao i pravo znanje o prirodi i o nebesima — kroz duhovno istraživanje. Čovjek stoga mora naći snage ne samo da govori o svijetu zvijezda, kao što smo mi radili ovdje, već također da u uobičajenu prezentaciju povijesti uvede sve što joj nedostaje jer je u interesu određenih krugova bilo da nas liše relevantnih dokumenata. Ali impulsi u onim uništenim dokumentima nastavljaju živjeti u dušama ljudskih bića; žive u onima koji su došli poslije i žudjeli za impulsima koji nisu više zapisani ali su jednom bili tako živi u čovječanstvu. Stoga neće za ljude biti nužno samo — ako žele u njihovoj evoluciji dosegnuti budućnost za njih namijenjenu — da transformiraju, u određenoj mjeri, mnoge od njihovih koncepata; također će morati transformirati njihov stav prema istini.
Govoreći fundamentalno: moramo ponovno naći naš put do Krista. Krist mora ponovno doći. To pretpostavlja da će tijekom sadašnjeg stoljeća biti ljudi koji mogu razumjeti na koji će način Krist objaviti Njegovu prisutnost, s kakvom krinkom će se pojaviti. Inače strašnu uznemirenost mogu uzburkati ljudi koji će, imajući u podsvjesnim dubinama njihova bića slutnju ovog dolaska Krista u duhu, predstaviti to ostalima na šokantno površan način. Jasna vizija u čovjekovu evoluciju tijekom bliske budućnosti biti će moguća jedino kada je sve veći broj ljudi dovoljno zreo da vidi kako duhovno istraživanje može napraviti pravi napredak; ljudi koji u duhovnom svijetu mogu otkriti što ljudi trebaju za ispravno oblikovanje njihova budućeg smjera. Ako to ne uspije, postajati ćemo sve više upleteni u sve što priječi naš pristup duhovnom — ne toliko što se tiče ideja i koncepata, koliko u našem općem pristupu.
U idejama i konceptima današnjice ima dosta toga što sliči na pokret prema onom što treba biti pravi cilj znanja u naše vrijeme. U stvari, međutim, to nekako služi da omete ljude da vide nalaze prirodne znanosti u pravom svijetlu. Ostavljeni su pipajući činjenice, takoreći, u mraku. Promotrite kako danas — s općim širenjem znanstvenih, medicinskih koncepcija — čujemo o čovjeku koji u kasnijem životu počinje patiti od živčanih problema koji utječu na njegovu cjelokupnu fizičku konstituciju i vode do izvornih simptoma bolesti. Naši sadašnji liječnici shvaćaju, tada, kako su nemoćni da prevladaju te simptome na neki jasan način, ili od patologije prijeđu na terapiju. Kao neposredni suvremenik glasovitog bečkog liječnika, Breuera, sjećam se da je imao pacijenta kod kojeg fizički pregled nije mogao otkriti nikakvo patološko stanje. Bilo je odlučeno da se pribjegne hipnozi, koja je u to vrijeme postala veoma popularna. Pod hipnozom, nađeno je da je pacijent imao, u ranijem periodu njegova života, strašno iskustvo, koje ga je opteretilo užasom. Onoliko koliko je bilo moguće, to iskustvo je bilo potisnuto u oblast podsvijesti, nesvjesnog, stvarajući tamo „skrivenu oblast” duše. Premda sam čovjek nije ništa znao o tome, to je bilo u njegovu životu i prijetilo njegovu zdravlju. Čovjek dakle u sebi može imati nešto što, počevši kao duševno iskustvo, ima uznemirujuće naknadne učinke; to u njegovoj duši uspostavlja izoliranu oblast koje on nije svjestan.
Mislilo se da ako se pacijent sjeti njegovog iskustva, i tako ga postane potpuno svjestan, sama ta svjesnost bi vodila do njegova izlječenja.
Ovakvi slučajevi će se u životu danas sretati sve učestalije. Ali ako ćemo shvatiti zašto su ljudi tako često unesrećeni na taj način, duhovno znanje nas mora podučiti što se događa kada se gornji dio astralnog tijela smanjuje, dok u njegovu donjem dijelu postoji tendencija da akumulira podsvjesne provincije duše. Moramo se uzdići od znanja o čovjekovoj duši do povijesnog znanja o duhu, do kozmičkog duhovnog znanja, da bi objasnili ovakvu pojavu. Poznavao sam Breuera dobro; bio je čovjek dubine; i, pošto je osjećao da se sa našim sadašnjim stupnjem znanja ne može dalje napredovati u ovim stvarima, odustao je od ove linije istraživanja. Tada je postao uključen u druge interese, posebno u one od Freuda i njegovih sljedbenika. Iz toga je nastala psihoanaliza, koja počiva na nečem istinitom, jer pojava zaista postoji. Izvor fizičkih simptoma treba tražiti u duši; ideja je sasvim dobra. Ali znanje potrebno da se ovlada pojavom neće se naći tu, jer to mora postati duhovno znanje.
Stoga ta psihoanaliza, koja se mora baviti sasvim prirodnim, povijesnim smanjenjem u čovjekovu gornjem astralnom tijelu, u rukama je ljudi koji nisu samo amateri u istraživanju duše i duha, već također i amateri u istraživanju fizičkog tijela, ne znajući kako tu slijediti djelovanje duha. Dakle imamo dva oblika diletantizma zajedno; zaista su slični, jer ti ljudi znaju onoliko malo o stvarnom životu čovjekove duše i duha koliko i o njegovu fizičkom i eterskom životu. Dva područja na kojima su diletanti podudaraju se; a kada dvije slične osobine rade jedna na drugoj, množe se: a x a = a2, ili d x d = d2; dakle diletantizam x diletantizam = diletantizam na kvadrat. Tako stvarno dolazi do toga da se nešto ispravno, bazirano na pravim temeljima, pojavljuje amaterski zbog nemoći sadašnjeg istraživanja. U svemu tome, međutim, možemo vidjeti stremljenje u pravom smjeru. Nešto kao psihoanalizu ne bi trebalo, dakle, tretirati kao izum vraga, već kao naznaku da ovo naše doba želi nešto što nije u stanju postići, i da će nešto kao psihoanaliza prosperirati tek kada bude temeljeno na duhovnom istraživanju. Inače će nam psihoanaliza doći u čudnom obliku u koji je vodi Jungova logika.
Jung je zaista sposoban da napiše, na primjer, rečenicu kao ova: Može se reći da je preko „skrivenih provincija“ duše, čovjek jednom bio disponiran pretpostaviti postojanje božanskog bića. Jung zatim dodaje (on je, naravno, naklonjen ateizmu): Očito je da takvo biće ne može postojati. Psihoanaliza, međutim, tvrdi da čovjek, imajući tu dispoziciju da vjeruje, mora pretpostaviti postojanje božanskog bića da bi sačuvao ravnotežu u duši. Za savjesnu osobu — a ne mogu nikad zanijekati da je čovjek kao Jung i savjestan i precizan — to stvarno znači: Obvezni ste da živite s neistinom jer ne možete živjeti s istinom. Nema istine u teizmu, ali morate s tim živjeti. Na našem stupnju razvoja takve stvari se ne uzimaju ozbiljno; međutim, one moraju, biti uzete sa svom mogućom ozbiljnošću.
Dakle sa svih strana, bez da se shvaća, javljaju se te podsvjesne čežnje. Oni od vas koji su čuli ili pročitali druge moje cikluse predavanja znati će da sam često naglašavao kako, od duhovne percepcije, nije ispravno reći: Na primjer, svjetlost struji od Sunca, ide beskrajno u beskonačnost kozmičkog prostora, uvijek opadajući u intenzitetu s kvadratom udaljenosti.
Stalno sam govorio da duhovna percepcija daje drugačiju sliku. Ideja da svijetlo iz središta struji u beskonačnu udaljenost nije točna. Baš kao što tetiva na luku može biti rastegnuta samo do određene točke, i onda odskoči natrag, tako i svijetlo ide samo do određene točke i uvijek se vraća. Ono se samo ne širi; također je elastično, ritmično. Stoga Sunce ne samo da zrači svijetlo već ga stalno prima natrag; jer na kraju njegova vanjskog kursa intenzitet zraka je različit i njihov kurs može biti promijenjen. Želim samo ukazati na to kako se to otkriva u vezi više spoznaje, kozmičkog znanja o svijetu — pravog znanja znanosti duha.
Molim da ne uzmete ove opaske kao naznaku bilo kakvog nedostatka respekta za znanost s moje strane. Cijenim znanost u potpunosti; ne može je se dovoljno hvaliti, i treba prepoznati visoki nivo inteligencije koju donosi u život danas. Ali njene izjave o svijetlu, na primjer, amaterske su u usporedbi s istinom. Važno je da se dođe do istine, makar samo da se unese u sve ove prevladavajuće ideje, s kojima čovjek ne zna što bi, impuls koji sadašnje istraživanje može podići u duhovnu oblast.
U određenim okultnim krugovima postoji loša praksa: učeniku su dana razna okultna učenja, ali nikada nije doveden do točke koja pokazuje odakle su izvedena. Učenja su dana u slikama, ali učenik nije vođen do stvarnosti koje se ogledaju u slikama. Stoga je njegova duša okružena svijetom slika, i on nikada ne dolazi do toga da vidi da preko slika treba učiti o cijelom kozmosu.
Iz tog razloga, nakon što se pojavila moja Teozofija, trebala je slijediti Tajna znanost. Tu su slike dane u Teozofiji odvedene u stvarnost zvjezdanog svijeta, u evoluciju Zemlje preko Saturna, Sunca, Mjeseca, i tako dalje. Te dvije knjige su komplementarne.
Kada se u bilo kojoj sferi ljudima ne dade ništa osim slika, oni su s njima obrubljeni. Osobe koje prakticiraju pogrešnu vrstu okultizma rade to s učenikom u koga nisu sigurni, i tim sredstvom ga vode u ono što je nazvano „okultno utamničenje”. On je tada okružen s zbunjujućim slikama od kojih nema bijega — stvarni zatvor od slika. Tako je mnogo okultnog zla prakticirano, i još se i danas prakticira. Postoje čak i duhovna bića koja su određene ljude vodila u to okultno zarobljeništvo; ali za dušu pojava je upravo jednaka. Ta duhovna bića su oslobođena u prirodi kada priroda nije shvaćena duhovno, već gledana kao da su atomski procesi bili dio prirode. Tako je u prirodi zanijekan duh. Oni duhovi koji uvijek teže raditi protiv ljudi — ahrimanski duhovi — tada postaju aktivni u prirodi, zaokružujući čovjeka svakakvim slikama, tako da su i u ovom slučaju, također, ljudska bića okultno utamničena.
Velik dio onoga što se danas zove znanstveni pogled — ne znanstvene činjenice, jer one mogu biti pouzdane — ne sastoji se ni od čega drugog osim slika općeg okultnog zarobljavanja koje prijeti da preuzme čovječanstvo. Opasnost leži u okruživanju ljudi svugdje s atomističkim i molekularnim slikama. Nije moguće, okruženi takvim slikama, gledati one slobodnog duha i zvijezda; jer atomistička slika svijeta je kao zid oko čovjekove duše — duhovni zid zatvora.
Ovaj pregled nam može pokazati, u svijetlu znanosti duha, za čime danas treba ispravno težiti. Činjenice prirodne znanosti su uvijek plodonosne i vode vani u široke oblasti duha, ako im se ne pristupi s predrasudama okultnog zatvora na koji je, u osnovi, znanost sada ograničena. Te stvari za nas moraju biti duboko unutarnje iskustvo, ako želimo uzeti naše pravo mjesto u evoluciji Zemlje i čovječanstva, u skladu s njenom prošlošću i njenom budućnošću. To je sve ono što nam se obraća kada u nekoj oblasti imamo pred našim očima dokaz ljudskih aspiracija u prošlosti a sada ih možemo vidjeti u punom svijetlu duha i duše.
Kada se ovdje popnemo na brda i dođemo do kamenja Druida, koja su spomenici duhovnih aspiracija onih drevnih vremena, može nam biti upozorenje to da će težnje onih ljudi starine koji su žudjeli za duhom, i na njihov način tražili dolazak Krista, naći ispunjenje jedino kada mi, još jednom, imamo znanje o duhu, preko duhovne vizije koja je naš način potrage za Njegovim dolaskom. Krist mora opet doći. Jedino tako ga čovječanstvo može upoznati u Njegovom duhovnom obliku, kao što je jednom, u tjelesnom obliku, prošao kroz Misterij na Golgoti.
To je nešto što se ovdje, gdje su ovakvi plemeniti spomenici prošlosti sačuvani, može osjetiti na posebno živ način.