.Tijekom naših opservacija o svijetu i o čovjeku, vidjeli smo kako on u sebi nosi — samo ako je u obliku slike — prošlost svijeta, i kako je za njega moguće, postupnim treningom, da prizove te slike. U našoj običnoj dnevnoj svijesti od svega toga nema ničeg, već samo sjećanja naših iskustava tijekom zemaljskog života. Kada, međutim, tu običnu svijest čovjek primjeni da slijedi put koji sam naznačio, tada, kako njegova duhovna svijest postaje sve jasnija, u njemu se pojavljuje sve više prošle evolucije svjetova. I došli smo do toga kako to iskustvo prošlosti između smrti i ponovnog rođenja treba biti obnovljeno.
Stoga možemo reći: Kada stvari koje nisu opazive za osjetila postanu to za Imaginaciju, čovjek gleda natrag izvan sjećanja njegova trenutnog života. Gleda natrag na sve što ga je oblikovalo, na snage rasta i ishrane koje su ga formirale od iznutra — od kojih sve proizlaze od duha.
I dalje, kod Inspiracije čovjek gleda u pred-zemaljsku egzistenciju, ali ne samo u njegovu vlastitu. Već smo vidjeli kako doseže vani izvan kozmičkog otoka Zemlje do velikog kozmičkog oceana u kojem zvijezde imaju njihovo boravište, i uviđa da su za njega zvijezde postale boravišna mjesta duhovnih bića.
Zatim, kako se pojavljuje Intuicija, čovjek zuri natrag u prošle živote na Zemlji. U isto vrijeme cijeli prošli život svijeta ulazi u opseg njegove vizije. On je, zapravo, rođen iz cijelog svijeta; cijeli svijet živi u njegovu fizičkom, eterskom i astralnom tijelu, i — tijekom zemaljske egzistencije — najmanje ali ipak i u njegovu egu. Sve je to u čovjeku, radi i tka unutar njega. Kao ljudska bića mi u sebi nosimo cijelu prošlost evolucije svijeta, na kojoj su radile bezbrojne generacije duha. Taj božanski rad nosimo u izgradnji naših organa, i u silama koje tkaju i žive u njima; nosimo ga unutar nas kada oni organi procvjetaju u percepciji i misli. Mi unutar sebe nosimo rad koji se odvijao u cijeloj protekloj evoluciji svijeta. Kada sada, nakon što smo — barem u misli — izoštrili našu viziju u prošlost, pogledamo svijet koji nas okružuje ovdje na Zemlji, s običnom sviješću vidimo samo onoliko koliko nam nude osjetila i što god da naš intelekt može napraviti s našim čulnim opservacijama. Iza oblasti čulne percepcije leži sveobuhvatni svijet duha— život aktivan u svim bojama i zvukovima prirode, u svemu što doživljavamo kao toplinu ili hladnoću, u svakom aspektu prirodnih pojava koje utječu na nas kao ljudska bića.
Osim fizičke prirode otkrivene čulima, postoji prikrivena duhovna priroda — skriveno duhovno okruženje. Taj okružujući duhovni svijet, kojeg je samo sama površina vidljiva za čulnu percepciju, čak i sada u svojoj utrobi nosi buduću evoluciju čovjeka. Baš kao što mi unutar nas u moćnim slikama nosimo cjelokupnu prošlost i mi sami smo rezultat tih slika, tako i u skrivenom životu prirode radi i tka ono što će nas, u svom budućem odvijanju kao evolucija svijeta, odvesti u budućnost. Tako možemo postaviti pred nas ove važne riječi: Čovjek unutar sebe nosi prošlost svijeta; vanjski svijet je nositelj njegove budućnosti.
To su dva temeljna načela na kojima su svjetska evolucija i ljudska evolucija temeljene. I zaista dolaze do izražaja u pojedinom ljudskom životu. Postoji velika razlika između svega što naginje više prema čovjekovoj organizaciji glave, i svega što ima više veze s ostatkom njegova tijela. Da bi to rekli grublje, mogli bi reći: Sile rade od srca prema organizaciji glave i dovode do određene organizacije glave, s njenim prekrivačem čvrstom lubanjom. To je ispunjeno s najdivnijom konstrukcijom u svijetu — vijugama i isprepletenosti ljudskog mozga, u koje su ugrađena osjetila.
Sve što živi u tim silama, sve što utječe u čovjekovu glavu od njegovih grudiju i srca, rezultat je prošlosti. To je moglo postati ono što jest sada u čovjeku jedino jer su — kao što sam već rekao —bezbrojne božanske generacije duha radile na tome, kroz metamorfoze kozmičkih planetarnih tijela. U mojoj Tajnoj znanosti pokazao sam kako su evolucija Saturna, evolucija Sunca, evolucija Mjeseca, prethodile evoluciji Zemlje u kojoj živimo i tijekom koje su Saturn, Sunce i Mjesec evolucije bile rekapitulirane. Mi smo sada već prošli sredinu aktualne evolucije Zemlje, evolucije ljudi na Zemlji.
Snage koje su se kroz duga razdoblja postupno razvijale, pod utjecajem božanskih generacija duha, sve žive u fizičkom tijelu zemaljskog čovjeka, i struje iz njegova srca gore u njegovu glavu. Sve što stalno nosite u vašem fizičkom, eterskom, astralnom i egu, kao strujanje gore iz središta vašeg bića prema vašoj glavi, bilo je pripremljeno i na tome su radile generacije bogova kroz nemjerljive periode vremena. I zadnji element koji živi u tim silama koje struje gore — premda ljudi danas toga još nisu svjesni — onaj je koji sebe izražava kao čovjekova karma — prošlost njegova vlastita ega tijekom njegovih života na Zemlji.
Možemo to postaviti ovako. Ako duboko prodremo u te snage kozmičke memorije, najprije dolazimo do karme; zatim do raznih stadija evolucije Zemlje; nakon toga do metamorfoza, planetarnih transformacija kroz koje je prošla Zemlja prije nego je postala aktualna Zemlja. Prije nego je mogla nastati Zemlja, trebalo je postojati kozmičko tijelo, Saturn, koje se sastojalo samo od razrijeđene topline. Saturn se zatim morao upokojiti prije nego se uzdigne do nove egzistencije kao što je Sunce od kojeg je naše Sunce, sada vidljivo vani u kozmičkom prostoru, ostatak. U to vrijeme Sunce je bilo kozmičko tijelo koje se sastojalo samo od zraka; to se opet trebalo upokojiti i dati mjesto za kozmičko tijelo koje se sastoji od vode — stari Mjesec. Zatim je Mjesec zauzvrat dao mjesto za čvrstu mineralnu supstancu Zemlje, na kojoj je čovjek, kao zemaljsko biće, mogao početi evoluirati.
Ali baš kao što imamo ove snage koje teže gore, tako unutar nas nosimo snage s trendom prema dolje. One imaju neku vrstu središnje točke u srcu, i cirkulirajući krv nosi obje snage u kretanje naših udova. Te snage su aktivne u svakom pokretu naših ruku; kada se uhvatite za nešto, ili izvršite bilo kakvu običnu zemaljsku akciju, one ulaze u svaki pokret kojeg napravite. One sada ne pripadaju prošlosti; pripadaju skrivenom svijetu oko nas. One će biti odnesene u utrobu prošlosti — koja će prošlost postati tek u budućnosti — kada čovjek prođe kroz vrata smrti, i zamjeni zemaljsku egzistenciju za život među zvijezdama. To su snage u kojima je pripremljena čovjekova budućnost.
Do budućnosti dolazi kroz međuigru tih snaga sa snagama prikrivenim u vanjskoj prirodi. Dakle svijet nosi čovjekovu budućnost unutar svoje vlastite evolucije. U njemu postoji oštra distinkcija između tih gornjih snaga i donjih. Znanje koje se može steći nakon prolaska Čuvara praga snažno nosi tu distinkciju.
Za običnu svijest, sve ispod srca ostaje nesvjesno. To ne znači da je išta manje prožeto sviješću, ali to je svijest izvan našeg normalnog dosega danas. Stoga ono što čovjek doživljava iznutra razlikuje se od sadržaja njegove svijesti. Svjestan je jedino onog što je na površini, što se diže poput otoka iz njegovih drugih iskustava.
Kada možemo dalje prodrijeti u ljudsko biće, možemo vidjeti kako je danas još obdareno s tim podsvjesnim snagama. Možemo tada vidjeti kako čovjek izvodi neko djelo koje mu, za taj trenutak njegova zemaljskog života, uzrokuje zadovoljstvo i satisfakciju — njegova glava je zadovoljna. Mogao je iz nekog razloga napraviti sasvim lošu stvar, ali njegova glava je zadovoljna, i implikacije njegova djela izbjegavaju njegovu običnu svijest. No iako njegova glava može biti savršeno zadovoljna, to podsvjesno utječe na ruku koja provodi djelo — a podsvjesno je zaista još jedan oblik svijesti — i njegova ruka drhti. Drhtanje ruke može izvana biti neprimjetno, ali u eterskom i astralnom tijelu postaje stvarno podrhtavanje. Tako možemo vidjeti iznutra kako čovjek može biti u njegovoj glavi zadovoljan s nekim djelom koje podsvjesno uzrokuje drhtanje u astralnim i eterskim organima povezanim s njegovom rukom ili nogom. U zadovoljstvu danom glavi od lošeg djela, svijest je — mogli bi reći — umrtvljena; ali drugi oblik svijesti se pojavljuje u dubinama čovjekova bića, i djelo tamo uzrokuje drhtanje.
U tom drhtanju, pripremljena je buduća karma. To je drhtanje pred licem sila prikrivenih u prirodi, sila skrivenog svijeta. Drhtanje nagovještava sud koji će biti predan čovjeku od bića zvijezda, kada, sa ovog malog otoka Zemlje, odlazi vani u široki zvjezdani ocean.
Da to sumiramo: Unutar ljudskog bića, na različite načine, i prošlost i budućnost svijeta žive — čak i u vanjskoj formi njegova fizičkog tijela. Čovjekova organizacija glave, najljepši, najsavršeniji proizvod evolucije svijeta, u velikoj je mjeri razbijena, čak i duhovno, kada on prolazi kroz vrata smrti. S druge strane, njegova niža organizacija, premda samo fizička u vanjskoj pojavnosti, zapravo je fizička slika onog što živi kao duša i duh u rukama i šakama, u cijelom metaboličkom sustavu udova. Kroz taj sustav, kroz sve što možete vidjeti kao meso i krv oblikovano u ruke i šake, teku duhovne snage. U budućem životu na Zemlji te snage će teći kroz organe koji dovode do kretanja gornje i donje čeljusti. Kosti glave u njihovoj plastičnoj formaciji tada će biti transformirane kosti ruku i nogu — naravno mislim na njihov duhovni dio, jer fizičko vene. Ono što sada sačinjava vaše ruke i noge u vašoj sljedećoj inkarnaciji će postati — govoreći u smislu snaga i dinamike — konfiguracija vaše glave. Stoga sama fizička organizacija donosi refleksiju toga kako je čovjek prošao kroz zemaljski život. Svatko tko na pravi način proučava artističko oblikovanje čovjekove glave može u samoj formi njegove glave vidjeti kako je koristio njegove ruke i šake u njegovim odnosima s drugim ljudima i s vanjskim svijetom tijekom njegova prethodnog zemaljskog života. Jer djela ruku i nogu u jednoj zemaljskoj inkarnaciji nastavljaju živjeti u formaciji glave u slijedećoj inkarnaciji. Obična frenologija je površna u davanju svakakvih intelektualnih interpretacija o obliku glave. Ali iza toga je duboka, okultna frenologija koja razmatra individualnost svakog čovjeka i nije u skladu s općim pravilima — frenologija koja je iz Intuicije sposobna razlučiti kako su transformacije čovjekove glave bile pripremljene kao rezultat njegovih pokreta, njegova ponašanja i njegovih djela tijekom prethodnog života na Zemlji.
To je, dakle, kako ljudsko biće danas stoji pred nama, i pred samim sobom, pokazujući u onom što je postao kako su na njemu radile božanske generacije duha kroz nemjerljive periode vremena. Naravno može samo okvirno naznačiti kako čovjekov život danas ilustrira u slikama sve što su te generacije bogova za njega napravile, i za cijelo čovječanstvo, kroz metamorfoze evolucije Zemlje — Saturn, Sunce i Mjesec.
Najprije uzmimo tri posebno značajna impulsa u zemaljskom životu ljudskih bića. Ako se sasvim jednostavno pogleda, s običnom sviješću, na čuda otkrivena u progresivnom razvoju ljudskog bića od prvih dana njegova života, možemo barem dobiti neku ideju, neki osjećaj, o ogromnim dubinama iz kojih se onih prvih dana i tjedana duša i duh bore da daju sve više određen oblik za mnogo toga što je kod bebe još bezoblično; i zatim postupno stave pod kontrolu kaotične pokrete ruku i nogu. Dolazimo do osjećaja da nam je pokazano kako se duhovna aktivnost, prisutna u beskrajnim dubinama skrivenog života prirode, izražava u ljudskom tijelu. I možemo reći: Nema ničeg na Zemlji tako divnog za gledati kao otvaranje unutarnjeg ljudskog bića unutar vanjskog, tijekom razvoja djeteta u prvim godinama njegova života. Ako znamo kako to gledati s pravim artističkim-religioznim uvidom, tada sve što se tamo može vidjeti, i poniznost koju možemo osjetiti pred licem tog otkrivenja duhovnog, nadmašuje sve druge artističke, znanstvene ili religijske impresije koje se mogu primiti iz vanjskog svijeta.
Ali izdvojimo tri stvari u razvoju djeteta. U običnom životu kažemo: Dijete uči hodati. U stvari, to je nešto predivno. U tom učenju hodanja izvanredna količina pokreta je obuhvaćena. U igru su pozvani svi udovi kada se, da bi se ispravilo, dijete podiže iz položaja gdje mu je kralježnica paralelna s površinom Zemlje. To uzimamo zdravo za gotovo kao nešto očito, ali to obilježava trenutak u djetetovu životu kada ono uči dati svim njegovim snagama različitu, orijentaciju na Zemlji, i, uz pomoć simetrije onih sila i vlastite unutarnje ravnoteže, uči se smjestiti unutar kozmosa kao cjeline. U isto vrijeme, mi stvarno gledamo kako ljudsko biće raste van iz animalnog svijeta. Jer to je trenutak kojeg životinja nikada ne može doživjeti. Ona u suštini ostaje s kralježnicom paralelnom sa Zemljom; jer ako se povuče gore, kao što radi majmun, to je u suprotnosti s njenom prirodnom organizacijom.
Ako ćemo formirati istinitu koncepciju čovjeka, moramo u pravom svijetlu moći vidjeti ovo učenje hodanja od strane djeteta. Znanstvenici su usporedili kosti ljudskih bića s onima od životinja, i našli da su one transformirane životinjske kosti, a čovjekovi mišići da su transformirani životinjski mišići — i tako dalje. Neka tako bude sa svakim organom; razlika između čovjeka i životinje još uvijek se na taj način neće naći. Razlika se može vidjeti jedino kada dokučimo kako, u trenutku uspravnog stajanja, ljudsko biće sebe oslobađa od njegove veze s životinjom na početku njegova života, i uspostavlja svoju ravnotežu u cijelom svijetu. Nikada u svom životu ono ne bi moglo steći vještinu da to napravi da to nije pripremljeno u najudaljenijim danima; sjeme za to je već bilo u biću čovjeka tijekom egzistencije Saturna. Božanski Duhovi su tada položili sjeme za vještinu koja nastupa kada dijete uči, kao što smo rekli, hodati. Tada nije bilo životinja, jer one dolaze poslije, tijekom evolucije Sunca. Stoga je ljudsko biće, kao što je izvorno planirano, starije nego životinje.
Sve što leži u tim nevidljivim silama koje omogućuju čovjeku da hoda vodi nas natrag do svog izvora tijekom egzistencije Saturna.
Druga sposobnost koja se javlja u djetetu dolazi od njegove nove orijentacije u prostoru; to uzrokuje da se sile okrenu unutra i pojave na drugačiji način. Na primjer, ja podignem komad krede; sila dolazi u smjeru prema unutra, prazneći se u unutarnjim organima. Ova unutra okrenuta sila, dolazeći kroz udove iz smjera pokreta, pojavljuje se u razvoju djeteta kada ono uči govoriti. Najprije, kada dijete nalazi svoje oslonce u prostoru, sile uzimaju smjer prema vani; iste sile se potom okreću prema unutra i dijete uči govoriti.
Znanost zna samo mali dio svega ovoga. Zna da dešnjaci imaju centar za govor na lijevoj strani mozga, a ljevoruke osobe u desnoj polovini. Međutim, sve u mozgu što ima veze s razvojem govora, najprije je u njemu radilo od udova kada dijete uči hodati, dohvaćati stvari, kretati se i skretati svoju pažnju na objekte. To izvire od sila usmjerenih prema unutra, koje zatim izlaze od mozga u organe govora. Tu su, opet, božanska duhovna bića pripremala ljudski organizam kroz bezbrojna stoljeća, tako da dijete može govoriti. Ona božanska Bića, koja su tijekom perioda Saturna pripremala ljudsko biće za hodanje, potom su tijekom perioda Sunca radila da dođe do ove sposobnosti za govor.
Treći dar razvijen od djeteta, i od cijelog čovječanstva, kroz govor — jer nije mogao doći prije govora u zemaljskoj evoluciji — bila je moć da se imaju misli. To je od božanskih duhovnih Bića pripremljeno tijekom doba Mjeseca. Tako se odvijala ljudska evolucija u prošlim dobima svijeta; generacije duhovnih bića su pripremale čovjeka za hodanje, govor, mišljenje — kroz evoluciju Saturna, evoluciju Sunca, evoluciju Mjeseca.
U evoluciji svijeta tijekom doba Sunca, pojavile su se životinje — naravno u obliku različitom od današnjeg. Sada se moraju hraniti biljkama, što u to vrijeme nisu trebale, jer tada su bila stvorenja zraka i sačinjena od zračne supstance. To je bilo za vrijeme egzistencije Mjeseca kada su dodane biljke.
Zatim je evolucija prešla u egzistenciju Zemlje, kada su ljudska bića razvila vidljivu tjelesnu formu u kojoj su sile hodanja, govora i mišljenja mogle boraviti. U isto vrijeme se pojavilo mineralno carstvo i postalo esencijalni dio njegova organizma. Na ovaj način se može opisati čovjekova prošlost.
Ako želimo pogledati u čovjekovu budućnost, u svijetlu sadašnjih uvjeta na Zemlji, moramo krenuti od njegova starijeg doba, što znači opisujući nešto što danas uopće nije vidljivo. Kada dijete počinje hodati, govoriti, misliti, vanjski znakovi toga su dovoljno jasni, ali kako je duhovni dio čovjeka pojačan u starijoj dobi daleko je od evidentnog za svakoga bez duhovne vizije. Govorio sam o najdivnijem iskustvu gledanja postupnog otkrivanja duše i duha u rastućem tijelu mladog djeteta, i kako se, ako se to vidi na pravi način, može biti preplavljen najdubljim religioznim osjećajem u licu sveg značenja koje taj artistički proces prenosi. Ali također je predivno vidjeti kako sve što je čovjek doživio kroz hodanje, govorenje i mišljenje tijekom njegova zemaljskog života nestaje u duhovnom. I zatim vidjeti kako su njegove misli i riječi, sve što je radio i za što se borio s njegovim rukama, nošeno natrag u život duha kada prolazi kroz vrata smrti. Baš kao što ono što dolazi do izražaja u djetetovu hodanju, govorenju, mišljenju, pokazuje natrag na prethodne stupnjeve evolucije Zemlje, evolucije Mjeseca, Sunca, Saturna, tako i sve što je čovjek doživio u njegovim mislima ukazuje najprije od svega na njegov slijedeći zemaljski život, a zatim na velike periode u budućoj evoluciji Zemlje.
Dakle misli čovjeka pokazuju prema stupnju Jupitera u evoluciji svijeta i čovjeka — stupnju koji se može dosegnuti tek kada je Zemlja prošla kroz smrt i uzdigla se u novu planetarnu evoluciju. Jer misli tada neće u nama živjeti na njihov sadašnji fluktuirajući način; one će uzeti određen oblik i pojaviti se u samoj formi čovjeka.
Danas možemo naše misli zadržati za sebe, i u određenim prigodama naše lice može izgledati savršeno nevino, premda smo iznutra krivi. To nećemo moći tijekom egzistencije Jupitera. Čovjekove misli će tada izazvati izraz njegova lica. Ljudska forma će izgubiti njenu mineraliziranu čvrstoću; biti će iznutra fleksibilna i sastojati se od sasvim mekane supstance. Loša misao koja se podiže u nama odmah će se pokazati drugim ljudima kroz promjenu u našem izrazu. Sve prirode misli će odmah poprimati oblik; čovjek će tada ići okolo pod krinkom vlastitih postojanih misli i temperamenta. Stoga ako je, tijekom egzistencije Jupitera, čovjek običan podlac, ili ima samo animalne impulse, tako će i izgledati. To je prvi stupanj čovjekove budućnosti.
Drugi stupanj će predstaviti kreativna moć govora. Danas se govor javlja iznutra i samo je poslan vani u zrak. U budućnosti, izgovorena riječ neće odumrijeti u zraku već će nastaviti postojati, i s njom čovjek će stvarati stvarne oblike. Tako da će u dobu Jupitera imati snagu da sebe oblikuje mislima; u egzistenciji Venere davati će oblik svijetu oko njega. Ako tijekom egzistencije Venere — kada će sve supstance biti fine kao zrak — izgovori zlu riječ, nastati će nešto kao odbojna biljna forma. Stoga će čovjek biti okružen kreacijama vlastita govora. Tijekom egzistencije Venere pojaviti će se kreativni osjećaji, kreativni govor, i osjećaji koji kreiraju kroz riječ.
Tijekom zadnje metamorfoze Zemlje, egzistencije Vulkana, aktivnosti izražene u našem hodanju i pokretima ruku razviti će se dalje. Danas mi idemo raditi i koristimo ruke da izvršimo djela, ali ništa od toga nije trajno. Idem na neko mjesto; imam ovo ili ono za napraviti. To naravno može biti nešto sasvim složeno — možda čak i vođenje rata. Zatim opet odlazimo, i u vanjskom svijetu od naših djela ne ostaje ništa. Tijekom egzistencije Vulkana, sve će ostajati. Čovjek neće jednostavno ići okolo i obavljati radnje; sve što radi će ostaviti otisak na egzistenciji Vulkana. Njegova djela će biti aktualizirana, postati će stvarnosti.
Vidite kako egzistencija Zemlje čini radikalni rez između prošlosti i budućnosti u evoluciji svijeta i čovjeka. Sve do vremena Zemlje, do svega su dovele božanske generacije duha; do onoga što će slijediti, dovesti će sam čovjek. Tako sloboda ulazi u njegov život unutar kozmosa. U svijet je smješten od bogova, i dana mu je slobodna egzistencija. Od bogova je stekao sposobnost za hodanje, govor, mišljenje — čak i oblik; ali za buduću evoluciju svijeta u to hodanje, govorenje i mišljenje morati će donijeti ono što on sam jest. On će upravo sada doživjeti sebe iz prošlosti u budućnost. Dio prošlosti, točno je, leži u njegovoj vlastitoj karmi; dio budućnosti leži u onom što je voljan napraviti za svoju vlastitu karmu u budućnosti. Trenutno odslužuje neku vrstu naukovanja između prošlosti i budućnosti.
Sve ovo znači da stvari ne mogu ispasti potpuno sukladne originalno namjeravanom planu na kojeg sam uputio jučer. Tada sam govorio o 2.160 godina koje moraju proći između dvije inkarnacije. Ali tijekom zemaljskog života čovjek je daleko od toga da apsorbira sve što bi mogao apsorbirati; stoga za mnoge ljude danas interval između smrti i novog rođenja pokazuje se promijenjen — ne više za svakog 2.160 godina, već bitno kraće.
Ljudi koji su se potpuno predali zemaljskom životu, oni s određenim kriminalnim tendencijama, veoma su siromašno opremljeni da odjedre u ocean zvjezdane egzistencije; i nakon kratkog vremena između smrti i ponovnog rođenja uskoro se vraćaju zemaljskom životu. Drugi trebaju duže vrijeme da pročiste i usavrše ono što su tijekom života na Zemlji napravili od njihove duše i duha. Dakle može se reći da oni s animalnim tendencijama, koji lako podlegnu instinktima i željama, ubrzo se vraćaju na Zemlju, dok onima s normalnim duhovnim razvojem treba više za povratak. Ali također može biti ljudskih bića koja, kroz dublji uvid tijekom zemaljskog života u način na koji se stvari sada odvijaju, mogu u sebi pobuditi samožrtvujuću želju da se što prije vrate da bi pridonijeli budućem smjeru zemaljskih stvari. Jer ako je čovjek svoj duh tijekom života na Zemlji ispunio ljubavlju, može napraviti tri do šest tranzita, preko Marsa, Jupitera i Saturna, brže. Kada osobe s nižim instinktima prolaze kroz smrt, one se povlače drhteći pred tim krugovima i ne kompletiraju ih; oni su posebno odbačeni od oblasti planetoida. Sutra ću govoriti kako je ljudskim bićima danas omogućeno da uđu u razne krugove izlažući se određenim utjecajima u svijetu, u njihovu osobnom životu, u njihovu nacionalnom životu, i tako dalje.
Oni koji ispravno ulaze u oblast planetoida danas će provesti sedam ili osam stotina godina između jednog zemaljskog života i slijedećeg. To je normalno za ljude koji zapravo nisu degradirane prirode. Ali kroz dublji uvid u stvari, i preko ljubavi duhovnog svijeta, život između smrti i novog rođenja može svjesno biti skraćen. Oni koji su mnogo stekli od njihova života na Zemlji mogu se relativno brzo vratiti, tako da što prije mogu raditi na transformiranju zemaljske civilizacije i kulture.
Morao sam vas u mislima odvesti od zemaljskog svijeta u onaj od zvijezda i njihovih stanovnika, tako da, na način pogodan za sadašnje vrijeme, vaša pažnja može biti skrenuta od svijeta u koji su ljudska biča obično zadubljena, na svijet u koji moraju ući preko dubljeg znanja, ako žele pravilno doživjeti njihovu budućnost. Danas su, ljudi općenito malo skloni da se odvoje od zahtijeva materijalnog svijeta i traže duhovno direktno u fizičkom svijetu oko njih. Nemamo vremena sada razmišljati o preprekama koje se susreću kada su, u psihoanalizi, na primjer — o čemu ću informirati sutra — napravljeni pokušaji da se istraži barem duhovni dio čovjeka. Međutim, upravo iz direktne opservacije čulno opazivog, prava staza će se otvoriti za one koji sada žele raditi potpuno unutar polja sadašnje znanosti, ako tamo zaista nastoje otkriti duhovno. To se može napraviti. Nedvosmisleni dokaz toga će se naći u brošuri upravo izdanoj od našeg Instituta za fiziologiju i biologiju u Stuttgartu. Tu je gospođa Dr. Kolisko objavila rezultate divnog malog istraživanja pod naslovom Fiziološki i fizikalni dokaz efikasnosti najmanjih entiteta. [Ovaj traktat uključen je u svezak pod naslovom Poljoprivreda sutrašnjice, izdano od gospođe Dr. Kolisko 1939.] Znate kako homeopatija voli raditi s visoko razrijeđenim supstancama. Na taj način, dovodeći fizičke supstance u visoko razrijeđeni oblik, otvoren je put u duhovno. Gospođa Dr. Kolisko je sada uspjela pokazati, egzaktnom metodom, da su najmanji entiteti, najviša razrjeđenja, efikasna. Dugo vremena je najsavjesnije radila po linijama koje sam naznačio, i sada je uspjela u proizvodnji otopina u omjeru 1 : 1 bilijun.
Ako je neka supstanca potpuno razgrađena u čaši vode, od čega je pola bačeno a ostala polovina ulivena u punu čašu vode, dobivamo otopinu 1 : 2. Kada je pola vode opet bačeno a ostatak uliven u punu čašu vode, dobijemo 1 : 4, i tako dalje. Sada je u našem biološkom institutu u Stuttgartu, pomoću egzaktnih znanstvenih metoda, nađen način da se proizvedu precizne otopine od 1 : 1 bilijun — tako stigavši do takozvanih viših potentnosti. Rezultati se mogu vidjeti u slučaju, recimo, antimona, o kojem sam govorio na medicinskom predavanju održanom ovdje. Nalazimo da je biljni rast, na primjer, rast zrna pšenice, reduciran na najmanju stopu na oko dvadeset prvoj potentnosti, a doveden do najviše stope na oko dvadeset devetoj ili tridesetoj potentnosti. Dakle, vidite, supstanca je bila razrijeđena u fluidu do visoke potentnosti, i nalazimo da niže potentnosti imaju različit učinak na biljni rast dok najviše potentnosti ubrzavaju rast, što znači da daju najveći poticaj životnoj sili. Na taj način nađeno je da se moguće razbiti čisto materijalno, tako da se tamo može manifestirati duhovno. Jer ako podijelite materijalnu supstancu, ne na atome kao što bi to atomisti, već na takav način da se dovede samo aktivnost njenih funkcija i sila, tada pokazujete spremnost, rekao bih, da prijeđete u duhovno prožimajući samu materiju duhom.
Sada možete zamisliti što to znači za preciznu opservaciju kako lijekovi djeluju na ljudski organizam, jer učinak se zaista može vidjeti. Otopina je pripremljena; imate je u laboratorijskoj boci, i u tu potentnost ubacite zrno pšenice; zatim u potentnost u slijedećoj boci ubacite drugo zrno, i tako dalje — zrna i zrna pšenice. Jer tijekom ovog egzaktnog istraživanja cijele prostorije su bile ispunjene s tim klijajućim zrnjem, pokazujući učinak svake potentnosti na tlu iz kojeg zrnje niče. To je ono što treba napraviti u znanosti danas, da bi se materijalno znanje dovelo u oblast duha. Znate kakva prepirka je bila između homeopata i alopata u vezi efikasnosti najmanjih entiteta u višim potentnostima. Cijela stvar do sada je bila pitanje mišljenja — alopati imaju jedan stav, homeopati drugi. To, međutim, nije stvar držanja strane homeopatima, već o znanstvenom utemeljenju stvarnih činjenica. U budućnosti će naravno biti poznato kada lijekove treba primijeniti na direktni alopatski način, a kada u otopini ispravne potentnosti, tako da mogu imati željeni učinak na pacijenta — posebno na njegovo etersko tijelo, koje predstavlja životne sile. Znati ćemo točno gdje treba povući crtu — ovdje treba dati alopatski tretman, ovdje homeopatski. Jer baš kao što su drugi znanstveni eksperimenti izvršeni s krajnjom točnošću, tako je i u ovom slučaju gospođa Dr. Kolisko pokazala u njenoj brošuri, s istom točnošću, kako najmanji entiteti stvarno rade. Ono što je prije bilo samo pretpostavka podignuto je na nivo važnog znanstvenog predmeta.
Ali sve to pokazuje na još nešto. Samo u toj brošuri pogledajte točno izrađene krivulje koje pokazuju kako sile rasta idu gore i dolje; primijetite kako krivulje treba nacrtati prema tome da li je potentnost jaka ili slaba, kako s određenim otopinama postoji minimum rasta, a u više razrijeđenim otopinama — viših potentnosti — maksimum; zatim povratak na minimum, opet natrag na maksimum — i tako dalje. Dakle, uz iznimno savjesno praćenje krivulje, stječe se neposredan uvid u ritam koji radi u svemu materijalnom — ritam koji je zaista izraz duhovnog. Kod ljudskih bića, možemo se okrenuti od sustava metabolizma do ritmičkog sustava; moguće je i u prirodi, također, naći na sasvim egzaktan, znanstveni način njen ritmički sustav. To je upravo ono što se može vidjeti u ovom djelu, za koji vjerujem da se može pokazati kao pravi orijentir, ne samo u kontroverzi između homeopatije i alopatije već u svim pitanjima koja se tiču našeg uvida u prirodu. Ako se rezultati ovog istraživanja ispravno procjene, zakoni prirode u budućnosti neće više biti traženi samo na sadašnji atomistički način, mjereći i važući; biti će prepoznato kako u svim materijalnim stvarima postoji ritam, i kako je u ritmu događaja u prirodi izražen ritam kozmosa.
Želio sam skrenuti vašu pažnju na ovo kao na put što vodi van iz egzaktne znanosti koji mora biti otvoren. Sutra ću nastaviti da pokažem kako u psihoanalizi, na primjer, postoji vrsta teoretske averzije prema svakom stvarnom postavljanju na put koji vodi od fizičke prirode do duhovnog. Ali ako će ljudi u civilizaciji ići naprijed a ne natrag, biti će dužni da uzmu put prema duhu.