.Pri proučavanju antropozofije, opravdana primjedba na početku može biti ta da antropozofsko istraživanje činjenica koje se tiču duhovnih svjetova zavisi od prizivanja, kroz trening koji sam opisao, sila koje leže duboko u ljudskom biću, prije nego što te činjenice mogu biti dosegnute. Stoga se može reći: Svi koji nisu prošli takav razvoj, i prema tome još nisu dosegnuli točku percipiranja nadčulnih činjenica za sebe, i stvarnog doživljaja nadčulnih bića, nemaju sredstvo potvrđivanja istine onog što je kazano od istražitelja tih svjetova. Često, kada se javno govori o duhovnom svijetu i o tome daju informacije, čuje se protest: Kako se takve ideje mogu odnositi na one koji još ne mogu gledati u taj nadčulni svijet?
Ta primjedba počiva na potpuno pogrešnoj ideji — ideji da svatko tko govori o nadčulnim svjetovima govori o stvarima sasvim nepoznatim njegovu slušatelju. To uopće nije tako. Ali postoji važna razlika, s obzirom na ovu vrstu inicijacijskog znanja, između onog što je ispravno danas i još je jednom bilo ispravno u starim danima o kojima sam govorio jučer.
Sjetiti ćete se kako sam opisao put u duhovne svjetove. Govorio sam kako nas najprije vodi do velikog životnog tableau-a, u kojem vidimo iskustva koja su tijekom ovog života na Zemlji postala dio naše osobnosti. Nastavio sam govoriti kako, napredujući od imaginativnog znanja do onog od inspiracije, čovjek može, s praznom sviješću i u apsolutnoj mirnoći i miru, pregledati svoj pred-zemaljski život. On je tako vođen u onaj svijet duhovnih djela kroz koji je prošao između njegove zadnje smrti i njegova nedavnog silaska na Zemlju.
Uzmite u obzir kako je, prije tog silaska, svako ljudsko biće prošlo kroz takva iskustva; nema nikog tko nije doživio u punoj realnosti ono što duhovni istražitelj ima za reći. I kada istraživač u početku neprepoznate činjenice odijeva u riječi, on se ne poziva na nešto potpuno nepoznato njegovim slušateljima već na ono što je svatko doživio prije zemaljskog života. Istraživač duhovnog svijeta jednostavno evocira kozmičko sjećanje ljudi; i sve što on govori o duhovnom svijetu živi u dušama svih, premda je u tranziciji od pred-zemaljskog do zemaljskog života bilo zaboravljeno. U stvari, kao istražitelj duhovnog svijeta, netko jednostavno ponovno poziva u sjećanje ljudi nešto što su zaboravili.
Sada zamislite da tijekom života na Zemlji čovjek dođe pred drugo ljudsko biće s kojim se sjeća da je nešto doživio, prije dvadeset godina, što je drugi čovjek potpuno zaboravio. Međutim, pričajući s njim, o događaju kojeg se on sam jasno sjeća, može dovesti do toga da ga se i drugi čovjek također sjeti. To je upravo isti proces, iako na višem nivou, kada vam govorim o duhovnim svjetovima, s jedinom razlikom da su pred-zemaljski doživljaji potpunije zaboravljeni nego oni od zemaljskog života. To je jedino zato jer su ljudi neskloni da se ozbiljno upitaju da li u njihovim dušama nalaze bilo što u skladu s onim što je rekao duhovni istraživač — to je jedino zbog osjećaja antipatije da ne pretražuju u njihove duše dovoljno duboko kada slušaju ili čitaju ono što istraživač prenosi. Stoga se misli da je to nešto o čemu samo on ima znanje, nešto što ne može dokazati. Ali sasvim dobro može biti dokazano za one koji su odbacili predrasude koje se javljaju od spomenute antipatije. Jer duhovni istražitelj samo ponovno priziva ono što je svatko od nas doživio u pred-zemaljskoj egzistenciji.
Sada netko može reći: Zašto bi se od bilo kog tražilo, tijekom njegova života na Zemlji, da preuzme ovaj dodatni zadatak da se bavi sa stvarima koje, u skladu s kozmičkim poretkom, ili bi mogli reći božanskim ukazom, doživljava tijekom života izvan Zemlje? Postoje neki, također, koji pitaju: Zašto bih se prije smrti trebao zamarati s time da steknem znanje o nadčulnim svjetovima? Mogu samo pričekati dok ne budem mrtav. Zatim, ako ove stvari doista postoje, suočiti ću se s njima.
Sve se to, međutim, javlja iz nerazumijevanja zemaljskog života. Činjenice o kojima govori duhovni istraživač doživljene su od ljudskih bića u pred-zemaljskoj egzistenciji, ali tada nisu predmet misli, i samo tijekom života na Zemlji mogu biti doživljene misli o njima. I samo one misli o nadčulnom svijetu na kojima se radilo tijekom zemaljskog života mogu biti nošene s nama kroz vrata smrti, i samo tada možemo razumjeti činjenice koje doživimo između smrti i ponovnog rođenja.
Može se reći — ako bi se željelo dati beskompromisnu sliku — da je na sadašnjem stupnju evolucije čovjekov život nakon smrti iznimno težak ako, tijekom života na Zemlji, on nema misli o duhovnom svijetu. Jer, prošavši kroz vrata smrti, ne može više steći bilo kakvo pravo znanje o svom okruženju. On je usred onog što je za njega neshvatljivo. Za razumijevanjem onog što je doživljeno nakon smrti treba stremiti tijekom života na Zemlji. Iz daljnjih opisa ćete naučiti da je to bilo različito za ljude ranijih doba. Ali, u sadašnjem trenutku ljudske evolucije, čovjek će sve više biti prinuđen težiti za razumijevanjem onog što će doživjeti u nadčulnom svijetu između smrti i ponovnog rođenja. Dakle može se reći da je javno govoriti o znanosti duha sasvim opravdano, jer se može dokazati svima. Kada je dovoljno duboko utvrđena u čovjekovoj duši, on će postepeno sebi reći: “Ono što je kazano kroz ovog duhovnog istraživača osvjetljava za mene stvari. To je baš kao da sam sve to već doživio, a sada su mi dane misli u koje da odjenem iskustvo”. Iz tog razloga, kada se govori o znanosti duha, o duhovnom znanju, potrebno je birati način izražavanja različit od onog korištenog u običnom životu. Stvar je u tome da učenik znanosti duha, preko samih korištenih riječi, treba imati dojam: “Sada učim nešto što ne vrijedi za čulni svijet, nešto što je u čulnom svijetu sasvim besmisleno ”.
Tada, vidite, naši protivnici dođu i kažu: „Ono što je tamo rečeno o znanosti duha je potpuna besmislica — čista fantazija”. Dok god ovi ljudi ne znaju ni za što izvan svijeta čula, i ne žele znati o nečem drugom, ovakva izjava je opravdana, jer nadčulni svijet izgleda drugačije od onog od čula. Ali ako se netko odrekne jednostranih svjedočanstava njegovih čula i dublje zaroni u vlastitu dušu, tada će reći: „Ono što kaže duhovni istražitelj treba mi jednostavno dati impuls da iz vlastite duše izvučem ono što je već tamo ”.
Naravno postoji mnogo toga što sprječava da tako nešto priznamo. Ipak, ondje gdje se tiče razumijevanja nadčulnih svjetova, to je najvažnije priznanje od svih. I naći će se da su čak i najteže stvari shvatljive ako smo voljni na ovaj način prodrijeti u naše vlastite dubine.
Nema sumnje da su matematičke istine među najtežim stvarima. Drži se da su nepobitne. Ali zanimljiva je činjenica da pri ulasku u duhovni svijet nalazimo da naša matematika i geometrija više nisu točne. To će razjasniti veoma jednostavan primjer. Od rane mladosti naučili smo istine Euklida gledati kao aksiomatske, očigledne. Na primjer, navodi se kao očito da, uzevši dvije točke, A i B, najkraća udaljenost među njima je ravna linija, i da je zakrivljena staza između njih duža.
Na prepoznavanju ove činjenice — očigledne za fizički svijet— leži veliki dio naše geometrije. Ali u duhovnom svijetu je obrnuto. Tamo je ravna linija od A do B najduži put, i bilo koji drugi put je kraći jer ga se može uzeti slobodno. Ako u točci A netko misli o tome da ide do B, sama ta ideja sugerira indirektan put; a držati se ravnog puta, i tako u svakoj pojedinoj točci držati isti smjer, najteže je i izaziva najveće kašnjenje. Stoga, u određivanju najizravnijeg puta u dvodimenzionalnom ili jednodimenzionalnom prostoru duhovnog svijeta, tražimo najduži put.
Sada, svatko tko razmišlja o pozornosti, i duboko uranja u svoju dušu da otkrije što pozornost stvarno znači, naći će u vezi toga, također, da je ono što je kazano od duhovnog istražitelja točno. Jer on će sebi reći: „Kada idem okolo baš kao što sam izabrao, lako tamo stižem, i ne trebam brinuti o prolasku određene dionice; Samo trebam raditi ono što svaki dan radim”. A većina ljudi od jutra do večeri žuri okolo. U takvoj su žurbi da teško da primjećuju koliko od je svega što rade napravljeno iz čiste navike — ono što su napravili dan prije, što drugi kažu da trebaju napraviti, i tako dalje. Zatim to sve ide glatko. Samo promislite kako bi to bilo kada bi morali obraćati posebnu pažnju na svaki detalj onog što činite tijekom dana. Pokušajte! Brzo ćete vidjeti kako vas to usporava.
Sada, u duhovnom svijetu ništa nije napravljeno bez pozornosti, jer nema toga kao što je navika. Nadalje, nema takve riječi kao što je bezlična zamjenica “netko” — u određeno vrijeme netko mora ručati, ili netko mora ručati u neko drugo vrijeme. Za to „netko” — za ovu prigodu netko se treba odjenuti na određeni način, i tako dalje — sve pod zaštitom te male riječi koja igra tako veliku ulogu u fizičkom svijetu, posebno u našoj sadašnjoj civilizaciji, nema mjesta u duhovnom svijetu. Tamo, moramo pratiti s individualnom pozornošću svaki i najmanji korak, a čak i manje od koraka. To je izraženo u riječima: U duhovnom svijetu ravna linija između dvije točke je najduži put. Tako imamo ovaj kontrast: U fizičkom svijetu direktan put između dvije točke je najkraći, dok je direktan put između dvije točke u duhovnom svijetu najduži.
Ako idemo dovoljno dolje u našu dušu, nalazimo da iz njenih dubina možemo izvući pravo razumijevanje ove neobične okolnosti; i postaje sve lakše priznati: „Ono što govori duhovni istražitelj zapravo je mudrost koju ja sam posjedujem — trebalo me samo na nju podsjetiti”.
Zatim, ruku pod ruku s tim — pošto se koraci koji se mogu poduzeti za stjecanje nadčulne spoznaje danas mogu naći u knjigama kao što je Znanje o višim svjetovima — svatko, utoliko što mu njegova sudbina, karma, to čini mogućim, može, kako ćemo vidjeti, slijediti tu stazu i tako doći do vlastite percepcije duhovnih svjetova. Na taj način on upoznaje činjenice. Razumijevanje za ideje duhovnog svijeta može se dobiti upoznavanjem vlastitog bića i svega što je zaboravljeno pri ulasku u zemaljski život.
Sada se može reći da je svatko sposoban stjecati znanje o duhovnom svijetu kada je preneseno u idejama. Dakle, za razumijevanje onoga što nudi duhovni istraživač, sve što čovjek treba je njegov vlastiti čvrst, nepristran razum, uz uvjet da traži dovoljno duboko u dušu. Istraživač duhovnih činjenica, ulazeći u duhovni svijet, i govoreći o njegovim činjenicama znanjem iz prve ruke — sve to naravno zahtijeva da osoba slijedi put znanja na svoj račun. Stoga je za svakoga tko je stekao znanje o duhovnim svjetovima opravdano o njima danas govoriti sasvim javno; jer ono što ljudi sada apsorbiraju u životu, samo ako su u školi, intelektualna je sposobnost, moć diskriminacije, koja ih osposobljava da razumiju ono što donosi znanost duha. Ovdje su, također, stvari u ranijim vremenima bile različite, i učitelji u misterijima, učitelji umjetnosti i religije, prolazili su to drugačije. Danas svatko tko govori o duhovnom znanju svojim suvremenicima mora tako urediti ideje da se pojave sjećanja o njihovu pred-zemaljskom životu. Ono što govori njegovoj publici, što piše za svoje čitatelje, mora tako biti uređeno da su evocirana sjećanja na život prije rođenja.
Kada god netko govori o znanosti duha to je kao da je upućen ovaj poziv: Slušajte što je kazano, i ako duboko pogledate u vaše duše sve ćete to naći tamo. Nadalje, osvanuti će vam da ih niste mogli naučiti za vrijeme vašeg života na Zemlji; ni svijet, ni oblak, ni izvor, ništa zemaljsko nije vam to moglo reći, čak ni znanost — jer to je temeljeno na osjetilima i intelektu. Postepeno ćete shvatiti da ste to znanje donijeli sa sobom u zemaljski život, i da ste prije ovog života sudjelovali u stvarima koje su ostale u vašoj duši kao kozmičko sjećanje. Sve je to u vama probuđeno od duhovnog istražitelja. Ono što on kaže, prema tome, zaista je poziv za same dubine ljudske duše, nije zahtjev da prihvatite bilo što nepoznato. To je jednostavno poziv ljudima da prizovu u sjećanje najveća blaga njihovih vlastitih duša.
Nije bilo tako za čovječanstvo u dalekoj prošlosti. Mudri ljudi misterija, svećenici, morali su postupati na drugi način, jer su ljudi tada imali spontano sjećanje na njihovu pred-zemaljsku egzistenciju. Prije par tisuća godina, čak i najprimitivniji ljudi nikada ne bi dovodili u pitanje prisutnost u njihovoj duši nečeg što su donijeli sa sobom iz nadčulnog u život čula; to je bilo svakodnevno iskustvo u njihovim snolikim imaginacijama. U njegovoj duši imao je nešto za što je rekao: „To ne dugujem mojim očima koje vide stabla; To ne čujem mojim ušima koje slušaju pjesmu slavuja; niti sam to primio preko nekog drugog osjetila. Nisam to mogao apsorbirati tijekom života na Zemlji; to je bilo tamo čim sam sišao; i kada mi je kao embriju dano zemaljsko, fizičko tijelo od drugog ljudskog tijela, u meni je već bilo ono što sada svijetli u mojim snolikim imaginacijama. Odjenuo sam ih u moje fizičko ljudsko tijelo”.
Stoga u tim starim danima čovjeku nije pokazivan put daljnjeg razvoja skrećući njegovu pažnju na ono što treba naglasiti danas: da imamo sjećanje, na početku nesvjesno ali sposobno da postane svjesno, o pred-zemaljskoj egzistenciji. U starim misterijima, pažnja je trebala biti privučena na nešto sasvim različito.
Čovjek je u tim danima imao osjećaj intenzivne tuge kada je gledao na sve što je bilo najljepše u čulnom svijetu. Gledao je cvijeće, koje izvire iz Zemlje u njegovoj predivnoj ljepoti, i gledao cvjetanje. I također je vidio kako je cvijeće za njega bilo blagotvorno. Gledao je ljupkost izvora s mjehurićima na sjenovitim mjestima, i njegova čula su mu govorila o njihovoj osvježavajućoj moći. Ali tada je, sebi rekao: „Izgleda kao da je sve to palo — palo kroz grijeh iz svijeta kojeg nosim u sebi i koji sam iz duhovnih svjetova donio dolje u fizičku egzistenciju”. Tako su učitelji u misterijima tada imali zadatak objašnjavati kako u cvijeću, mreškanju voda, u šumskom mrmorenju i pjesmi slavuja — svuda radi i tka duh, svuda se mogu naći duhovna bića. Morali su ljudima priopćiti veliku istinu: Ono što živi u tebi živi također i vani u prirodi. Jer čovjek je na vanjski svijet gledao s tugom, s bolom, upravo u vrijeme kada su mu čula bila najsvježija i najosjetljivija — vrijeme kada mu je najmanje od svega intelekt govorio o prirodnim zakonima, i on je gledao na vanjski svijet s primitivnim čulima. Ljepota njegova klijanja i pupanja nametnula se njegovom pogledu, njegovu slušanju i drugim čulima; ali sve što je osjećao bila je tuga; jer nije to mogao pomiriti sa sadržajem njegove prenatalne egzistencije, koja je još živjela u njegovoj duši. Tako je za mudrace misterija bilo aktualno istaknuti kako božansko-duhovno boravi u svim stvarima, čak i onima od čula. Duhovnost prirode je ono što su ti učitelji trebali razjasniti.
To se, međutim, može napraviti idući drugim putem nego danas. Baš kao što je sada iznad svega nužno voditi ljude do uspomene na njihov život prije rođenja, za učitelje drevnih misterija bilo je nužno u onima oko njih prozvati različito sjećanje.
Sada čovjek prolazi svoj život ritmički između dva stanja, ili zapravo tri: budno, sanjajuće, spavajuće. Spavanje uzima svoj put u nesvjesno. Ljudska bića starijih epoha zaista su imala ovo stanje nesvjesnosti kod spavanja, premda se u nekim aspektima razlikovalo od onog od ljudi danas. Oni jesu spavali, međutim, uranjali su u stanje kada nisu doživljavali ništa u njihovim dušama, u njihovoj svijesti. Ali tijekom spavanja mi smo naravno još živi; mi ne umiremo i ponovno se rađamo kada se budimo. Kao duša i duh mi tijekom spavanja imamo život, ali to iskustvo je potpuno izbrisano za običnu, svakodnevnu svijest. Ljudi pamte njihova budna iskustva i u najboljem slučaju ona za vrijeme snova, ali u običnoj svijesti nemaju sjećanje na bilo što doživljeno tijekom spavanja bez snova. Misterijski učitelji starine tretirali su njihove učenike — i preko ideja koje su širili, sve koji su im prišli — na takav način da su bili probuđeni za ono što je doživljeno u spavanju.
Moderno inicijacijsko znanje mora podsjetiti na ono što je živjelo u čovjekovoj duši prije zemaljske egzistencije, dok je staro inicijacijsko znanje moralo evocirati sjećanje na doživljaje tijekom spavanja. Tako je sve znanje koje su učitelji misterija zaodjenuli u ideje bilo tako dizajnirano da su njihovi studenti, ili netko drugi tko je to čuo, mogli reći: „Rečeno nam je nešto što uvijek prolazimo u spavanju. Mi to potiskujemo dolje van uma. Svećenicima misterija je njihova inicijacija jednostavno omogućila da u spavanju opažaju mnoge stvari koje su skrivene od obične svijesti, ali su svejedno doživljene”.
Baš kao što je u staroj inicijacijskoj mudrosti postojalo podsjećanje na ono što je čovjek proživio u spavanju, danas postoji podsjećanje na pred-zemaljski život. Jedan od znakova razlikovanja stare inicijacije od nove je ta da je u staroj inicijaciji čovjek podsjećan na ono što je normalno prespavao, što znači da u budnom životu nema sjećanja na to. Mudri ljudi tih misterija izvlačili su doživljaje noći gore u budnu svijest dana, i ljudima su kazali: „Tijekom noći sa svojom dušom boravite u duhovnom svijetu, a duhovni svijet živi u svakom izvoru, u svakom slavuju i svakom cvijetu. Svaku noć ulazite usred svega onoga što tijekom dana samo opažate svojim čulima”.
I tada je čovjek mogao biti uvjeren da su bogovi koje doživljava u svojim budnim snovima također bili i vani u prirodi. Dakle, pokazujući učeniku što se događalo pri spavanju, mudri učitelj misterija mu je razjasnio da su božanska duhovna bića bila cijelo vrijeme aktivna vani u oblasti prirode. Na isti način duhovni istraživač danas ima zadatak pokazati da je čovjek, prije silaska na Zemlju, živio kao duhovno biće među duhovnim bićima u svijetu duha; i da ono što je doživio tamo može na Zemlji prizvati u smislu koncepata, ideja.
U današnjoj inicijacijskoj znanosti, stvarne činjenice koje čine razliku spavanja i budnosti upoznaju se kada napredujemo od imaginacije do inspiracije. Ono što čovjek jest kao duša, kao duh, od padanja u san do buđenja, postaje jasno jedino znanju inspiracije, dok napredovanje do znanja imaginacije čovjeku daje tableau njegova života. Kada se ovaj životni tableau otvara za njega u njegovu budnom stanju i s praznom sviješću on je umotan u kozmičku tišinu — kao što sam opisao — u njegovu dušu iz kozmosa ulazi, kao inspiracija, život prije rođenja. I zatim mu se pojavljuje njegovo pravo biće u obliku u kojem živi kao biće duše i duha između padanja u san i buđenja.
Kroz inspiraciju mi postajemo svjesni onog što tijekom spavanja ostaje nesvjesno. Učimo percipirati što radimo kao duša i duh dok spavamo, i postajemo svjesni da pri padanju u san duša i duh napuštaju fizičko i etersko tijelo. Fizičko tijelo je ostavljeno na krevetu a također i etersko tijelo — ili tijelo formativnih sila, kakvo se vidi u imaginaciji, i kao što sam ga opisao. Viši članovi čovjekove prirode, astralno tijelo i ego-organizacija, napuštaju fizičko i etersko tijelo, vraćajući im se kada dođe vrijeme buđenja. Ovaj rascjep našeg bića, do kojeg dolazi ritmičkom izmjenom spavanja i budnosti, u svojoj pravoj prirodi može biti viđen jedino kroz inspiraciju. Tada percipiramo da je sve ono apsorbirano u našem običnom budnom životu kroz naše mišljenje, kroz naš svijet misli, ostavljeno iza. Misli na kojima radimo, misli s kojima se borimo u školi, što god smo napravili da izoštrimo našu zemaljsku inteligenciju — sve to treba ostati iza s našim fizičkim i eterskim tijelom svaki puta kada spavamo. Iz ta dva dijela mi nosimo u duhovni svijet, gdje kao ego i astralno tijelo provodimo vrijeme spavanja, nešto sasvim različito od bilo čega što doživimo u našem budnom stanju. Kada prelazimo od budnosti u spavanje doživljavamo nešto što obično nije dovedeno u svijest. Stoga, u razgovoru o tim iskustvima, trebam ih odjenuti u slikovite koncepte, tako da se o njima može razmišljati sa zdravim ljudskim razumijevanjem. Te slikovite koncepte, koji su samo sjene zaista živih misli, kada padamo u san mi ostavljamo iza; i tada dolazimo živjeti u svijetu gdje mišljenje nije kao što je ovdje na Zemlji, već gdje je sve doživljeno iznutra. Tijekom spavanja, u stvari, mi svjetlost doživljavamo nesvjesno. U budnom stanju mi razmišljamo o efektima svijetla — kako radi sjene i u odnosu na objekte se pojavljuju boje. Sve te misli, kao što sam rekao, ostavljamo iza. Pri spavanju ulazimo u tkajuću, živu svjetlost; mi se izlijevamo u svjetlost. I kao što po danu ovdje na Zemlji mi naše tijelo nosimo sa nama, a također i našu dušu i duh, i krećemo se površinom Zemlje kroz zrak, tako i tamo, kao čovjek koji spava, ulazimo u tkajuće, lelujavo svijetlo, postajući sami biće, supstanca, žive svjetlosti. Mi postajemo svijetlo unutar svijetla.
Kada čovjek dođe do znanja inspiracije o tome što on u stvari jest svake noći, kada to podigne u svoju budnu svijest, odjednom shvaća da za vrijeme spavanja živi kao oblak svijetla u kozmičkom svijetlu. Međutim, to ne znači, živjeti jednostavno kao supstanca svijetla, već živjeti u silama koje u budnom životu postaju misli, dohvaćene su kao misli. Tada doživljeno svijetlo svugdje je prožeto kreativnim silama, silama koje iznutra rade u biljkama, u životinjama, osim što postoje nezavisno kao duhovni svjetovi. Svjetlost nije doživljena na isti način kao u fizičkom svijetu već je — ako se smijemo izraziti figurativno — tkajuće, živo svijetlo tijelo duhovnog tkanja, kao što je također tijelo svakog duhovnog bića.
Ovdje, kao ljudi fizičkog svijeta, mi smo zatvoreni u naše kože, i naše drugove vidimo tako zatvorene. Ali u stanju spavanja mi smo svijetlo unutar svjetlosti, i druga bića su isto tako svjetlost unutar svjetlosti. Mi je, međutim, ne percipiramo kao svjetlost na način na koji je percipirana u fizičkom svijetu, već — opet figurativno — oblaci svjetlosti koji smo mi sami, percipiraju druge oblake svjetlosti. Ti oblaci svijetla su bilo drugi čovjek, ili neka vrsta bića koja daje novi život svijetu biljaka, ili biće koje, nikada utjelovljeno u fizičkom tijelu, uvijek boravi u duhovnom svijetu.
Svjetlost, prema tome, nije tamo doživljena kao što je u zemaljskom životu, već kao živa, stvaralačka duhovnost. Sada, znate kako, kao fizički ljudi ovdje na Zemlji, živimo u nečem pored svijetla — u toplini koju naša čula percipiraju. Osjećamo i doživljavamo toplinu i hladnoću.
Ako se, sada, idući na spavanje razdijelimo od našeg fizičkog i eterskog tijela, živimo kao supstanca topline u kozmičkoj supstanci topline, baš kao što kao svijetlo živimo u svijetlu. Dakle nismo samo ono što sam nazvao oblak svjetlosti, već oblak svjetlosti prožet tkajućim valovima topline; i ono što percipiramo također u sebi nosi toplinu. Baš kao što kada spavamo, i kao bića duše i duha, doživljavamo svjetlost ne kao svjetlost već kao živi duh, i kada kroz inspiraciju shvatimo sebe i druga bića također kao živi duh — tako je i u slučaju topline. U duhovnom svijetu nije moguće napredovati, čak ni s inspiracijom, ako se držimo ideja stečenih ovdje na Zemlji. Već smo našli da je nužno naviknuti se na drugačiju koncepciju u vezi udaljenosti između dvije točke, a slično moramo napraviti i za sve ostalo. I baš kao što doživljavajući sebe kao svjetlost unutar svjetlosti mi sebe zapravo doživljavamo kao duh u duhovnom svijetu, tako i kada doživljavamo sebe kao toplinu, unutar kozmičke topline, mi to ne doživljavamo na uobičajeni način čulnog svijeta, već kao tkajuću, ljubav koja daje snagu. Kao bića ljubavi mi smo u nadčulnom, doživljavamo sebe među bićima koja ne mogu drugačije nego crpsti ljubav iz njihove vlastite esencije; koja ne mogu imati drugačiju egzistenciju nego kao bića ljubavi usred kozmičke egzistencije ljubavi. Tako mi doživljavamo sebe, za početak, između odlaska na spavanje i buđenja, u duhovnoj egzistenciji potpuno prožetoj ljubavlju.
Prema tome, ako stvarno želimo ući u svijet u kojem smo svaki puta kada idemo spavati dok se ne probudimo, moramo unaprijediti našu sposobnost za ljubav; inače je taj svijet dužan ostati nepoznat svijet. Ovdje u našem zemaljskom svijetu produhovljena ljubav nije ona koja prevladava, već ljubav u kojoj prevladavaju impulsi čula. U duhovnom svijetu, međutim, to je produhovljena ljubav — kao što sam je oslikao. Stoga, tkogod teži svjesno ući u svijet koji doživljava svake noći mora razviti svoju sposobnost za ljubav na jučer opisani način.
Sada, čovjek ne može naći svoje pravo biće bez te sposobnosti za ljubav; jer sve što tijekom spavanja on stvarno jest — za vrijeme trećeg dijela njegova života na Zemlji — za njega ostaje zatvorena knjiga ukoliko ne nađe svoj put u njega preko treninga i uvećanja ljubavi. Za zemaljsko biće sve što je doživljeno tijekom spavanja trebalo bi ostati neriješena zagonetka ako ono nema želje uvećati svoju sposobnost za ljubav, tako da može steći neki stupanj znanja o vlastitoj egzistenciji, o vlastitom biću, i promijenjenim uvjetima između odlaska na spavanje i buđenja. Ali oblik aktivnosti razvijen u našem mišljenju kada naše fizičko i etersko tijelo imamo unutar nas — odnosno, u našem budnom stanju — ostavljamo iza na krevetu, i tijekom spavanja to postaje ujedinjeno u kretanju s cijelim kozmosom. Svatko tko želi jasno razumjeti što se odvija u fizičkom i eterskom tijelu za vrijeme noći trebao bi moći percipirati izvana, dok živi kao biće topline i svjetlosti, kako etersko tijelo razmišlja cijelu noć.
Mi još imamo moć mišljenja čak i kada s našim dušama mi uopće nismo tamo, jer ono što smo ostavili iza na krevetu nosi valove mišljenja neprestano. I kada smo ujutro budni, mi uranjamo dolje u ono što je dakle nastavilo misliti dok leži u krevetu. Mi ponovno susrećemo naše vlastite misli. One nisu bile bez života između našeg odlaska na spavanje i buđenja, premda mi nismo bili prisutni. Sutra ću opisivati kako, tako odsutni, možemo biti mnogo pametniji, daleko inteligentniji, nego tijekom dana, kada smo s našom dušom zapravo unutar naših misli.
Danas sam htio pokazati kako je u eterskom i fizičkom tijelu mišljenje neprekidno, i kako pri buđenju ujutro, kad smo svjesni da smo imali san, san nam govori, takoreći: Kada se tvoja duša budi, i ponovno roni dolje u etersko i fizičko tijelo, gubi nešto od njene snage. S jedne strane vi imate fizičko i etersko tijelo; a s druge strane imate astralnu organizaciju i ego organizaciju koje ujutro ponovno ulaze u fizičko i etersko tijelo. Kada ponovno ulaze, to je kao da gusti val utječe u manje gusti — postoji blokada, doživljena kao jutarnji san. Ego i astralno tijelo, koji su svu noć tkali u svijetlu i toplini, uranjaju natrag u misli, ali ih odmah ne razumiju, dobiju ih konfuzne, i ta blokada je doživljena kao jutarnji san.
Ono što još ima za reći o snovima, kako su zagonetan element u čovjekovu životu, i daljnji odnos između spavanja i buđenja — sve to ćemo razmotriti sutra.